490 Andere Sprachen
Refine
Year of publication
Document Type
- Article (224) (remove)
Language
Has Fulltext
- yes (224)
Is part of the Bibliography
- no (224)
Keywords
- Deutsch (20)
- Türkisch (14)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (13)
- word order (12)
- Bratoljub Klaić (10)
- Kroatisch (9)
- Polnisch (7)
- Linguistik (6)
Institute
Politik und Sprachverlust : die Rache der Prinzessin Gimbi und der Niedergang des Dorfes Numudara
(1995)
Das Dorf Numudara (Burkina Faso) liegt ca. 25 km südwestlich von Bobo-Dioulasso am Rand der Falaise von Banfora und zählt heute ca. 3000 Einwohner, größtenteils Tyefo, deren "Hauptstadt" Numudara war und ist. Heute umfaßt die Ethnie der Tyefo noch etwa 21000 Personen, die sich zwar ihrer "Identität" als Tyefo durchaus bewußt sind, aber im Gegensatz zu anderen ebenfalls kleinen Ethnien des südwestlichen Burkina Faso "ihre" Sprache, das Tyefo, weitgehend aufgegeben haben und die regionale Verkehrssprache Dyula sprechen. Als Grund dafür wird vermutet (die Tyefo selbst haben zu diesem Thema keine Meinung), daß die Tyefo so sehr unter der Verfolgung Samori Turés, dem nicht eben friedlichen Eroberer vom Ende des letzten Jahrhunderts, gelitten haben, daß sie ihre Sprache aufgaben, um nicht als Tyefo identifiziert zu werden.
U hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku postpozicija pridjeva smatra se manje obilježenom od antepozicije, a rezultat je utjecaja grčkoga i latinskoga jezika, s kojih su se tekstovi prevodili. Stoga je cilj ovoga istraživanja, koje je provedeno na građi Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, bio utvrditi čimbenike koji utječu na odabir antepozicije pridjeva. Razmotreni su ovi čimbenici: pridjevni vid i s njim povezani kratki i dugi pridjevski oblici, tvorbeno značenje pridjeva, ustaljeni izrazi (imena, nazivi), višečlane skupine, razbijanje imenske skupine, koordiniranje atributa, odnos imenske skupine prema ostatku rečeničnoga ustrojstva, usporedne sintaktičke strukture, stilističko variranje reda riječi u skupini.
Tema je našega rada položaj zamjeničkoga pridjeva sam uz naglašeni oblik povratne zamjenice (sebe) unutar konstrukcija s pravim povratnim glagolima. U tim konstrukcijama zamjenički pridjev sam može biti u akuzativu ili u nominativu (hvalim sam sebe / hvalim samog sebe). Poznato je svojstvo zamjeničkoga pridjeva sam da u pojačajnome značenju najčešće slijedi iza lične zamjenice, ali prethodi imenicama (On sam to radi. / Sama Marija to radi.). Cilj je ovoga istraživanja utvrditi koji mu je neobilježeni položaj uz povratnu zamjenicu te ponaša li se drukčije s obzirom na red riječ kad je u nominativnome ili u akuzativnome obliku.
Dragutin Antun Parčić svojim nam je leksikografskim opusom u trajno nasljeđe ostavio niz dvojezičnih rječnika, talijansko-hrvatskih i hrvatsko-talijanskih, od kojih je Rječnik hrvatsko-talijanski, tiskan 1901. godine, svakako kruna njegova leksikografskoga rada. Iako bogat izvor nazivlja, rječnik je do danas nedovoljno istražen. Cilj je ovoga rada usporediti pomorsko nazivlje koje Parčić donosi u svome rječniku s pomorskim nazivljem koje pola stoljeća kasnije Adolf Bratoljub Klaić zapisuje u Rječniku stranih riječi. Analiza suvremenoga pomorskog nazivoslovlja pokazuje da su noštromizmi, tj. hrvatskome jeziku prilagođeni pomorski nazivi mediteranskoga, uglavnom talijanskoga porijekla, u uzusnoj uporabi, dok je u normativnoj literaturi prednost dana hrvatskome nazivlju. Uzusno je strukovno nazivlje zabilježeno u suvremenim hrvatskim pomorskim rječnicima i rječnicima stranih riječi, a osim noštromizama zapisanih u rječnicima iz 19. stoljeća uvodi se novo nazivlje pod utjecajem engleskoga kao međunarodnoga jezika prometa i pomorstva. U radu se osim u Klaićevu i Parčićevu rječniku propituju zapisi pomorskih leksikografa iz 19. stoljeća.
Posljedice globalizacijskih procesa vidljive su i u jeziku kao tendencija k internacionalizaciji. Internacionalizacija, ili možda preciznije angloamerikanizacija, zahvatila je sve jezike modernoga svijeta. Hrvatski jezik nije iznimka. U ovom ćemo radu spomenuti samo neke od posljedica internacionalizacije, i to na leksičkoj, tvorbenoj i semantičkoj razini.
