Extern
Refine
Year of publication
- 2008 (196) (remove)
Document Type
- Article (92)
- Part of a Book (46)
- Report (16)
- Preprint (12)
- Part of Periodical (8)
- Book (6)
- Conference Proceeding (6)
- Review (6)
- Other (3)
- Working Paper (1)
Has Fulltext
- yes (196)
Keywords
- Germanistik (29)
- Russland (29)
- Rezension (19)
- Linguistik (18)
- Kroatisch (7)
- Deutsch (6)
- Literatur (6)
- Gabon (5)
- Gabun (5)
- Ikone (5)
Institute
- Extern (196)
Meine Überlegungen auf diesen Seiten drehen sich um ein von Walter Benjamin handbeschriebenes Blatt Papier, an dem sich die "performative" Dimension von Benjamins Poetik paradigmatisch illustrieren lässt. Das Manuskriptblatt (Benjamin-Archiv Ms 931) wurde von Gershom Scholem auf ca. 1935 datiert und gehört thematisch in den Umkreis des etwa zwei Jahre vorher verfassten sprachtheoretischen Essays "Lehre vom Ähnlichen". Dort heißt es, dass die "Einsicht in die Bereiche des 'Ähnlichen' [...] weniger im Aufweis angetroffener Ähnlichkeiten [zu gewinnen sei] als durch die Wiedergabe von Prozessen, die solche Ähnlichkeiten erzeugen" (GS II, 204). In Benjamins Beschriftung von Ms 931 wird dies in die Tat umgesetzt: wir können uns den Schreibprozess, dem sich der handschriftliche Text auf jenem Blatt verdankt, als Selbsterforschung eines solchen Prozesses denken. In dem vorliegenden Versuch scheint jedoch, neben der Erzeugung von Ähnlichkeiten, die "Überwindung des Mythos" (Ms 931) als zweiter Pol am Horizont auf. Zusammen stecken jene beiden Pole ein dialektisches Spannungsfeld ab, in welchem sich sowohl Benjamins Schreibprozess als auch der meinige bewegen, und dessen Gesetzlichkeit das eigentliche Objekt dieser Überlegungen ausmacht. ...
"Wiederholte Spiegelungen" heißt die neue Ständige Ausstellung im Goethe-Nationalmuseum. Sie wurde durch die politische Wende Anfang der neunziger Jahre nötig und zum Weimarer Kulturstadtjahr 1999 fertig und eröffnet, ist damit nun seit sieben Jahren zu sehen. Der Titel geht - natürlich - auf Goethe selbst zurück, auf ein kurzes Dankesschreiben an einen Bonner Professor, der ihn im Jahre 1822 durch ein kleines Büchlein über Sesenheim an seine eigene Jugendzeit und Jugendliebe dort zurückerinnert hatte. ...
The Göttingen conference Systematics 2008 is the first joint meeting of the Gesellschaft für Biologische Systematik (GfBS) and the German Botanical Society, section Biodiversity and Evolutionary Biology (DBG), being the 10th Annual Meeting of the GfBS and the 18th International Symposium Biodiversity and Evolutionary Biology of the DBG. The conference programme covers biological systematics in the widest sense and provides ample opportunities for oral and poster presentations on new advances in plant, animal and microbial systematics. This volume brings together the abstracts of invited speaches from the plenary sessions on Progress in Deep Phylogeny, Speciation and Phylogeography, and New Trends in Biological Systematics as well as those of submitted talks and poster sessions.The Göttingen conference Systematics 2008 is the first joint meeting of the Gesellschaft für Biologische Systematik (GfBp. and the German Botanical Society, section Biodiversity and Evolutionary Biology (DBG), being the 10th Annual Meeting of the GfBS and the 18th International Symposium Biodiversity and Evolutionary Biology of the DBG. The conference programme covers biological systematics in the widest sense and provides ample opportunities for oral and poster presentations on new advances in plant, animal and microbial systematics. This volume brings together the abstracts of invited speaches from the plenary sessions on Progress in Deep Phylogeny, Speciation and Phylogeography, and New Trends in Biological Systematics as well as those of submitted talks and poster sessions.
