Refine
Year of publication
Document Type
- Article (251) (remove)
Language
- Croatian (251) (remove)
Has Fulltext
- yes (251)
Is part of the Bibliography
- no (251) (remove)
Keywords
- Kroatisch (62)
- Linguistik (39)
- Rezension (36)
- Rezensionen (17)
- Kajkavisch (16)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (11)
- word order (11)
- Bratoljub Klaić (10)
Institute
- Extern (140)
- Geschichtswissenschaften (1)
Podravski kajkavski dijalekt
(2011)
U ovome se radu razmatra odabir naziva diskursnih oznaka za određene jezične elemente i ukazuje na moguće zakonitosti njihova nastanka. Raščlanjuju se pojedine karakteristike, formalne i funkcionalne prirode, koje se najčešće povezuju s diskursnim oznakama. Pri određivanju jezičnih elemenata u funkciji diskursnih oznaka opredjeljuje se, prije svega, za funkcionalni kriterij, dok su formalne karakteristike tek pokazatelji njihove pripadnosti zajedničkoj kategoriji.
U radu se analiziraju osobna imena u "Rječniku varaždinskoga kajkavskog govora" Tomislava Lipljina, najvećemu dosad tiskanomu rječniku jednoga suvremenoga kajkavskoga govora. Iz osobnoimenskih natuknica i osobito pomno biranih rečeničnih potvrda koje sadrže osobno ime iščitavaju se jezične i izvanjezične značajke te, u Lipljinovu Rječniku najzastupljenije, antroponimijske kategorije.
Književno djelo i publika
(2011)
U radu se prikazuje utjecaj književnoga djela na publiku s gledišta jezične slike svijeta samoga kazališnog komada na primjeru Krležine drame "U agoniji". Postavlja se pitanje bi li ova drama u naše vrijeme postigla isti uspjeh kao na budimpeštanskoj premijeri 1965. godine. Na osnovi nekih do sada manje istraživanih jezičnih osobina Krležina teksta s punim se pravom pretpostavlja da ne bi jer današnje generacije gledatelja ne raspolažu jezičnom naobrazbom koja bi omogućila ne samo razumijevanje nego i uživanje u prikazivanju društvenih prilika u prvoj polovici 20. stoljeća.
Rad je svojevrsna autoričina zahvala dugogodišnjem kolegi i voditelju projekta dr. sc. Miji Lončariću. S obzirom na to da sam se dijalektologijom bavila više od 40 godina, opažam ubrzane jezične promjene koje zahvaćaju hrvatske mjesne govore. Književni tekstovi nerijetko postaju spomenici koji čuvaju starije jezično stanje. U radu se na temelju zbirka Zlatice Balas govori o čakavštini grižanskoga kraja. Dvije zbirke te autorice vrijedan su prinos očuvanju govora. Osobito su vrijedni leksički i naglasni podatci koji se nalaze u zbirkama.
U radu se, na temelju terenskoga i arhivskoga istraživanja, obrađuje oko 300 toponima sela Orahovi Do u južnome dijelu Popova. U prvome se dijelu rada iznosi osvrt na demografske prilike. Navedeno je područje bilo izloženo velikim migracijama stanovništva zbog kojih ondje danas živi dvadeset puta manji broj stanovnika nego koncem 15. st. U drugome se dijelu rada iznosi mjestopis Orahova Dola i podatci o mjesnim rodovima. U trećemu se dijelu obrađuje mjesna toponimija u kojoj prevladavaju antroponimni toponimi.
Iz kajkavske frazeologije
(2011)
U radu se proučava kajkavska frazeologija na temelju prikupljanja kajkavskih, čakavskih i štokavskih frazema u stotinjak hrvatskih punktova prema posebno izrađenim upitnicima i u slobodnom razgovoru s ispitanicima u sklopu rada na projektu Istraživanje hrvatske dijalektne frazeologije i u suradnji s nekoliko generacija studenata Kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
U radu se opisuju posebnosti samoglasničkih, suglasničkih i naglasnih jezičnih značajka govora Medveje te se ističu neke jezične različitosti u odnosu na govor Kastva. Oba govora pripadaju sjeveroistočnomu istarskom poddijalektu ekavskoga dijalekta čakavskoga narječja. Rad se temelji na vlastitim terenskim istraživanjima Kastva i Medveje iz 2005. godine, na opsežnim fonološkim terenskim istraživanjima koje je prije petnaestak godina proveo dr. sc. Mijo Lončarić te na dijelu zapisa objavljenih u recentnoj dijalektološkoj literaturi.