U radu se raspravlja o leksikografskome statusu dvorječnih pozdrava dobro jutro, dobar dan, dobra večer i laku noć u hrvatskim rječnicima te se upućuje i na strane leksikografske pristupe. Naglasak je na značenjskim i komunikacijskim obilježjima pozdrava koja ih određuju kao posebnu leksičku skupinu te se predlaže da dvorječni pozdravi kao i jednorječni (zdravo, zbogom, doviđenja) postanu samostalne rječničke natuknice.
U ovome se radu bavimo formom i funkcijom poštapalica u razgovornom bosanskom jeziku s obzirom na njihovu pozicijsku valentnost u konstrukcijskim komunikacijskim jedinicama (TCU). Poštapalice zauzimaju periferno mjesto u formalno-gramatičkim modelima i najčešće se analiziraju sa stilskog ili sociolingvističkog aspekta, pri čemu se njihova uporaba ne preporučuje, jer se smatraju obilježjem lošeg govornog stila i nepotrebnim dodatcima u govoru. Ovdje ih promatramo s aspekta njihove uporabe pri organizaciji i konstrukciji komunikacijskih cjelina i tvrdimo da su poštapalice neophodni konverzacijski elementi čija funkcija proizlazi iz elementarnih mehanizama konverzacijske razmjene definiranih u Sacks et al. (1974) – potrebe da se pri konverzaciji umanje praznine i simultani govor. Analiza obuhvaća oko 550 poštapalica izdvojenih iz korpusa (Kurtić et al. 2012) koji se sastoji od audio-vizualnog zapisa razgovora četiriju govornika bosanskog jezika (oko četiri sata snimljenog materijala). Služeći se metodološkim okvirom konverzacijske analize, opisat ćemo različite funkcije poštapalica, čime ćemo nastojati revidirati tvrdnje da su poštapalice smetnja u konverzaciji.
U radu se razmatraju teorijska i metodološka polazišta u opisu prijedloga s obzirom na organske i anorganske sustave – dijalekte i standardni jezik, i dalje u odnosu na konkretne ekavskočakavske govore, južnočakavske govore i hrvatski standardni jezik. Osnovna razlika u usporedbi prijedloga u dvama dijalektima i prijedloga u hrvatskome standardnom jeziku uspostavlja se prema kriteriju fonološke, distribucijske i značenjske razlikovnosti, i dodatno prema kriteriju odstupanja od norme standardnoga jezika u odnosu na dijalekte na primjeru pojedinih prijedloga.
U prilogu se s kontrastivnog aspekta analiziraju frazemi hrvatskoga i češkoga jezika kojima je sastavnica zoonim. Životinja je još od pradavnih vremena najbliži čovjekov suputnik. U svim se narodima životinjama pripisuju simbolična značenja i ljudske osobine i to najčešće one negativne što ćemo i pokušati dokazati ovim prilogom. Naime, ljudi su kroz povijest pripisivali životinjama određene stereotipe. Tako se pozitivno određuju domaće životinje i to one od kojih čovjek ima više koristi, za razliku od divljih prema kojima je puno kritičniji i skloniji negativnome određenju. S obzirom na to da zoonimska frazeologija obuhvaća širok dijapazon različitih značenja u ovome ćemo se prilogu baviti onim frazemima koji svojim značenjem ulaze u koncept ljudskih osobina, stanja, izgleda, načina kretanja te odnosa prema jelu i piću. Pri tome se objašnjava i simbolika pojedine životinje jer se time razumije i pozadinska slika pojedina frazema. Također u prilogu se provodi i kontrastivna analiza izdvojenih hrvatskih i čeških frazema s obzirom na navedene koncepte te se utvrđuju podudarnosti i razlike.
Ključne riječi: frazem; zoonim; frazemska pozadinska slika; kontrastivna analiza; hrvatski jezik; češki jezik
U radu se donose rezultati deskriptivnog terminološkog opisa istraživanja provedenog na jednojezičnom korpusu predmetnog područja znanosti o kršu. Semaziološki orijentiranim pristupom provodi se distribucijska analiza terminoloških jedinica i njihovih supojavnica u diskursu. Oslanjajući se na leksičko-gramatički model, kreiraju se pojmovne klase na temelju dvojnosti sintagmatskih i paradigmatskih relacija. U opisu sintagmatskih jedinica posebna se pozornost posvećuje ulozi pridjevskih riječi kao kvalifikatora, ali i nositelja specijaliziranog značenja. Aktivna uloga pridjeva prikazuje se metodom parafraziranja značenja s obzirom na klase pojmova koje pridjev determinira. Analiza pridjeva u terminološkim sintagmama upućuje na višedimenzionalno dinamično strukturiranje pojmovnih struktura specijaliziranog područja znanja.
Proslov
(2014)
The loss and restoration of the phoneme /j/ plays a major role in the development of Proto-Slavic. After vowel contraction in posttonic syllables, Dybo’s law, and the rise of new /j/ in east, South, and West Slavic, contracted and uncontracted forms may have coexisted during a considerable period of time. After Dybo’s law we have *voļȃ < *vòlja "will" but *rolьjà < *orlь̀ja "plowland", after contraction *roļá in Slovincian rolåu, Old Polish rolå. The loss of distinctive tone yielded merger of the two paradigms, as a result of which most nouns of the former type adopted the accentuation of the latter. Slavic deverbal ja-stems are original proterodynamic ī/jē-stems. The proterodynamic nouns *dūšà (c) "soul" and *zorjà (c) "dawn" have probably preserved the original accentuation. The other proterodynamic jā-stems evidently adopted the accent pattern of the deverbal ā-stems.