J. Melvinger u radu o supstandardnome prijedložnom infinitivu (1982.) ne spominje mogućnost infinitivne kondenzacije posljedičnih ustrojstava, ni prijedložnog ni besprijedložnog infinitiva, iako donosi primjere u kojima je riječ o infinitivnoj prijedložnoj konstrukciji koja je priložna oznaka posljedice, a ne priložna oznaka načina, kako ona tvrdi: Kožnata jakna smiješna, a šal oko vrata škaklja za poludjeti. Tu mogućnost ne spominje ni u svojoj disertaciji (iako navodi primjere koje mi razumijevamo kao posljedične konstrukcije), a ne navodi je ni M. Ivić.
U ovome se radu na temelju terenskog istraživanja obrađuje toponimija danas gotovo posve napuštenoga sela Dubljani u Popovu u istočnoj Hercegovini. U mjesnoj su toponimiji najzastupljeniji toponimi antroponimnoga postanja s pomoću kojih se upoznajemo s negdašnjim i današnjim imovinsko-pravnim ustrojem srednjovjekovnog Huma, toponim Satùlija (‘Sanctus Elias’) spomen je na davne romansko-hrvatske dodire, a na primjeru toponima Sačìvišće upoznajemo se s veoma složenom dijalektnom slikom istočne Hercegovine.
U radu se prvi put objavljuje jedina zasad pronađena inačica glagoljičke pasionske pjesme, koju smo nazvali Ja, Marija, glasom zovu, zapisane u Berčićevu kodeksu br. 5 s kraja 15. st. Donosi se latinička transkripcija teksta te njegove osnovne književnopovijesne, grafijsko-ortografske i jezično-stilske značajke.
U radu se analiziraju pravi tvorbeni mocijski parnjaci u kajkavskome književnom jeziku. Utvrđuju se sufiksi produktivni u mocijskoj tvorbi u književnoj kajkavštini, njihova učestalost i korelativni parnjaci u kojima se javljaju. Rezultati se uspoređuju s osobitostima mocijske tvorbe u hrvatskome standardnom jeziku.
U radu se analizira uloga deiktičkih obilježivača (markera) u generičkom strukturiranju diskursa. Najprije se podsjeća da u postojećim tipologijama žanrova diskursa prisutnost deiktičkih obilježivača i drugih tragova subjektivnosti predstavlja važan kriterij za razgraničenje žanrova koji koegzistiraju u određenom društveno-povijesnom okviru unutar određenog tipa diskursa i za deskripciju uvjeta njihove diversifikacije. Zatim se, na primjeru diskursa medijske informacije na čije generičko strukturiranje utječu različite strategije objektivizacije, nastoji pokazati da primjena tog kriterija dobiva svoj puni smisao tek u kombinaciji s kriterijima koji se odnose na tekstualna i situacijska obilježja relevantna za generičko strukturiranje diskursa, a to su, s jedne strane, komunikacijski ciljevi sudionika u interakciji i specifične diskurzivne aktivnosti koje oblikuju relacijski profil tekstualnih struktura i, s druge strane, složenost interakcijskog okvira i stupanj heterogenosti deiktičkih i polifonijskih struktura.
Broj njemackih posudenica u hrvatskome jeziku je manji nego što bi se moglo ocekivati, s obzirom na to da je višestoljetna politicka i kulturna povezanost Hrvatske s habsburškom državom uvjetovala izravni dodir njemackoga i hrvatskoga jezika. Razlog je tome jezicna politika koja se svjesno odupirala snažnom utjecaju njemackoga jezika na hrvatski, dajuci u standardnome jeziku prednost hrvatskim rijecima. U supstandardnom jeziku se, medutim, održao veci broj njemackih posudenica, iako za te rijeci postoje hrvatski ekvivalenti. U ovome ce se radu preispitati odnos njemacke posudenice i njezine domace zamjene, tj. u kojoj mjeri je hrvatski ekvivalent uspješna zamjena njemackoj posudenici kao i to o cemu sve ovisi ta uspješnost.
U radu se analizira jezik opisan u Della Bellinoj gramatici u odnosu na jezik jednoga od književnih djela koja su mu bila uzorom – Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića. Istraživanje je usmjereno na imeničke oblike u obama djelima. Sličnosti i razlike komentiraju se za svaku deklinaciju posebno, i to sustavno za svaki padež. Budući da su neke uvjetovane formom Della Bellina književnoga predloška, pritom se upozorava na stvarne i prividne razlike.
