490 Andere Sprachen
Refine
Year of publication
Document Type
- Article (224) (remove)
Language
Has Fulltext
- yes (224)
Is part of the Bibliography
- no (224)
Keywords
- Deutsch (20)
- Türkisch (14)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (13)
- word order (12)
- Bratoljub Klaić (10)
- Kroatisch (9)
- Polnisch (7)
- Linguistik (6)
Institute
Die Sprache ist ein hervorragendes Werk, das durch Interaktion entsteht und mit dem wir eine Wirklichkeit erzeugen, die eine sowohl konstruierende als auch destruierende Rolle spielen kann. Manche Linguisten vergleichen den Sprachgebrauch mit dem Sprachspiel. Mit seiner Hervorhebung der Sprachverwendung und seinem einprägsamen und geschliffenen Ausspruch 'Die Bedeutung eines Wortes ist sein Gebrauch in der Sprache' gilt Wittgenstein als Vorgänger der linguistischen Pragmatik. Seine Äußerungen inspirierten die Theoretiker der Sprechakttheorie. Nach Austin verläuft der Sprachgebrauch in Sprechakten, wobei jeder Akt aus den Teilakten Lokution, Illokution und Perlokution entsteht und auch defizitäre Sprechakte möglich sind. Aus der Tatsache, dass der Anzahl der Kontexte keine Grenzlinie zu ziehen ist, dass es also unendlich viele Kontexte und dementsprechend so viele Funktionen gibt, können wir ebenfalls auf eine unendliche Zahl von expliziten oder impliziten Sprechakten schließen. Die Sprechakte haben einen modalen Charakter, der a) vom Blickpunkt des Sprechers und des Hörers, b) vom Kontext, in dem sich die Sprechakte abspielen, c) von der Gesellschaft als der Trägerin einer Kultur und d) von den Naturumständen, unter denen die Interaktanten leben, abhängt. Die Sprechakte gelingen nur dann, wenn die Interaktanten kooperationsbereit sind. Das allein genügt aber nicht; auch das Höflichkeitsprinzip ist sehr konstitutiv. In dieser Arbeit werden besondere türkische Sprechakte analysiert, die zeigen, dass die Äußerungstypen nicht immer mit den Illokutionen übereinstimmen. Das kann vom Kontext und auch von suprasegmentalen Merkmalen des jeweiligen Sprechaktes abhängen.
Märchenfiguren haben in allen Kulturen einen Namen, die auch Zeichen ihrer charakteristischen Eigenschaften sind. Die Namen können sowohl eine Bedeutung tragen als auch begrifflich willkürlich und ausgedacht erscheinen. In deutschen Volksmärchen werden die Märchenfiguren wie bekannt nicht unbedingt mit Eigennamen benannt. In türkischen Märchen dagegen gibt es verschiedene Varianten zur Benennungen der Figuren. Die Figuren können sowohl mit einem Eigennamen benannt werden oder können ihre Namen aus verschiedenen Wortbildungen erhalten. Auch die Beinamen haben von türkischen Märchenfiguren eine große Bedeutung, da sie kulturelle Merkmale übertragen. Es ist in diesem Zusammenhang wichtig zu betonen, dass in türkischen Erzählungen großen Wert auf die Benennungen der Figuren gelegt wird und die Namen inhaltliche Bedeutungsträger sind. Auch bei Namen, die frei ausgedacht erscheinen, fällt bei eingehender Betrachtung auf, dass diese Benennung einen bestimmten Zweck erfüllt. Die Namen bzw. morphologische Elemente besitzen verschiedene Eigenschaften; sie können erstens als einfache Namen auftreten, zweitens mit Ableitungsmorphemen gebildet werden oder es handelt sich drittens um zusammengesetzte Namen. Ziel dieser Arbeit ist es, einen kurzen Überblick zu den Eigenschaften der türkischen Märchenfiguren und zu den Motivationen bei der Namengebung zu geben und die morphologischen Besonderheiten der Namen durch Analysen und Interpretationen zu zeigen. Dafür werden Namen aus Pertev Naili Boratavs Märchensammlung "Az gittik uz gitik" (1969) ausgewählt.
Almanya Federal Cumhuriyeti'nde görev yapan Türkçe ve Türk Kültürü Dersi öğretmenlerine yönelik 2020 Mayıs- Haziran aylarında toplam 69 çevrimiçi seminer düzenlenmiştir. Seminerlere Almanya Federal Cumhuriyeti’nde görev yapan MEB Türkçe ve Türk Kültürü Dersi öğretmenleri katılmış; her bir seminerden sonra öğretmen görüşleri alınmıştır. Araştırmanın evrenini 2019-2020 eğitim öğretim yılı itibarı ile Almanya'da görevli 1338 Türkçe öğretmeni, örneklem grubunu ise MEB tarafından görevlendirilen 506 Türkçe ve Türk Kültürü dersi öğretmeni oluşturmaktadır. Araştırmacı grubu tarafından geliştirilen veri toplama anketi Mayıs -Haziran 2020 aylarında (pandemi dönemi) verilen çevrimiçi seminerlere paralel olarak uygulanmıştır. Bu çalışmada öğretmenlerin yurt dışındaki öğretmenlere verilen seminerler belli bir farkındalığın oluşmasını sağlamış; yurt dışı teşkilatının öğrenen organizasyonlar olarak öğretmenlerin bu tür programlara ilgi düzeyleri, varlığı/yokluğu, katılım sayısı ve sıklığı ile ölçümlenerek değerlendirilmiştir. Elde edilen bulgular, bu tür seminer çalışmalarının gelecek dönemlerde de yapılmasının elzem olduğunu ortaya koymuştur.
Bu çalışmanın amacı Almanya'da yaşayan Türk çocuklarının Türkçe yazma becerilerini incelemek ve yaptıkları yazım hatalarını belirlemektir. Çalışmada nitel yöntem tercih edilmiştir. Çalışmada yer alan veriler durum çalışması ile elde edilmiştir. Verilerin analizinde ise betimsel içerik analizi kullanılmıştır. Araştırmanın evrenini Almanya’da yaşayan Türk çocukları, örneklemini ise Almanya'nın Hessen Eyaletinde Türkçe dersi alan 11-15 yaş arası rastgele seçilen 20 Türk öğrenci oluşturmaktadır. Araştırmaya katılan öğrencilerin yazılı anlatım beceri düzeylerini belirlemek için uzman görüşleri de alındıktan sonra iki ayrı konudan tercih ettikleri biri hakkında kompozisyon metinleri yazdırılmıştır. Sonuç olarak Almanya'da yaşayan Türk çocuklarının yazdıkları metinlerde ağırlıklı olarak alfabe farklılığından kaynaklanan yanlışlar, büyük-küçük yazımından kaynaklanan yanlışlar, bitişik-ayrı yazımından kaynaklanan yanlışlar ile konuşulan dilin yazı diline aktarımından kaynaklanan yanlışlar belirlenmiştir. Çalışmanın sonunda elde edilen bulgulara yönelik öneriler sunulmuştur.
