Refine
Year of publication
Document Type
- Article (251) (remove)
Language
- Croatian (251) (remove)
Has Fulltext
- yes (251)
Is part of the Bibliography
- no (251)
Keywords
- Kroatisch (62)
- Linguistik (39)
- Rezension (36)
- Rezensionen (17)
- Kajkavisch (16)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (11)
- word order (11)
- Bratoljub Klaić (10)
Institute
- Extern (140)
- Geschichtswissenschaften (1)
Na tragu učenja praške funkcionalne (aktualne) rečenične perspektive o osnovnom i aktualiziranom redu riječi razmatrat će se redoslijed sastavnica u složenim strukturama (subordiniranima i koordiniranima). U prvome redu zanimat će nas poredak surečenica (klauza) u sastavu zavisnosložene rečenice. Postavlja se naime pitanje čime sve može biti uvjetovana anteponiranost zavisne surečenice (tzv. inverzija), i to u različitim tipovima tekstova odnosno komunikacijskim situacijama (npr. u akademskom/ znanstvenom i/ili predavačkom diskursu, potom u privatnim razgovorima itd.). U tu svrhu pozornost ćemo obratiti na primjere poput ovih: Kao što je naslovom najavljeno, bavit ćemo se složenim rečenicama.; Kako bismo ubrzali objavljivanje zbornika, želja nam je što prije skupiti radove.; Kao što je prethodno rečeno, nastava počinje u listopadu.; Ako ne prekineš s glupostima, odlazim!; Dok ne ispraviš jedinice, ništa od izlazaka! i sl. Što se pak nezavisnosloženih rečenica tiče, ponajprije ćemo se suočiti s pitanjem utvrđivanja primarnog redoslijeda sastavnica (Sjedim i razmišljam. ili Razmišljam i sjedim.), da bismo potom pokušali utvrditi moguće razloge remećenja toga redoslijeda (npr. Umro – brao trešnje i pao sa stabla. prema Popeo se, brao trešnje, pao sa stabla, umro.). Naposljetku budući da pristajemo uz gledište da se već složena rečenica može smatrati činjenicom teksta (J. Silić), ali i zbog toga što se aktualizirani red riječi/komponenata ostvaruje upravo u (kon)tekstualno uključenoj rečenici, u svjetlu ćemo novije lingvistike teksta (R. de Beaugrande i W. Dressler) o redoslijedu komponenata promišljati kao o kohezivnom sredstvu.
Rad je svojevrsna autoričina zahvala dugogodišnjem kolegi i voditelju projekta dr. sc. Miji Lončariću. S obzirom na to da sam se dijalektologijom bavila više od 40 godina, opažam ubrzane jezične promjene koje zahvaćaju hrvatske mjesne govore. Književni tekstovi nerijetko postaju spomenici koji čuvaju starije jezično stanje. U radu se na temelju zbirka Zlatice Balas govori o čakavštini grižanskoga kraja. Dvije zbirke te autorice vrijedan su prinos očuvanju govora. Osobito su vrijedni leksički i naglasni podatci koji se nalaze u zbirkama.
Autor, motiviran ponajprije poznatom pretpostavkom o tome da je Marko Marulić možda studirao pravne znanosti, prvo daje pregled dosadašnjih ograničenih pokušaja da se govori o pravnoj terminologiji u Marulićevu opusu na hrvatskom jeziku. Poslije se, s obzirom na to da se u prikazanoj literaturi katkada implicira (ali i eksplicira) da se Marulić koristi tim terminima zato što je bio pravnik, pretragom spomenutog opusa u potrazi za potencijalnim pravnim terminima pokušava utvrditi može li se takvo razmišljanje bolje potkrijepiti ili pak opovrgnuti. Na kraju se raspravlja o metodološkim problemima, ograničenjima, ali i mogućnostima poboljšanja takvih filoloških istraživanja.
Donose se neke nove spoznaje o Lajpciškom lekcionaru, ćiriličnom rukopisu najvjerojatnije iz šestog ili sedmog desetljeća XVI. stoljeća. Ponajprije je riječ o rezultatima analize vodenih znakova, što je osobito važno jer je datacija rukopisa u literaturi bila prijeporna, a zatim i o novim podacima o knjižnici i signaturi rukopisa. Također se, u bliskoj vezi s analizom folijacije rukopisa, izlaže jedna važna tekstološka spoznaja koja pouzdano pokazuje da je predložak bio cjelovit, što indirektno osnažuje tezu da rukopisu na početku nedostaje devet listova, a ne, kako je tvrdio Joseph Schütz, samo jedan.