U radu se nastoje prikazati i kontekstualizirati Dujmušićevi jezikoslovni doprinosi očuvanju hrvatskoga standardnog jezika. Puristički se radovi, među kojima je najzanimljiviji i najopširniji “Antibarbarus hrvatskoga jezika”, klasificiraju prema Thomasovoj (1991) kategorizaciji purističke djelatnosti. Dujmušić je zanimljiv ne samo zbog izazovne, potpune anonimnosti, nego i zbog toga što je u vrijeme opozicije između vukovskoga i antivukovskoga purizma bio na onoj slabijoj, antivukovskoj strani. Znanstvena je recepcija Dujmušićeva rada potpuno izostala, što znači da njegove jezikoslovne prinose valja i prikazati i evaluirati.
Jagić o Maretiću
(2008)
Neobjavljeni autografi basna Đure Ferića (1739-1820) u odnosu prema dubrovačkoj pisanoj tradiciji
(2008)
U radu se prikazuju rezultati istraživanja neobjavljenih hrvatskih rukopisa dubrovačkoga latinista Đure Ferića, odnosno otkrića dvaju dosad nepoznatih autografa njegovih basna. Interpretacija rukopisa kao dijela dubrovačke literarne i jezičnopovijesne tradicije temeljni je cilj istraživanja, a polazište je usporedba grafijskih, pravopisnih i jezičnih osobitosti spomenutih autografa s leksikografskim i jezikoslovnim izvorima 17. i 18. stoljeća te jezikom kanonskoga pisca starije hrvatske književnosti Ivana Gundulića.
Ključne riječi: Đuro Ferić; autografi; dubrovačka pisana tradicija
U radu se iznosi pokušaj razvrstavanja glagola s elementom se u valencijskome rječniku hrvatskih glagola. Kao predložak poslužila je obrada iste vrste glagola u češkome elektroničkom valencijskom rječniku VALLEX, kao i prototipno-kontekstualna analiza povratnih glagola Branimira Belaja. Glagoli se razvrstavaju na temelju gramatičkih i semantičkih kriterija.
Ključne riječi: valencija; valencijski rječnik; glagoli sa se; element se kao čestica i kao zamjenica
U radu će biti riječi o imenicama koje označuju mjeru i koje se redovito pojavljuju u akuzativu iako bi sintaktički na tome mjestu trebao doći koji drugi oblik. Učestalom upotrebom u akuzativnome obliku te imenice gube svoje osnovno morfološko obilježje – promjenjivost, a time i svoju nedvojbenu pripadnost imenicama kao vrsti riječi i nameću pitanje kako ih obraditi u rječniku.
Razmatra se mogućnost hrvatskoga posvojnog pridjeva da bude antecedent relativnoj zamjenici, mogućnost koja se u slavenskim jezicima sve više gubi, odnosno mjesto posvojnoga pridjeva u toj funkciji zauzima genitiv. Potvrdama se pokazuje da ta mogućnost u pisanome hrvatskome (još) postoji. Provedena anketa s izvornim govornicima pokazuje ipak da takve konstrukcije kao prihvatljive ovjerava tek manji dio suvremenih govornika. Analiziraju se tipološki neobična svojstva relativnih rečenica s posvojnim pridjevom kao antecedentom, osobito to da se u njima posvojni pridjev vlada kao padežni oblik imenice, a ne njezin derivat. Ključne riječi: posvojni pridjev, antecedent, relativna rečenica, genitiv, slavenski jezici
Rad je nastao iz potrebe da se opiše dubrovački pučki govor 17. i 18. st. Pri morfološkoj je analizi važno uzeti u obzir da se opisuje jezično razdoblje i područje podudarno s početkom formiranja današnjega standardnog jezika. Analiza postaje svrhovitom usporedi li se s rezultatima jezičnih studija razdobljā koja su joj prethodila i slijedila, do današnjega vremena.
Za svojega kratkoga boravka u Petrogradu 1912. I. Milcetic; opisao je bogatu Bercicevu zbirku glagoljickih rukopisa i tiskanih knjiga iz Ruske nacionalne knjižnice, ali nije stigao podrobno prouciti svaki sastavni dio Berciceve grade. U Milceticevu opisu kodeksa br. 1 (Klimantovicev zbornik, 1514.) spominje se prolog Muke, ali se ne upozorava da se u nastavku toga prologa nalazi ulomak iz srednjovjekovnoga prikazanja sa scenom Judine izdaje Isusa. Ta je scena u srednjem vijeku ponajviše uznemiravala puk jer se tada od svega najviše mrzila laž, izdaja i prijetvornost. U radu se opisuju i prvi put objavljuju ulomci nepoznate redakcije Muke Isuhrstove iz petrogradske Berciceve zbirke (sign. Bc 1), koji predstavljaju za sada najstariji zapisani prolog i scenu hrvatskoga srednjovjekovnoga prikazanja pasionske tematike. Stihovi ulomaka usporeduju se s mladom ciklickom Mukom Spasitelja našega iz glagoljickoga Zbornika prikazanja (1556.), s kojom se u korpusu hrvatskoga srednjovjekovnoga pjesništva ti ulomci najviše podudaraju.