Primjeri preobrazbe u "Ričoslovniku iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika" Josipa Voltića
(2011)
U članku se obrađuju tvorenice iz Voltićeva rječnika nastale preobrazbom. Primjeri se određuju prema prvoj potvrdi, i to u odnosu na potvrde u "Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika" JAZU. Analizi prethodi teorijsko polazište koje uzima u obzir recentne radove iz područja preobrazbe i tvorbe riječi općenito.
Objavljene gramatike hrvatskoga kajkavskog književnog jezika pokušaj su, prije svega, olakšavanja učenja toga jezika strancima s njemačkoga govornog područja. Iako imaju opisni karakter, one su i ogledalo stupnja normiranosti hrvatskoga kajkavskog književnog jezika. U ovom radu donosi se opis i sistematizacija tvorbe komparativa u kajkavskim gramatikama.
U radu se promatraju i analiziraju ustaljene sveze s preoblikom značenja uočene u srednjovjekovnim Gospinim plačevima pisanima starohrvatskim jezikom. Takve se sveze navode kao frazeološke ili kao frazemi u užem smislu te se uspoređuju sa suvremenim frazemima ista značenja i podudarna oblika. Uz popis frazema u užem smislu donose se uz pojedine primjere i frazemi u širem smislu.
Cilj je ovoga rada opis zamjeničke deklinacije u jednom hrvatskoglagoljskom rukopisu, Akademijinu brevijaru iz 14. stoljeća, i potom usporedba sa stanjem u kanonskim starocrkvenoslavenskim rukopisima, zatim u hrvatskoglagoljskim fragmentima i liturgijskim rukopisima, u zbornicima, i na koncu u tiskanim brevijarima. Nadalje se na temelju proučene i izložene građe pokušava odgovoriti na pitanje postoji li razlika, i u kojoj mjeri, kod zamjeničkih oblika između prvoga (Psaltira) i drugoga dijela brevijara (Komunala), kao što je to već ustanovljeno za neke jezične razine, odnosno koliko je u drugome dijelu prisutan utjecaj narodnoga piščeva govora.
U radu se identificiraju predlošci s kojih je prepisan ćirilički Lajpciški lekcionar. Još je Milan Rešetar nedvojbeno dokazao da je glavni predložak bilo drugo izdanje Bernardinova lekcionara (1543.), međutim u prvom dijelu rada – pregledu relevantne literature – pokazujemo da taj podatak nije općepoznat te da se i danas nastanak Lajpciškog lekcionara bez temelja smješta na kraj XV. ili početak XVI. stoljeća. Za pogrješnu je dataciju zaslužan Joseph Schütz, koji je 1963. izdao jedinu monografiju o tom rukopisu, a radovi znanstvenika koji su pobili njegove teze nisu dovoljno poznati znanstvenoj javnosti, što će ovaj članak pokušati promijeniti. U drugom dijelu rada bavimo se konkretnim primjerima odnosa Lajpciškog lekcionara sa svojim predlošcima te, osim analize zanimljivih i nekih problematičnih primjera već poznatih u literaturi, nastojimo pružiti i neke važne, ali dosada nepoznate primjere i njihovo tumačenje.
U radu se raspravlja o leksikografskome statusu dvorječnih pozdrava dobro jutro, dobar dan, dobra večer i laku noć u hrvatskim rječnicima te se upućuje i na strane leksikografske pristupe. Naglasak je na značenjskim i komunikacijskim obilježjima pozdrava koja ih određuju kao posebnu leksičku skupinu te se predlaže da dvorječni pozdravi kao i jednorječni (zdravo, zbogom, doviđenja) postanu samostalne rječničke natuknice.
