Refine
Year of publication
Document Type
- Article (251)
- Review (47)
- Part of Periodical (4)
Language
- Croatian (302) (remove)
Has Fulltext
- yes (302)
Is part of the Bibliography
- no (302) (remove)
Keywords
- Kroatisch (64)
- Linguistik (51)
- Rezension (48)
- Kajkavisch (17)
- Rezensionen (17)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (11)
- word order (11)
- Bratoljub Klaić (10)
Institute
- Extern (152)
- Geschichtswissenschaften (1)
Životopis Mije Lončarića
(2011)
Rezension zu A. Celinić; I. Kurtović Budja; A. Čilaš Šimpraga; Ž. Jozić: Prinosi hrvatskoj dijalektnoj fonologiji. Split – Zagreb: Književni krug Split – Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2010.
Ovaj se rad bavi položajem zanaglasnica u kontekstu njegove obrade u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama. S obzirom na to da pisani korpus pokazuje velika odstupanja od klasičnoga tumačenja Wackernagelova pravila (Peti-Stantić 2007), htjele smo ovu pojavu istražiti u kontekstu odnosa nastavnika hrvatskoga jezika prema poučavanju pravila o položaju zanaglasnica. Dosadašnji radovi u ovome području pokazuju različite težnje. Dok većina suvremenih gramatika (Babić i dr. 2007, Barić i dr. 2005, Težak i Babić 1994) staje u prilog prozodijskome tumačenju Wackernagelova pravila, prema kojemu se zanaglasnica uvrštava iza prve naglašene riječi u rečenici, neki suvremeni jezikoslovci (Peti-Stantić 2002, 2002a, 2006, 2007) zagovaraju sintaktičko tumačenje ovoga pravila u hrvatskome jeziku, prema kojemu se zanaglasnice smještaju iza prve naglašene sintaktičke jedinice. Ovi drugi svoje tvrdnje podupiru neskladom između propisanih pravila i stvarne uporabe, tj. korpusa, a naše se istraživanje bavi sličnim problemom – odnosom između načelnih i praktičnih elemenata poučavanja ovoga pravila. Ispitivanje predodžbe nastavnika o pravilu o položaju zanaglasnica u hrvatskome jeziku te prakse poučavanja toga pravila otkrilo je da nastavnici daju prednost prozodijskom tumačenju Wackernagelova pravila, no nisu skloni ispravljanju učenika koji ga drugačije primjenjuju.
Cilj je ovoga rada opis zamjeničke deklinacije u jednom hrvatskoglagoljskom rukopisu, Akademijinu brevijaru iz 14. stoljeća, i potom usporedba sa stanjem u kanonskim starocrkvenoslavenskim rukopisima, zatim u hrvatskoglagoljskim fragmentima i liturgijskim rukopisima, u zbornicima, i na koncu u tiskanim brevijarima. Nadalje se na temelju proučene i izložene građe pokušava odgovoriti na pitanje postoji li razlika, i u kojoj mjeri, kod zamjeničkih oblika između prvoga (Psaltira) i drugoga dijela brevijara (Komunala), kao što je to već ustanovljeno za neke jezične razine, odnosno koliko je u drugome dijelu prisutan utjecaj narodnoga piščeva govora.
Vremenski instrumental
(2014)
U članku se analiziraju pojedina značenja perceptivnih glagola vidjeti i gledati u hrvatskome jeziku te njihova vidska obilježja. Glagol vidjeti u značenjima fizičke percepcije funkcionira u rečenici kao svršeni i kao nesvršeni glagol. Glagol gledati u značenju fizičke percepcije u rečenici funkcionira kao prototipni nesvršeni glagol, dok njegov svršeni parnjak pogledati funkcionira kao prototipni i kao neprototipni svršeni glagol, ovisno o značenju.
