Refine
Year of publication
Document Type
- Article (251)
- Review (47)
- Part of Periodical (4)
Language
- Croatian (302) (remove)
Has Fulltext
- yes (302) (remove)
Is part of the Bibliography
- no (302)
Keywords
- Kroatisch (64)
- Linguistik (51)
- Rezension (48)
- Kajkavisch (17)
- Rezensionen (17)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (11)
- word order (11)
- Bratoljub Klaić (10)
Institute
- Extern (152)
- Geschichtswissenschaften (1)
U hrvatski su jezik tijekom povijesti ulazile riječi ponajviše iz zemljopisno najbližih jezika, najčešće i službenih ili glavnih jezika nekadašnjih zajedničkih država. Nedvojbeno je velik utjecaj imao i latinski jezik jer je bio temelj nadgradnje hrvatskoga književnog i standardnog jezika te sredstvo očuvanja identiteta hrvatske nacije i hrvatskoga jezika. Ruski jezik ne pripada teritorijalno bliskim jezicima, a nema ni spomenutu vrijednost latinskoga jezika. Njegov je utjecaj na hrvatski jezik kulturološki: kroz književnost te nacionalnu i društvenu politiku. Rusizmi u hrvatski jezik ulaze tijekom triju razdoblja: 1. razdoblje ilirskoga pokreta (uz izravni utjecaj B. Šuleka), 2. razdoblje poslijeratne Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza (sovjetizmi), 3. razdoblje nakon raspada socijalističkih država i oblikovanja demokratskih i samostalnih zemalja – Republike Hrvatske i Ruske Federacije. U posljednjemu razdoblju gotovo je dokinuta upotreba sovjetizama, no aktivirali su se drugi rusizmi. Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića kulturno je dobro hrvatskoga jezika te je ujedno i pokazatelj utjecaja političkih i kulturoloških čimbenika na razvoj hrvatskoga jezika. Kroz Rječnik se tako može pratiti i sudbina rusizama u hrvatskome jeziku. Cilj je ovoga rada prikazati položaj i opis rusizama u hrvatskome jeziku kroz odabrana izdanja Rječnika.
U uvodu rada diferenciraju se morfološka (i „pravomorfološka”) i pravopisna norma, pri čemu se govori i o svojevrsnome paradoksu pravopisne norme. Metodom komparativne i kontrastivne analize u središnjem se dijelu rada raščlanjuju neki relevantni morfološki aspekti koji sudjeluju u definiranju pravopisnih načela i pravopisnih pravila. Cilj je rada osvješćivanje teorijsko-metodoloških aspekata kojima se naznačuju vidovi svojevrsna preklapanja morfologije i pravopisa, i to kroz prizmu hrvatske pravopisne norme, ali i norme nekih slavenskih jezika. U skladu s tim u zaključku se progovara o povezanosti pravopisne norme s morfološkom normom, odnosno kako posebnosti morfološke norme postaju pitanje pravopisne norme.
Bilježenje palatalnih konsonanata najviše je problema izazivalo u slavenskih naroda koji su nastojali prilagoditi osnovnu latinicu fonemima svojih jezika. U ovom se radu promatraju bilježenja palatala u pisaca zadarsko-šibenskoga kruga, i to u vremenu od 14. do 17. stoljeća. U toj su regiji nastali prvi hrvatski tekstovi pisani latinicom. Cilj rada jest ustvrditi kako su pojedini autori latinicom zapisali sporne foneme hrvatskoga (čakavskoga) jezika, koje su razlike i istosti njihovih grafijskih rješenja i koje se tendencije ogledaju u višestoljetnoj uporabi latinice na ovom području.
Rezension zu Dunja Jutronić: Spliski govor. Split: Naklada Bošković, 2010, 476 S.
Rimski novčići u ženskim srednjovekovnim grobovima sa teritorije Srbije: mogućnosti interpretacije
(2016)
U ovom radu istražuje se fenomen sekundarne upotrebe rimskih novčića (II–IV vek) u srednjovekovnim nekropolama (X–XV vek) sa teritorije Srbije. U fokusu istraživanja su grobovi u kojima su rimski novčići upotrebljeni kao dekorativni elementi pokojnikove odeće – najčešće preoblikovani u priveske. Ovakav tip sekundarne upotrebe rimskog novca konstatovan je samo u ženskim grobovima. Cilj rada je da predloži interpretaciju ove pojave kroz analizu vrednosti i značaja sekundarno upotrebljenih novčića u stvaranju porodičnih dragocenosti koje se definišu u važnim i kritičnim momentima društvenog života zajednice. Posebno se ispituje mogućnost interpretacije ovih nalaza kao primera grobova u kojima su sahranjene ženske osobe sa delovima svog miraza. Analizira se konstrukcija značenja i vrednosti ovih predmeta kroz njihovu razmenu u običajima vezanim za sklapanje braka, i, naposletku, u funerarnim praksama. Budući da je rimski novac iz ovih grobova malobrojan, i da se uvek radi o bronzanim denominacijama, možemo pretpostaviti da je definisanje njihove vrednosti i značaja zasnovano na simboličkom i reprezentativnom nivou. Polazna tačka ovog rada je korpus radova koji istražuju fenomen ponovne upotrebe stvari u prošlosti, da bi se dalje u radu dublje istražila veza između srednjovekovne društvene strukture i evaluacije novčića u seoskim zajednicama centralnog Balkana.