Namen sind seit Jahrhunderten ein wichtiger Bestandteil des Lebens der Menschen. Die Auswahl eines geeigneten Namens spielt für viele Eltern eine große Rolle für ihr Kind. Infolgedessen ist die Benennung nach der Geburt für alle Kulturen ein äußerst wichtiges Ereignis. In der vorliegenden Arbeit werden Vornamen im Deutschen und im Türkischen untersucht, die aus Blumennamen stammen. Das Ziel ist es, herauszufinden, aus welchen Sprachen die Vornamen mit Blumennamen ins Türkische und Deutsche entlehnt worden sind, und ob es Parallelen und Unterschiede bei der Frequenz der entlehnten Vornamen aus unterschiedlichen Sprachen und beim Gebrauch von bestimmten Blumenarten gibt.
Lexikalische Merkmale der türkischen Rechtssprache : am Beispiel des neuen Strafgesetzbuches (YTCK)
(2019)
Ziel dieser Studie ist es, die Besonderheiten von Rechtstexten in türkischer Sprache am Beispiel des neuen türkischen Strafgesetzbuches (YTCK) zu analysieren. In der Arbeit soll untersucht werden, inwieweit das YTCK vom alten türkischen Strafgesetzbuch von 1926 (ETCK) abweicht. Im Fokus des Forschungsinteresses steht die lexikalische Struktur des YTCK. Diese Studie erfordert einen interdisziplinär ausgerichteten Ansatz, der Rechts- und Sprachwissenschaften integriert. Der Schwerpunkt liegt auf der lexikalischen Analyse der Fachsprache des Rechts.
Die vorliegende Arbeit zielt darauf, den Einfluss der Verwendung von digitalen und gedruckten Wörterbüchern auf die Übersetzungskompetenzen der Studenten zu untersuchen und die am häufigsten verwendeten mobilen und gedruckten Wörterbücher quantitativ und qualitativ zu vergleichen. Die Forschungsgruppe besteht aus 42 Lehramtsstudenten, die in der Vorbereitungsklasse an der Hochschule für Fremdsprachen „Deutsch“ studieren. Die Ergebnisse der deskriptiven Analyse über den Wörterbuchgebrauch der Studenten haben ergeben, dass 95 % der Studenten den Gebrauch digitaler Wörterbücher bevorzugen. Es wurde auch auf die Frage eingegangen, welcher Wörterbuchtyp sich positiver auf die Übersetzungskompetenz der Studenten auswirkt. Um diese Frage zu beantworten, wurden aus der Forschungsgruppe per Zufallsprinzip 10 Studenten mit dem gleichen Sprachniveau ausgewählt und sie wurden gebeten, die ausgewählten authentischen Sätze zu übersetzen. Bei der Übersetzung der Sätze verwendete eine Gruppe ein digitales Wörterbuch (Aa Almanca - Türkçe Mobil Sözlük) während die zweite Gruppe ein gedrucktes Wörterbuch (TDK Almanca-Türkçe Sözlük) verwendete. Die Ergebnisse der Studie zeigen, dass Studenten, welche die gedruckten Wörterbücher konsultierten, akkuratere Sätze bildeten und weniger Fehler machten als Studenten, welche die digitalen Wörterbücher verwendeten. Im zweiten Teil der Studie wurden die ersten 100 Übersetzungen des gedruckten und digitalen Wörterbuches qualitativ und quantitativ verglichen. Dabei wurde festgestellt, dass das digitale Wörterbuch für die festgelegten 100 Wörter 170 Übersetzungen liefert, während das gedruckte Wörterbuch 304 Übersetzungen auflistet. Es ist deutlich erkennbar, dass das gedruckte Wörterbuch im Vergleich zum digitalen Wörterbuch viel umfassender ist. Weiterhin wurde festgestellt, dass das digitale Wörterbuch bei den 100 festgelegten Wörtern 11 falsche bzw. fehlerhafte Bedeutungen liefert, was die Vertrauenswürdigkeit des vorliegenden digitalen Wörterbuches erheblich in Frage stellt. Zugegebenermaßen sind die Geschwindigkeit der Wortübersetzung und die Benutzerfreundlichkeit erhebliche Vorteile des digitalen Wörterbuches, aber diese Arbeit zeigt, dass die Besonderheiten „Schnelligkeit“ und „Benutzerfreundlichkeit“ dieses Wörterbuches in diesem Fall nicht genügen und sich nicht positiv auf die Übersetzungskompetenz der Probanden ausgewirkt haben. Die oben aufgeführten Argumente weisen nach, dass die Bedeutungsbreite, Bedeutungsgenauigkeit sowie die Anzahl der zur Verfügung gestellten Bedeutungen des vorliegenden digitalen Wörterbuches, das momentan als digitales Wörterbuch am häufigsten verwendet wird, in deutlichem Maße unzureichend und verbesserungsbedürftig ist.
"The Cultural Revolution generation always talks about how they lived through such a painful calamity in Chinese history, but I feel that the shock and incredible impact the decade of reform and economic commodification in the 1980s had on individuals was also extremely profound. [...] [Y]ou can't say that simply because that generation's material life is richer, their lives are happier. What I really want to focus on is, over the course of this transformation, who is paying the price? What kinds of people are paying the price?" Beide Äußerungen fielen anlässlich des Erscheinens von "Platform" (2000), Jias zweitem Spielfilm, der Anfang September 2000 auf dem Filmfestival von Venedig seine Weltpremiere feierte. Mit ihm nahm der Regisseur eine Besichtigung der 1980er Jahre in China, genauer: des Zeitraums von 1979 bis 1990, vor; das heißt, wenn man sich eine gewisse Vereinfachung gestattete, könnte man sagen: Worauf die Geschehnisse bei Zhang, Chen und Tian zulaufen, nämlich auf die Kulturevolution, bildet in Platform wenn auch nicht den Ausgangspunkt, so doch zumindest das diesen konkurrenzlos prägende Großereignis. Oder etwas salopp formuliert: Indem er chronologisch dort weitermacht, wo "Lebewohl, meine Konkubine", "Der blaue Drachen" und "Leben!" aufgehört haben, tritt Jias Film als eine Art Sequel der drei Werke in Erscheinung, mag es sich bei ihm auch in vielerlei Hinsicht um eine Revision derselben oder, im Sinne von Harold Blooms "anxiety-of-influence"-Konzept, um eine ödipale Kampfansage eines jungen Filmemachers an die Regie Vätergeneration handeln.