Donose se neke nove spoznaje o Lajpciškom lekcionaru, ćiriličnom rukopisu najvjerojatnije iz šestog ili sedmog desetljeća XVI. stoljeća. Ponajprije je riječ o rezultatima analize vodenih znakova, što je osobito važno jer je datacija rukopisa u literaturi bila prijeporna, a zatim i o novim podacima o knjižnici i signaturi rukopisa. Također se, u bliskoj vezi s analizom folijacije rukopisa, izlaže jedna važna tekstološka spoznaja koja pouzdano pokazuje da je predložak bio cjelovit, što indirektno osnažuje tezu da rukopisu na početku nedostaje devet listova, a ne, kako je tvrdio Joseph Schütz, samo jedan.
U radu se analizira opis rječotvornih procesa u hrvatskim dopreporodnim gramatikama. Istraživani korpus čine dvije najstarije hrvatske gramatike – Kašićeva čakavsko-štokavska i Križanićeva koja opisuje tronarječni hibridni jezik ozaljskoga kruga – i gramatike kajkavskoga književnog jezika.
Cilj je bio utvrditi istosti i razlike u poimanju i prikazu tvorbe riječi u hrvatskim slovnicama koje opisuju različite književne jezike.
Autori na temelju terenskoga istraživanja i pregleda povijesne građe obrađuju oko 300 toponimskih različnica u selu Kotezi u sjeveroistočnome dijelu Popova. U prvome se dijelu rada opisuje zemljopisni smještaj sela i iznosi kratak povijesni pregled. Osvrt na demografske prilike iznosi se u drugome dijelu rada. U trećemu se dijelu tumači ojkonim Kotezi, a u četvrtomu značenjski raščlanjuju ostali seoski toponimi. U petome dijelu rada toponimi se dijele prema jezičnome postanju. Iz obilja toponomastičke građe izdvajaju se vjerojatni romanski prežitci Puč i Skorata. U toponimiji su se uščuvali i danas nepoznati slavenski apelativi kao što su bit (usp. češki byt 'stan') i hrž (usp. kajkavski hrž 'raž'). Od adstratnih slojeva najzastupljeniji je turski.
Cilj je ovoga rada predstaviti morfološke značajke imenica a-deklinacije u govoru Svetoga Đurđa. Analiza se temelji na ekscerpiranim primjerima iz transkripcija ogledā slobodnoga govora prikupljenih tijekom vlastitih terenskih istraživanja te na podatcima iz detaljnih morfoloških upitnika. Građa je provjerena i u Rječniku govora Svetog Đurđa. U radu su imenice a-vrste opisane po sljedećemu načelu: najprije je predstavljen tablični pregled nastavaka u vrsti te su zabilježene posebnosti vezane uz određene padeže. Poslije njih slijedi pregled morfonoloških alternacija, naglasnih tipova iz sinkronijske perspektive te pregled povijesnoga razvoja morfologije imenica navedene vrste. Posebno su analizirane te objašnjene u komentarima imenice koje se svojom paradigmom ne uklapaju u najčešće obrasce. Zaključci dobiveni ovim istraživanjem uspoređeni su s dosad objavljenim prikazima morfologije govora Svetoga Đurđa u kritičkome osvrtu. Novi, detaljniji i precizniji zaključci, koji potiču na opis drugih sklonidbenih vrsta imenica, odnosno, morfološki opis drugih vrsta riječi, doprinijet će boljemu poznavanju govora.