U radu se razmatra problem vezničke sinonimije i antonimije. O sinonimiji i antonimiji govori se u jezikoslovnoj literaturi u pravilu kad je riječ o tradicionalno punoznačnim riječima, a o sinonimiji i antonimiji tradicionalno nepunoznačnih riječi rijetko se piše. O problemu sinonimije i antonimije ostalih nepunoznačnih riječi (usklika, zamjenica, prijedloga, odnosnih priloga i čestica) autorice su već pisale u radu Sinonimija i antonimija nepunoznačnih riječi u hrvatskoj leksikografiji. Ovaj je rad svojevrsna dopuna tomu radu te se u njemu osobita pozornost posvećuje vezničkoj sinonimiji i antonimiji (koja se pojavljuje tek iznimno) u hrvatskoj leksikografiji. Razmatra se problem sintaktičke sinonimije i antonimije te pokazuje da se u hrvatskim jednojezičnim rječnicima veoma malo pozornosti poklanja donošenju sinonima i antonima uopće, a osobito uz veznike (također i uz prijedloge, zamjenice, priloge, usklike i čestice) te da se oni i u definiciji značenja i u posebnoj rubrici donose samo iznimno i nesustavno. Objašnjavaju se načela po kojima je moguće uspostaviti sinonimne i (iznimno) antonimne nizove za veznike, a koja su uspostavljena i provedena pri izradbi Školskoga rječnika hrvatskog jezika, čije su urednice autorice ovog rada, te koja se razrađuju i dopunjuju kako bi se primijenila i u hrvatskome jednosvezačnom normativnom rječniku koji se izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu.
Predmet interesa ovoga rada dvije su ustaljene sveze riječi koje su dio hrvatskoga pomorskog nazivlja, a u jeziku se često koriste s frazeološkim značenjem. U radu se analizira njihovo podrijetlo, moguća frazeološka značenja i konteksti u kojima se upotrebljavaju. Potencijalni frazemi uspoređuju se i s njihovim ruskim frazeološkim značenjskim ekvivalentima.
Ključne riječi: hrvatska frazeologija; ruska frazeologija; hrvatsko pomorsko nazivlje; potencijalni frazemi mali od palube i mali od kužine
U radu se analiziraju glagolske tvorenice u Tadijanovićevu jezikoslovnom priručniku "Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik" (1761.), što je nastavak cjelovitoga istraživanja Tadijanovićevih tvorbenih modela. Autorice otvaraju i neka bitna teorijska pitanja iz područja glagolske tvorbe te upozoravaju na probleme, nedosljednosti i različita tumačenja pri raščlambi tvorbenih načina koje nalazimo u relevantnoj literaturi.
Bilježenje palatalnih konsonanata najviše je problema izazivalo u slavenskih naroda koji su nastojali prilagoditi osnovnu latinicu fonemima svojih jezika. U ovom se radu promatraju bilježenja palatala u pisaca zadarsko-šibenskoga kruga, i to u vremenu od 14. do 17. stoljeća. U toj su regiji nastali prvi hrvatski tekstovi pisani latinicom. Cilj rada jest ustvrditi kako su pojedini autori latinicom zapisali sporne foneme hrvatskoga (čakavskoga) jezika, koje su razlike i istosti njihovih grafijskih rješenja i koje se tendencije ogledaju u višestoljetnoj uporabi latinice na ovom području.
U radu se opisuje fonologija, morfologija i leksik govora Jurkova Sela u Žumberku, doseljeničkoga čakavskoga ikavsko-ekavskoga govora. Iako nema zamjenicu ča u samostalnoj upotrebi, govor čuva većinu temeljnih čakavskih crta. Ipak, stabilnost je sustava u nekim elementima narušena – što pokazuje supostojanje određenih dubleta u prozodiji i morfologiji. Leksik, uz ostalo, karakterizira prisutnost većeg broja germanizama, na žumberačkome prostoru očekivanih.
