Refine
Year of publication
Document Type
- Article (251)
- Review (47)
- Part of Periodical (4)
Language
- Croatian (302) (remove)
Has Fulltext
- yes (302)
Is part of the Bibliography
- no (302)
Keywords
- Kroatisch (64)
- Linguistik (51)
- Rezension (48)
- Kajkavisch (17)
- Rezensionen (17)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (11)
- word order (11)
- Bratoljub Klaić (10)
Institute
- Extern (152)
- Geschichtswissenschaften (1)
Dragutin Antun Parčić svojim nam je leksikografskim opusom u trajno nasljeđe ostavio niz dvojezičnih rječnika, talijansko-hrvatskih i hrvatsko-talijanskih, od kojih je Rječnik hrvatsko-talijanski, tiskan 1901. godine, svakako kruna njegova leksikografskoga rada. Iako bogat izvor nazivlja, rječnik je do danas nedovoljno istražen. Cilj je ovoga rada usporediti pomorsko nazivlje koje Parčić donosi u svome rječniku s pomorskim nazivljem koje pola stoljeća kasnije Adolf Bratoljub Klaić zapisuje u Rječniku stranih riječi. Analiza suvremenoga pomorskog nazivoslovlja pokazuje da su noštromizmi, tj. hrvatskome jeziku prilagođeni pomorski nazivi mediteranskoga, uglavnom talijanskoga porijekla, u uzusnoj uporabi, dok je u normativnoj literaturi prednost dana hrvatskome nazivlju. Uzusno je strukovno nazivlje zabilježeno u suvremenim hrvatskim pomorskim rječnicima i rječnicima stranih riječi, a osim noštromizama zapisanih u rječnicima iz 19. stoljeća uvodi se novo nazivlje pod utjecajem engleskoga kao međunarodnoga jezika prometa i pomorstva. U radu se osim u Klaićevu i Parčićevu rječniku propituju zapisi pomorskih leksikografa iz 19. stoljeća.
U radu se daje prikaz tehničkih odnosno strojarskih naziva u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi koje je sastavio i priredio sâm Klaić. Analiza uključuje način definiranja pojma, leksikografsku obradu rječničkoga članka kao i osvrt na dopunjavanje novim natuknicama u svakome od četiriju izdanja Rječnika. U radu se donose i primjeri strojarskih germanizama kako su popisani u Klaićevu Rječniku te osvrt na kratice i pokrate kao važno obilježje tehničkoga jezika.
Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića prepoznat je kao ozbiljan, pouzdan i relevantan priručnik ne samo u stručnim krugovima nego i u širokome krugu zainteresiranih korisnika. Razlogom je takve posvemašnje zainteresiranosti nedvojbeno njegova obavijesnost i preglednost, ali i prikladnost leksikografske obradbe. Dobar dio rječničkoga korpusa Klaićeva Rječnika čine glagolske natuknice koje se u rječničkome članku obrađuju kao polazna i kao izvedena natuknica. U radu se razmatraju glagolske natuknice obrađene u prvim četirima izdanjima (1 1951., 2 1958., 3 1962., 4 1966.) jer su to jedina izdanja s Klaićevim autorskim potpisom. Propituje se status glagolskih natuknica u rječničkoj makrostrukturi, ustroj rječničkoga članka s glagolskom natuknicom kao polaznom ili izvedenom natuknicom te osobito primarne i sekundarne podatke o natuknici koji prikazuju prozodijske, morfološke, rječotvorne, etimološke, stilske, terminološke i semantičke obavijesti o glagolskoj natuknici.
U radu se analizira fonološko nazivlje koje se upotrebljava u pravopisima kojima je Klaić bio autor. Nazivlje se uspoređuje s fonološkim nazivljem koje se upotrebljavalo u pravopisima koji su prethodili Klaićevim i u onima koji su napisani nakon Klaićevih. Posebna je pozornost posvećena problemu glasovnih promjena. Utvrđuje se koje se glasovne promjene spominju, koji se nazivi upotrebljavaju te kako se one definiraju.
