Refine
Year of publication
Document Type
- Article (30957)
- Part of Periodical (11538)
- Book (8320)
- Doctoral Thesis (5743)
- Part of a Book (3727)
- Working Paper (3392)
- Review (2879)
- Contribution to a Periodical (2368)
- Preprint (2350)
- Conference Proceeding (1733)
Language
- German (42191)
- English (30254)
- French (1056)
- Portuguese (720)
- Croatian (302)
- Spanish (301)
- Multiple languages (257)
- Italian (195)
- mis (174)
- Turkish (148)
Has Fulltext
- yes (75921) (remove)
Is part of the Bibliography
- no (75921) (remove)
Keywords
- Deutsch (1032)
- Literatur (805)
- taxonomy (771)
- Deutschland (543)
- Rezension (491)
- new species (457)
- Frankfurt <Main> / Universität (341)
- Rezeption (325)
- Geschichte (291)
- Übersetzung (271)
Institute
- Medizin (7822)
- Präsidium (5219)
- Physik (4795)
- Wirtschaftswissenschaften (2705)
- Extern (2657)
- Gesellschaftswissenschaften (2375)
- Biowissenschaften (2209)
- Biochemie und Chemie (1981)
- Frankfurt Institute for Advanced Studies (FIAS) (1887)
- Informatik (1729)
U radu se razmatraju strukturna svojstva i distribucija parentetičkih izraza s glagolima govorenja u hrvatskome jeziku. Noseći izraz u koji je umetnut parentetički izraz s glagolom govorenja najčešće je rečenica, a znatno rjeđe koja druga sintaktička skupina. Distribucija je parentetičkoga izraza pritom prilično slobodna. Smještanje parentetičkoga izraza obično poštuje granice maksimalnih projekcija. Iskazi koji sadrže parentetičke izraze s glagolima govorenja mogu se semantički podijeliti u dvije skupine, na one usmjerene prema govorniku i one usmjerene prema subjektu. Čimbenici su koji u hrvatskom jeziku određuju je li iskaz usmjeren prema govorniku ili prema subjektu: smjer pronominalizacije, inverzija subjekta i predikata, različito ponašanje u dosegu niječnice i različita intonacija. Da parentetički izrazi tvore s nosećim izrazom jednu sintaktičku cjelinu potvrđuje, osim utjecaja dosega niječnice, i asimetrija u odnosu zamjenica i kvantifikatora te sličnosti takvih iskaza s posebnim pitanjima, odnosno s wh-pomicanjem: fakultativnost inverzije subjekta i predikata uvjetovana pragmatičkim čimbenicima, dalekometna ovisnost te slično ponašanje glede otočnih ograničenja. Heterogeno ponašanje dviju vrsta iskaza upućuje na to da vjerojatno imaju različitu unutarnju strukturu. Autor zaključuje da razlika nije u tome kako je parentetički izraz uklopljen (spojen) u noseći izraz, nego samo u unutarnjoj strukturi parentetičkoga izraza. U iskazima usmjerenim prema subjektu na mjestu objekta parentetičkoga glagola spojena je kopija nosećega izraza, a u onima koji su usmjereni prema govorniku na tom je položaju samo prazni operator OP koji je pomaknut na položaj specifikatora i koindeksiran s nosećim izrazom. Budući da za primjere usmjerene prema subjektu nije prikladan opis s pomoću operacije pomakni, autor kao alternativu predlaže pretpostavku da je riječ o eliptičnim iskazima u kojima je poništena dopumbena rečenica parentetičkoga glagola koja je identična nosećemu izrazu.
U ovome se radu bavimo formom i funkcijom poštapalica u razgovornom bosanskom jeziku s obzirom na njihovu pozicijsku valentnost u konstrukcijskim komunikacijskim jedinicama (TCU). Poštapalice zauzimaju periferno mjesto u formalno-gramatičkim modelima i najčešće se analiziraju sa stilskog ili sociolingvističkog aspekta, pri čemu se njihova uporaba ne preporučuje, jer se smatraju obilježjem lošeg govornog stila i nepotrebnim dodatcima u govoru. Ovdje ih promatramo s aspekta njihove uporabe pri organizaciji i konstrukciji komunikacijskih cjelina i tvrdimo da su poštapalice neophodni konverzacijski elementi čija funkcija proizlazi iz elementarnih mehanizama konverzacijske razmjene definiranih u Sacks et al. (1974) – potrebe da se pri konverzaciji umanje praznine i simultani govor. Analiza obuhvaća oko 550 poštapalica izdvojenih iz korpusa (Kurtić et al. 2012) koji se sastoji od audio-vizualnog zapisa razgovora četiriju govornika bosanskog jezika (oko četiri sata snimljenog materijala). Služeći se metodološkim okvirom konverzacijske analize, opisat ćemo različite funkcije poštapalica, čime ćemo nastojati revidirati tvrdnje da su poštapalice smetnja u konverzaciji.