Pokazatelji brojivosti
(2007)
U radu se ukratko prikazuje Klaićev opis bizovačkoga govora i podjela donjopodravskih govora na dva međusobno ponešto različita tipa: valpovački akcenatski tip govora – okolica Bizovca do Donjega Miholjca – i šaptinovački akcenatski tip – od Donjega Miholjca prema Virovitici. Obilježja bizovačkoga govora uspoređuju se s govorom Podravskih Podgajaca.
U radu se predstavljaju rezultati terenskog istraživanja o nazivima za uskršnju pletenicu, provedenog na gotovo dvjesto punktova duž hrvatske obale te u unutrašnjosti Istre i nadopunjenog podatcima iz objavljene literature. Istraživanjem su, radi usporedbe, zahvaćena i neka naselja u Gorskom kotaru te u unutrašnjosti Dalmacije. Analiza prikupljenog korpusa ukazuje na snažnu prisutnost slike sadržaja ‘ptica’ u našim jadranskim nazivima za uskršnju pletenicu, bilo da je riječ o nazivima slavenskog ili romanskog (dalmatskog, istroromanskog ili mletačkog) podrijetla. Na temelju tih zapažanja ponovno se razmatraju neka dosad predložena etimološka rješenja (Skok, Vinja) te donose novi etimološki prijedlozi.
U radu se analizira položaj i sudbina jadertinskog, autohtonoga zadarskog romanskog idioma, pripadnika dalmatske, odnosno iliroromanske skupine romanskih jezika. Čitavo XIV. stoljeće vrijeme je najbolje potvrđenosti, ali i neumitnog propadanja jezične strane autohtonoga zadarskog romanstva: nikada prije i nikada poslije toga vremena na tako jasan i očit način prisutan u privatnim i javnim ispravama, jadertinski se u njima pojavljuje već duboko venecijaniziran, poklapajući se više-manje s jezičnim modelom koji se u novoj talijanskoj literaturi naziva volgare venezianeggiante. Analizirajući jezik zadarskih inventara, oporuka, pisama i cedulja iz XIV. st., u potpunosti pisanih na lokalnome romanskom idiomu, autor nestanak autohtonih jadertinskih jezičnih značajki promatra u kontekstu procesa jezične konvergencije – polaganog i sigurnog približavanja mletačkim jezičnim modelima.
U novoštokavskim se govorima još uvijek dobro čuvaju ostatci starih naglasnih paradigama te su terenskim istraživanjem u govoru Komazina prikupljene imenice o-osnovâ muškoga roda. U članku se iznosi trenutačno stanje i opisuju promjene koje su zahvatile sve naglasne paradigme. Potvrđena je tendencija prelaska nekih imenica iz n. p. A u n. p. B, dok u množinskim oblicima nisu zabilježene sekundarne promjene naglaska. Staro stanje, pomičnost naglaska i preskakanje na proklitiku čuva se u n. p. C, no u množini se širi nepomičan naglasak na prvome slogu. Većina imenica n. p. B mno¬žinu ujednačava prema n. p. C, dok obrnut utjecaj nije zabilježen, a na n. p. A je neznatan. Donose se primjeri koji upućuju na moguće postojanje sinkronijske n. p. D.
Na temelju terenskoga istraživanja u radu se donosi sinkronijski prikaz naglasnih paradigma imenica e-vrste i i-vrste u slivanjskim govorima Slivna Ravnoga, Mihalja, Blaca i Podgradine. Riječ je o govorima koji pripadaju istočnohercegovačkomu dijalektu, slivanjsko-zažapskomu govornom tipu. Utvrdit će se postoje li kolebanja u pojedinoj paradigmi i među paradigmama te čuvanje kračine u d./l./i.
J. Melvinger u radu o supstandardnome prijedložnom infinitivu (1982.) ne spominje mogućnost infinitivne kondenzacije posljedičnih ustrojstava, ni prijedložnog ni besprijedložnog infinitiva, iako donosi primjere u kojima je riječ o infinitivnoj prijedložnoj konstrukciji koja je priložna oznaka posljedice, a ne priložna oznaka načina, kako ona tvrdi: Kožnata jakna smiješna, a šal oko vrata škaklja za poludjeti. Tu mogućnost ne spominje ni u svojoj disertaciji (iako navodi primjere koje mi razumijevamo kao posljedične konstrukcije), a ne navodi je ni M. Ivić.
Red surečenica
(2009)
Pitanje reda surečenica u posljedičnim rečenicama, tj. mogućnost njihova premetanja (obrtanja), jedno je od onih nerijetkih pitanja u hrvatskome jezikoslovlju koje se smatra riješenim, a da se nitko njime nije valjano i sustavno bavio. Jednodušno se i beziznimno naime smatra da je red surečenica u posljedičnim rečenicama (i red surečenica u nekim drugim zavisnosloženim rečenicama) glavna surečenica – zavisna surečenica stalan i neobratljiv. Nije međutim točna tvrdnja da zavisnosložene rečenice za razliku od nezavisnosloženih mogu premetati red surečenica i da to ne vrijedi samo za posljedične i neke druge rečenice. Naime u nekim tipovima posljedičnih i drugih rečenica, pokazuje se to u ovome radu, zavisna surečenica može prethoditi glavnoj, tj. njezine sastavnice mogu zamijeniti mjesta.