U radu se identificiraju predlošci s kojih je prepisan ćirilički Lajpciški lekcionar. Još je Milan Rešetar nedvojbeno dokazao da je glavni predložak bilo drugo izdanje Bernardinova lekcionara (1543.), međutim u prvom dijelu rada – pregledu relevantne literature – pokazujemo da taj podatak nije općepoznat te da se i danas nastanak Lajpciškog lekcionara bez temelja smješta na kraj XV. ili početak XVI. stoljeća. Za pogrješnu je dataciju zaslužan Joseph Schütz, koji je 1963. izdao jedinu monografiju o tom rukopisu, a radovi znanstvenika koji su pobili njegove teze nisu dovoljno poznati znanstvenoj javnosti, što će ovaj članak pokušati promijeniti. U drugom dijelu rada bavimo se konkretnim primjerima odnosa Lajpciškog lekcionara sa svojim predlošcima te, osim analize zanimljivih i nekih problematičnih primjera već poznatih u literaturi, nastojimo pružiti i neke važne, ali dosada nepoznate primjere i njihovo tumačenje.
U ovome će se radu dati uvod u optimalnosnu teoriju (engl. Optimality Theory, Prince i Smolensky 1991/1993, 2004), jednu od najznačajnijih suvremenih teorija jezika. Iako uživa najveći ugled među fonolozima, prikazat će je se kao opću jezičnu teoriju s naglaskom na njezinu primjenu u fonologiji. Prikazat će se kontekst njezina nastanka s obzirom na tada vodeću generativnu fonološku teoriju i naravnu fonologiju te će se predstaviti njezino polazište i ciljevi. Objasnit će se temeljni pojmovi optimalnosne teorije (ograničenja, obilježenost, vjernost, optimalnost) i pretpostavljeni model gramatike (input, output, generator, evaluator) te će se uvesti u princip jezične analize u njezinu teorijskom okviru, a analiza će se oprimjeriti na dvjema fonološkim pojavama – jednačenju šumnika po zvučnosti u suglasničkome skupu i obezvučivanju na kraju riječi.
U radu se prikazuju rezultati terenskoga istraživanja o pomicanju naglasaka u imenskih riječi na prednaglasnicu, odnosno o praslavenskom prijenosu siline unutar naglasne cjeline u čakavskome govoru Crikvenice. Pomicanje se naglasaka na prednaglasnicu provodi dosljedno u svima razmatranim kategorijama (osim u brojeva) u kojima su zadovoljeni ovi uvjeti: prvotni silazni naglasak na prvome (ili jedinome) slogu osnove one riječi koja čini naglasnu cjelinu s prijedlogom ispred sebe. U akuzativu su imenica muškoga i ženskoga roda zabilježene alternacije. Pomicanje naglasaka na prednaglasnicu u nekim primjerima srednjega roda u L jd. zahvaća i drugotne silazne naglaske koji su se na prvome slogu osnove našli naknadno, zbog naglasnoga ujednačavanja paradigme ili naglasnoga tipa.
O kognitivnim temeljima položaja modifikatora, determinatora i kvantifikatora u imenskoj sintagmi
(2014)
U središtu je pozornosti ovoga rada redoslijed pridjevnih (premodifikacijskih), determinacijskih te kvantifikacijskih sastavnica višestrukosloženih imenskih sintagmi u hrvatskom jeziku. Metodologijom kognitivne gramatike (Langacker 1987, 1991, Taylor 2002, Radden i Dirven 2007) na nekoliko se tipičnih primjera najprije objašnjavaju značenjski aspekti koji uvjetuju neutralan redoslijed njihovih sastavnica, a zatim se preispituje manja ili veća neovjerenost pojedinih konstrukcija pri promjeni redoslijeda sastavnica. Ključnim semantičko-pragmatičkim čimbenikom koji uvjetuje veću ili manju ovjerenost takvih konstrukcija, a uvjetovanu promjenom redoslijeda sastavnica, smatra se referencija odnosno ‘usidrenje’ (engl. grounding) koja se odnosi na uspostavljanje „mentalnoga kontakta” sudionika govornoga čina s referentom imenske sintagme. S obzirom na to posebna se pozornost posvećuje značenjskim razlikama između elemenata referencije – determinatora, relativnih i neodređenih apsolutnih kvantifikatora – te pridjevnih premodifikatora i određenih apsolutnih kvantifikatora (brojeva) koji to nisu.