Metalepsa je u naratologiji definirana kao postupak prekoračenja granice između fikcije i stvarnosti, književnog i izvanknjiževnog (Genette 1972, 2004). Vodeći se tom definicijom što je uključuje K. Bagić (2012.) u smislu figure koja iziskuje novo promišljanje statusa granice u narativnom tekstu, u članku će se analizirati metalepsa unutar autoironijskog postupka poigravanja funkcijama književnog teksta u autobiografskoj humoresci "Priča o bezmesnom ručku" (Pripovijetke, 2009.) Bratoljuba Klaića. Poigravanje metanarativnim komentarima tzv. kanonske hrvatske književnosti prisutno je u drugoj humoresci iz iste zbirke, pod naslovom „Baba Lizino janješceˮ. Cilj rada je prikazati stilske i naratološke osobitosti Klaićeva proznog stvaralaštva, i to s naglaskom na postupcima kojima autor konstruira specifičan humoristični učinak utemeljen na obratu i odmaku od uspostavljenih unutartekstualnih i izvantekstualnih odnosa. Uključivanje metalepse, potkopavanje granice između fikcije i stvarnosti, književnog i neknjiževnog, metanarativnost, autoreferencijalnost, kao i samo ironiziranje funkcija književnosti te društva u kojemu ona nastaje i unutar kojega ostvaruje recepciju, ukazuju na to da se Klaićev izraz, unatoč prividnoj lakoći i jednostavnosti, mjestimice približava poetičkim odrednicama postmoderne. Istraživanje njegovih pripovjednih tekstova stoga može dati zanimljive rezultate i u ključu suvremenih spoznaja teorije pripovijedanja kad su u pitanju postupci ostvarivanja humora, pa čak i šire – kada je u pitanju tekstualno konstruiranje identiteta subjekta unutar autobiografskog diskursa.
Red riječi u smješnicama
(2014)
U radu se promatra i analizira red riječi u rečenici u hrvatskim anonimnim komedijama u prozi nastalim u 17. stoljeću na dubrovačkom području. Rezultati se analize uspoređuju s redom riječi potvrđenim u onodobnom književnom jeziku. Sinkronijskom su prikazu pridružene i usporedbe s rezultatima istraživanja Laznibata o dubrovačkim arhivskim spisima 17. i 18. stoljeća i I. Lovrić Jović o dubrovačkim oporukama iz istog tog razdoblja, dok je dijakronijski pregled napravljen usporedbom s Rešetarovim istraživanjima jezika Ranjinina zbornika i Držićeva jezika, s istraživanjem frančezarija 18. stoljeća I. Lovrić Jović te s Budmanijevim istraživanjem devetnaestostoljetnoga dubrovačkoga govora. Posebna se pozornost posvećuje poretku zanaglasnica, koji je, kao što je bilo očekivano, uglavnom stariji pa zamjenička zanaglasnica prethodi glagolskoj, no ovisno o smješnici, potvrđena su i brojna odstupanja.
Već je i površnim pregledom u Klaićev Rječnik stranih riječi vidljivo da je Miroslav Krleža najcitiraniji književnik, a natuknice kod kojih se na njega upućuje su posuđenice, tuđice, strane riječi pa i cijeli rečenični citati na stranom jeziku. U radu se daje raščlamba natuknica koje Klaić povezuje s Krležom.
U ovom se radu prijevodi starogrčkih tragedija Bratoljuba Klaića promatraju u odnosu na njegove prethodnike te na zahtjeve onovremene recepcije antičkih dramskih tekstova. Na odabranim se primjerima iz Sofoklovih drama Antigona i Kralj Edip, a u usporedbi sa starijim prijevodima Kolomana Raca, analizira status Klaićeva prijevoda u odnosu na izvornik, određuju bitna načela njegove prevoditeljske metodologije te uočavaju strategije kojima rješava neke od problema interpretacije starogrčkoga teksta.