U radu se analiziraju učinci jezične politike u hrvatskoj u dvama vremenskim presjecima: u pedesetim godinama 20. stoljeća na primjeru popularnoznanstvene historiografije te u 2000. godini na primjeru tiskanih medija. Empirijska analiza pokazuje da se u prvom razdoblju (u tom konkretnom žanru) nije nametao ujednačen hrvatsko-srpski jezični izraz te da se ni u drugom slučaju nije nametnulo isključivo hrvatsku preskriptivnu normu (odnosno koristili su se srbizmi i navodni srbizmi). Kad je u pitanju druga vremenska razina, analiza pokazuje da su se mediji polarizirali po tom pitanju: izbor poželjnih jezičnih jedinica ovisio je o ideološkom profilu medija. U radu se zaključuje da nam još uvijek nedostaje znanje o jezičnoj zbilji koja bi mogla verificirati teze generalizirajućeg tipa: »U Jugoslaviji su se hrvatskom jeziku nametali srbizmi.« ili »U neovisnoj su se Hrvatskoj potiskivali srbizmi.« ili koje druge. Tek nam empririjska istraživanja u više domena komuniciranja, u više stilova i žanrova, u više vremenskih razdoblja, s brigom o frekvenciji jezičnih pojava, mogu odgovoriti na pitanje o načinu, vremenu i mjestu ostvarivanja jedne ili druge jezične politike.
U radu se donosi opis tvorbenih tipova riječi s brojevnim značenjem u hrvatskom kajkavskom književnom jeziku. Obrađene potvrde ekscerpirane su iz Habdelićeva i Jambrešićeva rječnika, a potvrde nekoliko tvorbenih tipova, kojih nema u kajkavskim rječnicima, pronađene su u Šilobodovu matematičkom priručniku Arithmetika horvatszka.
Zastupljenost romanizama u govorima srednjodalmatinskoga priobalja i otoka opširno je i bogato analizirana u dosadašnjim jezikoslovnim istraživanjima. Manje su, i ne baš sustavno, istraženi govori unutrašnjega dijela srednje Dalmacije. U radu se opisuju ostatci romanskoga utjecaja na prostorno velikom, a danas slabo naseljenom zabiokovskom arealu. Budući da se jezično posuđivanje najčešće ostvaruje u kategorijama imenica i glagola, posebna se pozornost posvećuje morfološkoj osobitosti pridjeva romanskoga podrijetla kao slabije proučavanoj gramatičkoj kategoriji. Promatrani korpus dobiven je ekscerpiranjem romanizama iz recentnih dijalekatnih leksikografskih djela. Nakon opisa društveno-povijesnoga okvira Zabiokovlja, koji je i doveo do različitih romanskih utjecaja, prikazuje se leksikološka i etimološka obrada pridjeva romanskoga podrijetla te se analiziraju načini adaptacije romanskih pridjevskih posuđenica u govorima Zabiokovlja.
Grčke i semitske riječi u latinskome tekstu Ivanova evanđelja izražavaju specifične biblijske pojmove, gotovo potpuno nepoznate većini engleskog stanovništva do evangelizacije tijekom sedmoga stoljeća. Cilj je ovoga istraživanja ispitati na koje su sve načine one prevedene na staroengleski i srednjoengleski jezik te objasniti razloge takva prevođenja ondje gdje je to moguće. Komparativnom metodom istražit ćemo utjecaj porijekla riječi na njihov oblik i značenje i pokušati rasvijetliti kognitivne razlike u doživljaju biblijskih pojmova među autorima prijevoda i njihovih suvremenika, do kojih je došlo uslijed relativno dugoga razdoblja proteklog između triju prijevoda.
Nakon uvodnih napomena o gornjomeđimurskome naselju Dragoslavec Breg (s osobitim osvrtom na povijest njegova imena, neslužbeni etnik i kretanje broja stanovnika), u radu se na osnovi terenskim i arhivskim istraživanjem prikupljene građe analizira antroponimijski sustav toga naselja. Pokazuju se značajke osobnih imena (njihova službena i neslužbena uporaba te učestalost), prezimena njegovih stanovnika (učestalost, podrijetlo, značenje i tvorbena struktura) kao i njihovi obiteljski nadimci (motivacija i tvorbene značajke).
U ovome se radu uspoređuju sustavi vokalnih fonema suvremenih standardnih jezika: južnoslavenskoga hrvatskog i istočnoslavenskih (redoslijedom): ruskoga, ukrajinskoga i bjeloruskoga, pri čemu se za svaki daje odnos današnjih prema vokalnim fonemima staroslavenskoga jezika kao etalona. U vezi s pokazanim drugačijim odnosom vokala i suglasnika u hrvatskome, s jedne strane, i istočnoslavenskima, s druge, navode se grafemi vokalnih fonema u četirima grafijama i pokazuju, objašnjavaju te imenuju principi njihova pravopisanja.