U članku se opisuje naglasak imenica u govoru mjesta Kali na otoku Ugljanu. Uvodni dio rada čini kraći prikaz kaljskih glasova i deklinacije kaljskih imenica, jezgru čini pregled kaljskih imeničkih naglasnih paradigama te naglaska imenica s prefiksima i sufiksima, a na kraju se nalaze popis češćih kaljskih imenica i kraći kaljski tekst kao primjer govora.
Sadržaj: 1. Uvod; 2. Glasovi; 3. Oblici imenica; 4. Naglasak imenica; 5. Naglasak imenica s nekim sufiksima i prefiksima; 6. Češće kaljske imenice podijeljene na sinkronijske naglasne paradigme; 7. Primjer kaljskoga govora; Literatura
U radu se promatraju akuzativne dopune uz desetak neprijelaznih glagola u hrvatskome jeziku te se razmatra njihova pripadnost kategoriji unutrašnjih objekata. Uspoređuju se sintaktička i semantička svojstva takvih dopuna: broj imenica koje se pojavljuju uz neprijelazni glagol, obvezatnost modifikacije imenice, paralelnost instrumentalnih i akuzativnih sintagmā, mogućnost parafraze instrumentalnom sintagmom te mogućnost pronominalizacije i pasivizacije. Autorice zaključuju da sve dopune istraživanih neprijelaznih glagola ne pripadaju istomu tipu dopuna te ih je potrebno gramatički i terminološki razdvojiti. Također pretpostavljaju da unutrašnji objekti u hrvatskome mogu imati argumentno i adjunktno čitanje, što je u skladu s nekim nedavno iznesenim tvrdnjama za druge jezike.
Tema je našega rada položaj zamjeničkoga pridjeva sam uz naglašeni oblik povratne zamjenice (sebe) unutar konstrukcija s pravim povratnim glagolima. U tim konstrukcijama zamjenički pridjev sam može biti u akuzativu ili u nominativu (hvalim sam sebe / hvalim samog sebe). Poznato je svojstvo zamjeničkoga pridjeva sam da u pojačajnome značenju najčešće slijedi iza lične zamjenice, ali prethodi imenicama (On sam to radi. / Sama Marija to radi.). Cilj je ovoga istraživanja utvrditi koji mu je neobilježeni položaj uz povratnu zamjenicu te ponaša li se drukčije s obzirom na red riječ kad je u nominativnome ili u akuzativnome obliku.
Leksičke funkcije kao pokazatelji značenjskih odnosa u kolokacijskim svezama hrvatskoga jezika
(2008)
U radu se na primjerima kolokacijskih sveza hrvatskoga jezika analiziraju leksičke funkcije koje je unutar svojega teorijskoga modela značenje – tekst razradio Igor Meljčuk. Na uzorku od desetak leksičkih funkcija koje predstavljaju opće značenjske modele primjenjive u svim jezicima opisuju se značenjski odnosi na osnovi kojih nastaju kolokacijske sveze, dakle, jezične jedinice koje po svojoj strukturi nadilaze razinu jedne riječi, tj. leksema.
U radu se raspravlja o leksikografskome statusu dvorječnih pozdrava dobro jutro, dobar dan, dobra večer i laku noć u hrvatskim rječnicima te se upućuje i na strane leksikografske pristupe. Naglasak je na značenjskim i komunikacijskim obilježjima pozdrava koja ih određuju kao posebnu leksičku skupinu te se predlaže da dvorječni pozdravi kao i jednorječni (zdravo, zbogom, doviđenja) postanu samostalne rječničke natuknice.
U redu riječi prijedlozi imaju relativno stalno mjesto po kojemu su i nazvani – predlažu se ispred riječi na koju se odnose. U gramatikama se još spominje i postpozicija, kad prijedlozi dolaze iza riječi na koju se odnose (svemu unatoč...). U ovom radu prijedlozi se ne promatraju na morfološkoj razini, dakle na razini jedne riječi, nego se promatraju kao funkcionalna skupina koja uključuje i višerječne prijedložne izraze. Analizom su obuhvaćene i sveze riječi, odnosno koligacije temeljene na gramatičkoj uvjetovanosti sastavnica, a koje tvore jednu značenjsku cjelinu. Ta dva metodološka pomaka u percepciji prijedloga i u percepciji riječi pokazuju da se prijedlog može naći i u drugim pozicijama te se u radu analizira gdje se sve u rečenici mogu naći prijedlozi.