U radu se razmatra problem vezničke sinonimije i antonimije. O sinonimiji i antonimiji govori se u jezikoslovnoj literaturi u pravilu kad je riječ o tradicionalno punoznačnim riječima, a o sinonimiji i antonimiji tradicionalno nepunoznačnih riječi rijetko se piše. O problemu sinonimije i antonimije ostalih nepunoznačnih riječi (usklika, zamjenica, prijedloga, odnosnih priloga i čestica) autorice su već pisale u radu Sinonimija i antonimija nepunoznačnih riječi u hrvatskoj leksikografiji. Ovaj je rad svojevrsna dopuna tomu radu te se u njemu osobita pozornost posvećuje vezničkoj sinonimiji i antonimiji (koja se pojavljuje tek iznimno) u hrvatskoj leksikografiji. Razmatra se problem sintaktičke sinonimije i antonimije te pokazuje da se u hrvatskim jednojezičnim rječnicima veoma malo pozornosti poklanja donošenju sinonima i antonima uopće, a osobito uz veznike (također i uz prijedloge, zamjenice, priloge, usklike i čestice) te da se oni i u definiciji značenja i u posebnoj rubrici donose samo iznimno i nesustavno. Objašnjavaju se načela po kojima je moguće uspostaviti sinonimne i (iznimno) antonimne nizove za veznike, a koja su uspostavljena i provedena pri izradbi Školskoga rječnika hrvatskog jezika, čije su urednice autorice ovog rada, te koja se razrađuju i dopunjuju kako bi se primijenila i u hrvatskome jednosvezačnom normativnom rječniku koji se izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu.
U radu se analiziraju učinci jezične politike u hrvatskoj u dvama vremenskim presjecima: u pedesetim godinama 20. stoljeća na primjeru popularnoznanstvene historiografije te u 2000. godini na primjeru tiskanih medija. Empirijska analiza pokazuje da se u prvom razdoblju (u tom konkretnom žanru) nije nametao ujednačen hrvatsko-srpski jezični izraz te da se ni u drugom slučaju nije nametnulo isključivo hrvatsku preskriptivnu normu (odnosno koristili su se srbizmi i navodni srbizmi). Kad je u pitanju druga vremenska razina, analiza pokazuje da su se mediji polarizirali po tom pitanju: izbor poželjnih jezičnih jedinica ovisio je o ideološkom profilu medija. U radu se zaključuje da nam još uvijek nedostaje znanje o jezičnoj zbilji koja bi mogla verificirati teze generalizirajućeg tipa: »U Jugoslaviji su se hrvatskom jeziku nametali srbizmi.« ili »U neovisnoj su se Hrvatskoj potiskivali srbizmi.« ili koje druge. Tek nam empririjska istraživanja u više domena komuniciranja, u više stilova i žanrova, u više vremenskih razdoblja, s brigom o frekvenciji jezičnih pojava, mogu odgovoriti na pitanje o načinu, vremenu i mjestu ostvarivanja jedne ili druge jezične politike.
Uvod
(2014)
U radu se analizira fonološko nazivlje koje se upotrebljava u pravopisima kojima je Klaić bio autor. Nazivlje se uspoređuje s fonološkim nazivljem koje se upotrebljavalo u pravopisima koji su prethodili Klaićevim i u onima koji su napisani nakon Klaićevih. Posebna je pozornost posvećena problemu glasovnih promjena. Utvrđuje se koje se glasovne promjene spominju, koji se nazivi upotrebljavaju te kako se one definiraju.
U radu se opisuju primjeri češće uporabe akuzativa bez prijedloga u suvremenim hrvatskim medijima i razgovornom jeziku. Primjeri se takve uporabe razvrstavaju u nekoliko skupina: 1. sintagme s nepunoznačnim glagolom i besprijedložnim akuzativom, 2. glagol + *imenska riječ (A) + imenska riječ (A) < glagol + od + imenska riječ (G) + imenska riječ (A), 3. neprijelazni glagol → prijelazni glagol. Među sintagmama s akuzativom promjene se primjećuju i u sljedećoj, 4. skupini: glagol + unutrašnji objekt → glagol + hiponimni objekt (rubni izravni objekt?). Pri opisu se potvrđuje da se akuzativ kao puni, središnji padež, kojim se predmet obuhvaća u potpunosti, nameće rubnosti ostalih perifernih padeža, pr. instrumentala (kod glagola kontaktirati). Pokazuje se da su, usprkos normi koja uz glagole traženja ne preporuča uporabu dvaju akuzativa bez prijedloga, nego jednoga besprijedložnoga akuzativa (ili dijelnoga genitiva) te drugoga genitiva s prijedlogom od, uz glagol tražiti u jeziku suvremenih medija česte potvrde dvaju besprijedložnih akuzativa.
U radu se analizira uloga jednog tipa referencijalnih izraza – anaforičkih izraza – u diskurzivnom oblikovanju odabranog medijsko-znanstvenog događaja (“uskrsnuće” bakterije Deinococcus radiodurans). Predlaže se transverzalna analiza anaforičkih izraza utemeljena na modularnom pristupu kompleksnosti organizacije diskursa i na dinamičnoj koncepciji anaforičke referencije, shvaćene kao segment šireg procesa konceptualnog strukturiranja svijeta diskursa i usuglašavanja mentalnih predodžbi sudionika u interakciji.