Rani razvoj goranskih govora
(2010)
U radu se razmatra povijest hrvatskih govora u Gorskome kotaru, koji se obično smatraju kajkavskim govorima. Obrađuju se različite promjene u akcentuaciji, konsonantizmu i vokalizmu do približno 16. stoljeća. One se uspoređuju sa sličnim promjenama u susjednim kajkavskim, slovenskim, čakavskim i štokavskim dijalektima. Najstarije nam izoglose pokazuju da goranske govore ne možemo smatrati doseljenim izdaleka ili miješanim. Moramo ih smjestiti u Gorski kotar već prije otomanskih nadiranja u 15. i 16. stoljeću. Raspravlja se o tome da je Gorski kotar dijalektno područje kroz koje teče više izoglosa koje postaju razumljive kad smještamo ovo područje u perspektivu okolnih južnoslavenskih narječja.
U prilogu je riječ o raspoređivanju suznačnih riječi, i to zamjenica i priloga (upitnih i odnosnih), čestica i veznika, u rečenicama ili surečenicama. To su riječi koje služe za povezivanje surečenica u sastavu nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica (konjunktori i subjunktori) ili za povezivanje rečenica na razini teksta (konektori), za izražavanje raznolikih modalnih značenja, za označavanje upitnosti, za isticanje, za poticanje, za nijekanje i sl. Takve se riječi dijele u dvije skupine s obzirom na to mogu li funkcionirati i kao članovi rečeničnoga ustrojstva (zamjeničke riječi) ili ne mogu (ostala vezna sredstva i čestice). Riječi iz ove druge skupine mogle bi se (bar sa sintaktičkoga stajališta) nazvati suznačnima u užem smislu. Osobita će se pozornost posvetiti raspoređivanju suznačnih riječi ili spojeva koji, čiji, i, ni, niti, a, ali, ili, što, samo što, da, zar, zar da, kao da. Bit će također riječi i o raspoređivanju suznačnih (zamjeničkih) riječi u situacijama u kojima te riječi dolaze u funkcijama koje međusobno kolidiraju, npr. u funkciji subjunktora i u funkciji nesročnoga atributa, npr. To su pravila primjena kojih zahtijeva punu koncentraciju. odnosno To su pravila kojih primjena zahtijeva punu koncentraciju.
Baveći se (kao recenzentica) djelom Bratoljuba Klaića Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika, Klaićev me način bilježenja naglasaka podsjetio i na nešto starije gramatike hrvatskoga jezika i na bilježenje naglasaka u tim gramatikama, pa se tim uspoređivanjem vrlo lako uočava razlika između pisanja naglasaka „nekad i sad”, premda to „nekad” i nije bilo tako davno. Kako su u hrvatskoj kroatistici akcentološka djela rijetka, prilika je da se na skupu posvećenu između ostaloga i akcentologu Bratoljubu Klaiću progovori nešto više o razlikama u bilježenju hrvatskih naglasaka u Klaićevo vrijeme (prije pedesetak godina) i u vrijeme bliže današnjemu, jer su te razlike od vremena pisanja Klaićeva djela do danas očite. U svojem izlaganju osvrnula sam se na poteškoće u novijem bilježenju hrvatskih standardnih naglasaka, poglavito na slogovima s dugim refleksom staroga glasa jata,te o razlozima koji su do njih doveli. Usredotočila sam se poglavito na Klaićevo i današnje pisanje naglasaka na nekadašnjoj tzv. dugoj (dvosložnoj) zamjeni jata – koliko god to neki lingvisti tretirali kao dvoglasnik ie, ipak se riječi kao snijeg, brijeg i sl. mogu rastaviti na slogove, dakle ipak su posrijedi dva sloga, a ne jedan – jer upravo u tome i jesu razlike između Klaićeva bilježenja naglasaka i onih današnjih u standardološkim djelima.
U radu se analizira obradba računalnih naziva u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića i Školske knjige. Analizira se ustroj rječničkoga članka natuknica koje nose terminološku odrednicu INFORM. te se analiziraju pojedini elementi rječničkoga članka (natuknica, morfološko-naglasni blok, definicija, odrednice). Leksikografska se obradba računalnih naziva uspoređuje s obradbom u postojećim englesko-hrvatskim informatičkim rječnicima (Kiš, Panian), ali i s obradbom u općim rječnicima hrvatskoga jezika (HER, Školski rječnik hrvatskoga jezika).
U radu se račlanjuje odnos reda riječi i negacije u hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku. Prvi se vid toga odnosa tiče položaja niječnih izraza ne, ni i bez. U zadanome korpusu oni stoje ispred, odnosno lijevo od jezične jedinice koju niječu. Jedinica ispred koje se niječni izraz nalazi nije nužno glagol, pa ni finitni glagolski oblik. Položaj niječnih izraza povezan je i s razlikom, odnosno s utvrđivanjem razlike između sastavničke negacije, kao negacije nepredikatne sastavnice, i rečenične negacije, negacije predikata. Konačno, o redu riječi ovisi hoće li se ili neće provesti niječno slaganje. U hrvatskome je crkvenoslavenskome jeziku provođenje niječnoga slaganja djelomično (ne i proizvoljno), a ovisi o tome na kojemu se mjestu u rečenici nalazi niječna zamjenica ili prilog.