U radu se račlanjuje odnos reda riječi i negacije u hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku. Prvi se vid toga odnosa tiče položaja niječnih izraza ne, ni i bez. U zadanome korpusu oni stoje ispred, odnosno lijevo od jezične jedinice koju niječu. Jedinica ispred koje se niječni izraz nalazi nije nužno glagol, pa ni finitni glagolski oblik. Položaj niječnih izraza povezan je i s razlikom, odnosno s utvrđivanjem razlike između sastavničke negacije, kao negacije nepredikatne sastavnice, i rečenične negacije, negacije predikata. Konačno, o redu riječi ovisi hoće li se ili neće provesti niječno slaganje. U hrvatskome je crkvenoslavenskome jeziku provođenje niječnoga slaganja djelomično (ne i proizvoljno), a ovisi o tome na kojemu se mjestu u rečenici nalazi niječna zamjenica ili prilog.
İşârî Tefsirlerin Işığında Hz. Zekeriya'nın Vesâyeti Altındaki Meryem ve Onun Kur’ân’daki Mucizes
(2016)
The purpose of this article is to explore the Qurʾānic verses that mention Mary and the miraculous events that occured in particular during the guardianship of Zacharia. In this context commentators from the Islamic mystical tradition underline the link between the aspects of asceticism (riyāḍa) and miracles (karāmāt) with the Sufi tradition. They emphasise on the superior status of Mary in the sight of Allah Who has raised and protected her with great care. Commentators agree that Mary is not a Prophet, but can be seen as a serveant who became a friend of Allah (walī). Moreover, they highlight that Allah will always protect and support those who have obtained this superior status just as He did with Mary.
This article is concerned with the mystical exegesis of the journey between Moses and Ḫiḍr mentioned in the Qurʾān in Sūrah al-Kahf (18/60-82). The verses are viewed and analysed by the commentaries of classic commentators (mufassirūn) aṭ-Ṭabarī, az-Zamaḫšarī and ar-Razī. The emphasis is set on the content-related description of Moses and Ḫiḍr which are found in Sūrah al-Kahf. The supreme allegory of the journey is that divinely-inspired knowledge (al-ʿilm al-ladunnī) may be received in the form of revelation (as Moses did) or as mystical, intuitive knowledge (as was given to Ḫiḍr). Classic commentators suggest, despite the distinguished position of Moses as a prophet, that the knowledge given to Ḫiḍr is superior and described as a secret or hidden knowledge. For this reason, Ḫiḍr holds an essential position in Islamic mystical tradition (taṣawwuf), in which Sūrah al-Kahf is considered as a legitimation for the mystical dimension in Islam.
The principles of the Islamic mystical exegesis are presented in this article. The sources of Islamic mystical exegesis of the Qur’an starts with Prophet Muhammad and his companions and continues with the following generations. In this regard, the narratives of ʿUmar and Ibn ʿAbbās are noteworthy because they were the first who disclosed the underlying meaning of certain verses which have reached us until today. The commentaries of the Islamic mystical exegetes are supported by the Qurʾān, some key Hadith of the Prophet and actions and words of his companions. This is a type of knowledge by unveiling (kašf) and is obtained by a channel that is confidential and closed to others. This leads to an ongoing debate as the confirmability is difficult. It is acknowledged that as long as these commentaries do not contradict with the literal meaning of the verses, are supported by solid narrations, or do not harm the boundaries of sharia they should be accepted as an enrichment.
Die Erforschung der Biographie des Theologen Dietrich Bonhoeffer (1906 – 1945) ist recht weit gediehen. Doch ein Aspekt seines Lebens und Wirkens ist bislang nicht genügend erforscht und gewürdigt worden.
Von 1939/40 an war er Mitarbeiter im Amt 'Ausland/Abwehr' im Oberkommando der Wehrmacht. Diese zu wenig beachtete Tätigkeit wird in diesem Beitrag genauer beschrieben. Der Entschluss des Theologen, in der militärischen Abwehr Dienst zu tun, wurde lange als familiär initiiert angesehen oder als Versuch, sich dem Kriegsdienst zu entziehen. Es wird aber gezeigt, daß sich Bonhoeffer sehr bewusst zur geheimdienstlichen Mitarbeit im militärischen Apparat "Abwehr" entschieden hatte, um auf diese Weise wirksam das Nazi-Regime Adolf Hitlers zu bekämpfen. Er war sich dabei der persönlichen Gefahren dieses konspirativen Engagements wohl bewußt. Bonhoeffer, so wird hier gezeigt, war demnach nicht nur Widerstandstheologe, sondern ein politischer Aktivist, der von Theologie und Kirche erwartete, dass sie entschieden situativ auf die Politik und das Weltgeschehen reagiere.