U radu se analizira opis rječotvornih procesa u hrvatskim dopreporodnim gramatikama. Istraživani korpus čine dvije najstarije hrvatske gramatike – Kašićeva čakavsko-štokavska i Križanićeva koja opisuje tronarječni hibridni jezik ozaljskoga kruga – i gramatike kajkavskoga književnog jezika.
Cilj je bio utvrditi istosti i razlike u poimanju i prikazu tvorbe riječi u hrvatskim slovnicama koje opisuju različite književne jezike.
U radu se donosi opis tvorbenih tipova riječi s brojevnim značenjem u hrvatskom kajkavskom književnom jeziku. Obrađene potvrde ekscerpirane su iz Habdelićeva i Jambrešićeva rječnika, a potvrde nekoliko tvorbenih tipova, kojih nema u kajkavskim rječnicima, pronađene su u Šilobodovu matematičkom priručniku Arithmetika horvatszka.
U radu se donose rezultati istraživanja provedenoga na korpusu reklamnih tekstova te radijskih i televizijskih spotova prikupljenom od 2009. do 2013. godine. U središtu zanimanja su rječotvorbeni postupci kojima se reklamne poruke oblikuju. Analizom je utvrđeno da se radi stvaranja efekta začudnosti u primatelja poruke primjenjuju netipični tvorbeni postupci kao što su grafoderivacija i stapanje. S obzirom na njihovo mjesto u leksičkome sustavu, takve su tvorenice poseban tip prigodnica, tzv. reklamni okazionalizmi.
U radu se analiziraju glagolske tvorenice u Tadijanovićevu jezikoslovnom priručniku "Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik" (1761.), što je nastavak cjelovitoga istraživanja Tadijanovićevih tvorbenih modela. Autorice otvaraju i neka bitna teorijska pitanja iz područja glagolske tvorbe te upozoravaju na probleme, nedosljednosti i različita tumačenja pri raščlambi tvorbenih načina koje nalazimo u relevantnoj literaturi.
Rječotvorni načini hrvatskoga jezika temelje se na ulančavanju morfema. U radu se opisuju tri tvorbena načina kojih nema u autohtonu, naslijeđenu hrvatskom leksiku – jedan koji se također temelji na morfemskoj raščlambi (infiksacija), dva kojima su temelji drugačiji (reduplikacija i leksička fuzija). Rad želi troje: i) istaknuti pojedine nedosljednosti postojećih opisa hrvatske morfologije, ii) opisati pojedinačne pozajmljene i domaće hrvatske lekseme i konstrukcije u kojima se o tim trima tvorbama može govoriti; iii) predvidjeti mogu li se neautohtoni tvorbeni načini i u kojoj mjeri importirati iz stranih jezika, danas ponajprije (jedino) engleskoga.
U radu se, na temelju terenskoga i arhivskoga istraživanja, obrađuje oko 300 toponima sela Orahovi Do u južnome dijelu Popova. U prvome se dijelu rada iznosi osvrt na demografske prilike. Navedeno je područje bilo izloženo velikim migracijama stanovništva zbog kojih ondje danas živi dvadeset puta manji broj stanovnika nego koncem 15. st. U drugome se dijelu rada iznosi mjestopis Orahova Dola i podatci o mjesnim rodovima. U trećemu se dijelu obrađuje mjesna toponimija u kojoj prevladavaju antroponimni toponimi.
Autori na temelju terenskoga istraživanja i pregleda povijesne građe obrađuju oko 300 toponimskih različnica u selu Kotezi u sjeveroistočnome dijelu Popova. U prvome se dijelu rada opisuje zemljopisni smještaj sela i iznosi kratak povijesni pregled. Osvrt na demografske prilike iznosi se u drugome dijelu rada. U trećemu se dijelu tumači ojkonim Kotezi, a u četvrtomu značenjski raščlanjuju ostali seoski toponimi. U petome dijelu rada toponimi se dijele prema jezičnome postanju. Iz obilja toponomastičke građe izdvajaju se vjerojatni romanski prežitci Puč i Skorata. U toponimiji su se uščuvali i danas nepoznati slavenski apelativi kao što su bit (usp. češki byt 'stan') i hrž (usp. kajkavski hrž 'raž'). Od adstratnih slojeva najzastupljeniji je turski.