Iako je riječ o srodnim jezicima sa slobodnim redom riječi, hrvatski i poljski standardni jezik razlikuju se u obveznom redu riječi, između ostalog i u pozicioniranju klitika; hrvatski pokazuje tendenciju slijediti tzv. Wackernagelovo pravilo, dok u poljskom jeziku po tom pitanju vlada puno veća sloboda. U ovom radu iznosim rezultate analize pogrešaka u redu riječi u hrvatskom jeziku koje su u pisanim radovima činili studenti kroatistike s dvaju sveučilišta u Poljskoj. Pretpostavka temeljena na teoriji usvajanja stranog jezika bila je da su pogreške rezultat negativnog prijenosa iz materinskog jezika. No tijekom analize pojavila se potreba za daljnjim i detaljnijim istraživanjem (iako je indikativna, analiza pogrešaka daje tek djelomičan uvid u problematiku) kojim bi se preciznije ustanovili razlozi negativnog prijenosa. Na samom kraju navodim pedagoške implikacije ovog i potencijalnih budućih istraživanja navedene problematike.
Red riječi u smješnicama
(2014)
U radu se promatra i analizira red riječi u rečenici u hrvatskim anonimnim komedijama u prozi nastalim u 17. stoljeću na dubrovačkom području. Rezultati se analize uspoređuju s redom riječi potvrđenim u onodobnom književnom jeziku. Sinkronijskom su prikazu pridružene i usporedbe s rezultatima istraživanja Laznibata o dubrovačkim arhivskim spisima 17. i 18. stoljeća i I. Lovrić Jović o dubrovačkim oporukama iz istog tog razdoblja, dok je dijakronijski pregled napravljen usporedbom s Rešetarovim istraživanjima jezika Ranjinina zbornika i Držićeva jezika, s istraživanjem frančezarija 18. stoljeća I. Lovrić Jović te s Budmanijevim istraživanjem devetnaestostoljetnoga dubrovačkoga govora. Posebna se pozornost posvećuje poretku zanaglasnica, koji je, kao što je bilo očekivano, uglavnom stariji pa zamjenička zanaglasnica prethodi glagolskoj, no ovisno o smješnici, potvrđena su i brojna odstupanja.
Na tragu učenja praške funkcionalne (aktualne) rečenične perspektive o osnovnom i aktualiziranom redu riječi razmatrat će se redoslijed sastavnica u složenim strukturama (subordiniranima i koordiniranima). U prvome redu zanimat će nas poredak surečenica (klauza) u sastavu zavisnosložene rečenice. Postavlja se naime pitanje čime sve može biti uvjetovana anteponiranost zavisne surečenice (tzv. inverzija), i to u različitim tipovima tekstova odnosno komunikacijskim situacijama (npr. u akademskom/ znanstvenom i/ili predavačkom diskursu, potom u privatnim razgovorima itd.). U tu svrhu pozornost ćemo obratiti na primjere poput ovih: Kao što je naslovom najavljeno, bavit ćemo se složenim rečenicama.; Kako bismo ubrzali objavljivanje zbornika, želja nam je što prije skupiti radove.; Kao što je prethodno rečeno, nastava počinje u listopadu.; Ako ne prekineš s glupostima, odlazim!; Dok ne ispraviš jedinice, ništa od izlazaka! i sl. Što se pak nezavisnosloženih rečenica tiče, ponajprije ćemo se suočiti s pitanjem utvrđivanja primarnog redoslijeda sastavnica (Sjedim i razmišljam. ili Razmišljam i sjedim.), da bismo potom pokušali utvrditi moguće razloge remećenja toga redoslijeda (npr. Umro – brao trešnje i pao sa stabla. prema Popeo se, brao trešnje, pao sa stabla, umro.). Naposljetku budući da pristajemo uz gledište da se već složena rečenica može smatrati činjenicom teksta (J. Silić), ali i zbog toga što se aktualizirani red riječi/komponenata ostvaruje upravo u (kon)tekstualno uključenoj rečenici, u svjetlu ćemo novije lingvistike teksta (R. de Beaugrande i W. Dressler) o redoslijedu komponenata promišljati kao o kohezivnom sredstvu.
U ovome se radu nastoji prikazati položaj nekih promjenljivih i nepromjenljivih nenaglasnica u kajkavskome književnom jeziku i u suvremenim kajkavskim govorima u odnosu na kajkavsku gramatičku normu. Istraživanje nenaglašenih rečeničnih sastavnica u kajkavskome narječju temelji se na rezultatima ankete provedene u svibnju i lipnju 2012. godine na Učiteljskome fakultetu u Zagrebu, Odsjeku u Čakovcu te, prema dijalektološkim kriterijima, na odabranim starijim ispitanicima.
