Linguistik
Refine
Year of publication
Document Type
- Article (1213) (remove)
Language
Has Fulltext
- yes (1213)
Keywords
- Deutsch (222)
- Kroatisch (63)
- Englisch (57)
- Linguistik (49)
- Deutsch als Fremdsprache (48)
- Fremdsprachenunterricht (44)
- Fremdsprachenlernen (42)
- Phraseologie (42)
- Metapher (37)
- Übersetzung (37)
Institute
- Extern (186)
- Institut für Deutsche Sprache (IDS) Mannheim (90)
- Sprachwissenschaften (26)
- Neuere Philologien (15)
- Medizin (2)
- SFB 268 (2)
- Sprach- und Kulturwissenschaften (2)
- Gesellschaftswissenschaften (1)
- Informatik (1)
- Universitätsbibliothek (1)
Croatian negative indefinite expressions, or the so-called ni-words, are complex forms made by adding the prefix ni- to simple forms of indefinite pronouns. The Croatian standard norm prescribes that in prepositional phrases involving negative idefinite pronouns (the so-called ni-pronouns), the negative element ni should be separated from the pronoun and put in front of the preposition. However, in everyday communication one may often notice the use of the word order P + negative indefinite pronoun, and this word order has also made its way into newspapers and other media. This paper attempts to determine whether there is a significant difference in meaning between the order ni + P + indefinite pronoun and the order P + negative indefinite pronoun to account for such a change in language. We also analyze the frequency of use of these two different word orders in the Croatian National Corpus, examining eleven most frequent prepositions and six simple indefinite pronouns.
U ovome se radu opisuju glagoli negativnoga transfera kao zaseban sintaktičko-semantički razred u hrvatskome jeziku. Glagoli negativnoga transfera, primjerice glagol uzeti, kodiraju transfer nekoga predmeta između dviju osoba na obratan način od prototipnih dvoprijelaznih glagola poput dati. Naglasak se u opisu stavlja na povezanost semantičkih obilježja pojedinih glagola s njihovim sintaktičkim izrazom. Pokazuje se da odabir sintaktičkoga izraza kod glagola negativnoga transfera uvelike ovisi o tome implicira li radnja glagola neku šteta ili ne. Posebno važno mjesto u radu dano je opisu u hrvatskome inače slabo proučavanoga dativa štete. Opisana je njegova uloga u izražavanju implikacije štete, a njegova su glavna obilježja zatim povezana s većopisanim obilježjima drugih značenja dativa.
U radu su prikazana dosadašnja istraživanja u području statističke analize teksta, s posebnim naglaskom na razvoj formula čitkosti. Pored teorijskog objašnjenja čitanja, razumijevanja i čitkosti, prikazani su rezultati analize korpusa tekstova na engleskom i hrvatskom jeziku. Na kraju, preporučuje se formula čitkosti za hrvatski jezik, modificirana prema Fleschovoj formuli za engleski jezik, koja se može koristiti kao objektivni pokazatelj za grubu procjenu težine teksta na hrvatskom jeziku.
Although it is a generally acknowledged fact that Neo-Latin consists of a set of linguistic varieties, there is a short supply of research into its linguistic diversification, especially in non-literary texts. One of the characteristical text classes within Neo-Latin tradition are canonical visitations, a special type of ecclesiastical administrative texts, produced extensively after the Council of Trent in all parts of Europe that had Roman Catholic hierarchical structures. The present paper analyses the language of three canonical visitations written in 18th century Diocese of Senj and Modruš (Krbava) and tries to recognise linguistic peculiarities that could prove to be distinguishing properties for canonical visitations and similar texts.
Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (4 1966.) Bratoljuba Klaića
(2014)
Osobna su imena važnom sastavnicom rječnika stranih riječi, pa tako i Rječnika stranih riječi renomiranoga hrvatskoga leksikografa Bratoljuba Klaića. U radu se analiziraju osobna imena u četvrtome izdanju toga rječnika (Zagreb, 4 1966.) jer je to zadnje izdanje koje kao autor potpisuje sâm Klaić. Razmatra se obradba osobnih imena u rječničkome članku s osobitim obzirom na osobno ime kao dio rječničkoga članka, na odabir odrednica u rječničkome članku, na semantički opis natuknice, na tipologiju upućivanja i na osobno ime kao sintagmatsku i frazemsku sastavnicu rječničkoga članka. Na kraju se iščitavaju bitne značajke osobnoimenskoga korpusa i njegova statusa u Klaićevu Rječniku (4 1966.).
