Refine
Year of publication
- 2014 (10)
Document Type
- Article (10)
Language
- Croatian (10) (remove)
Has Fulltext
- yes (10)
Is part of the Bibliography
- no (10) (remove)
Keywords
- Bratoljub Klaić (10) (remove)
U radu se analiziraju germanizmi u nekoliko izdanja Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića s nekoliko gledišta: a) što se uopće smatra germanizmom i tako označuje; b) donose li se i označuju li se kao germanizmi i unutarjezične tvorenice motivirane germanizmima te donose li se kao zasebne natuknice ili unutar tvorbenih gnijezda; c) teži li se pri donošenju etimoloških odrednica preciznosti s obzirom na dijatopijsku i dijastratsku raslojenost germanizama; d) koliko su germanizmi zastupljeni u pojedinim izdanjima rječnika.
U hrvatski su jezik tijekom povijesti ulazile riječi ponajviše iz zemljopisno najbližih jezika, najčešće i službenih ili glavnih jezika nekadašnjih zajedničkih država. Nedvojbeno je velik utjecaj imao i latinski jezik jer je bio temelj nadgradnje hrvatskoga književnog i standardnog jezika te sredstvo očuvanja identiteta hrvatske nacije i hrvatskoga jezika. Ruski jezik ne pripada teritorijalno bliskim jezicima, a nema ni spomenutu vrijednost latinskoga jezika. Njegov je utjecaj na hrvatski jezik kulturološki: kroz književnost te nacionalnu i društvenu politiku. Rusizmi u hrvatski jezik ulaze tijekom triju razdoblja: 1. razdoblje ilirskoga pokreta (uz izravni utjecaj B. Šuleka), 2. razdoblje poslijeratne Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza (sovjetizmi), 3. razdoblje nakon raspada socijalističkih država i oblikovanja demokratskih i samostalnih zemalja – Republike Hrvatske i Ruske Federacije. U posljednjemu razdoblju gotovo je dokinuta upotreba sovjetizama, no aktivirali su se drugi rusizmi. Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića kulturno je dobro hrvatskoga jezika te je ujedno i pokazatelj utjecaja političkih i kulturoloških čimbenika na razvoj hrvatskoga jezika. Kroz Rječnik se tako može pratiti i sudbina rusizama u hrvatskome jeziku. Cilj je ovoga rada prikazati položaj i opis rusizama u hrvatskome jeziku kroz odabrana izdanja Rječnika.
Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (4 1966.) Bratoljuba Klaića
(2014)
Osobna su imena važnom sastavnicom rječnika stranih riječi, pa tako i Rječnika stranih riječi renomiranoga hrvatskoga leksikografa Bratoljuba Klaića. U radu se analiziraju osobna imena u četvrtome izdanju toga rječnika (Zagreb, 4 1966.) jer je to zadnje izdanje koje kao autor potpisuje sâm Klaić. Razmatra se obradba osobnih imena u rječničkome članku s osobitim obzirom na osobno ime kao dio rječničkoga članka, na odabir odrednica u rječničkome članku, na semantički opis natuknice, na tipologiju upućivanja i na osobno ime kao sintagmatsku i frazemsku sastavnicu rječničkoga članka. Na kraju se iščitavaju bitne značajke osobnoimenskoga korpusa i njegova statusa u Klaićevu Rječniku (4 1966.).
U radu se analizira obradba računalnih naziva u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića i Školske knjige. Analizira se ustroj rječničkoga članka natuknica koje nose terminološku odrednicu INFORM. te se analiziraju pojedini elementi rječničkoga članka (natuknica, morfološko-naglasni blok, definicija, odrednice). Leksikografska se obradba računalnih naziva uspoređuje s obradbom u postojećim englesko-hrvatskim informatičkim rječnicima (Kiš, Panian), ali i s obradbom u općim rječnicima hrvatskoga jezika (HER, Školski rječnik hrvatskoga jezika).
U radu se analizira Klaićev Rječnik stranih riječi iz 1983. godine koji je priredio Željko Klaić, sin Bratoljuba Klaića, i koji je izdan u godini smrti Bratoljuba Klaića i Novi rječnik stranih riječi iz 2012. godine koji potpisuju Bratoljub Klaić i Školska knjiga. Analiza se temelji na rječničkim člancima natuknica koje nose terminološke oznake gram., lingv. i fon. Posebna se pozornost posvećuje ustroju rječničkoga članka, definicijama koje se uz te natuknice donose te donošenju istoznačnica. Analizira se glasovno nazivlje, padežno nazivlje, pravopisno nazivlje te nazivlje jezikoslovnih grana, disciplina i pristupa.