U radu su prikazani refleksi praslavenskih naglasnih tipova imenica a-deklinacije u mjesnom govoru Dolnje i Gorenje Mraševo, koji pripada skupini dolenjskih narječja slovenskoga jezika. Opisan je i naglasni sustav navedenoga govora s naglaskom na nizu oblika u kojima se pojavljuje postpraslavenski novi cirkumfleks. Povijesnojezična analiza naglasnih tipova imenica a-deklinacije donosi neke važne spoznaje za naglasni sustav slovenskoga jezika. U govoru dolazi do analognoga podudaranja samoglasnika praslavenskoga naglasnog tipa a, s imenicama praslavenskoga naglasnog tipa b i to refleksa imenica s praslavenskim dugim samoglasnikom u jedinom/zadnjem slogu osnove, što je posljedica prenošenja naglaska na dužinu. Novost predstavlja analogija u instrumentalu množine. Kod nekih je imenica praslavenskoga naglasnog tipa c očuvano povlačenje cirkumfleksa na dužinu uz proklitike (mr. na glàːvo, na nùːge). Došlo je također i do podudaranja imenica praslavenskoga naglasnog tipa b, koje imaju u jedinom/zadnjem slogu osnove praslavenski kratki samoglasnik ili poluglas, s imenicama praslavenskoga naglasnog tipa c, koje imaju u jedinom/zadnjem slogu osnove praslavenski kratki samoglasnik ili poluglas.
U radu se analiziraju eliptični oblici anglizama u ruskome i hrvatskome jeziku i dopunjuje pristup njihove dosadašnje kvalifikacije i klasifikacije. Preciznijim definicijama stupnja elipse u anglizmu predlaže se jednostavnije i jasnije određivanje njihovih granica i razlika. Na temelju rezultata analize anglizama uočene su nove mogućnosti u njihovu formiranju. U formiranju eliptičnoga oblika anglizma nije nužno samo ispuštanje određenih elemenata, već se eliptični oblik anglizma može formirati i s pomoću kombinacija drugih tvorbenih načina: kombinacijom elipse i supstitucije, elipse i kompozicije, elipse i adicije, elipse, supstitucije i adicije, elipse, supstitucije i kompozicije te kombinacijom elipse, adicije i kompozicije.
U hrvatski su jezik tijekom povijesti ulazile riječi ponajviše iz zemljopisno najbližih jezika, najčešće i službenih ili glavnih jezika nekadašnjih zajedničkih država. Nedvojbeno je velik utjecaj imao i latinski jezik jer je bio temelj nadgradnje hrvatskoga književnog i standardnog jezika te sredstvo očuvanja identiteta hrvatske nacije i hrvatskoga jezika. Ruski jezik ne pripada teritorijalno bliskim jezicima, a nema ni spomenutu vrijednost latinskoga jezika. Njegov je utjecaj na hrvatski jezik kulturološki: kroz književnost te nacionalnu i društvenu politiku. Rusizmi u hrvatski jezik ulaze tijekom triju razdoblja: 1. razdoblje ilirskoga pokreta (uz izravni utjecaj B. Šuleka), 2. razdoblje poslijeratne Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza (sovjetizmi), 3. razdoblje nakon raspada socijalističkih država i oblikovanja demokratskih i samostalnih zemalja – Republike Hrvatske i Ruske Federacije. U posljednjemu razdoblju gotovo je dokinuta upotreba sovjetizama, no aktivirali su se drugi rusizmi. Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića kulturno je dobro hrvatskoga jezika te je ujedno i pokazatelj utjecaja političkih i kulturoloških čimbenika na razvoj hrvatskoga jezika. Kroz Rječnik se tako može pratiti i sudbina rusizama u hrvatskome jeziku. Cilj je ovoga rada prikazati položaj i opis rusizama u hrvatskome jeziku kroz odabrana izdanja Rječnika.
U ovom članku razmatraju se dokazi koje posuđenice nude za vrste kontakata između Praslavena i njihovih germanskih susjeda, Gota i različitih zapadnogermanskih naroda. Germanske posuđenice u praslavenskome uglavnom pripadaju određenom skupu semantičkih polja. Posuđene riječi mogu se podijeliti u nekoliko semantičkih polja: vlast i vojska, tehnička terminologija, novac i trgovinska razmjena, mjesta za pohranu (bačve, kutije itd.), kršćanska terminologija i imanje. Tehničke riječi i kršćanske riječi vjerojatno su zapadnogermanskoga podrijetla, dok sve ostale semantičke kategorije sadrže i gotske i zapadnogermanske posuđenice.
U članku je riječ o sklonidbi i naglasku imenica srednjega roda o-sklonidbe u mjesnom govoru sela Jevšček pokraj Livka (općina Kobarid, Slovenija), koji pripada nadiškomu dijalektu slovenskoga, i to sa sinkronijskoga i dijakronijskoga aspekta. S aspekta jezikoslovnoga opisa prikazani su nastavci i njihova distribucija s obzirom na osnovu te naglasni tipovi i njihove paradigme. U jezičnopovijesnome dijelu određuje se povijesni izvod pojedinih nastavaka i naglasnih tipova. Opisani oblici i naglasni sustav postavljaju se u širi slovenski i slavenski kontekst.