Bratoljub Klaić odabrao je oblik poslanice da bi progovorio o knjizi svoga prijatelja i istaknutoga hrvatskoga jezikoslovca Ljudevita Jonkea "Književni jezik u teoriji i praksi" koja je u vrijeme kada se pojavila (1964.) izazvala veliko zanimanje stručne i šire kulturne javnosti. Odabirom oblika poslanice htio je naglasiti pohvalničke namjere svojega teksta, ali i pružiti podršku kolegi i prijatelju koji je često prolazio teške trenutke zbog svoje borbe za pravo hrvatskoga naroda da sam odlučuje o imenu svojega jezika i o njegovoj normi.
U novoštokavskim se govorima još uvijek dobro čuvaju ostatci starih naglasnih paradigama te su terenskim istraživanjem u govoru Komazina prikupljene imenice o-osnovâ muškoga roda. U članku se iznosi trenutačno stanje i opisuju promjene koje su zahvatile sve naglasne paradigme. Potvrđena je tendencija prelaska nekih imenica iz n. p. A u n. p. B, dok u množinskim oblicima nisu zabilježene sekundarne promjene naglaska. Staro stanje, pomičnost naglaska i preskakanje na proklitiku čuva se u n. p. C, no u množini se širi nepomičan naglasak na prvome slogu. Većina imenica n. p. B mno¬žinu ujednačava prema n. p. C, dok obrnut utjecaj nije zabilježen, a na n. p. A je neznatan. Donose se primjeri koji upućuju na moguće postojanje sinkronijske n. p. D.
U prilogu je riječ o raspoređivanju suznačnih riječi, i to zamjenica i priloga (upitnih i odnosnih), čestica i veznika, u rečenicama ili surečenicama. To su riječi koje služe za povezivanje surečenica u sastavu nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica (konjunktori i subjunktori) ili za povezivanje rečenica na razini teksta (konektori), za izražavanje raznolikih modalnih značenja, za označavanje upitnosti, za isticanje, za poticanje, za nijekanje i sl. Takve se riječi dijele u dvije skupine s obzirom na to mogu li funkcionirati i kao članovi rečeničnoga ustrojstva (zamjeničke riječi) ili ne mogu (ostala vezna sredstva i čestice). Riječi iz ove druge skupine mogle bi se (bar sa sintaktičkoga stajališta) nazvati suznačnima u užem smislu. Osobita će se pozornost posvetiti raspoređivanju suznačnih riječi ili spojeva koji, čiji, i, ni, niti, a, ali, ili, što, samo što, da, zar, zar da, kao da. Bit će također riječi i o raspoređivanju suznačnih (zamjeničkih) riječi u situacijama u kojima te riječi dolaze u funkcijama koje međusobno kolidiraju, npr. u funkciji subjunktora i u funkciji nesročnoga atributa, npr. To su pravila primjena kojih zahtijeva punu koncentraciju. odnosno To su pravila kojih primjena zahtijeva punu koncentraciju.
Tema je našega rada položaj zamjeničkoga pridjeva sam uz naglašeni oblik povratne zamjenice (sebe) unutar konstrukcija s pravim povratnim glagolima. U tim konstrukcijama zamjenički pridjev sam može biti u akuzativu ili u nominativu (hvalim sam sebe / hvalim samog sebe). Poznato je svojstvo zamjeničkoga pridjeva sam da u pojačajnome značenju najčešće slijedi iza lične zamjenice, ali prethodi imenicama (On sam to radi. / Sama Marija to radi.). Cilj je ovoga istraživanja utvrditi koji mu je neobilježeni položaj uz povratnu zamjenicu te ponaša li se drukčije s obzirom na red riječ kad je u nominativnome ili u akuzativnome obliku.