Osnovni je cilj članka analiza naglaska glagolâ s i-prezentom u mjesnom govoru Medulina (kod Pule) na sinkronijskoj i dijakronijskoj razini. Materijal je dobiven u razgovoru s izvornom govornicom te iz Rječnika medulinskoga govora (v. popis literature). Glagoli se razvrstavaju prema naglasnim paradigmama (A, B ili C) i drugim obilježjima, poput dužine samoglasnika u osnovi, formanta u oblicima infinitivne osnove (-i- ili -ě-) i dr. Usporedbom suvremenoga stanja s praslavenskim utvrđeno je da se razvoj naglaska toga glagolskoga tipa u medulinskom govoru uvelike podudara s onim u većini čakavskih i štokavskih govora.
U radu se s različitih gledišta analiziraju nazivi koji imaju sastavnicu e-. Sastavnica e- može značiti elektronički, ali i excellent, emergency, europski, nasuprot (entgegen), evolventan ili označavati samo slovo/glas e-. Sastavnica e-može stajati i ispred imena i s njom se mogu tvoriti različite prigodne novovorenice. Pozornost se u radu posvećuje u prvome redu nazivima u kojima sastavnica e- znači 'elektronički'. Ti se nazivi analiziraju s tvorbenoga, pravopisnoga, normativnoga, leksikografskoga, semantičkoga i terminološkoga stajališta te autori predlažu vlastita rješenja na svim navedenim razinama.
Gornjolonjskomu dijalektu svojstveno je nekoliko temeljnih obilježja koja ga izdvajaju u posebnu cjelinu unutar kajkavskoga narječja. U ovome se radu na temelju dosadašnjih istraživanja ponajviše zelinskih i vrbovečkih govora toga dijalekta i objavljenih članaka (Kalinski, Lončarić, Šojat) opisuju osnovna jezična obilježja gornjolonjskoga dijalekta: fonološka (vokalizam, konzonantizam, prozodija), morfološka (promjenjive i nepromjenjive riječi), sintaktička (sintaksa padeža i glagolskih vremena, s primjerima vrbovečkih govora) i leksička.
U radu se razmatraju teorijska i metodološka polazišta u opisu prijedloga s obzirom na organske i anorganske sustave – dijalekte i standardni jezik, i dalje u odnosu na konkretne ekavskočakavske govore, južnočakavske govore i hrvatski standardni jezik. Osnovna razlika u usporedbi prijedloga u dvama dijalektima i prijedloga u hrvatskome standardnom jeziku uspostavlja se prema kriteriju fonološke, distribucijske i značenjske razlikovnosti, i dodatno prema kriteriju odstupanja od norme standardnoga jezika u odnosu na dijalekte na primjeru pojedinih prijedloga.
U ovome se članku analiziraju poredbeni frazemi jednoga hrvatskog čakavskog govora prikupljeni na terenskome dijalektološkom istraživanju i uspoređuju s poredbenim frazemima hrvatskoga standardnog jezika. Posebna se pozornost poklanja onim čakavskim frazemima koji imaju različitu sliku u pozadini frazema unutar istoga frazemskog koncepta i onima koji nemaju ekvivalenta u standardu.
Iako je riječ o srodnim jezicima sa slobodnim redom riječi, hrvatski i poljski standardni jezik razlikuju se u obveznom redu riječi, između ostalog i u pozicioniranju klitika; hrvatski pokazuje tendenciju slijediti tzv. Wackernagelovo pravilo, dok u poljskom jeziku po tom pitanju vlada puno veća sloboda. U ovom radu iznosim rezultate analize pogrešaka u redu riječi u hrvatskom jeziku koje su u pisanim radovima činili studenti kroatistike s dvaju sveučilišta u Poljskoj. Pretpostavka temeljena na teoriji usvajanja stranog jezika bila je da su pogreške rezultat negativnog prijenosa iz materinskog jezika. No tijekom analize pojavila se potreba za daljnjim i detaljnijim istraživanjem (iako je indikativna, analiza pogrešaka daje tek djelomičan uvid u problematiku) kojim bi se preciznije ustanovili razlozi negativnog prijenosa. Na samom kraju navodim pedagoške implikacije ovog i potencijalnih budućih istraživanja navedene problematike.