Složeni glagolski predikat u hrvatskom kajkavskom književnom jeziku sa stajališta reda riječi
(2014)
U radu se donosi raščlamba reda riječi u rečenicama sa složenim glagolskim predikatom.1 Na korpusu tiskanih tekstova na hrvatskom kajkavskom književnom jeziku utvrđuje se redoslijed sintaktičkih jedinica složenoga glagolskog predikata, mjesto složenoga glagolskog predikata u rečenici te njegov suodnos s drugim rečeničnim dijelovima.
Obligatory control refers to the relation of obligatory coreference between one of the arguments in the matrix clause and an unexpressed argument of the subordinate infinitive. This paper provides examples of subject and object control in Croatian that reveal significant differences between these two constructions. Subject control is understood as a purely syntactic relation, while the analysis of object control requires the introduction of semantic macroroles. The two constructions are therefore based on different basic principles, which results in various asymmetries with regard to restrictions on possible syntactic realizations. Moreover, the limitations on scope interpretation of temporal adverbs resulting from word order changes in object control constructions suggest that the two verbs in object control might form a tighter unit than those in subject control constructions.
Die nachfolgenden Sprichwörter sind von mir selbst unter den Bapedi gesammelt. Ich habe meine Kinderjahre unter diesem Volksstamm zugebracht und von frühester Jugend an als Missionarskind die Sprichwörter im Umgang mit meinen schwarzen Spielgefährten täglich gebraucht. Später habe ich als Lehrer über zwei Jahre tagtäglich und fast ausschließlich in dieser Sprache unterrichtet. Das Pedi hat verschiedene Dialekte. Ich habe die Sprichwörter aber in dem eigentlichen Pedi-Dialekt, der für alle schriftlichen Arbeiten der Missionare gebraucht wird, aufgezeichnet. Außer etwa 50-80 Sprichwörtern, die ich aus "Ditaba tsa Mechutachuta" einem von der Berliner Missionsgesellschaft herausgegebenen Pedi-Schullesebuch entnahm, sind meines Wissens die andern noch in keiner gedruckten Sammlung erschienen. Sie sind von mir persönlich mit Beihilfe von eingeborenen Hilfssammlern zusammengetragen) die von mir angeleitet waren. Beaconsfield bei Kimberley, den 23. Juni 1927. G. Kuhn.
Die Sprache ist ein hervorragendes Werk, das durch Interaktion entsteht und mit dem wir eine Wirklichkeit erzeugen, die eine sowohl konstruierende als auch destruierende Rolle spielen kann. Manche Linguisten vergleichen den Sprachgebrauch mit dem Sprachspiel. Mit seiner Hervorhebung der Sprachverwendung und seinem einprägsamen und geschliffenen Ausspruch 'Die Bedeutung eines Wortes ist sein Gebrauch in der Sprache' gilt Wittgenstein als Vorgänger der linguistischen Pragmatik. Seine Äußerungen inspirierten die Theoretiker der Sprechakttheorie. Nach Austin verläuft der Sprachgebrauch in Sprechakten, wobei jeder Akt aus den Teilakten Lokution, Illokution und Perlokution entsteht und auch defizitäre Sprechakte möglich sind. Aus der Tatsache, dass der Anzahl der Kontexte keine Grenzlinie zu ziehen ist, dass es also unendlich viele Kontexte und dementsprechend so viele Funktionen gibt, können wir ebenfalls auf eine unendliche Zahl von expliziten oder impliziten Sprechakten schließen. Die Sprechakte haben einen modalen Charakter, der a) vom Blickpunkt des Sprechers und des Hörers, b) vom Kontext, in dem sich die Sprechakte abspielen, c) von der Gesellschaft als der Trägerin einer Kultur und d) von den Naturumständen, unter denen die Interaktanten leben, abhängt. Die Sprechakte gelingen nur dann, wenn die Interaktanten kooperationsbereit sind. Das allein genügt aber nicht; auch das Höflichkeitsprinzip ist sehr konstitutiv. In dieser Arbeit werden besondere türkische Sprechakte analysiert, die zeigen, dass die Äußerungstypen nicht immer mit den Illokutionen übereinstimmen. Das kann vom Kontext und auch von suprasegmentalen Merkmalen des jeweiligen Sprechaktes abhängen.
Grčke i semitske riječi u latinskome tekstu Ivanova evanđelja izražavaju specifične biblijske pojmove, gotovo potpuno nepoznate većini engleskog stanovništva do evangelizacije tijekom sedmoga stoljeća. Cilj je ovoga istraživanja ispitati na koje su sve načine one prevedene na staroengleski i srednjoengleski jezik te objasniti razloge takva prevođenja ondje gdje je to moguće. Komparativnom metodom istražit ćemo utjecaj porijekla riječi na njihov oblik i značenje i pokušati rasvijetliti kognitivne razlike u doživljaju biblijskih pojmova među autorima prijevoda i njihovih suvremenika, do kojih je došlo uslijed relativno dugoga razdoblja proteklog između triju prijevoda.