Brojni naglasni "tipovi" prvi put detaljno popisani u radovima Đ. Daničića bili su povod mnogim akcentološkim radovima u XX. st. Cilj im je prije svega bio učiniti naglasnu tipologiju jednostavnijom i preglednijom te upozoriti na (ne)aktualnosti naglasnih uzoraka koji su se dugo prepisivali i prenosili u literaturi. Šireuporabno neprimjenljiva Daničićeva naglasna tipologija bila je povod i Klaićevu (1963.) pokušaju smanjenja broja tipova, i to polazeći od proklize, osvrćući se na povijest jezika i na dijalekte. Prenošenje naglaska na proklitiku zahtijeva dobro poznavanje povijesti jezika tako da se to sažimanje ne doima šire uporabljivim, no svakako otvara pitanja kojima se i danas bavimo, a to je pitanje (ne)prenošenja naglaska na proklitiku i pitanje broja uzoraka promjenljivoga naglasnoga tipa. Analizom Klaićeve naglasne tipologije, koja se nameće iz njegovih radova, želimo pokazati koliko je odmaknula od Daničićeva tipologiziranja i koliko je bliska današnjim prikazima.
U radu se ponajprije na temelju sklonidbe jednosložnih imenica o-osnova iznose temeljne razlike u uspostavi naglasnih tipova u Klaićevim djelima Rječnik stranih riječi i Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika te Školskoga rječnika hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige. Zajednička je navedenim djelima dosljedna provedba novoštokavskih naglasnih pravila te nastojanje za usustavljivanjem naglašivanja. Razlike se odnose na odabir naglasnih tipova koji su u Klaićevim djelima utemeljeni na starijim jezičnim priručnicima i dijalektološkoj građi, a u Školskome su rječniku zasnovani na odrazima praslavenskih naglasnih paradigma. Iz rada je razvidno da bi Klaićev doprinos usustavljivanju naglašivanja u hrvatskome standardnom jeziku bio znatno veći da je njegov naglasni priručnik bio otisnut kad je nastao. U radu se navode i razlike u naglascima u suvremenim hrvatskim rječnicima koje su djelomično posljedicom nedostatka pravogovornih priručnika te selektivnoga odstupanja od novoštokavskih naglasnih pravila.
Baveći se (kao recenzentica) djelom Bratoljuba Klaića Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika, Klaićev me način bilježenja naglasaka podsjetio i na nešto starije gramatike hrvatskoga jezika i na bilježenje naglasaka u tim gramatikama, pa se tim uspoređivanjem vrlo lako uočava razlika između pisanja naglasaka „nekad i sad”, premda to „nekad” i nije bilo tako davno. Kako su u hrvatskoj kroatistici akcentološka djela rijetka, prilika je da se na skupu posvećenu između ostaloga i akcentologu Bratoljubu Klaiću progovori nešto više o razlikama u bilježenju hrvatskih naglasaka u Klaićevo vrijeme (prije pedesetak godina) i u vrijeme bliže današnjemu, jer su te razlike od vremena pisanja Klaićeva djela do danas očite. U svojem izlaganju osvrnula sam se na poteškoće u novijem bilježenju hrvatskih standardnih naglasaka, poglavito na slogovima s dugim refleksom staroga glasa jata,te o razlozima koji su do njih doveli. Usredotočila sam se poglavito na Klaićevo i današnje pisanje naglasaka na nekadašnjoj tzv. dugoj (dvosložnoj) zamjeni jata – koliko god to neki lingvisti tretirali kao dvoglasnik ie, ipak se riječi kao snijeg, brijeg i sl. mogu rastaviti na slogove, dakle ipak su posrijedi dva sloga, a ne jedan – jer upravo u tome i jesu razlike između Klaićeva bilježenja naglasaka i onih današnjih u standardološkim djelima.
Pogled u radom ispunjen život Bratoljuba Klaića pokazuje širinu njegovih interesa i pobuđuje na misao o tom što bi hrvatsko jezikoslovlje moglo napraviti da je djelovalo u povoljnijim uvjetima. Svakako je književnost i kazalište izrazito privlačilo našeg proučavatelja, osobito hrvatska književnost, grčka i rimska, pa je prirodno njegovo sudjelovanje u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Među hrvatskim piscima davnih stoljeća osobito su ga zanimali Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić i Ivan Gundulić, ali se je pozabavio i komedijom Ljubovnici, kao i novijim piscima Šenoom, Matošem, Ujevićem, Krležom, Kolarom i drugima. Znatnu je pozornost posvetio i folkloru tumačeći njegove jezične značajke. Na zanimljiv način bavio se je akcentom, osobito kad je riječ o akcentu starih pisaca hrvatskih i o naglasku u njihovim suvremenim izvedbama. Bratoljub Klaić bio je jedan od znanstvenika što su hrvatsku književnost tumačili kao prirodnu cjelinu pisaca raznih stoljeća, iz raznih predjela i različitih dijalekatnih osobina.