Međimurski interdijalekt
(2007)
U radu autor donosi rezultate istraživanja razgovornog jezika odabrane skupine mlađih govornika međimurskog dijalekta. U prvom se dijelu rada opisuju “čvrsti dijelovi” međimurskoga dijalekta, tj. one osobine toga dijalekta koje su se u ispitivanom govoru očuvale kod većine ispitanika i koje će najvjerojatnije još vrlo dugo opstati. U drugom dijelu rada opisuju se one osobine toga dijalekta za koje se čini da su u govoru većine ispitanika nestale ili se vidi tendencija nestajanja. Situacija nalik opisanoj u ovom radu sve se više zamjećuje i na terenskim istraživanjima toga dijalekta.
U radu su prikazana dosadašnja istraživanja u području statističke analize teksta, s posebnim naglaskom na razvoj formula čitkosti. Pored teorijskog objašnjenja čitanja, razumijevanja i čitkosti, prikazani su rezultati analize korpusa tekstova na engleskom i hrvatskom jeziku. Na kraju, preporučuje se formula čitkosti za hrvatski jezik, modificirana prema Fleschovoj formuli za engleski jezik, koja se može koristiti kao objektivni pokazatelj za grubu procjenu težine teksta na hrvatskom jeziku.
U članku se analizira opis glagolskoga vida u gramatikama hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, nastalim od druge polovice 18. do prve polovice 19. stoljeća (Vitkovićeva, Szentmartonyjeva, Kornigova i Matijevićeva te gramatike J. Đurkovečkoga i I. Kristijanovića). Analizom gramatičkoga diskursa u navedenim se gramatikama razlučuju temeljne glagolskovidske sastavnice u različitim pristupima gramatičkome opisu: glagolski vid i definicija kategorije te definicije članova vidske oprjeke, (im)perfektivizacija, zatim odnos glagolskoga vida i glagolskih oblika, te sastava glagola.
Iločki jezikoslovni razmišljaji : (Marko Samardžija: Devet iločkih priopćenja i jedno warszawsko)
(2010)
U radu se analiziraju definicije vrsta riječi u gramatici hrvatskoga kajkavskog književnog jezika Josipa Đurkovečkoga (Jezičnica horvatsko-slavinska, Pešta, 1826.). Razmatra se koje se vrste riječi opisuju u gramatici, koje hrvatske nazive autor upotrebljava pri njihovu imenovanju te se propituju načini opisa definicija vrsta riječi s posebnim obzirom na to temelje li se definicije na leksičko-semantičkome, morfološkome ili sintaktičkome planu. Analizom opisa vrsta riječi u gramatici J. Đurkovečkoga pokazuje se način promišljanja o jezičnim spoznajama i obilježja gramatičkoga diskursa u okviru povijesti hrvatske gramatikografije, posebice u domeni gramatika hrvatskoga kajkavskog književnog jezika.
U radu se analizira metoda opisa tvorbe pridjeva u Grammatik der illyrischen Sprache (Wien, 1854.) Andrije Torkvata Brlića i u Slovnici Hèrvatskoj za gimnazije i realne škole (Zagreb, 1859.) Antuna Mažuranića. Modeli se opisa tvorbe pridjeva propituju s obzirom na tvorbene načine te pripadajuće im sufikse i tvorbene preoblike. Dobiveni se rezultati analize uspoređuju sa suvremenim pristupima gramatičkim tvorbenim opisima pridjeva u hrvatskome jeziku.
Gornjolonjskomu dijalektu svojstveno je nekoliko temeljnih obilježja koja ga izdvajaju u posebnu cjelinu unutar kajkavskoga narječja. U ovome se radu na temelju dosadašnjih istraživanja ponajviše zelinskih i vrbovečkih govora toga dijalekta i objavljenih članaka (Kalinski, Lončarić, Šojat) opisuju osnovna jezična obilježja gornjolonjskoga dijalekta: fonološka (vokalizam, konzonantizam, prozodija), morfološka (promjenjive i nepromjenjive riječi), sintaktička (sintaksa padeža i glagolskih vremena, s primjerima vrbovečkih govora) i leksička.