Are stereotypes possible pillars supporting the learning of a foreign language or are they possible sources of intercultural misunderstandings? In most coursebooks, intercultural materials are embedded in teaching units. The understanding of others is closely related to the understanding of someone's own culture as well as the target culture. Only when someone is aware of the own culture, then the target culture can be understood. In foreign language learning, it plays an important role, so that the knowledge of language structures alone is not enough to use the language successfully. At the same time, it requires cultural knowledge of the target language culture. This study focuses on the effects of culture-based fossilized prejudices on foreign language learning and to show the quantity of these stereotypes in given coursebooks. A coursebook analysis reveals to what extent stereotypes can be found in the respective GFL and TFL coursebooks. A compile of given stereotypes create an overall picture of foreign cultures. To what extent this overall picture reflects the reality has been handled at the end of this study
U radu se daje prikaz tehničkih odnosno strojarskih naziva u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi koje je sastavio i priredio sâm Klaić. Analiza uključuje način definiranja pojma, leksikografsku obradu rječničkoga članka kao i osvrt na dopunjavanje novim natuknicama u svakome od četiriju izdanja Rječnika. U radu se donose i primjeri strojarskih germanizama kako su popisani u Klaićevu Rječniku te osvrt na kratice i pokrate kao važno obilježje tehničkoga jezika.
This paper offers a description and account of the patterns of 'ex-situ' focus in Dagbani. We show that there are two syntactic strategies for creating 'ex-situ' focus in the language, one involving A’-movement to the left periphery, and the second involving base generation in the left periphery combined with coreference to a resumptive pronoun. Furthermore, we argue that subjects are difficult to move from Spec,TP to Spec,CP in the left-periphery because of 'anti-locality', which creates a tension when trying to focus subjects, which are required to derivationally fill the specifier of both positions. We further show that what looks to be a two-way distinction between the behaviour of subjects and non-subjects in the language is in fact a three-way distinction between subjects that are focussed to a local left-periphery, subjects that are focussed to a non-local left-periphery, and non-subjects. These distinctions arise due to there being two methods for Dagbani to resolve the antilocality problem of subject movement, and so local subjects solve the problem differently to non-local subjects.
U ovome se radu uspoređuju sustavi vokalnih fonema suvremenih standardnih jezika: južnoslavenskoga hrvatskog i istočnoslavenskih (redoslijedom): ruskoga, ukrajinskoga i bjeloruskoga, pri čemu se za svaki daje odnos današnjih prema vokalnim fonemima staroslavenskoga jezika kao etalona. U vezi s pokazanim drugačijim odnosom vokala i suglasnika u hrvatskome, s jedne strane, i istočnoslavenskima, s druge, navode se grafemi vokalnih fonema u četirima grafijama i pokazuju, objašnjavaju te imenuju principi njihova pravopisanja.
Ein ungewöhnlicher Zufall wollte es, daß mir vor einiger Zeit beim Durchblättern eines Buches ein Brief in die Hände fiel, welcher sogleich meine Aufmerksamkeit erregte. Zum einen war es das übergroße Format der Briefbögen, sodann eine klare ebenmäßige Schrift, vor allem aber war es der Absendeort "Kaltungo", der mich veranlaßte, die einzelnen Seiten genauer in Augenschein zu nehmen. Der sechs Seiten lange Brief wurde am 1. August 1961 von Mr. FADA FESON, einem Lehrer der "Junior Primary School Ture", an Herrn ARND RUF in Feldberg, Bärental geschrieben und ist bis auf die Anrede, einige kurze Zitate sowie einen fünfzeiligen Absatz am Ende auf Hausa verfaßt. Der Anlaß des Schreibens ist ganz offensichtlich in mehreren historisch-ethnographischen Fragen des Adressaten zu sehen, um deren Beantwortung sich der Schreiber bemühte. Dieser Brief schien mir allein schon deshalb einer Veröffentlichung wert, weil hier verschiedene kulturgeschichtliche Themenbereiche eines Volkes und eines Gebietes angesprochen werden, die heute kaum mehr bekannt, vielleicht sogar schon vergessen sind.
Golf und dem Nördlichen Eismeer, der Mandschurei im Osten und Polen im Westen leben. Bei aller kultureller Vielfalt, die sich aus diesem weit verzweigten Verbreitungsgebiet ergibt, sind die Türkvölker hauptsächlich durch ihre Sprachen miteinander verbunden; eine gewisse gesellschaftliche und kulturelle Konvergenz scheint sich aber heute, nach dem Zerfall der Sowjetunion, anzubahnen.
We wish to emphasize the fact that so far our investigations have concentrated on documenting large bodies of data covering a number of linguistic units in an area which - as we hope to have demonstrated - displays a highly complex linguistic and ethnic structure. Our aim in the above remarks is essentially to throw out a challenge. In order to be able to interpret this situation in terms of the historic development of this zone of compression, further investigations are required, particularly regarding linguistic interference between Chadic and Niger-Congo languages in the south, as well as between Chadic and Nilo-Saharan languages, particularly Kanuri in the north-east and Songhay in the north-west. Ultimately, questions like the following are at stake: To what extent did the numerous Chadic languages preserve their original Hamitosemitic heritage? What is the impact of the Niger-Congo and Nilo-Saharan languages on individual Chadic languages in the respective border areas? In this context, detailed comparative studies between Chadic and Adamawa on the one hand, Chadic and Jukunoid and Chadic and Jarawan Bantu on the other hand as well as Chadic internal research, are urgently required.
