490 Andere Sprachen
Refine
Year of publication
- 2015 (23) (remove)
Document Type
- Article (9)
- Review (7)
- Part of a Book (2)
- Conference Proceeding (1)
- Contribution to a Periodical (1)
- Doctoral Thesis (1)
- Part of Periodical (1)
- Working Paper (1)
Has Fulltext
- yes (23)
Is part of the Bibliography
- no (23)
Keywords
- hrvatski jezik (4)
- Croatian language (3)
- Croatian (2)
- Antike Rechtsgeschichte (1)
- Applikativ (1)
- Diboov zakon (1)
- Direktes Objekt (1)
- Dybo’s law (1)
- English (1)
- German (1)
Institute
- Extern (1)
- Neuere Philologien (1)
- Präsidium (1)
- Rechtswissenschaft (1)
- Sprachwissenschaften (1)
Mit der Publikation 'Sasko-magdeburské právo na Slovensku. Krajinské právo v Žilinskej knihe' [Das sächsisch-magdeburgische Recht in der Slowakei. Landrecht im Silleiner Rechtsbuch] kommt M. Papsonová vor allem slowakischen Historikern, insbesondere Rechtshistorikern entgegen. Die Publikation stellt ihnen eine moderne slowakische Übersetzung der frühneuhochdeutschen, auf das Jahr 1378 datierten Rechtssammlung im 'Silleiner Stadtbuch' (1378-1524 bzw. 1526) als Grundlage für weitere rechtshistorische Forschung zur Verfügung.
It has been claimed and widely assumed that caseless direct objects in Turkish exhibit a sort of syntactic incorporation, and only their cased counterparts are true syntactic arguments (Kornfilt 1997; Knecht 1986; Nilsson 1986; Öztürk 2005 among others). Cased and caseless objects are thus widely taken as derivationally related, crystallized in Kelepir's (2001) proposal that objects pick up overt accusative as they move out of the VP. In this paper, I would like to revisit both the empirical evidence and the interpretation leading to these claims and propose revisions.
I first show that not all caseless objects are the same. Mostly drawing on Aydemir (2004), I argue that bare caseless objects and those with indefinite expressions have differences that would be very unusual if they were both incorporated. However, adopting Öztürk (2005) and against Aydemir (2004), neither of the cases can be analyzed as head incorporation.
I then turn to the cased vs. caseless distinction and argue that cased and caseless objects are not that different after all. Based on data with strictly controlled information structure, I arrive at a different generalization than most of the earlier reports and claim that caseless objects are morphosyntactically as moveable as their cased counterparts.
Hence, I propose to replace the notion of incorporation in the literature of Turkish syntax with the notion of weak case (de Hoop 1992) and conclude by a discussion of the domain of syntactic analysis in this primarily semantic phenomenon.
Rad opisuje jedan od dvaju interpunkcijskih znakova (središnje crte i navodnici) koji bitno odstupaju od odnosa jednoga znaka za jedno (unikodno) značenje. Dok navodnici imaju višestruke grafeme (točnije, osam) za jedno značenje, središnje crte najčešće imaju dva grafema (kraća i dulja crta) koja pokrivaju čak 11 (unikodnih i latiničnih) crtnih znakova. Dok je kriterij crtne duljine tradicionalno visoko istaknut u pravopisnim priručnicima, u predstavljenoj se kategorizaciji on nalazi tek na šestoj hijerarhijskoj razini. Osim što su u međuvremenu standardizirana dva nova unikodna crtna znaka (two-em dash i three-em dash, Unicode 6.1, siječanj 2012.), drugačija metodologija i uspoređivanje jezičnopovijesnoga i računalnojezikoslovnoga aspekta proširila je spoznaje o crtnim znakovima u hrvatskome jeziku o kojima je pisano u Portada i Stojanov (2009). Predstavlja se kategorizacija osjetljiva na dihotomiju grafičkoga prikaza i značenja koja sve crtne znakove dijeli u pet hijerarhijskih razina. Između 44 unikodna vodoravna i neprekinuta crtna znaka, podjelom prema tipu, vremenu, funkciji, smjeru i visini, došlo se do 11 latiničnih suvremenih pismovnih vodoravnih središnjih znakova među kojima