U radu se ukratko prikazuje Klaićev opis bizovačkoga govora i podjela donjopodravskih govora na dva međusobno ponešto različita tipa: valpovački akcenatski tip govora – okolica Bizovca do Donjega Miholjca – i šaptinovački akcenatski tip – od Donjega Miholjca prema Virovitici. Obilježja bizovačkoga govora uspoređuju se s govorom Podravskih Podgajaca.
U radu se preispituju granice frazema s obzirom na tvorenice kao frazemske sastavnice (krenulo je niz brdo (nizbrdo) što, ići na ruku (naruku) komu) ili samostalne jedinice (bogtepitaj, budibogsnama, kvragu) koje prema postojećoj frazemskoj definiciji ne ulaze u frazeološki fond. Posebna se pozornost poklanja frazemskim polusloženicama kao novoustanovljenoj skupini frazema prema frazemskome opsegu (amo-tamo, brže-bolje, danas-sutra, rak-rana, više-manje, zbrda-zdola). Istraživanje je utemeljeno na korpusu hrvatskih pravopisa od Partaša do Babića i Moguša, hrvatskim općim i frazeološkim rječnicima te elektroničkom korpusu Hrvatska jezična riznica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
U redu riječi prijedlozi imaju relativno stalno mjesto po kojemu su i nazvani – predlažu se ispred riječi na koju se odnose. U gramatikama se još spominje i postpozicija, kad prijedlozi dolaze iza riječi na koju se odnose (svemu unatoč...). U ovom radu prijedlozi se ne promatraju na morfološkoj razini, dakle na razini jedne riječi, nego se promatraju kao funkcionalna skupina koja uključuje i višerječne prijedložne izraze. Analizom su obuhvaćene i sveze riječi, odnosno koligacije temeljene na gramatičkoj uvjetovanosti sastavnica, a koje tvore jednu značenjsku cjelinu. Ta dva metodološka pomaka u percepciji prijedloga i u percepciji riječi pokazuju da se prijedlog može naći i u drugim pozicijama te se u radu analizira gdje se sve u rečenici mogu naći prijedlozi.
U radu se analizira opis rječotvornih procesa u hrvatskim dopreporodnim gramatikama. Istraživani korpus čine dvije najstarije hrvatske gramatike – Kašićeva čakavsko-štokavska i Križanićeva koja opisuje tronarječni hibridni jezik ozaljskoga kruga – i gramatike kajkavskoga književnog jezika.
Cilj je bio utvrditi istosti i razlike u poimanju i prikazu tvorbe riječi u hrvatskim slovnicama koje opisuju različite književne jezike.
Autori na temelju terenskoga istraživanja i pregleda povijesne građe obrađuju oko 300 toponimskih različnica u selu Kotezi u sjeveroistočnome dijelu Popova. U prvome se dijelu rada opisuje zemljopisni smještaj sela i iznosi kratak povijesni pregled. Osvrt na demografske prilike iznosi se u drugome dijelu rada. U trećemu se dijelu tumači ojkonim Kotezi, a u četvrtomu značenjski raščlanjuju ostali seoski toponimi. U petome dijelu rada toponimi se dijele prema jezičnome postanju. Iz obilja toponomastičke građe izdvajaju se vjerojatni romanski prežitci Puč i Skorata. U toponimiji su se uščuvali i danas nepoznati slavenski apelativi kao što su bit (usp. češki byt 'stan') i hrž (usp. kajkavski hrž 'raž'). Od adstratnih slojeva najzastupljeniji je turski.