The paper gives a brief history of the Fulçe people who are found all over West and Central Africa. Since no study of a people is complete without mentioning their language, the paper also gives a very brief account of Fulfulde, the language of the Fulçe people. However, the central focus of the paper is the concept of pulaaku, that unique attribute of the Fulçe that serves as an unwritten code of conduct for all ‘true’ Fulçe. Pulaaku is Fulçe’s guiding principle in their dealings with their fellow Fulçe as well as with all other people. Rather than talk about pulaaku in isolation, however, the paper tries to mirror it through Fulfulde proverbs. Coded or loaded messages called wise-sayings or proverbs are widely used in all languages. Fulfulde is particularly rich in this, which is why the paper explores this reservoir of knowledge in trying to portray the rich culture of the Fulçe people. The corpus of proverbs from which the selected proverbs come, was compiled in and around Gombe with the help of Mallam Bappayo Bappa Yerima Djibril. Since the Fulçe are easily the most dispersed people in Africa, no single study can do real justice to all of them. This is why this study narrows its scope to cover just the Fulçe of Gombe area of the northeastern of Nigeria.
The earliest known extensive texts in Gullah (and perhaps African American Vernacular English as well) to appear in print were published in The Riverside Magazine for Young People in November, 1868, under the title "Negro Fables" (p. 505-507). These are four animal stories, which the editor of the magazine, Horace Elisha Scudder, described in his column only as having been "taken down from the lips of an old negro, in the vicinity of Charleston" (see Appendix for the editor´s comments and the full text of the stories).2 The Story-Teller was evidently a genuine "man of words" (Abrahams, 1983), a true raconteur who could artistically embellish a simple traditional account (perhaps further embellished by the transcriber) in a variety of ways. That he commanded a certain range of Gullah is evident from particular signature features in the texts, but the absence of other typical Gullah features and the presence of shared Gullah/African American Vernacular English usages, together with the periodic appearance of standard English forms, demonstrate that these texts provide perhaps the earliest actual documentation (apart from early tertiary comments, cited e.g. in Feagin, 1997, p. 128-129) of register variation or style/code-switching among Gullah speakers. ...
The Intensifying Function of Modal Particles and Modal Elements in a Cross-Linguistic Perspective
(2015)
The aim of this paper is to analyze the intensifying function of German modal particles and equivalent modal expressions in Croatian and English. Our hypothesis is that some modal particles in German and their functional equivalents in Croatian and English can express different degrees of intensity and types of intensification. The presented study comprises two parts. First, the use of intensifying modal particles by a group of speakers of L1 Croatian and L2 German/English is investigated. On the basis of the results obtained, and by means of a previously conducted corpus analysis (cf. Kresić and Batinić 2014), an intensification scale with respect to the inventory of German modal particles and corresponding particles in Croatian as well as equivalent English expressions is suggested. Some German and Croatian modal particles and equivalent modal elements in English can be classified on the upper and partially on the lower part of the proposed intensification scale when compared to the norm, i.e. an utterance unmarked by a modal particle.
The limits of Cushitic
(1980)
Gegenstände der Untersuchung sind genetische Gliederung und historische Rekonstruktion im Kuschitischen. Nach dem Kriterium gemeinsamer sprachlicher Innovationen sind folgende Schlüsse möglich: (1) Ik ist keine kuschitische, nicht einmal eine afroasiatische Sprache. (2) Es ist durchaus nicht sicher, daß die Burji-Sidamo-Gruppe (Rift-Valley-Kuschitisch) mit dem Tieflandkuschitischen einen genetischen Zweig - das Ostkuschitische - bildet. Die Burji-Sidamo-Gruppe kannte am engsten mit dem Agaw verwandt sein und mit ihm einen anderen genetischen Zweig - das Hochlandkuschitische - bilden. (3) Die Iraqw-Gruppe - und mit ihr vermutlich das gesamte Südkuschitische - gehört zum Tieflandkuschitischen und bildet keinen selbständigen Zweig des Kuschitischen. (4) Obwohl das Beja zweifellos eine afroasiatische Sprache ist, ist jedoch nicht zuverlässig bewiesen, daß es zum Kuschitischen gehört. Seine genaue Stellung zum Kuschitischen (dem Kuschitischen nächstverwandter Zweig oder nicht einmal dies?) bleibt noch zu klären. Die Erörterung und Beweisführung beruht auf Rekonstruktionen des Verbalsystems und der Kasus, auf einem Systemvergleich der Determinationselemente und der Genitivmorpheme sowie auf anderen syntaktischen und morphologischen Merkmalen. Auch einige Prinzipien der linguistischen Typologie wurden herangezogen. Es handelt sich um vorläufige Ergebnisse.
This paper proposes a new sound rule for Proto-Slavic, according to which *g (from PIE *g, *gw, *gh, and *gwh) was lost before *m. This development was posterior to Winter’s law and the merger of voiced and aspirated stop in Slavic. The operation of the rule is illustrated by new etymologies of four Slavic words: *ama, *jama ‘hole, pit’, *těmę ‘sinciput’, *mąžь ‘husband, man’, and *remy ‘leather belt’.