svaki latinični jezik odabire svoje crtne znakove. Svim se crtnim unikodnim grafemima opisalo značenje i uporaba. S druge strane, crtni se znakovi promatraju u kroatističkoj jezičnopovijesnoj pravopisnoj perspektivi. U odnosu na bogati repozitorij unikodno standardiziranih crtnih znakova utvrdilo se da je pravopisna norma bitno redukcijska. Pravopisno normiranje crtnih znakova podijelilo se u dva razdoblja i tri skupine, ovisno o grafemskome obliku (prva i druga generacija pravopisnih pri ručnika) i nazivlju (prijestandardna faza i dva standardna smjera normiranja ovisno o prihvaćanju terminoloških parova spojnica – crtica i crtica – crta). Na temelju jezičnopovijesnoga i računalnojezikoslovnoga poredbenog istraživanja te na temelju supostavljanja unikodne standardizacije crtnih znakova pravopisnoj tradiciji opisa središnjih crta željelo se ukazati na (i) potrebu za širim i interdisciplinarnim pristupom opisa pisane jezične prakse, (ii) nedovoljnost opisa školske razine pravopisnih priručnika za suvremeno pisanje, kao i na (iii) nedostatnost postojeće kroatističke kodifikacije obaju terminoloških smjerova. Da bi se pravopisni priručnici mogli nazvati znanstveno utemeljenim djelima, u znatnijoj bi mjeri trebali opisati računalno pisanje i na razini interpunkcije uvesti razlikovanje znaka i grafema. Jedno od takvih mjesta opisa prema kojima bi pravopisi mogli unaprijediti svoju tehnološku suvremenost jest pitanje pisanja spojnice na početku prelomljena retka o čemu se iznijelo osam argumenata za odbacivanje aktualne tradicije. Raščlamba je pokazala da ima opravdanosti da se crtna kodifikacija temelji na trima ili četirima znakovima koji se iz 11 unikodnih latiničnih znakova svode uspostavljanjem osnovnih skupina središnjih crta, radno nazvanih c1, c2, c3 i c4 kao najkraća, srednje duga, duga i jako duga središnja crta.
Der Beitrag hat die Keilschriftrechtsgeschichte als rechtshistorische Teildisziplin zum Gegenstand. Bei ihrer wissenschaftsgeschichtlichen Einordnung zeigt sich eine charakteristische Prägung durch den methodischen Ansatz der historischen Rechtsvergleichung wie auch durch eine stark interdisziplinäre Ausrichtung. Stand und Perspektiven der von juristischer Seite betriebenen Keilschriftrechtsgeschichte werden anhand von aktuellen Forschungsvorhaben im Rahmen Frankfurter Verbundprojekte exemplarisch beschrieben. Dabei wird deutlich, dass das Fach, nicht zuletzt aufgrund der vorgenannten Prägung, in hohem Maße anschlussfähig an kulturübergreifende Erkenntnisinteressen ist.
Rad se bavi analizom svojstava, funkcija i markera konverzacijkih implikatura u SMS diskursu. U prvome dijelu članka utvrđuju se temeljni mehanizmi prijenosa implicitnih intencionalno enodiranih sadržaja u diskurs te se određuju obilježja jezične strukture i govorne produkcije tipična za dopisivanje putem SMS poruka. Diskurs SMS dopisivanja smatra se plodnim područjem za proučavanje implikatura zbog bogatstva implicitnim sadržajima (uvjetovanoga sažetošću SMS forme); posrednosti komunikacije koja iziskuje jezično ili znakovno markiranje implikatura te specifičnih načina prijenosa i signaliziranja implicitnih sadržaja. U drugome dijelu rada predstavljaju se paralingvistički i jezični markeri konverzacijskih implikatura koji su se temeljem analize korpusa SMS dopisivanja pokazali najzastupljenijima u upotrebi. Cilj je rada ukazati na specifičnosti SMS diskursa kada su u pitanju sredstva i mehanizmi enkodiranja, signaliziranja te uspješnoga dekodiranja implicitnih sadržaja.
Na temelju terenskoga istraživanja u radu se donosi sinkronijski prikaz naglasnih paradigma imenica e-vrste i i-vrste u slivanjskim govorima Slivna Ravnoga, Mihalja, Blaca i Podgradine. Riječ je o govorima koji pripadaju istočnohercegovačkomu dijalektu, slivanjsko-zažapskomu govornom tipu. Utvrdit će se postoje li kolebanja u pojedinoj paradigmi i među paradigmama te čuvanje kračine u d./l./i.