Cilj je ovoga rada predstaviti morfološke značajke imenica a-deklinacije u govoru Svetoga Đurđa. Analiza se temelji na ekscerpiranim primjerima iz transkripcija ogledā slobodnoga govora prikupljenih tijekom vlastitih terenskih istraživanja te na podatcima iz detaljnih morfoloških upitnika. Građa je provjerena i u Rječniku govora Svetog Đurđa. U radu su imenice a-vrste opisane po sljedećemu načelu: najprije je predstavljen tablični pregled nastavaka u vrsti te su zabilježene posebnosti vezane uz određene padeže. Poslije njih slijedi pregled morfonoloških alternacija, naglasnih tipova iz sinkronijske perspektive te pregled povijesnoga razvoja morfologije imenica navedene vrste. Posebno su analizirane te objašnjene u komentarima imenice koje se svojom paradigmom ne uklapaju u najčešće obrasce. Zaključci dobiveni ovim istraživanjem uspoređeni su s dosad objavljenim prikazima morfologije govora Svetoga Đurđa u kritičkome osvrtu. Novi, detaljniji i precizniji zaključci, koji potiču na opis drugih sklonidbenih vrsta imenica, odnosno, morfološki opis drugih vrsta riječi, doprinijet će boljemu poznavanju govora.
U radu se analiziraju učinci jezične politike u hrvatskoj u dvama vremenskim presjecima: u pedesetim godinama 20. stoljeća na primjeru popularnoznanstvene historiografije te u 2000. godini na primjeru tiskanih medija. Empirijska analiza pokazuje da se u prvom razdoblju (u tom konkretnom žanru) nije nametao ujednačen hrvatsko-srpski jezični izraz te da se ni u drugom slučaju nije nametnulo isključivo hrvatsku preskriptivnu normu (odnosno koristili su se srbizmi i navodni srbizmi). Kad je u pitanju druga vremenska razina, analiza pokazuje da su se mediji polarizirali po tom pitanju: izbor poželjnih jezičnih jedinica ovisio je o ideološkom profilu medija. U radu se zaključuje da nam još uvijek nedostaje znanje o jezičnoj zbilji koja bi mogla verificirati teze generalizirajućeg tipa: »U Jugoslaviji su se hrvatskom jeziku nametali srbizmi.« ili »U neovisnoj su se Hrvatskoj potiskivali srbizmi.« ili koje druge. Tek nam empririjska istraživanja u više domena komuniciranja, u više stilova i žanrova, u više vremenskih razdoblja, s brigom o frekvenciji jezičnih pojava, mogu odgovoriti na pitanje o načinu, vremenu i mjestu ostvarivanja jedne ili druge jezične politike.
U radu se donosi opis tvorbenih tipova riječi s brojevnim značenjem u hrvatskom kajkavskom književnom jeziku. Obrađene potvrde ekscerpirane su iz Habdelićeva i Jambrešićeva rječnika, a potvrde nekoliko tvorbenih tipova, kojih nema u kajkavskim rječnicima, pronađene su u Šilobodovu matematičkom priručniku Arithmetika horvatszka.
Zastupljenost romanizama u govorima srednjodalmatinskoga priobalja i otoka opširno je i bogato analizirana u dosadašnjim jezikoslovnim istraživanjima. Manje su, i ne baš sustavno, istraženi govori unutrašnjega dijela srednje Dalmacije. U radu se opisuju ostatci romanskoga utjecaja na prostorno velikom, a danas slabo naseljenom zabiokovskom arealu. Budući da se jezično posuđivanje najčešće ostvaruje u kategorijama imenica i glagola, posebna se pozornost posvećuje morfološkoj osobitosti pridjeva romanskoga podrijetla kao slabije proučavanoj gramatičkoj kategoriji. Promatrani korpus dobiven je ekscerpiranjem romanizama iz recentnih dijalekatnih leksikografskih djela. Nakon opisa društveno-povijesnoga okvira Zabiokovlja, koji je i doveo do različitih romanskih utjecaja, prikazuje se leksikološka i etimološka obrada pridjeva romanskoga podrijetla te se analiziraju načini adaptacije romanskih pridjevskih posuđenica u govorima Zabiokovlja.