U članku se analizira opis glagolskoga vida u gramatikama hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, nastalim od druge polovice 18. do prve polovice 19. stoljeća (Vitkovićeva, Szentmartonyjeva, Kornigova i Matijevićeva te gramatike J. Đurkovečkoga i I. Kristijanovića). Analizom gramatičkoga diskursa u navedenim se gramatikama razlučuju temeljne glagolskovidske sastavnice u različitim pristupima gramatičkome opisu: glagolski vid i definicija kategorije te definicije članova vidske oprjeke, (im)perfektivizacija, zatim odnos glagolskoga vida i glagolskih oblika, te sastava glagola.
Leksičke funkcije kao pokazatelji značenjskih odnosa u kolokacijskim svezama hrvatskoga jezika
(2008)
U radu se na primjerima kolokacijskih sveza hrvatskoga jezika analiziraju leksičke funkcije koje je unutar svojega teorijskoga modela značenje – tekst razradio Igor Meljčuk. Na uzorku od desetak leksičkih funkcija koje predstavljaju opće značenjske modele primjenjive u svim jezicima opisuju se značenjski odnosi na osnovi kojih nastaju kolokacijske sveze, dakle, jezične jedinice koje po svojoj strukturi nadilaze razinu jedne riječi, tj. leksema.
U radu se prikazuju rezultati terenskoga istraživanja o pomicanju naglasaka u imenskih riječi na prednaglasnicu, odnosno o praslavenskom prijenosu siline unutar naglasne cjeline u čakavskome govoru Crikvenice. Pomicanje se naglasaka na prednaglasnicu provodi dosljedno u svima razmatranim kategorijama (osim u brojeva) u kojima su zadovoljeni ovi uvjeti: prvotni silazni naglasak na prvome (ili jedinome) slogu osnove one riječi koja čini naglasnu cjelinu s prijedlogom ispred sebe. U akuzativu su imenica muškoga i ženskoga roda zabilježene alternacije. Pomicanje naglasaka na prednaglasnicu u nekim primjerima srednjega roda u L jd. zahvaća i drugotne silazne naglaske koji su se na prvome slogu osnove našli naknadno, zbog naglasnoga ujednačavanja paradigme ili naglasnoga tipa.
The Kaiserchronik is generically puzzling. In essence it is a spiritual world chronicle, but it lacks the usual historiographical systematisations of its theological content. However it does have three disputations, an unusual feature in a chronicle which has to date not been adequately explained. This essay argues, on the basis of comparisons with works in other literary forms, that these passages function as key expressions of the controlling idea of the entire work, namely the progress of the Gospel from the heathen to the Christian Empire, and that they are strategically located within the chronicle at the turning points in the success of Christian mission.
"Im Jahre 1631 schreibt Melchior Goldast "von Haiminsfeld" einen kurzen Brief aus Frankfurt am Main an seinen jüngeren Zeitgenossen Martin Opitz "von Boberfeld", in dem er dessen Komplimete erwidert. Schon seit langer Zeit bewundert er Opitz' Geist. Er spricht von seinen und von Opitz' laufenden Arbeiten, von seinen Plänen für seine berühmte Bibliothek, und am Schluß auch von seiner eigenen Festschrift, die ein ungenannter Freund für ihn herauszugeben beabsichtigte - ob Opitz vielleicht einige Verse beisteuern wollte? Dieser vor kurzem entdeckte und einzige erhaltene Brief aus dem Goldast-Opitz-Schriftwechsel bezeugt, daß der Respekt, den Opitz beispielsweise in seinem Annolied-Kommentar mehrfach vor Goldast äußerte, auf Gegenseitigkeit beruhte. [...]"