One of the main controversial topics of German language is the definition of word types and the classification of the principles. There are different views on the definition of 'particle' and 'intensive particle'. An interesting object of study of linguistics in this context are primarily grammaticalized words that lose their actual lexical meaning, assume grammatical functions and act as lexical intensifiers. In the first part of this article, general information is given about the definition and classification of the concepts of 'particle' and 'intensive particle'. The second part of the study handles the 'intensive particle', so called by the German language linguist Hentschel (1998), which have partly metaphorical features. The use of these words as 'intensive particle' in certain areas has been examined with German and Turkish examples and the differences and similarities have been revealed in two languages.
This paper describes the interplay of lexical and grammatical aspect with other grammatical phenomena in the interpretation of the aspectual suffix ‑ile (which we analyse as Perfective) in isiNdebele, a Nguni Bantu language spoken in South Africa. Crucial other phenomena include constituency-related factors such as the conjoint-disjoint distinction and (related) penultimate lengthening, along with morphophonological conditions that trigger different forms of ‑ile. These factors appear to interact differently in isiNdebele than they do in closely related Zulu, suggesting two different paths of grammaticalization, which we argue can change the interpretation of markers of grammatical aspect as they interact with lexical aspectual classes.
Gender in Fulani proverbs
(2018)
Presented paper deals with Fulani people of West Africa and with the influence of their way of life on their language. One part of the Fulani people lives nomadic pastoral live, meanwhile another part is sedentary, living in the towns. The authors of the paper pay their attention to the the gender of Fulani proverbs which reflects the way of life of Fulani people.
This paper offers a description and account of the patterns of 'ex-situ' focus in Dagbani. We show that there are two syntactic strategies for creating 'ex-situ' focus in the language, one involving A’-movement to the left periphery, and the second involving base generation in the left periphery combined with coreference to a resumptive pronoun. Furthermore, we argue that subjects are difficult to move from Spec,TP to Spec,CP in the left-periphery because of 'anti-locality', which creates a tension when trying to focus subjects, which are required to derivationally fill the specifier of both positions. We further show that what looks to be a two-way distinction between the behaviour of subjects and non-subjects in the language is in fact a three-way distinction between subjects that are focussed to a local left-periphery, subjects that are focussed to a non-local left-periphery, and non-subjects. These distinctions arise due to there being two methods for Dagbani to resolve the antilocality problem of subject movement, and so local subjects solve the problem differently to non-local subjects.
This paper compares the production of different types of direct objects by Portuguese–German and Polish–German bilingual school-aged children in their heritage languages (HLs), Polish and European Portuguese (EP). Given that the two target languages display identical options of object realization, our main research question is whether the two HLs develop in a similar way in bilingual children. More precisely, we aim at investigating whether bilingual children acquiring Polish and EP are sensitive to accessibility and animacy when realizing a direct object in their HL. The results of a production experiment show that this is indeed the case and that the two groups of bilinguals do not differ from each other, although they may overgeneralize null objects or full noun phrases to some extent. We conclude that the bilingual acquisition of object realization is guided by the relevant properties in the target languages and is not influenced by the contact language, German.
In diesem Beitrag wurden deutsche Entlehnungen in der albanischen Mundart in Kosova untersucht, welche in verschiedenen semantischen Bereichen verwendet werden. Schriftliche Quellen zu diesen Germanismen fehlen völlig, daher wurden sie durch mündliche Befragung von Informanten inventarisiert. Den Schwerpunkt dieser Untersuchung bilden der Bekanntheitsgrad und die Akzeptanz dieser Lehnwörter. Die Befragung hat ergeben, dass die Lehnwörter in den hier untersuchten semantischen Bereichen durchschnittlich von über 70% der Befragten erkannt wurden. Im Allgemeinen konnten keine großen Unterschiede im Erkennungsgrad bei männlichen und weiblichen Befragten festgestellt werden, wohingegen bei der Variable Alter eine etwas größere Diskrepanz beobachtet wurde, was das Erkennen oder Nichterkennen der deutschen Entlehnungen anging.
Sprache gehört zu den wesentlichen Aspekten der Interkulturalität. Zuerst wird eine kurze Einführung in die soziolinguistische Interkulturalitätsforschung gegeben, besonders in Hinblick auf interlinguale Strategien als Forschungsfeld. Als theoretischer Rahmen wird der Forschungsansatz des Sprachmanagements vorgestellt, mit dem die Konstruktionsprozesse sprachlicher Verständigung in interkulturellen Situationen auf verschiedenen Ebenen umfassend behandeln werden können. In der Fallstudie geht es um eine deutsch-polnischen Inszenierung von Familie Schroffenstein (Heinrich von Kleist). Die in dieser Inszenierung verwendeten alternativen Strategien wie rezeptive Zweisprachigkeit, Sprachaustausch oder Einbeziehung der weniger verbreiteten Partnersprache weisen neue Anwendungsmöglichkeiten für die deutsche Sprache im mehrsprachigen Kontext auf, die auch in der Forschung und Lehre der interkulturellen Germanistik berücksichtigt werden sollten.
The article provides an insight into the Czech translations of the lecture 'Weihnachtsgeheimnis' by Edith Stein (1891-1942), which were published in 1991 and 2003. The analysis of the translations is based on Skopos theory, the ideas of Christiane Nord and hermeneutic approaches; the author points out the specific features and demands of translating religious texts.
Önümüzdeki çalışma, Türkçe Çeviriler Bibliyografyası adlı çalışmada yer alan bilgiler ışığında Türkiye Cumhuriyeti’nin kuruluşundan 2016 yılına kadar Türkçeye çevrilmiş ve/ veya Türkiye’de yayımlanmış Alman edebi eserlerini raporlamayı amaçlamaktadır. Bu amaçla öncelikle, Türkçe Çeviriler Bibliyografyası kaynak kitabında da belirtildiği gibi çeşitli basılı ve elektronik kaynaklar (http://www.toplukatalog.gov.tr; https://kasif.mkutup.gov.tr ve http://koha.ekutuphane.gov.tr) taranarak bir veri tabanı oluşturulmuştur. Önümüzdeki çalışmada bu bilgilerden yola çıkılarak aşağıdaki soruların yanıtları aranmıştır: 1. Yıllara göre Almancadan Türkçeye çevrilen eserler belirlendiğinde karşımıza nasıl bir tablo çıkacaktır? 2. Her edebi türden toplam kaç kitap yayımlanmıştır? 3. En çok hangi yazarların eserleri Türkçeye çevrilmiştir? 4. Almancadan Türkçeye çevrilen eserler en çok hangi yayınevi tarafından basılmıştır? 5. En çok hangi çevirmenler Almancadan Türkçeye eserler kazandırmıştır? Bu soruların yanıtlarına istinaden niceliksel değerlere dayanan grafikler hazırlanmıştır. Daha sonra ise hazırlanan bu grafikler niteliksel olarak değerlendirilerek eserler Türkçeye çevrilirken hangi ölçütlerin esas alındığı, çeviri tercihlerinin- dönemine veya çevirmenine göre- nasıl yapıldığı tartışılmaktadır.