U radu se raspravlja o leksikografskom postupku koji se primjenjuje u izradbi Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika pri uspostavljanju nadnatuknice i kanonskih likova za dvadesetak potvrđenih leksičkih varijanata za ‘rajnski forint’, novčanu jedinicu koja označuje kovani novac u uporabi u Hrvatskoj od 16. do 19. stoljeća. Nakon navođenja svih kontekstualnih potvrda, utvrđuje se vrijednost novčane jedinice i podrijetlo naziva, provodi se morfološka analiza leksema, određuju se kanonski likovi i njihove gramatičke odrednice te se lik rajniški uspostavlja kao najreprezentativniji gdje se donose etimologija i definicija. Dvadesetak leksičkih varijanata za naziv ‘rajnski forint’ posljedica su različitih jezičnih procesa u prihvaćanju, upotrebi i adaptaciji toga naziva u kajkavskom književnom jeziku.
U prilogu se s kontrastivnog aspekta analiziraju frazemi hrvatskoga i češkoga jezika kojima je sastavnica zoonim. Životinja je još od pradavnih vremena najbliži čovjekov suputnik. U svim se narodima životinjama pripisuju simbolična značenja i ljudske osobine i to najčešće one negativne što ćemo i pokušati dokazati ovim prilogom. Naime, ljudi su kroz povijest pripisivali životinjama određene stereotipe. Tako se pozitivno određuju domaće životinje i to one od kojih čovjek ima više koristi, za razliku od divljih prema kojima je puno kritičniji i skloniji negativnome određenju. S obzirom na to da zoonimska frazeologija obuhvaća širok dijapazon različitih značenja u ovome ćemo se prilogu baviti onim frazemima koji svojim značenjem ulaze u koncept ljudskih osobina, stanja, izgleda, načina kretanja te odnosa prema jelu i piću. Pri tome se objašnjava i simbolika pojedine životinje jer se time razumije i pozadinska slika pojedina frazema. Također u prilogu se provodi i kontrastivna analiza izdvojenih hrvatskih i čeških frazema s obzirom na navedene koncepte te se utvrđuju podudarnosti i razlike.
Ključne riječi: frazem; zoonim; frazemska pozadinska slika; kontrastivna analiza; hrvatski jezik; češki jezik
U radu se opisuje fonologija, morfologija i leksik govora Jurkova Sela u Žumberku, doseljeničkoga čakavskoga ikavsko-ekavskoga govora. Iako nema zamjenicu ča u samostalnoj upotrebi, govor čuva većinu temeljnih čakavskih crta. Ipak, stabilnost je sustava u nekim elementima narušena – što pokazuje supostojanje određenih dubleta u prozodiji i morfologiji. Leksik, uz ostalo, karakterizira prisutnost većeg broja germanizama, na žumberačkome prostoru očekivanih.
Rad je nastavak istraživanja nazivlja za rodbinske veze u hrvatskome jeziku. Promatra rodbinsko nazivlje u čakavskome narječju hrvatskoga jezika, i to samo za jednu rodbinsku vezu u značenju ‘sestrina kći’. Narječna građa ekscerpirana je iz upitnika za Hrvatski jezični atlas prikupljenih na teritoriju čakavskoga narječja i dostupnih dijalektnih rječnika čakavskih govora. Usto, donose se potvrde iz povijesnih rječnika koje su uspoređene s hrvatskim standardnim jezikom. Pronađeni su sljedeći nazivi: bratučeda, nećakinja, neputa, nevoda, nevča, sestrična…
U radu se analiziraju učinci jezične politike u hrvatskoj u dvama vremenskim presjecima: u pedesetim godinama 20. stoljeća na primjeru popularnoznanstvene historiografije te u 2000. godini na primjeru tiskanih medija. Empirijska analiza pokazuje da se u prvom razdoblju (u tom konkretnom žanru) nije nametao ujednačen hrvatsko-srpski jezični izraz te da se ni u drugom slučaju nije nametnulo isključivo hrvatsku preskriptivnu normu (odnosno koristili su se srbizmi i navodni srbizmi). Kad je u pitanju druga vremenska razina, analiza pokazuje da su se mediji polarizirali po tom pitanju: izbor poželjnih jezičnih jedinica ovisio je o ideološkom profilu medija. U radu se zaključuje da nam još uvijek nedostaje znanje o jezičnoj zbilji koja bi mogla verificirati teze generalizirajućeg tipa: »U Jugoslaviji su se hrvatskom jeziku nametali srbizmi.« ili »U neovisnoj su se Hrvatskoj potiskivali srbizmi.« ili koje druge. Tek nam empririjska istraživanja u više domena komuniciranja, u više stilova i žanrova, u više vremenskih razdoblja, s brigom o frekvenciji jezičnih pojava, mogu odgovoriti na pitanje o načinu, vremenu i mjestu ostvarivanja jedne ili druge jezične politike.