1 Introdução Os falantes da língua Xingoni são os descendentes do grupo etnolinguístico oriundo das migrações dos Nguni. No mfecane, causado pelas guerras do Shaka Zulu e Dingiswayo, numerosas populações foram movimentadas em vastas zonas geográficas de África Austral. Essas ondas demográficas chegaram até a província de Cabo Delgado. Xingoni é a variante de referência, falada nos distritos de Montepuez, Nangade, Meluco, Mueda, Muidumbe e Nangade. Existe a probabilidade da existência de mais falantes do Xingoni na província do Niassa, no distrito de Milepa e na província de Tete, concretamente no distrito de Angônia. Fora do território nacional, o Xingoni é também falado no Malawi e na Tanzânia. Também se ouve falar duma língua Xingoni na Zâmbia. Dado que a língua Xingoni pertence às línguas moçambicanas menos estudadas, achei oportuno convidar um grupo de falantes ao workshop “Descubra a sua língua” que teve lugar em Abril deste ano. Juntaram-se aos outros participantes e desenvolveram actividades que culminaram na produção desta versão experimental daquilo que mais tarde se possam tornar “Algumas Notas gramaticais sobre a língua Xingoni.” O modelo da descrição segue os mesmos princípios que norteavam as notas gramaticais das línguas Emakhuwa, Etakwane, Imarenje e Ekoti. Espero que essas notas possam servir de modelo e inspiração para elaborar mais descrições gramaticais nas línguas menos estudadas. Oliver Kröger Assessor linguístico da SIL Moçambique Nampula, dia 3 de Agosto de 2006
Semiotisch-strukturalistische Untersuchungen zum histoire-Aspekt erzählender Texte reduzieren bekanntlich die diversen Erscheinungsformen von Geschichten auf sehr einfache Schemata. […] Bei aller Verschiedenheit ist diesen Ansätzen die Annahme gemein, jede Geschichte enthalte einen abstrakten Bedeutungskern, der als invariante Tiefenstruktur der Vielfalt der Erzählungen zugrunde liege. […] Im Vergleich […] wird Jolles’ Theorie dem Erzählen als kulturellem Phänomen besser gerecht, weil sie historische Kontexte und lebensweltliche Funktionen des Erzählens berücksichtigt […]. Die neun Grundformen, die Jolles unterscheidet (Legende, Sage, Mythe, Rätsel, Spruch, Kasus, Memorabile, Märchen, Witz), kombinieren extratextuelle und textuelle Eigenschaften. […] Der Systemcharakter der Einfachen Formen ist häufig und zu Recht kritisiert worden. Obwohl Jolles selbst vom »geschlossenen System unsrer Einfachen Formen« spricht, begründet er nirgendwo die unterstellte Vollständigkeit seiner Typologie. Unabhängig von diesem Problem lässt sich aber fragen, ob nicht zumindest einzelne Grundformen aus Jolles’ Typologie textanalytisch nützlich sein könnten. Das soll hier in einer kleinen komparatistisch-narratologischen Studie geprüft werden, die einen Bezug zwischen spanischem Barock und deutscher Romantik anhand von Pedro Calderón de la Barcas comedia „la devoción de la cruz“ (Die Andacht zum Kreuze,1622/23) und Zacharias Werners Schicksalsdrama „Der vierundzwanzigste Februar“ (1809/10) herstellt.
Die ökologische, ökonomische und kulturelle Bedeutung von Wildpflanzenarten und deren Potential an genetischen Ressourcen werden immer offensichtlicher. Aber unsere Biosphäre verändert sich zunehmend drastischer, wodurch die natürliche Artenvielfalt stark bedroht ist. Die „Convention on Biological Diversity“ (CBD) hat sich ein Aufhalten des Biodiversitätsverlustes zum Ziel gesetzt. In situ- Maßnahmen wird dabei eine hohe Priorität zugesprochen, aber Ex situ-Maßnahmen werden immer dringender und dies insbesondere hinsichtlich des Erhalts genetischer Variabilität auf Populationsebene. Botanische Gärten sind durch ihre traditionell großen Sammlungen und Ausstellungen als Standardinstitutionen für eine Ex situ-Erhaltung prädestiniert. Aber der Wert und die Bedeutung dieser Sammlungen für den Erhalt der natürlichen genetischen Variabilität bleibt de facto beschränkt. Wir plädieren daher mit Nachdruck für Saatgutgenbanken für Wildpflanzen. Diese Vorgehensweise wird in mehreren Ländern bereits herangezogen - in Deutschland aber nicht. Saatgutgenbanken sind die einfachste und preisgünstigste Ex situ-Strategie zum Erhalt der pflanzengenetischen Vielfalt. Saatgutgenbanken für Wildpflanzen haben das Ziel, natürliche pflanzengenetische Ressourcen zu schützen und zu erhalten. In Kombination mit In situ-Maßnahmen haben sie große Bedeutung für den Naturschutz, z.B. im Rahmen von Wiederbesiedlungsmaßnahmen.