Grčke i semitske riječi u latinskome tekstu Ivanova evanđelja izražavaju specifične biblijske pojmove, gotovo potpuno nepoznate većini engleskog stanovništva do evangelizacije tijekom sedmoga stoljeća. Cilj je ovoga istraživanja ispitati na koje su sve načine one prevedene na staroengleski i srednjoengleski jezik te objasniti razloge takva prevođenja ondje gdje je to moguće. Komparativnom metodom istražit ćemo utjecaj porijekla riječi na njihov oblik i značenje i pokušati rasvijetliti kognitivne razlike u doživljaju biblijskih pojmova među autorima prijevoda i njihovih suvremenika, do kojih je došlo uslijed relativno dugoga razdoblja proteklog između triju prijevoda.
Nakon uvodnih napomena o gornjomeđimurskome naselju Dragoslavec Breg (s osobitim osvrtom na povijest njegova imena, neslužbeni etnik i kretanje broja stanovnika), u radu se na osnovi terenskim i arhivskim istraživanjem prikupljene građe analizira antroponimijski sustav toga naselja. Pokazuju se značajke osobnih imena (njihova službena i neslužbena uporaba te učestalost), prezimena njegovih stanovnika (učestalost, podrijetlo, značenje i tvorbena struktura) kao i njihovi obiteljski nadimci (motivacija i tvorbene značajke).
U ovome se radu uspoređuju sustavi vokalnih fonema suvremenih standardnih jezika: južnoslavenskoga hrvatskog i istočnoslavenskih (redoslijedom): ruskoga, ukrajinskoga i bjeloruskoga, pri čemu se za svaki daje odnos današnjih prema vokalnim fonemima staroslavenskoga jezika kao etalona. U vezi s pokazanim drugačijim odnosom vokala i suglasnika u hrvatskome, s jedne strane, i istočnoslavenskima, s druge, navode se grafemi vokalnih fonema u četirima grafijama i pokazuju, objašnjavaju te imenuju principi njihova pravopisanja.
Osnovni je cilj članka analiza naglaska glagolâ s i-prezentom u mjesnom govoru Medulina (kod Pule) na sinkronijskoj i dijakronijskoj razini. Materijal je dobiven u razgovoru s izvornom govornicom te iz Rječnika medulinskoga govora (v. popis literature). Glagoli se razvrstavaju prema naglasnim paradigmama (A, B ili C) i drugim obilježjima, poput dužine samoglasnika u osnovi, formanta u oblicima infinitivne osnove (-i- ili -ě-) i dr. Usporedbom suvremenoga stanja s praslavenskim utvrđeno je da se razvoj naglaska toga glagolskoga tipa u medulinskom govoru uvelike podudara s onim u većini čakavskih i štokavskih govora.
U radu se s različitih gledišta analiziraju nazivi koji imaju sastavnicu e-. Sastavnica e- može značiti elektronički, ali i excellent, emergency, europski, nasuprot (entgegen), evolventan ili označavati samo slovo/glas e-. Sastavnica e-može stajati i ispred imena i s njom se mogu tvoriti različite prigodne novovorenice. Pozornost se u radu posvećuje u prvome redu nazivima u kojima sastavnica e- znači 'elektronički'. Ti se nazivi analiziraju s tvorbenoga, pravopisnoga, normativnoga, leksikografskoga, semantičkoga i terminološkoga stajališta te autori predlažu vlastita rješenja na svim navedenim razinama.
Gornjolonjskomu dijalektu svojstveno je nekoliko temeljnih obilježja koja ga izdvajaju u posebnu cjelinu unutar kajkavskoga narječja. U ovome se radu na temelju dosadašnjih istraživanja ponajviše zelinskih i vrbovečkih govora toga dijalekta i objavljenih članaka (Kalinski, Lončarić, Šojat) opisuju osnovna jezična obilježja gornjolonjskoga dijalekta: fonološka (vokalizam, konzonantizam, prozodija), morfološka (promjenjive i nepromjenjive riječi), sintaktička (sintaksa padeža i glagolskih vremena, s primjerima vrbovečkih govora) i leksička.