Are stereotypes possible pillars supporting the learning of a foreign language or are they possible sources of intercultural misunderstandings? In most coursebooks, intercultural materials are embedded in teaching units. The understanding of others is closely related to the understanding of someone's own culture as well as the target culture. Only when someone is aware of the own culture, then the target culture can be understood. In foreign language learning, it plays an important role, so that the knowledge of language structures alone is not enough to use the language successfully. At the same time, it requires cultural knowledge of the target language culture. This study focuses on the effects of culture-based fossilized prejudices on foreign language learning and to show the quantity of these stereotypes in given coursebooks. A coursebook analysis reveals to what extent stereotypes can be found in the respective GFL and TFL coursebooks. A compile of given stereotypes create an overall picture of foreign cultures. To what extent this overall picture reflects the reality has been handled at the end of this study
Her ne kadar Almanya politikası çeşitli fikirlerde de olsa; Almanya, tarihinde her zaman göç alan bir devlet olmuştur ve göçmenlere Almanca öğretimi konusunda oldukça köklü bir geçmişe, engin tecrübelere sahiptir. 60'lı yılların başlangıcında göçmenlere dil öğretimini gerekli görmeyen bu ülke 'dilsizliğin' getirdiği sosyal, siyasal ve ekonomik sorunlar sonrasında başarılı bir entegrasyon süreci için göçmenlere Alman dilinin öğretilmesinin gerekliliğini anlamış ve bu konuda çeşitli modeller denemiştir. Bu araştırmanın amacı; Almancanın ikinci dil olarak öğretimi alanındaki kuram ve modellerin, Türkçenin ikinci dil olarak öğretimine uyarlanabilirliğini göstermek ve Almanya'nın bu alandaki tecrübelerinden ikinci dil olarak Türkçe öğretimi alanında yararlanmaktır. Bu nedenle öncelikle 'yabancı dil' ve 'ikinci dil' kavramlarını birbirinden ayıran faktörler üzerinde durulacak ve böylece 'ikinci dil olarak Türkçe' kuramı incelenecektir. Sonrasında yine ikinci dil olarak Almanca öğretimi alanından çeşitli göçmen öğrenci tipleri ve bunlara Almanca öğretimi modelleri ortaya konacak, 'ikinci dil olarak Türkçe' kuramında karşılaşılacak öğrenci kavramının çeşitliliği değerlendirilecektir. Bu noktada okul çağında olan, okullara yatay geçiş yapması gereken ancak henüz Latin alfabesini bilmeyen, kurum olarak 'okul' kavramıyla hiç tanışmamış ve güncel Türkçenin dışında eğitim Türkçesi öğrenmesi gereken gençler üzerinde durulacaktır; çünkü toplumun birliği, bütünlüğü ve geleceği açısından özellikle bu gençlerin kazanılması büyük önem taşımaktadır. Aynı şekilde yetişkinlere Almanca öğretme modelleri tanıtılacak ve bu deneyimlerden 'ikinci dil olarak Türkçe' kuramı ve entegrasyon sürecinde nasıl yararlanılabileceği tartışılacaktır.
The article presents the first German-Czech handbook and textbook about forestry (written by Wenzel Elias Lenhardt). The text is of particular interest due to the language situation and the practical use of both German and Czech in the Bohemian Crown Lands during the 18th century. The paper also discusses several aspects of the handbook and textbook - including the author and the addressee from a pragmalinguistic perspective - and summarizes the results of an analysis of its textual characteristics, writing style, syntax and lexis.
"Gewalt und Sprache". Internationale SUNG-Tagung an der Comenius-Universität in Bratislava, 30. Juni - 2. Juli 2016
Anlässlich des 25. Jahrestages seiner Gründung veranstaltete der Verband der Deutschlehrer und Germanisten der Slowakei (SUNG) eine Konferenz, die sich thematisch auf das Verhältnis von Gewalt und Sprache konzentrierte. Veranstaltungsort war die Philosophische Fakultät der Comenius-Universität, Mitveranstalter der dortige Lehrstuhl für Germanistik, Nederlandistik und Skandinavistik. Die Konferenz stellte zugleich die zwölfte Tagung des Verbandes dar.
"Zentrum und Peripherie". Internationale Konferenz des Germanistenverbandes der Tschechischen Republik an der Schlesischen Universität in Opava, 25.-27. Mai 2016
Die internationale Tagung Zentrum und Peripherie wurde vom Germanistenverband der Tschechischen Republik und der Abteilung für Germanistik am Institut für Fremdsprachen der Schlesischen Universität in Opava veranstaltet. Das Organisationsteam aus Opava bestand aus Dr. habil. Gabriela Rykalová, Dr. habil. Veronika Kotůlková und Dr. Miroslav Urbanec. Fast hundert FachteilnehmerInnen aus der Tschechischen Republik, Deutschland, Österreich, Polen, der Slowakei, Spanien, der Türkei und Ungarn konnten in Opava begrüßt werden, außerdem VertreterInnen des DAAD, der Deutschen Welle, des Österreichischen Kulturforums Prag sowie Germanistikstudierende verschiedener Universitäten. Im Rahmen der Konferenz fand auch die Mitgliederversammlung des Germanistenverbands der Tschechischen Republik statt.
Funktionsverbgefüge im Deutschen und Türkischen : eine Analyse in ausgewählten Zeitungstexten
(2017)
Der vorliegende Artikel beschäftigt sich mit der Untersuchung von Funktionsverbgefügen (FVG) in deutschen und türkischen Zeitungstexten im Rahmen der kontrastiven Linguistik. Die FVG, welche aus einem Funktionsverb und einem Substantiv bestehen, werden im Deutschen als eine grammatische Kategorie abgehandelt. Die für deutsche Sprache entwickelten Kriterien werden ins Türkische adaptiert. Es wurde festgestellt, dass FVG bzw. die Substantiv-Verb Verbindungen in beiden Sprachen hinsichtlich der morphologischen, syntaktischen und semantischen Kriterien über gemeinsame Merkmale verfügen. Da diese Strukturen meistens in der Schriftsprache verwendet werden, werden sie in dieser Arbeit in Zeitungstexten untersucht. Am Ende dieser Untersuchung wurde festgestellt, dass die betreffende Struktur in beiden Sprachen Anwendung findet und ähnliche Merkmale hat. Auch stellte sich heraus, dass die präpositionalen Strukturen im Deutschen mehr Anwendung finden, während im Türkischen Substantiv im Akkusativ mehr gebraucht wird.
