Linguistik-Klassifikation
Refine
Year of publication
- 2007 (14) (remove)
Has Fulltext
- yes (14)
Is part of the Bibliography
- no (14)
Keywords
- Kroatisch (9)
- Personennamenkunde (3)
- Familienname (2)
- Vokal (2)
- Altkirchenslawisch (1)
- Altkroatisch (1)
- Applikativ (1)
- Berge, Petar (1)
- Bibel (1)
- Bibelübersetzung (1)
Institute
- Extern (12)
U radu se analizira sintaktička funkcija participa u hrvatskome jeziku 15./16. st. jer su se otprilike u to vrijeme u sintaktičkom ustrojstvu (staro)hrvatskoga jezika događale vrlo krupne jezične promjene, koje su posljedica “departicipijalizacije” participa, tj. preobrazbe naslijeđenih participnih oblika u glagolske priloge.
Predmet ovog rada su kajkavizmi u Tkonskom zborniku – glagoljskom rukopisu koji je početkom 16. stoljeća pisan na frankopanskim posjedima. Utvrđeno je da su u tom rukopisu prisutni kajkavizmi na svim razinama: fonološkoj, morfološkoj, leksičkoj i sintaktičkoj. Najviše je kajkavizama na leksičkoj razini, a oni se mogu podijeliti u dvije skupine: 1. zajednički čakavsko- kajkavski sloj, npr. betegь, gdo, nigdar, hiniti, hud, kaštigati, lotar itd.; 2. kajkavski sloj, npr. fajtati, gorup, nekoteri, pokrivača, škoda, špotati, tanac itd. Prva je kategorija leksema interpolirana u gotovo svim dijelovima CTk, a druga je najčešća u Cvetu od kreposti i Muci. Tkonski zbornik čuva jedno ogromno leksičko bogatstvo, a pri usporedbi pojedinih leksema s onima u hrvatskoglagoljskim misalima i brevijarima, zaključeno je da su neki od njih potvrđeni i ranije, npr. betegь, kaštigati, praviti, gorup, tanac itd. To je potvrda o kontinuitetu hrvatskoglagoljske književnosti. Interpolacija kajkavizama nije ujednačena u svim dijelovima zbornika, kajkavske su intervencije najčešće u Cvetu od kreposti (f. 67 – 85) i u Muci Spasitelja našega (f. 109 – 161). Na temelju provedenog istraživanja može se zaključiti da je Tkonski zbornik rukopis sastavljen iz različitih dijelova, koji nisu nastali u istom razdoblju, ni na istom mjestu. Budući da kajkavizme u pojedinim dijelovima nalazimo na svim razinama (Cvet od kreposti i Muka), može se pretpostaviti da su oni nastali u sjevernom području, tj. bliže kajkavskom.
U članku se prikazuje razvoj miljevačkoga prezimenskoga sustava od prvih prezimena zabilježenih u matičnim knjigama potkraj 17. stoljeća do prezimena koja se javljaju tek potkraj 19. stoljeća. Utvrđuje se koja su prezimena u međuvremenu ugašena, tj. koja su nestala zbog izumiranja loze ili zamjene novim prezimenom, najčešće dotadašnjim obiteljskim nadimkom. Analiziraju se motivacijsko-strukturna svojstva današnjih miljevačkih prezimena i njihovo jezično podrijetlo.
U radu se analizira drugi cjeloviti objavljeni prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik, Škarićevo Sveto pismo Staroga i Novoga uvita (Beč, 1858. – 1861.); opisuju se njegove jezične osobine, utvrđuje se njegovo mjesto u dugoj hrvatskoj svetopisamskoj prevodilačkoj tradiciji te njegov utjecaj na proces standardizacije hrvatskoga jezika.
U ovome se radu pokušava dati pregled mnogobrojnih i raznolikih odraza svetačkog imena Juraj u hrvatskome antroponimijskom sustavu s osobitim naglaskom na područje Zažablja (prostora između rječice Misline, istočno od Metkovića, i zapadnih granica nekadašnje Dubrovačke Republike, a danas općine Dubrovačko primorje, te prostora od Hrasna na sjeveru do Neuma na jugu) i Popova (jugozapadne Hercegovine). Na temelju odabrane literature i autorova terenskog istraživanja nastoje se iznijeti i neke izvanjezične (poglavito povijesne i sociolingvističke) činjenice koje su uzrok takvu stanju.
U radu se iznose tzv. lažni parovi (prijatelji), leksemi u hrvatskom i rumunjskom jeziku koji zbog svoje izrazne podudarnosti navode na pogrešno prevođenje. Navode se značajke koje su dovele do takvih pojava. S obzirom na podrijetlo, najčešće je riječ o leksemima naslijeđenima iz latinskoga jezika ili kasnijim romanizmima te dakako slavenskima, kojih je u rumunjskome nezanemariv broj. Izdvojeni se leksemi razvrstavaju u tablicu koja omogućuje njihovu prozirniju usporedbu i lakše prepoznavanje.
In this paper, we will argue for a novel analysis of the auxiliary alternation in Early English, its development and subsequent loss which has broader consequences for the way that auxiliary selection is looked at cross-linguistically. We will present evidence that the choice of auxiliaries accompanying past participles in Early English differed in several significant respects from that in the familiar modern European languages. Specifically, while the construction with have became a full-fledged perfect by some time in the ME period, that with be was actually a stative resultative, which it remained until it was lost. We will show that this accounts for some otherwise surprising restrictions on the distribution of BE in Early English and allows a better understanding of the spread of HAVE through late ME and EModE. Perhaps more importantly, the Early English facts also provide insight into the genesis of the kind of auxiliary selection found in German, Dutch and Italian. Our analysis of them furthermore suggests a promising strategy for explaining cross-linguistic variation in auxiliary selection in terms of variation in the syntactico-semantic structure of the perfect. In this introductory section, we will first provide some background on the historical situation we will be discussing, then we will lay out the main claims for which we will be arguing in the paper.
This paper discusses the use of comparative data when describing a particular language. That is, even tho ugh we might be describing one variety, we can gain insights into the development of that variety from comparisons with related varieties. The examples presented are from the Rawang and Dulong languages. two closely related Tibeto-Burman languages in Myanmar and China respectively. We see that comparison with Dulong data can help us to understand the development of the applicative benefactive in Rawang. and comparison with Rawang can help us understand the development of the verbal first-person plural long vowels and nominal agentive marking long vowels in Dulong.
Gothic gen.pl. -e
(2007)