Metodologija morfonološkoga pravopisa (metodološki postupci u Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine)
(2014)
U Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine, nastalome u Uredu za hrvatski jezik, stoji da su ga sastavili članovi Ureda Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić uz suradnju drugih članova. Riječ je o jedinome hrvatskom pravopisnom priručniku u potpunosti zasnovanu na morfonološkome pravopisnom načelu koji je bio službeno propisan (na temelju odluke Ministarstva narodne prosvjete 3. studenoga 1943). Kako ta pravopisna knjiga predstavlja prekid s dotadašnjim smjerom razvoja hrvatske suvremene pravopisne norme kao pretežito fonološke (tj. fonološkomorfonološke), zanimljivo je razmotriti metodologiju njezina sastavljanja. U tome se smislu u analizu uključuju tri aspekta: određenje dosega pravopisne relevantnosti (opseg pojedinačnih problema uvrštenih u pravopisne teme), oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila (metajezik pravopisa, tj. kako se u pravopisnoj knjizi gradi popularnoznanstveni diskurs kojim se želi komunicirati s korisnikom) i struktura pravopisne knjige (razina obrade pojedinoga pravopisnog problema: obrada u poglavljima, rječniku, dodacima i sl.). Uz pogled u metodologiju sastavljanja ovoga Pravopisa – knjige koja, zanimljivo, nema ni predgovor ni pogovor – razmotrit će se i njegove poveznice s drugim hrvatskim pravopisnim knjigama.
U radu se analiziraju germanizmi u nekoliko izdanja Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića s nekoliko gledišta: a) što se uopće smatra germanizmom i tako označuje; b) donose li se i označuju li se kao germanizmi i unutarjezične tvorenice motivirane germanizmima te donose li se kao zasebne natuknice ili unutar tvorbenih gnijezda; c) teži li se pri donošenju etimoloških odrednica preciznosti s obzirom na dijatopijsku i dijastratsku raslojenost germanizama; d) koliko su germanizmi zastupljeni u pojedinim izdanjima rječnika.
U radu se donose rezultati istraživanja provedenoga na korpusu reklamnih tekstova te radijskih i televizijskih spotova prikupljenom od 2009. do 2013. godine. U središtu zanimanja su rječotvorbeni postupci kojima se reklamne poruke oblikuju. Analizom je utvrđeno da se radi stvaranja efekta začudnosti u primatelja poruke primjenjuju netipični tvorbeni postupci kao što su grafoderivacija i stapanje. S obzirom na njihovo mjesto u leksičkome sustavu, takve su tvorenice poseban tip prigodnica, tzv. reklamni okazionalizmi.
Proslov
(2014)
U ovome se radu nastoji prikazati položaj nekih promjenljivih i nepromjenljivih nenaglasnica u kajkavskome književnom jeziku i u suvremenim kajkavskim govorima u odnosu na kajkavsku gramatičku normu. Istraživanje nenaglašenih rečeničnih sastavnica u kajkavskome narječju temelji se na rezultatima ankete provedene u svibnju i lipnju 2012. godine na Učiteljskome fakultetu u Zagrebu, Odsjeku u Čakovcu te, prema dijalektološkim kriterijima, na odabranim starijim ispitanicima.
U ovome se radu obrađuju naglasne značajke u govorima i toponimiji Zažablja i Popova. U prvome se dijelu rada iznose bitne fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke značajke obrađenoga područja te ga se uspoređuje s drugim štokavskim govorima. U središnjemu se dijelu rada obrađuju mjesne naglasne osobitosti, primjerice naglašivanje starih i suvremenih posuđenica, razlikovna uloga naglaska te odrazi praslavenskih naglasnih paradigma. U završnome se dijelu iznose i neke naglasne razlike u mjesnim govorima, poglavito s obzirom na narodnosnu pripadnost.