This paper discusses the syntax of relative clauses in European Portuguese (EP) by focussing on the status of the relativizer que in restrictive and appositive relative clauses. We propose a unified account of que in terms of a D-element and discuss the syntactic implications of this assumption for an adequate analysis of relative clauses in EP. We assume that relative que has properties of demonstrative and interrogative determiners. In restrictive object and subject relative clauses, que occurs as a transitive determiner [DP que [NP e]], which selects for a nominal complement, whereas in prepositional and appositive relative clauses, [DP que] is an intransitive determiner parallel to an e-type pronoun. We discuss the position of restrictive relative clauses in the DP containing the modified noun, and propose that they are merged pre-nominally, in the same fashion as demonstratives.
The article consists in a comparative reading of three novels: Um rio chamado tempo by Mia Couto, Le pain des corbeaux by Lhoussain Azergui and Paw królowej by Dorota Masłowska. In spite of the difference of the historical circumstances of Mozambique, Morocco and Poland, these three books meet at an intersecting point: the emergence of an intelligentsia that uses literacy and writing as an instrument to deconstruct the post-colonial concept of nation and to operate a trans-colonial renegotiation of identity. By the notion of trans-colonial, I understand the opposition against new kinds of symbolic violence that emerged after the end of the colonial period; here this new form of oppression is related to the concept of national unity – an artificial construct that leaves no place for a dualism or pluralism of cultural reality (two shores of the Zambezi river, Arab and Berber dualism in Morocco, "small homelands" in Poland).
The young heroes of the novels grasp the pen in order to break through the falseness or the taboos created by the fathers, establishing, at the same time, the relation of solidarity with the world of the grandfathers. The act of writing becomes an actualization of the ancestral universe of magic. The settlement of accounts with the parental generation concerns the vision of nation built upon the resistance against the colonizer (it also refers to the Polish cultural formation, based on the tradition of uprisings and resistance against the Russians).
Na temelju terenskoga istraživanja u radu se donosi sinkronijski prikaz naglasnih paradigma imenica e-vrste i i-vrste u slivanjskim govorima Slivna Ravnoga, Mihalja, Blaca i Podgradine. Riječ je o govorima koji pripadaju istočnohercegovačkomu dijalektu, slivanjsko-zažapskomu govornom tipu. Utvrdit će se postoje li kolebanja u pojedinoj paradigmi i među paradigmama te čuvanje kračine u d./l./i.
Rad opisuje jedan od dvaju interpunkcijskih znakova (središnje crte i navodnici) koji bitno odstupaju od odnosa jednoga znaka za jedno (unikodno) značenje. Dok navodnici imaju višestruke grafeme (točnije, osam) za jedno značenje, središnje crte najčešće imaju dva grafema (kraća i dulja crta) koja pokrivaju čak 11 (unikodnih i latiničnih) crtnih znakova. Dok je kriterij crtne duljine tradicionalno visoko istaknut u pravopisnim priručnicima, u predstavljenoj se kategorizaciji on nalazi tek na šestoj hijerarhijskoj razini. Osim što su u međuvremenu standardizirana dva nova unikodna crtna znaka (two-em dash i three-em dash, Unicode 6.1, siječanj 2012.), drugačija metodologija i uspoređivanje jezičnopovijesnoga i računalnojezikoslovnoga aspekta proširila je spoznaje o crtnim znakovima u hrvatskome jeziku o kojima je pisano u Portada i Stojanov (2009). Predstavlja se kategorizacija osjetljiva na dihotomiju grafičkoga prikaza i značenja koja sve crtne znakove dijeli u pet hijerarhijskih razina. Između 44 unikodna vodoravna i neprekinuta crtna znaka, podjelom prema tipu, vremenu, funkciji, smjeru i visini, došlo se do 11 latiničnih suvremenih pismovnih vodoravnih središnjih znakova među kojima svaki latinični jezik odabire svoje crtne znakove. Svim se crtnim unikodnim grafemima opisalo značenje i uporaba. S druge strane, crtni se znakovi promatraju u kroatističkoj jezičnopovijesnoj pravopisnoj perspektivi. U odnosu na bogati repozitorij unikodno standardiziranih crtnih znakova utvrdilo se da je pravopisna norma bitno redukcijska. Pravopisno normiranje crtnih znakova podijelilo se u dva razdoblja i tri skupine, ovisno o grafemskome obliku (prva i druga generacija pravopisnih pri ručnika) i nazivlju (prijestandardna faza i dva standardna smjera normiranja ovisno o prihvaćanju terminoloških parova spojnica – crtica i crtica – crta). Na temelju jezičnopovijesnoga i računalnojezikoslovnoga poredbenog istraživanja te na temelju supostavljanja unikodne standardizacije crtnih znakova pravopisnoj tradiciji opisa središnjih crta željelo se ukazati na (i) potrebu za širim i interdisciplinarnim pristupom opisa pisane jezične prakse, (ii) nedovoljnost opisa školske razine pravopisnih priručnika za suvremeno pisanje, kao i na (iii) nedostatnost postojeće kroatističke kodifikacije obaju terminoloških smjerova. Da bi se pravopisni priručnici mogli nazvati znanstveno utemeljenim djelima, u znatnijoj bi mjeri trebali opisati računalno pisanje i na razini interpunkcije uvesti razlikovanje znaka i grafema. Jedno od takvih mjesta opisa prema kojima bi pravopisi mogli unaprijediti svoju tehnološku suvremenost jest pitanje pisanja spojnice na početku prelomljena retka o čemu se iznijelo osam argumenata za odbacivanje aktualne tradicije. Raščlamba je pokazala da ima opravdanosti da se crtna kodifikacija temelji na trima ili četirima znakovima koji se iz 11 unikodnih latiničnih znakova svode uspostavljanjem osnovnih skupina središnjih crta, radno nazvanih c1, c2, c3 i c4 kao najkraća, srednje duga, duga i jako duga središnja crta.
U hrvatskoj jezikoslovnoj tradiciji element se formalni je pokazatelj pripadnosti pojedinoga glagola skupini povratnih glagola. Taj se element dosad smatrao zamjenjivim zamjenicom sebe u tzv. pravih povratnih glagola. U ovome se radu na temelju postavaka više autora (Zec 1985, Sells, Zaenen i Zec 1987, Moskovljević 1997, Medová 2009, Oliva 2010) pokušava dokazati neistovjetnost elemenata se i sebe. Slobodna zamjena tih dvaju elemenata rezultira promjenom značenja i gramatičkom neovjerenošću. Iz toga proizlazi i drugačija podjela povratnih glagola. U radu će se usporedbom nekoliko povratnih glagola i njihovih prijelaznih parnjaka iznijeti drugačiji pristup povratnim glagolima.