U radu se propituje status općeeuropskih frazema hrvatskoga jezika u izdanjima Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića. Pod općeeuropskim se frazemima podrazumijevaju međunarodni frazemi potvrđeni u europskim jezicima s jednakim značenjem i velikom strukturnom podudarnošću. Za te je frazeme važno da najčešće imaju poznat zajednički izvor, tj. podrijetlo, ali postoje i općeeuropski frazemi kojima još nije utvrđeno točno podrijetlo, odnosno jezik i tekst iz kojega su uzeti i prošireni. Stoga je cilj rada utvrditi i opisati status općeeuropskih frazema u Klaićevu Rječniku stranih riječi. Naime, Bratoljub Klaić u njemu donosi vrijedne podatke o izvoru pojedinoga frazema, izreke ili poslovice. Pri tome su u Rječnik uključeni općeeuropski frazemi kojima je sastavnicom strano vlastito ime, strani apelativ ili termin ili je riječ o prevedenicama iz latinskoga i drugih jezika. Dolazi se do zaključka da Klaićev rječnik može, kao nezaobilazno polazište nekom budućem hrvatskom etimološkom frazeološkom rječniku, biti važnim izvorom proučavanju podrijetla frazema.
Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića prepoznat je kao ozbiljan, pouzdan i relevantan priručnik ne samo u stručnim krugovima nego i u širokome krugu zainteresiranih korisnika. Razlogom je takve posvemašnje zainteresiranosti nedvojbeno njegova obavijesnost i preglednost, ali i prikladnost leksikografske obradbe. Dobar dio rječničkoga korpusa Klaićeva Rječnika čine glagolske natuknice koje se u rječničkome članku obrađuju kao polazna i kao izvedena natuknica. U radu se razmatraju glagolske natuknice obrađene u prvim četirima izdanjima (1 1951., 2 1958., 3 1962., 4 1966.) jer su to jedina izdanja s Klaićevim autorskim potpisom. Propituje se status glagolskih natuknica u rječničkoj makrostrukturi, ustroj rječničkoga članka s glagolskom natuknicom kao polaznom ili izvedenom natuknicom te osobito primarne i sekundarne podatke o natuknici koji prikazuju prozodijske, morfološke, rječotvorne, etimološke, stilske, terminološke i semantičke obavijesti o glagolskoj natuknici.
Već je i površnim pregledom u Klaićev Rječnik stranih riječi vidljivo da je Miroslav Krleža najcitiraniji književnik, a natuknice kod kojih se na njega upućuje su posuđenice, tuđice, strane riječi pa i cijeli rečenični citati na stranom jeziku. U radu se daje raščlamba natuknica koje Klaić povezuje s Krležom.
U ovom se radu prijevodi starogrčkih tragedija Bratoljuba Klaića promatraju u odnosu na njegove prethodnike te na zahtjeve onovremene recepcije antičkih dramskih tekstova. Na odabranim se primjerima iz Sofoklovih drama Antigona i Kralj Edip, a u usporedbi sa starijim prijevodima Kolomana Raca, analizira status Klaićeva prijevoda u odnosu na izvornik, određuju bitna načela njegove prevoditeljske metodologije te uočavaju strategije kojima rješava neke od problema interpretacije starogrčkoga teksta.
Brojni naglasni "tipovi" prvi put detaljno popisani u radovima Đ. Daničića bili su povod mnogim akcentološkim radovima u XX. st. Cilj im je prije svega bio učiniti naglasnu tipologiju jednostavnijom i preglednijom te upozoriti na (ne)aktualnosti naglasnih uzoraka koji su se dugo prepisivali i prenosili u literaturi. Šireuporabno neprimjenljiva Daničićeva naglasna tipologija bila je povod i Klaićevu (1963.) pokušaju smanjenja broja tipova, i to polazeći od proklize, osvrćući se na povijest jezika i na dijalekte. Prenošenje naglaska na proklitiku zahtijeva dobro poznavanje povijesti jezika tako da se to sažimanje ne doima šire uporabljivim, no svakako otvara pitanja kojima se i danas bavimo, a to je pitanje (ne)prenošenja naglaska na proklitiku i pitanje broja uzoraka promjenljivoga naglasnoga tipa. Analizom Klaićeve naglasne tipologije, koja se nameće iz njegovih radova, želimo pokazati koliko je odmaknula od Daničićeva tipologiziranja i koliko je bliska današnjim prikazima.