Bratoljub Klaić odabrao je oblik poslanice da bi progovorio o knjizi svoga prijatelja i istaknutoga hrvatskoga jezikoslovca Ljudevita Jonkea "Književni jezik u teoriji i praksi" koja je u vrijeme kada se pojavila (1964.) izazvala veliko zanimanje stručne i šire kulturne javnosti. Odabirom oblika poslanice htio je naglasiti pohvalničke namjere svojega teksta, ali i pružiti podršku kolegi i prijatelju koji je često prolazio teške trenutke zbog svoje borbe za pravo hrvatskoga naroda da sam odlučuje o imenu svojega jezika i o njegovoj normi.
U radu se analiziraju eliptični oblici anglizama u ruskome i hrvatskome jeziku i dopunjuje pristup njihove dosadašnje kvalifikacije i klasifikacije. Preciznijim definicijama stupnja elipse u anglizmu predlaže se jednostavnije i jasnije određivanje njihovih granica i razlika. Na temelju rezultata analize anglizama uočene su nove mogućnosti u njihovu formiranju. U formiranju eliptičnoga oblika anglizma nije nužno samo ispuštanje određenih elemenata, već se eliptični oblik anglizma može formirati i s pomoću kombinacija drugih tvorbenih načina: kombinacijom elipse i supstitucije, elipse i kompozicije, elipse i adicije, elipse, supstitucije i adicije, elipse, supstitucije i kompozicije te kombinacijom elipse, adicije i kompozicije.
U članku se raspravlja o istrorumunjskim nazivima koji su u bilo kakvoj svezi sa stablom (općenito). Obrađeni su oblici dio opsežnijega korpusa od preko 8000 oblika koji smo sami prikupili (istraživanja su obavljana u više navrata od 1985. godine – posljednje provjere i dopune korpusa obavljene su tekuće, 2010., godine i to u svim mjestima gdje se i danas govori istrorumunjski: Žejane, Šušnjevica, Nova Vas, Jesenovik, Letaj, Brdo, Škabići, Trkovci, Zankovci, Miheli, Kostrčan). Uz svaku obrađenu riječ navode se odgovarajuće iz svih dostupnih nam istrorumunjskih repertoara. Za svaku riječ daje se etimologijsko tumačenje do kojeg se dolazi usporedbom pojedinog termina s odgovarajućim čakavskim i istromletačkim okolnim govorima, a ako je riječ domaća, daju se i paralele iz ostala tri rumunjska dijalekta. U obrađenoj građi prevladavaju posuđenice iz čakavskih govora. Domaćih je riječi 14, no za neke se to ne može s potpunom sigurnošću utvrditi jer se u potpunosti poklapaju s čakavskim ekvivalentima. Izravnih posuđenica iz (istro)mletačkoga nema.
U radu se prikazuje i analizira leksikografski status brojevnih riječi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Prilaže se popis brojevnih riječi obrađenih u rječniku, utvrđuje se u kojoj su mjeri u rječničkome članku zastupljeni elementi gramatičkoga opisa i navode li se oni dosljedno. Analiziraju se elementi definicije brojevnih riječi i njezina koherentnost.
U radu se predstavlja rukopisni rječnik Vocabolario italiano-illirico, dvojezični hrvatsko-talijanski rječnik, djelo Dubrovčanina fra Lovre Cekinića. Rukopis je nastao 40-ih godina 18. stoljeća, a danas se čuva u biblioteci Samostana Male braće u Dubrovniku. Analizira se autorova leksikografska metoda te se naznačuje leksičko bogatstvo desne, hrvatske strane.