U radu se daje analiza i prikaz tvorbenoga sustava umanjenica u kajkavskome narječju. Analiza je provedena na primjerima iz objavljenih dijalektoloških opisa govora, kajkavskih rječnika te iz vlastite građe. U tvorbenome se opisu polazi sa sinkronijskoga stanovišta, a povijesnojezične se napomene donose tek sporadično. Navode se svi u građi potvrđeni sufiksi za tvorbu umanjenica muškoga, srednjega i ženskoga roda. Uz svaku se tvorbenu kategoriju navode i jezične značajke koje se odnose na glasovne promjene na granici osnove i sufiksa.
The loss and restoration of the phoneme /j/ plays a major role in the development of Proto-Slavic. After vowel contraction in posttonic syllables, Dybo’s law, and the rise of new /j/ in east, South, and West Slavic, contracted and uncontracted forms may have coexisted during a considerable period of time. After Dybo’s law we have *voļȃ < *vòlja "will" but *rolьjà < *orlь̀ja "plowland", after contraction *roļá in Slovincian rolåu, Old Polish rolå. The loss of distinctive tone yielded merger of the two paradigms, as a result of which most nouns of the former type adopted the accentuation of the latter. Slavic deverbal ja-stems are original proterodynamic ī/jē-stems. The proterodynamic nouns *dūšà (c) "soul" and *zorjà (c) "dawn" have probably preserved the original accentuation. The other proterodynamic jā-stems evidently adopted the accent pattern of the deverbal ā-stems.
Rad se bavi analizom svojstava, funkcija i markera konverzacijkih implikatura u SMS diskursu. U prvome dijelu članka utvrđuju se temeljni mehanizmi prijenosa implicitnih intencionalno enodiranih sadržaja u diskurs te se određuju obilježja jezične strukture i govorne produkcije tipična za dopisivanje putem SMS poruka. Diskurs SMS dopisivanja smatra se plodnim područjem za proučavanje implikatura zbog bogatstva implicitnim sadržajima (uvjetovanoga sažetošću SMS forme); posrednosti komunikacije koja iziskuje jezično ili znakovno markiranje implikatura te specifičnih načina prijenosa i signaliziranja implicitnih sadržaja. U drugome dijelu rada predstavljaju se paralingvistički i jezični markeri konverzacijskih implikatura koji su se temeljem analize korpusa SMS dopisivanja pokazali najzastupljenijima u upotrebi. Cilj je rada ukazati na specifičnosti SMS diskursa kada su u pitanju sredstva i mehanizmi enkodiranja, signaliziranja te uspješnoga dekodiranja implicitnih sadržaja.
U radu se donose rezultati deskriptivnog terminološkog opisa istraživanja provedenog na jednojezičnom korpusu predmetnog područja znanosti o kršu. Semaziološki orijentiranim pristupom provodi se distribucijska analiza terminoloških jedinica i njihovih supojavnica u diskursu. Oslanjajući se na leksičko-gramatički model, kreiraju se pojmovne klase na temelju dvojnosti sintagmatskih i paradigmatskih relacija. U opisu sintagmatskih jedinica posebna se pozornost posvećuje ulozi pridjevskih riječi kao kvalifikatora, ali i nositelja specijaliziranog značenja. Aktivna uloga pridjeva prikazuje se metodom parafraziranja značenja s obzirom na klase pojmova koje pridjev determinira. Analiza pridjeva u terminološkim sintagmama upućuje na višedimenzionalno dinamično strukturiranje pojmovnih struktura specijaliziranog područja znanja.
The Intensifying Function of Modal Particles and Modal Elements in a Cross-Linguistic Perspective
(2015)
The aim of this paper is to analyze the intensifying function of German modal particles and equivalent modal expressions in Croatian and English. Our hypothesis is that some modal particles in German and their functional equivalents in Croatian and English can express different degrees of intensity and types of intensification. The presented study comprises two parts. First, the use of intensifying modal particles by a group of speakers of L1 Croatian and L2 German/English is investigated. On the basis of the results obtained, and by means of a previously conducted corpus analysis (cf. Kresić and Batinić 2014), an intensification scale with respect to the inventory of German modal particles and corresponding particles in Croatian as well as equivalent English expressions is suggested. Some German and Croatian modal particles and equivalent modal elements in English can be classified on the upper and partially on the lower part of the proposed intensification scale when compared to the norm, i.e. an utterance unmarked by a modal particle.
U ovom se radu prijevodi starogrčkih tragedija Bratoljuba Klaića promatraju u odnosu na njegove prethodnike te na zahtjeve onovremene recepcije antičkih dramskih tekstova. Na odabranim se primjerima iz Sofoklovih drama Antigona i Kralj Edip, a u usporedbi sa starijim prijevodima Kolomana Raca, analizira status Klaićeva prijevoda u odnosu na izvornik, određuju bitna načela njegove prevoditeljske metodologije te uočavaju strategije kojima rješava neke od problema interpretacije starogrčkoga teksta.
Pogled u radom ispunjen život Bratoljuba Klaića pokazuje širinu njegovih interesa i pobuđuje na misao o tom što bi hrvatsko jezikoslovlje moglo napraviti da je djelovalo u povoljnijim uvjetima. Svakako je književnost i kazalište izrazito privlačilo našeg proučavatelja, osobito hrvatska književnost, grčka i rimska, pa je prirodno njegovo sudjelovanje u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Među hrvatskim piscima davnih stoljeća osobito su ga zanimali Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić i Ivan Gundulić, ali se je pozabavio i komedijom Ljubovnici, kao i novijim piscima Šenoom, Matošem, Ujevićem, Krležom, Kolarom i drugima. Znatnu je pozornost posvetio i folkloru tumačeći njegove jezične značajke. Na zanimljiv način bavio se je akcentom, osobito kad je riječ o akcentu starih pisaca hrvatskih i o naglasku u njihovim suvremenim izvedbama. Bratoljub Klaić bio je jedan od znanstvenika što su hrvatsku književnost tumačili kao prirodnu cjelinu pisaca raznih stoljeća, iz raznih predjela i različitih dijalekatnih osobina.