Rad je nastavak istraživanja nazivlja za rodbinske veze u hrvatskome jeziku. Promatra rodbinsko nazivlje u čakavskome narječju hrvatskoga jezika, i to samo za jednu rodbinsku vezu u značenju ‘sestrina kći’. Narječna građa ekscerpirana je iz upitnika za Hrvatski jezični atlas prikupljenih na teritoriju čakavskoga narječja i dostupnih dijalektnih rječnika čakavskih govora. Usto, donose se potvrde iz povijesnih rječnika koje su uspoređene s hrvatskim standardnim jezikom. Pronađeni su sljedeći nazivi: bratučeda, nećakinja, neputa, nevoda, nevča, sestrična…
U članku se opisuje naglasak imenica u govoru mjesta Kali na otoku Ugljanu. Uvodni dio rada čini kraći prikaz kaljskih glasova i deklinacije kaljskih imenica, jezgru čini pregled kaljskih imeničkih naglasnih paradigama te naglaska imenica s prefiksima i sufiksima, a na kraju se nalaze popis češćih kaljskih imenica i kraći kaljski tekst kao primjer govora.
Sadržaj: 1. Uvod; 2. Glasovi; 3. Oblici imenica; 4. Naglasak imenica; 5. Naglasak imenica s nekim sufiksima i prefiksima; 6. Češće kaljske imenice podijeljene na sinkronijske naglasne paradigme; 7. Primjer kaljskoga govora; Literatura
U hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku postpozicija pridjeva smatra se manje obilježenom od antepozicije, a rezultat je utjecaja grčkoga i latinskoga jezika, s kojih su se tekstovi prevodili. Stoga je cilj ovoga istraživanja, koje je provedeno na građi Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, bio utvrditi čimbenike koji utječu na odabir antepozicije pridjeva. Razmotreni su ovi čimbenici: pridjevni vid i s njim povezani kratki i dugi pridjevski oblici, tvorbeno značenje pridjeva, ustaljeni izrazi (imena, nazivi), višečlane skupine, razbijanje imenske skupine, koordiniranje atributa, odnos imenske skupine prema ostatku rečeničnoga ustrojstva, usporedne sintaktičke strukture, stilističko variranje reda riječi u skupini.
Ovaj rad predstavit će akcentuaciju, podrijetlo i distribuciju naglasaka u kajkavskim govorima istočne ludbreške Podravine. Prozodija ludbreških govora naselja istočno od Ludbrega, u smjeru Ludbreg – Legrad, nije prikazana u dosadašnjim istraživanjima mjesnih govora toga kraja pa je cilj ovoga rada opisati sadašnje stanje koje se zbog utjecaja medija i migracija stanovništva mijenja, a jedna od očekivanih promjena u razvoju fonoloških sustava mjesnih govora gubljenje je oprjeke po kvantiteti. Istraživanja će se nadovezati na dosad provedena istraživanja fonoloških sustava govora ludbreške Podravine.
U ovome će se radu dati uvod u optimalnosnu teoriju (engl. Optimality Theory, Prince i Smolensky 1991/1993, 2004), jednu od najznačajnijih suvremenih teorija jezika. Iako uživa najveći ugled među fonolozima, prikazat će je se kao opću jezičnu teoriju s naglaskom na njezinu primjenu u fonologiji. Prikazat će se kontekst njezina nastanka s obzirom na tada vodeću generativnu fonološku teoriju i naravnu fonologiju te će se predstaviti njezino polazište i ciljevi. Objasnit će se temeljni pojmovi optimalnosne teorije (ograničenja, obilježenost, vjernost, optimalnost) i pretpostavljeni model gramatike (input, output, generator, evaluator) te će se uvesti u princip jezične analize u njezinu teorijskom okviru, a analiza će se oprimjeriti na dvjema fonološkim pojavama – jednačenju šumnika po zvučnosti u suglasničkome skupu i obezvučivanju na kraju riječi.