Since his death, Dietrich Bonhoeffer (1906 – 1945) has grown to be one of the most fascinating, complex figures of the 20th century. But some decisions of his life stay in the dark. Why did he join the Military Secret Service in Germany and what lead him to the judgement, that the Regime of the Nazis could only be ended with the power of military force? The author shows Bonhoeffer as a situatively influenced personality and the measure of his ethics as situativ as well.
Die Scharia umfasst nach muslimischer Auffassung alle Fragen des Lebens und gibt Anweisungen für das Verhalten in Familie, Gesellschaft sowie gegenüber Gott. Insbesondere seit der zweiten Hälfte des 20. Jahrhunderts und zwar infolge der Anwerbung sogenannter ,Gastarbeiter‘ und der Aufnahme von Flüchtlingen aus mehrheitlich islamischen Ländern hat sich das Thema Scharia in Deutschland, wie in vielen anderen nicht-islamisch geprägten Gesellschaften, zu einem ausgesprochen heiklen Streitgegenstand entwickelt. Ein nicht unbedeutender Teil der im Westen lebenden Muslime will sein Leben nach den Schariavorschriften ausrichten. Diese Vorschriften stehen jedoch nicht immer in Einklang mit dem Ordnungssystem oder den Werten der jeweiligen Mehrheitsgesellschaft. Muslimische Gelehrte entwickelten im Zuge dessen ein spezielles Konzept des so genannten Fiqh al-aqallīyāt („Minderheitenrecht“), welches Fragen der Minderheiten im schariarechtlichen Rahmen entsprechend ihrer Lebensumstände behandeln soll. Der vorliegende Beitrag befasst sich mit der Frage, wie der Umgang der Muslime mit Nichtmuslimen im Allgemeinen und mit deren religiösen sowie gesellschaftlichen Feierlichkeiten im Besonderen schariarechtlich bewertet wird. Diese Fragestellung wird anhand von drei Rechtsgutachten (fatwa Pl. fatāwā) Yūsuf al-Qaraḍāwīs, eines der wohl populärsten und anerkanntesten Gelehrten der Gegenwart im sunnitischen Islam, beantwortet.
Složeni glagolski predikat u hrvatskom kajkavskom književnom jeziku sa stajališta reda riječi
(2014)
U radu se donosi raščlamba reda riječi u rečenicama sa složenim glagolskim predikatom.1 Na korpusu tiskanih tekstova na hrvatskom kajkavskom književnom jeziku utvrđuje se redoslijed sintaktičkih jedinica složenoga glagolskog predikata, mjesto složenoga glagolskog predikata u rečenici te njegov suodnos s drugim rečeničnim dijelovima.
Ovaj se rad bavi položajem zanaglasnica u kontekstu njegove obrade u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama. S obzirom na to da pisani korpus pokazuje velika odstupanja od klasičnoga tumačenja Wackernagelova pravila (Peti-Stantić 2007), htjele smo ovu pojavu istražiti u kontekstu odnosa nastavnika hrvatskoga jezika prema poučavanju pravila o položaju zanaglasnica. Dosadašnji radovi u ovome području pokazuju različite težnje. Dok većina suvremenih gramatika (Babić i dr. 2007, Barić i dr. 2005, Težak i Babić 1994) staje u prilog prozodijskome tumačenju Wackernagelova pravila, prema kojemu se zanaglasnica uvrštava iza prve naglašene riječi u rečenici, neki suvremeni jezikoslovci (Peti-Stantić 2002, 2002a, 2006, 2007) zagovaraju sintaktičko tumačenje ovoga pravila u hrvatskome jeziku, prema kojemu se zanaglasnice smještaju iza prve naglašene sintaktičke jedinice. Ovi drugi svoje tvrdnje podupiru neskladom između propisanih pravila i stvarne uporabe, tj. korpusa, a naše se istraživanje bavi sličnim problemom – odnosom između načelnih i praktičnih elemenata poučavanja ovoga pravila. Ispitivanje predodžbe nastavnika o pravilu o položaju zanaglasnica u hrvatskome jeziku te prakse poučavanja toga pravila otkrilo je da nastavnici daju prednost prozodijskom tumačenju Wackernagelova pravila, no nisu skloni ispravljanju učenika koji ga drugačije primjenjuju.