U radu se razmatraju teorijska i metodološka polazišta u opisu prijedloga s obzirom na organske i anorganske sustave – dijalekte i standardni jezik, i dalje u odnosu na konkretne ekavskočakavske govore, južnočakavske govore i hrvatski standardni jezik. Osnovna razlika u usporedbi prijedloga u dvama dijalektima i prijedloga u hrvatskome standardnom jeziku uspostavlja se prema kriteriju fonološke, distribucijske i značenjske razlikovnosti, i dodatno prema kriteriju odstupanja od norme standardnoga jezika u odnosu na dijalekte na primjeru pojedinih prijedloga.
U ovome se članku analiziraju poredbeni frazemi jednoga hrvatskog čakavskog govora prikupljeni na terenskome dijalektološkom istraživanju i uspoređuju s poredbenim frazemima hrvatskoga standardnog jezika. Posebna se pozornost poklanja onim čakavskim frazemima koji imaju različitu sliku u pozadini frazema unutar istoga frazemskog koncepta i onima koji nemaju ekvivalenta u standardu.
Donose se neke nove spoznaje o Lajpciškom lekcionaru, ćiriličnom rukopisu najvjerojatnije iz šestog ili sedmog desetljeća XVI. stoljeća. Ponajprije je riječ o rezultatima analize vodenih znakova, što je osobito važno jer je datacija rukopisa u literaturi bila prijeporna, a zatim i o novim podacima o knjižnici i signaturi rukopisa. Također se, u bliskoj vezi s analizom folijacije rukopisa, izlaže jedna važna tekstološka spoznaja koja pouzdano pokazuje da je predložak bio cjelovit, što indirektno osnažuje tezu da rukopisu na početku nedostaje devet listova, a ne, kako je tvrdio Joseph Schütz, samo jedan.
U radu se raspravlja o leksikografskome statusu dvorječnih pozdrava dobro jutro, dobar dan, dobra večer i laku noć u hrvatskim rječnicima te se upućuje i na strane leksikografske pristupe. Naglasak je na značenjskim i komunikacijskim obilježjima pozdrava koja ih određuju kao posebnu leksičku skupinu te se predlaže da dvorječni pozdravi kao i jednorječni (zdravo, zbogom, doviđenja) postanu samostalne rječničke natuknice.
Muška osobna imena u promini
(2011)
Somatski frazemi su oni koji za sastavnicu imaju dio tijela. U radu se analiziraju somatski frazemi zabilježeni na području Čabra u Gorskom kotaru. Osnovne strukturne i semantičke karakteristike promatranih frazema oprimjerene su transkribiranim potvrdama. Svi primjeri prikupljeni su terenskim istraživanjem. Veći dio korpusa čine frazemi istraženi u mjesnom govoru Tršća, a zabilježeni su i oni iz Prezida, Čabra i Hrvatskog.
U radu se opisuju primjeri češće uporabe akuzativa bez prijedloga u suvremenim hrvatskim medijima i razgovornom jeziku. Primjeri se takve uporabe razvrstavaju u nekoliko skupina: 1. sintagme s nepunoznačnim glagolom i besprijedložnim akuzativom, 2. glagol + *imenska riječ (A) + imenska riječ (A) < glagol + od + imenska riječ (G) + imenska riječ (A), 3. neprijelazni glagol → prijelazni glagol. Među sintagmama s akuzativom promjene se primjećuju i u sljedećoj, 4. skupini: glagol + unutrašnji objekt → glagol + hiponimni objekt (rubni izravni objekt?). Pri opisu se potvrđuje da se akuzativ kao puni, središnji padež, kojim se predmet obuhvaća u potpunosti, nameće rubnosti ostalih perifernih padeža, pr. instrumentala (kod glagola kontaktirati). Pokazuje se da su, usprkos normi koja uz glagole traženja ne preporuča uporabu dvaju akuzativa bez prijedloga, nego jednoga besprijedložnoga akuzativa (ili dijelnoga genitiva) te drugoga genitiva s prijedlogom od, uz glagol tražiti u jeziku suvremenih medija česte potvrde dvaju besprijedložnih akuzativa.