Metalepsa je u naratologiji definirana kao postupak prekoračenja granice između fikcije i stvarnosti, književnog i izvanknjiževnog (Genette 1972, 2004). Vodeći se tom definicijom što je uključuje K. Bagić (2012.) u smislu figure koja iziskuje novo promišljanje statusa granice u narativnom tekstu, u članku će se analizirati metalepsa unutar autoironijskog postupka poigravanja funkcijama književnog teksta u autobiografskoj humoresci "Priča o bezmesnom ručku" (Pripovijetke, 2009.) Bratoljuba Klaića. Poigravanje metanarativnim komentarima tzv. kanonske hrvatske književnosti prisutno je u drugoj humoresci iz iste zbirke, pod naslovom „Baba Lizino janješceˮ. Cilj rada je prikazati stilske i naratološke osobitosti Klaićeva proznog stvaralaštva, i to s naglaskom na postupcima kojima autor konstruira specifičan humoristični učinak utemeljen na obratu i odmaku od uspostavljenih unutartekstualnih i izvantekstualnih odnosa. Uključivanje metalepse, potkopavanje granice između fikcije i stvarnosti, književnog i neknjiževnog, metanarativnost, autoreferencijalnost, kao i samo ironiziranje funkcija književnosti te društva u kojemu ona nastaje i unutar kojega ostvaruje recepciju, ukazuju na to da se Klaićev izraz, unatoč prividnoj lakoći i jednostavnosti, mjestimice približava poetičkim odrednicama postmoderne. Istraživanje njegovih pripovjednih tekstova stoga može dati zanimljive rezultate i u ključu suvremenih spoznaja teorije pripovijedanja kad su u pitanju postupci ostvarivanja humora, pa čak i šire – kada je u pitanju tekstualno konstruiranje identiteta subjekta unutar autobiografskog diskursa.
Već je i površnim pregledom u Klaićev Rječnik stranih riječi vidljivo da je Miroslav Krleža najcitiraniji književnik, a natuknice kod kojih se na njega upućuje su posuđenice, tuđice, strane riječi pa i cijeli rečenični citati na stranom jeziku. U radu se daje raščlamba natuknica koje Klaić povezuje s Krležom.
U radu se ukratko prikazuje Klaićev opis bizovačkoga govora i podjela donjopodravskih govora na dva međusobno ponešto različita tipa: valpovački akcenatski tip govora – okolica Bizovca do Donjega Miholjca – i šaptinovački akcenatski tip – od Donjega Miholjca prema Virovitici. Obilježja bizovačkoga govora uspoređuju se s govorom Podravskih Podgajaca.
U radu se ponajprije na temelju sklonidbe jednosložnih imenica o-osnova iznose temeljne razlike u uspostavi naglasnih tipova u Klaićevim djelima Rječnik stranih riječi i Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika te Školskoga rječnika hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige. Zajednička je navedenim djelima dosljedna provedba novoštokavskih naglasnih pravila te nastojanje za usustavljivanjem naglašivanja. Razlike se odnose na odabir naglasnih tipova koji su u Klaićevim djelima utemeljeni na starijim jezičnim priručnicima i dijalektološkoj građi, a u Školskome su rječniku zasnovani na odrazima praslavenskih naglasnih paradigma. Iz rada je razvidno da bi Klaićev doprinos usustavljivanju naglašivanja u hrvatskome standardnom jeziku bio znatno veći da je njegov naglasni priručnik bio otisnut kad je nastao. U radu se navode i razlike u naglascima u suvremenim hrvatskim rječnicima koje su djelomično posljedicom nedostatka pravogovornih priručnika te selektivnoga odstupanja od novoštokavskih naglasnih pravila.
Članak analizira akcenatski sustav valpovačkoga podravskog govora na temelju Klaićeva opisa govora Bizovca. Usporedba njegova opisa s opisima drugih dijalektologa vodi do zaključka da su razlike između postojećih opisa valpovačke akcentuacije znatne te da je Klaićev opis od svih opisa najdetaljniji i najpouzdaniji. Drugi dio članka opisuje akcenatsku karakteristiku koja dijeli valpovački govor od ostalih slavonskih govora: povlačenje naglaska s dočetnoga sloga prozodijske riječi na početni slog. Navode se neke tipološke paralele iz drugih hrvatskih govora, zatim ruskoga i litavskoga jezika. Potvrđena je teza, koju je zastupalo više jezikoslovaca, da je povlačenje naglaska posljedica utjecaja mađarskog jezika na valpovački govor.
Brojni naglasni "tipovi" prvi put detaljno popisani u radovima Đ. Daničića bili su povod mnogim akcentološkim radovima u XX. st. Cilj im je prije svega bio učiniti naglasnu tipologiju jednostavnijom i preglednijom te upozoriti na (ne)aktualnosti naglasnih uzoraka koji su se dugo prepisivali i prenosili u literaturi. Šireuporabno neprimjenljiva Daničićeva naglasna tipologija bila je povod i Klaićevu (1963.) pokušaju smanjenja broja tipova, i to polazeći od proklize, osvrćući se na povijest jezika i na dijalekte. Prenošenje naglaska na proklitiku zahtijeva dobro poznavanje povijesti jezika tako da se to sažimanje ne doima šire uporabljivim, no svakako otvara pitanja kojima se i danas bavimo, a to je pitanje (ne)prenošenja naglaska na proklitiku i pitanje broja uzoraka promjenljivoga naglasnoga tipa. Analizom Klaićeve naglasne tipologije, koja se nameće iz njegovih radova, želimo pokazati koliko je odmaknula od Daničićeva tipologiziranja i koliko je bliska današnjim prikazima.
Baveći se (kao recenzentica) djelom Bratoljuba Klaića Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika, Klaićev me način bilježenja naglasaka podsjetio i na nešto starije gramatike hrvatskoga jezika i na bilježenje naglasaka u tim gramatikama, pa se tim uspoređivanjem vrlo lako uočava razlika između pisanja naglasaka „nekad i sad”, premda to „nekad” i nije bilo tako davno. Kako su u hrvatskoj kroatistici akcentološka djela rijetka, prilika je da se na skupu posvećenu između ostaloga i akcentologu Bratoljubu Klaiću progovori nešto više o razlikama u bilježenju hrvatskih naglasaka u Klaićevo vrijeme (prije pedesetak godina) i u vrijeme bliže današnjemu, jer su te razlike od vremena pisanja Klaićeva djela do danas očite. U svojem izlaganju osvrnula sam se na poteškoće u novijem bilježenju hrvatskih standardnih naglasaka, poglavito na slogovima s dugim refleksom staroga glasa jata,te o razlozima koji su do njih doveli. Usredotočila sam se poglavito na Klaićevo i današnje pisanje naglasaka na nekadašnjoj tzv. dugoj (dvosložnoj) zamjeni jata – koliko god to neki lingvisti tretirali kao dvoglasnik ie, ipak se riječi kao snijeg, brijeg i sl. mogu rastaviti na slogove, dakle ipak su posrijedi dva sloga, a ne jedan – jer upravo u tome i jesu razlike između Klaićeva bilježenja naglasaka i onih današnjih u standardološkim djelima.
Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića prepoznat je kao ozbiljan, pouzdan i relevantan priručnik ne samo u stručnim krugovima nego i u širokome krugu zainteresiranih korisnika. Razlogom je takve posvemašnje zainteresiranosti nedvojbeno njegova obavijesnost i preglednost, ali i prikladnost leksikografske obradbe. Dobar dio rječničkoga korpusa Klaićeva Rječnika čine glagolske natuknice koje se u rječničkome članku obrađuju kao polazna i kao izvedena natuknica. U radu se razmatraju glagolske natuknice obrađene u prvim četirima izdanjima (1 1951., 2 1958., 3 1962., 4 1966.) jer su to jedina izdanja s Klaićevim autorskim potpisom. Propituje se status glagolskih natuknica u rječničkoj makrostrukturi, ustroj rječničkoga članka s glagolskom natuknicom kao polaznom ili izvedenom natuknicom te osobito primarne i sekundarne podatke o natuknici koji prikazuju prozodijske, morfološke, rječotvorne, etimološke, stilske, terminološke i semantičke obavijesti o glagolskoj natuknici.
U radu se propituje status općeeuropskih frazema hrvatskoga jezika u izdanjima Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića. Pod općeeuropskim se frazemima podrazumijevaju međunarodni frazemi potvrđeni u europskim jezicima s jednakim značenjem i velikom strukturnom podudarnošću. Za te je frazeme važno da najčešće imaju poznat zajednički izvor, tj. podrijetlo, ali postoje i općeeuropski frazemi kojima još nije utvrđeno točno podrijetlo, odnosno jezik i tekst iz kojega su uzeti i prošireni. Stoga je cilj rada utvrditi i opisati status općeeuropskih frazema u Klaićevu Rječniku stranih riječi. Naime, Bratoljub Klaić u njemu donosi vrijedne podatke o izvoru pojedinoga frazema, izreke ili poslovice. Pri tome su u Rječnik uključeni općeeuropski frazemi kojima je sastavnicom strano vlastito ime, strani apelativ ili termin ili je riječ o prevedenicama iz latinskoga i drugih jezika. Dolazi se do zaključka da Klaićev rječnik može, kao nezaobilazno polazište nekom budućem hrvatskom etimološkom frazeološkom rječniku, biti važnim izvorom proučavanju podrijetla frazema.
U radu se analiziraju germanizmi u nekoliko izdanja Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića s nekoliko gledišta: a) što se uopće smatra germanizmom i tako označuje; b) donose li se i označuju li se kao germanizmi i unutarjezične tvorenice motivirane germanizmima te donose li se kao zasebne natuknice ili unutar tvorbenih gnijezda; c) teži li se pri donošenju etimoloških odrednica preciznosti s obzirom na dijatopijsku i dijastratsku raslojenost germanizama; d) koliko su germanizmi zastupljeni u pojedinim izdanjima rječnika.
Dragutin Antun Parčić svojim nam je leksikografskim opusom u trajno nasljeđe ostavio niz dvojezičnih rječnika, talijansko-hrvatskih i hrvatsko-talijanskih, od kojih je Rječnik hrvatsko-talijanski, tiskan 1901. godine, svakako kruna njegova leksikografskoga rada. Iako bogat izvor nazivlja, rječnik je do danas nedovoljno istražen. Cilj je ovoga rada usporediti pomorsko nazivlje koje Parčić donosi u svome rječniku s pomorskim nazivljem koje pola stoljeća kasnije Adolf Bratoljub Klaić zapisuje u Rječniku stranih riječi. Analiza suvremenoga pomorskog nazivoslovlja pokazuje da su noštromizmi, tj. hrvatskome jeziku prilagođeni pomorski nazivi mediteranskoga, uglavnom talijanskoga porijekla, u uzusnoj uporabi, dok je u normativnoj literaturi prednost dana hrvatskome nazivlju. Uzusno je strukovno nazivlje zabilježeno u suvremenim hrvatskim pomorskim rječnicima i rječnicima stranih riječi, a osim noštromizama zapisanih u rječnicima iz 19. stoljeća uvodi se novo nazivlje pod utjecajem engleskoga kao međunarodnoga jezika prometa i pomorstva. U radu se osim u Klaićevu i Parčićevu rječniku propituju zapisi pomorskih leksikografa iz 19. stoljeća.
U radu se analizira fonološko nazivlje koje se upotrebljava u pravopisima kojima je Klaić bio autor. Nazivlje se uspoređuje s fonološkim nazivljem koje se upotrebljavalo u pravopisima koji su prethodili Klaićevim i u onima koji su napisani nakon Klaićevih. Posebna je pozornost posvećena problemu glasovnih promjena. Utvrđuje se koje se glasovne promjene spominju, koji se nazivi upotrebljavaju te kako se one definiraju.
Metodologija morfonološkoga pravopisa (metodološki postupci u Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine)
(2014)
U Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine, nastalome u Uredu za hrvatski jezik, stoji da su ga sastavili članovi Ureda Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić uz suradnju drugih članova. Riječ je o jedinome hrvatskom pravopisnom priručniku u potpunosti zasnovanu na morfonološkome pravopisnom načelu koji je bio službeno propisan (na temelju odluke Ministarstva narodne prosvjete 3. studenoga 1943). Kako ta pravopisna knjiga predstavlja prekid s dotadašnjim smjerom razvoja hrvatske suvremene pravopisne norme kao pretežito fonološke (tj. fonološkomorfonološke), zanimljivo je razmotriti metodologiju njezina sastavljanja. U tome se smislu u analizu uključuju tri aspekta: određenje dosega pravopisne relevantnosti (opseg pojedinačnih problema uvrštenih u pravopisne teme), oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila (metajezik pravopisa, tj. kako se u pravopisnoj knjizi gradi popularnoznanstveni diskurs kojim se želi komunicirati s korisnikom) i struktura pravopisne knjige (razina obrade pojedinoga pravopisnog problema: obrada u poglavljima, rječniku, dodacima i sl.). Uz pogled u metodologiju sastavljanja ovoga Pravopisa – knjige koja, zanimljivo, nema ni predgovor ni pogovor – razmotrit će se i njegove poveznice s drugim hrvatskim pravopisnim knjigama.
U radu se daje prikaz tehničkih odnosno strojarskih naziva u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi koje je sastavio i priredio sâm Klaić. Analiza uključuje način definiranja pojma, leksikografsku obradu rječničkoga članka kao i osvrt na dopunjavanje novim natuknicama u svakome od četiriju izdanja Rječnika. U radu se donose i primjeri strojarskih germanizama kako su popisani u Klaićevu Rječniku te osvrt na kratice i pokrate kao važno obilježje tehničkoga jezika.