Refine
Year of publication
Document Type
- Article (251)
- Review (47)
- Part of Periodical (4)
Language
- Croatian (302) (remove)
Has Fulltext
- yes (302)
Is part of the Bibliography
- no (302)
Keywords
- Kroatisch (64)
- Linguistik (51)
- Rezension (48)
- Kajkavisch (17)
- Rezensionen (17)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (11)
- word order (11)
- Bratoljub Klaić (10)
Institute
- Extern (152)
- Geschichtswissenschaften (1)
U radu će biti riječi o imenicama koje označuju mjeru i koje se redovito pojavljuju u akuzativu iako bi sintaktički na tome mjestu trebao doći koji drugi oblik. Učestalom upotrebom u akuzativnome obliku te imenice gube svoje osnovno morfološko obilježje – promjenjivost, a time i svoju nedvojbenu pripadnost imenicama kao vrsti riječi i nameću pitanje kako ih obraditi u rječniku.
Metodologija morfonološkoga pravopisa (metodološki postupci u Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine)
(2014)
U Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine, nastalome u Uredu za hrvatski jezik, stoji da su ga sastavili članovi Ureda Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić uz suradnju drugih članova. Riječ je o jedinome hrvatskom pravopisnom priručniku u potpunosti zasnovanu na morfonološkome pravopisnom načelu koji je bio službeno propisan (na temelju odluke Ministarstva narodne prosvjete 3. studenoga 1943). Kako ta pravopisna knjiga predstavlja prekid s dotadašnjim smjerom razvoja hrvatske suvremene pravopisne norme kao pretežito fonološke (tj. fonološkomorfonološke), zanimljivo je razmotriti metodologiju njezina sastavljanja. U tome se smislu u analizu uključuju tri aspekta: određenje dosega pravopisne relevantnosti (opseg pojedinačnih problema uvrštenih u pravopisne teme), oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila (metajezik pravopisa, tj. kako se u pravopisnoj knjizi gradi popularnoznanstveni diskurs kojim se želi komunicirati s korisnikom) i struktura pravopisne knjige (razina obrade pojedinoga pravopisnog problema: obrada u poglavljima, rječniku, dodacima i sl.). Uz pogled u metodologiju sastavljanja ovoga Pravopisa – knjige koja, zanimljivo, nema ni predgovor ni pogovor – razmotrit će se i njegove poveznice s drugim hrvatskim pravopisnim knjigama.
Iz kajkavske frazeologije
(2011)
U radu se proučava kajkavska frazeologija na temelju prikupljanja kajkavskih, čakavskih i štokavskih frazema u stotinjak hrvatskih punktova prema posebno izrađenim upitnicima i u slobodnom razgovoru s ispitanicima u sklopu rada na projektu Istraživanje hrvatske dijalektne frazeologije i u suradnji s nekoliko generacija studenata Kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
U radu se analizira fonološko nazivlje koje se upotrebljava u pravopisima kojima je Klaić bio autor. Nazivlje se uspoređuje s fonološkim nazivljem koje se upotrebljavalo u pravopisima koji su prethodili Klaićevim i u onima koji su napisani nakon Klaićevih. Posebna je pozornost posvećena problemu glasovnih promjena. Utvrđuje se koje se glasovne promjene spominju, koji se nazivi upotrebljavaju te kako se one definiraju.
U radu se razmatraju strukturna svojstva i distribucija parentetičkih izraza s glagolima govorenja u hrvatskome jeziku. Noseći izraz u koji je umetnut parentetički izraz s glagolom govorenja najčešće je rečenica, a znatno rjeđe koja druga sintaktička skupina. Distribucija je parentetičkoga izraza pritom prilično slobodna. Smještanje parentetičkoga izraza obično poštuje granice maksimalnih projekcija. Iskazi koji sadrže parentetičke izraze s glagolima govorenja mogu se semantički podijeliti u dvije skupine, na one usmjerene prema govorniku i one usmjerene prema subjektu. Čimbenici su koji u hrvatskom jeziku određuju je li iskaz usmjeren prema govorniku ili prema subjektu: smjer pronominalizacije, inverzija subjekta i predikata, različito ponašanje u dosegu niječnice i različita intonacija. Da parentetički izrazi tvore s nosećim izrazom jednu sintaktičku cjelinu potvrđuje, osim utjecaja dosega niječnice, i asimetrija u odnosu zamjenica i kvantifikatora te sličnosti takvih iskaza s posebnim pitanjima, odnosno s wh-pomicanjem: fakultativnost inverzije subjekta i predikata uvjetovana pragmatičkim čimbenicima, dalekometna ovisnost te slično ponašanje glede otočnih ograničenja. Heterogeno ponašanje dviju vrsta iskaza upućuje na to da vjerojatno imaju različitu unutarnju strukturu. Autor zaključuje da razlika nije u tome kako je parentetički izraz uklopljen (spojen) u noseći izraz, nego samo u unutarnjoj strukturi parentetičkoga izraza. U iskazima usmjerenim prema subjektu na mjestu objekta parentetičkoga glagola spojena je kopija nosećega izraza, a u onima koji su usmjereni prema govorniku na tom je položaju samo prazni operator OP koji je pomaknut na položaj specifikatora i koindeksiran s nosećim izrazom. Budući da za primjere usmjerene prema subjektu nije prikladan opis s pomoću operacije pomakni, autor kao alternativu predlaže pretpostavku da je riječ o eliptičnim iskazima u kojima je poništena dopumbena rečenica parentetičkoga glagola koja je identična nosećemu izrazu.
Tema je ovoga rada raščlamba kategorije prijelaznosti u hrvatskim gramatikama. Pri raščlambi je proučen odnos subjekta i (auto)objekta. Prikazan je način na koji je prijelaznost opisana u gramatikama te su obrađena ova pitanja: Kako prijelazni glagoli mogu postati neprijelazni i što se događa s njihovim značenjem? Kako gramatike dijele glagole prema prijelaznosti? Kako se tumači neprava povratnost? Što znači da radnja proizlazi sama od sebe? Na koji je način moguća dodatna interpretacija prijelaznosti kod pravih povratnih glagola s obzirom na razine proučavanja?
Rezension zu Silvana Vranić: Govori sjeverozapadnoga makrosustava na otoku Pagu, 2. MORFOLOGIJA. Rijeka: Matica hrvatska Ogranak Novalja, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2011, 235 S.
U radu se opisuju posebnosti samoglasničkih, suglasničkih i naglasnih jezičnih značajka govora Medveje te se ističu neke jezične različitosti u odnosu na govor Kastva. Oba govora pripadaju sjeveroistočnomu istarskom poddijalektu ekavskoga dijalekta čakavskoga narječja. Rad se temelji na vlastitim terenskim istraživanjima Kastva i Medveje iz 2005. godine, na opsežnim fonološkim terenskim istraživanjima koje je prije petnaestak godina proveo dr. sc. Mijo Lončarić te na dijelu zapisa objavljenih u recentnoj dijalektološkoj literaturi.
U radu se razmatraju teorijska i metodološka polazišta u opisu prijedloga s obzirom na organske i anorganske sustave – dijalekte i standardni jezik, i dalje u odnosu na konkretne ekavskočakavske govore, južnočakavske govore i hrvatski standardni jezik. Osnovna razlika u usporedbi prijedloga u dvama dijalektima i prijedloga u hrvatskome standardnom jeziku uspostavlja se prema kriteriju fonološke, distribucijske i značenjske razlikovnosti, i dodatno prema kriteriju odstupanja od norme standardnoga jezika u odnosu na dijalekte na primjeru pojedinih prijedloga.