491 Ostindoeuropäische und keltische Sprachen
Refine
Year of publication
Document Type
- Article (66)
- Part of a Book (31)
- Working Paper (7)
- Review (3)
Has Fulltext
- yes (107)
Is part of the Bibliography
- no (107)
Keywords
- Kroatisch (48)
- Russisch (18)
- Rezensionen (16)
- Kajkavisch (9)
- Dialektologie (8)
- Phonologie (7)
- Polnisch (7)
- Spracherwerb (7)
- Aspekt <Linguistik> (5)
- Bulgarisch (5)
Institute
- Extern (41)
This paper evaluates trills [r] and their palatalized counterparts [rj] from the point of view of markedness. It is argued that [r]s are unmarked sounds in comparison to [r ]s which follows from the examination of the following parameters: (a) frequency of occurrence, (b) articulatory and aerodynamic characteristics, (c) perceptual features, (d) emergence in the process of language acquisition, (e) stability from a diachronic point of view, (f) phonotactic distribution, and (g) implications.
Several markedness aspects of [r]s and [rj] are analyzed on the basis of Slavic languages which offer excellent material for the evaluation of trills. Their phonetic characteristics incorporated into phonetically grounded constraints are employed for a phonological OT-analysis of r-palatalization in two selected languages: Polish and Czech.
(Non)retroflexivity of slavic affricates and its motivation : Evidence from polish and czech <č>
(2005)
The goal of this paper is two-fold. First, it revises the common assumption that the affricate <č> denotes /t͡ʃ/ for all Slavic languages. On the basis of experimental results it is shown that Slavic <č> stands for two sounds: /t͡ʃ/ as e.g. in Czech and /ʈʂ/ as in Polish.
The second goal of the paper is to show that this difference is not accidental but it is motivated by perceptual relations among sibilants. In Polish, /t͡ʃ/ changed to /ʈʂ/ thus lowering its sibilant tonality and creating a better perceptual distance to /tɕ/, whereas in Czech /t͡ʃ/ did not turn to /ʈʂ/, as the former displayed sufficient perceptual distance to the only affricate present in the inventory, namely, the alveolar /t͡s/. Finally, an analysis of Czech and Polish affricate inventories is offered.
In this artiele I reanalyze sibilant inventories of Slavic languages by taking into consideration acoustic. perceptive and phonological evidence. The main goal of this study is to show that perception is an important factor which determines the shape of sibilant inventories. The improvement of perceptual contrast essentially contributes to creating new sibilant inventories by (i) changing the place of articulation of the existing phonemes (ii) merging sibilants that are perceptually very close or (iii) deleting them.
It has also been shown that the symbol s traditionally used in Slavic linguistics corresponds to two sounds in the IP A system: it stands for a postalveolar sibilant (ʃ) in some Slavic languages, as e.g. Bulagarian, Czech, Slovak, some Serbian and Croatian dialects, whereas in others like Polish, Russian, Lower Sorbian it functions as a retroflex (ʂ). This discrepancy is motivated by the fact that ʃ is not optimal in terms of maintaining sufficient perceptual contrast to other sibilants such as s and ɕ. If ʃ occurs together with s (and sʲ) there is a considerable perceptual distance between them but if it occurs with ɕ in an inventory, the distance is much smaller. Therefore, the strategy most languages follow is the change from a postalveolar to a retroflex sibilant.
U radu se analizira sintaktička funkcija participa u hrvatskome jeziku 15./16. st. jer su se otprilike u to vrijeme u sintaktičkom ustrojstvu (staro)hrvatskoga jezika događale vrlo krupne jezične promjene, koje su posljedica “departicipijalizacije” participa, tj. preobrazbe naslijeđenih participnih oblika u glagolske priloge.
V prispevku je predstavljeno slovensko narečno besedje za pomen ‘sinova žena’ v Slovenskem lingvističnem atlasu (SLA) v primerjavi s kajkavskim narečnim besedjem za ta pomen, zbranim za Hrvaški jezikovni atlas (HJA). Narečno gradivo, zbrano za ta dva temeljna nacionalna dialektološka projekta je namreč zanimivo tudi za raziskovanje slovensko-hrvaškega jezikovnega stika, saj zlasti v Pomurju in Medžimurju, v Posotelju, Beli krajini, na Kostelskem in v Gorskem kotarju ter v Istri jezika in njuna obmejna narečja bolj postopoma prehajajo eden v drugega in imajo zato mnoge skupne značilnosti tako na fonološki in morfološki kot tudi na leksikalni ravnini. Na primeru narečnega gradiva za vprašanji SLA-V614 snaha in HJA-V548 snaha, nevjesta je skupaj z morfonološko analizo in kartografskim prikazom prostorske razširjenosti narečnih leksemov predstavljen tudi način komentiranja narečnega gradiva v SLA.
U radu se analizira uloga jednog tipa referencijalnih izraza – anaforičkih izraza – u diskurzivnom oblikovanju odabranog medijsko-znanstvenog događaja (“uskrsnuće” bakterije Deinococcus radiodurans). Predlaže se transverzalna analiza anaforičkih izraza utemeljena na modularnom pristupu kompleksnosti organizacije diskursa i na dinamičnoj koncepciji anaforičke referencije, shvaćene kao segment šireg procesa konceptualnog strukturiranja svijeta diskursa i usuglašavanja mentalnih predodžbi sudionika u interakciji.
Predmet ovog rada su kajkavizmi u Tkonskom zborniku – glagoljskom rukopisu koji je početkom 16. stoljeća pisan na frankopanskim posjedima. Utvrđeno je da su u tom rukopisu prisutni kajkavizmi na svim razinama: fonološkoj, morfološkoj, leksičkoj i sintaktičkoj. Najviše je kajkavizama na leksičkoj razini, a oni se mogu podijeliti u dvije skupine: 1. zajednički čakavsko- kajkavski sloj, npr. betegь, gdo, nigdar, hiniti, hud, kaštigati, lotar itd.; 2. kajkavski sloj, npr. fajtati, gorup, nekoteri, pokrivača, škoda, špotati, tanac itd. Prva je kategorija leksema interpolirana u gotovo svim dijelovima CTk, a druga je najčešća u Cvetu od kreposti i Muci. Tkonski zbornik čuva jedno ogromno leksičko bogatstvo, a pri usporedbi pojedinih leksema s onima u hrvatskoglagoljskim misalima i brevijarima, zaključeno je da su neki od njih potvrđeni i ranije, npr. betegь, kaštigati, praviti, gorup, tanac itd. To je potvrda o kontinuitetu hrvatskoglagoljske književnosti. Interpolacija kajkavizama nije ujednačena u svim dijelovima zbornika, kajkavske su intervencije najčešće u Cvetu od kreposti (f. 67 – 85) i u Muci Spasitelja našega (f. 109 – 161). Na temelju provedenog istraživanja može se zaključiti da je Tkonski zbornik rukopis sastavljen iz različitih dijelova, koji nisu nastali u istom razdoblju, ni na istom mjestu. Budući da kajkavizme u pojedinim dijelovima nalazimo na svim razinama (Cvet od kreposti i Muka), može se pretpostaviti da su oni nastali u sjevernom području, tj. bliže kajkavskom.