U ovome se radu na temelju terenskog istraživanja obrađuje toponimija danas gotovo posve napuštenoga sela Dubljani u Popovu u istočnoj Hercegovini. U mjesnoj su toponimiji najzastupljeniji toponimi antroponimnoga postanja s pomoću kojih se upoznajemo s negdašnjim i današnjim imovinsko-pravnim ustrojem srednjovjekovnog Huma, toponim Satùlija (‘Sanctus Elias’) spomen je na davne romansko-hrvatske dodire, a na primjeru toponima Sačìvišće upoznajemo se s veoma složenom dijalektnom slikom istočne Hercegovine.
Predmet interesa ovoga rada dvije su ustaljene sveze riječi koje su dio hrvatskoga pomorskog nazivlja, a u jeziku se često koriste s frazeološkim značenjem. U radu se analizira njihovo podrijetlo, moguća frazeološka značenja i konteksti u kojima se upotrebljavaju. Potencijalni frazemi uspoređuju se i s njihovim ruskim frazeološkim značenjskim ekvivalentima.
Ključne riječi: hrvatska frazeologija; ruska frazeologija; hrvatsko pomorsko nazivlje; potencijalni frazemi mali od palube i mali od kužine
Stečaj je interdisciplinarno područje na kojemu se susreću prije svega ekonomisti i pravnici, odnosno u širemu smislu ekonomski i pravni sustavi razmišljanja i izražavanja. Štoviše, Wood upravo stečajni zakon smatra konačnim testom je li pravosuđe uopće pravedno. U ovome se radu analiziraju nesuglasice oko temeljnih naziva koji se upotrebljavaju u stečajnome pravu. Te je nazive potrebno analizirati, razjasniti, i predložiti rješenje kako bi postigli suglasje oko naziva koji se ne bi redefinirali pri svakoj izmjeni Stečajnog zakona. U trenutku kad se brojni zakoni izmjenjuju zbog usklađivanja s propisima Europske unije, a ti zakoni definiraju naše društvo i odnose, važno je razlučiti pojmove u stečajnome postupku. Budući da je hrvatski Stečajni zakon 1990-ih “prepisan” iz njemačkog izvornika, učinjen je ne samo legislativni već i kulturni i jezični prijenos. Usmjerenost na njemački uzor dovela je do toga da su uz pravna rješenja nekritički prevedeni i temeljni nazivi stečajnoga postupka te je zaboravljeno kako valja pozitivno diskriminirati materinski jezik i, kad god je to moguće, koristiti se uobičajenim hrvatskim riječima, osobito nazivima. U radu se prikazuje sukob temeljnih naziva stečajnog postupka i daju argumenti za uporabu osnovne leksičke jedinice na ovom području – naziva stečaj.
U ovome se radu uspoređuju sustavi vokalnih fonema suvremenih standardnih jezika: južnoslavenskoga hrvatskog i istočnoslavenskih (redoslijedom): ruskoga, ukrajinskoga i bjeloruskoga, pri čemu se za svaki daje odnos današnjih prema vokalnim fonemima staroslavenskoga jezika kao etalona. U vezi s pokazanim drugačijim odnosom vokala i suglasnika u hrvatskome, s jedne strane, i istočnoslavenskima, s druge, navode se grafemi vokalnih fonema u četirima grafijama i pokazuju, objašnjavaju te imenuju principi njihova pravopisanja.
U radu se na temelju vlastitih terenskih istraživanja i literature prikazuje suglasnički sustav južnomoslavačkih kajkavskih govora, njegov inventar, distribucija i podrijetlo, na primjeru triju govora – Kutinskoga Sela, Osekova i Okešinca. Prikazuju se zajedničke i razlikovne značajke triju navedenih govora. Južnomoslavački kajkavski govori pripadaju južnomoslavačkomu ili donjolonjskomu dijalektu.
U radu se analiziraju hrvatski pridjevi Vranciceva rjecnika nastali izvodenjem i slaganjem. Jedan broj pridjevskih tvorenica baštinio je Vrancic iz starohrvatske književnosti, koje su poslužile istodobno kao model za leksikografove znatno brojnije samostalne tvorbene zahvate. S obzirom na specifican put nastanka petojezicnoga rjecnika u clanku se pridjevske izvedenice promatraju u cjelini Vranciceva leksikografskoga pristupa. Posebna je pozornost upravljena suodnosu tvorbe i znacenja.
U radu se daje prikaz tehničkih odnosno strojarskih naziva u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi koje je sastavio i priredio sâm Klaić. Analiza uključuje način definiranja pojma, leksikografsku obradu rječničkoga članka kao i osvrt na dopunjavanje novim natuknicama u svakome od četiriju izdanja Rječnika. U radu se donose i primjeri strojarskih germanizama kako su popisani u Klaićevu Rječniku te osvrt na kratice i pokrate kao važno obilježje tehničkoga jezika.