U hrvatski su jezik tijekom povijesti ulazile riječi ponajviše iz zemljopisno najbližih jezika, najčešće i službenih ili glavnih jezika nekadašnjih zajedničkih država. Nedvojbeno je velik utjecaj imao i latinski jezik jer je bio temelj nadgradnje hrvatskoga književnog i standardnog jezika te sredstvo očuvanja identiteta hrvatske nacije i hrvatskoga jezika. Ruski jezik ne pripada teritorijalno bliskim jezicima, a nema ni spomenutu vrijednost latinskoga jezika. Njegov je utjecaj na hrvatski jezik kulturološki: kroz književnost te nacionalnu i društvenu politiku. Rusizmi u hrvatski jezik ulaze tijekom triju razdoblja: 1. razdoblje ilirskoga pokreta (uz izravni utjecaj B. Šuleka), 2. razdoblje poslijeratne Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza (sovjetizmi), 3. razdoblje nakon raspada socijalističkih država i oblikovanja demokratskih i samostalnih zemalja – Republike Hrvatske i Ruske Federacije. U posljednjemu razdoblju gotovo je dokinuta upotreba sovjetizama, no aktivirali su se drugi rusizmi. Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića kulturno je dobro hrvatskoga jezika te je ujedno i pokazatelj utjecaja političkih i kulturoloških čimbenika na razvoj hrvatskoga jezika. Kroz Rječnik se tako može pratiti i sudbina rusizama u hrvatskome jeziku. Cilj je ovoga rada prikazati položaj i opis rusizama u hrvatskome jeziku kroz odabrana izdanja Rječnika.
U članku se analiziraju pojedina značenja perceptivnih glagola vidjeti i gledati u hrvatskome jeziku te njihova vidska obilježja. Glagol vidjeti u značenjima fizičke percepcije funkcionira u rečenici kao svršeni i kao nesvršeni glagol. Glagol gledati u značenju fizičke percepcije u rečenici funkcionira kao prototipni nesvršeni glagol, dok njegov svršeni parnjak pogledati funkcionira kao prototipni i kao neprototipni svršeni glagol, ovisno o značenju.
O kognitivnim temeljima položaja modifikatora, determinatora i kvantifikatora u imenskoj sintagmi
(2014)
U središtu je pozornosti ovoga rada redoslijed pridjevnih (premodifikacijskih), determinacijskih te kvantifikacijskih sastavnica višestrukosloženih imenskih sintagmi u hrvatskom jeziku. Metodologijom kognitivne gramatike (Langacker 1987, 1991, Taylor 2002, Radden i Dirven 2007) na nekoliko se tipičnih primjera najprije objašnjavaju značenjski aspekti koji uvjetuju neutralan redoslijed njihovih sastavnica, a zatim se preispituje manja ili veća neovjerenost pojedinih konstrukcija pri promjeni redoslijeda sastavnica. Ključnim semantičko-pragmatičkim čimbenikom koji uvjetuje veću ili manju ovjerenost takvih konstrukcija, a uvjetovanu promjenom redoslijeda sastavnica, smatra se referencija odnosno ‘usidrenje’ (engl. grounding) koja se odnosi na uspostavljanje „mentalnoga kontakta” sudionika govornoga čina s referentom imenske sintagme. S obzirom na to posebna se pozornost posvećuje značenjskim razlikama između elemenata referencije – determinatora, relativnih i neodređenih apsolutnih kvantifikatora – te pridjevnih premodifikatora i određenih apsolutnih kvantifikatora (brojeva) koji to nisu.
U radu se analizira metoda opisa tvorbe pridjeva u Grammatik der illyrischen Sprache (Wien, 1854.) Andrije Torkvata Brlića i u Slovnici Hèrvatskoj za gimnazije i realne škole (Zagreb, 1859.) Antuna Mažuranića. Modeli se opisa tvorbe pridjeva propituju s obzirom na tvorbene načine te pripadajuće im sufikse i tvorbene preoblike. Dobiveni se rezultati analize uspoređuju sa suvremenim pristupima gramatičkim tvorbenim opisima pridjeva u hrvatskome jeziku.