Refine
Document Type
- Article (140) (remove)
Language
- Croatian (140) (remove)
Has Fulltext
- yes (140)
Is part of the Bibliography
- no (140)
Keywords
- Kroatisch (52)
- Linguistik (36)
- Rezension (36)
- Rezensionen (17)
- Kajkavisch (14)
- Cakavisch (9)
- Lexikographie (6)
- Phraseologie (6)
- Lehnwort (5)
- Morphologie <Linguistik> (5)
Institute
- Extern (140) (remove)
U radu se razmatra problem vezničke sinonimije i antonimije. O sinonimiji i antonimiji govori se u jezikoslovnoj literaturi u pravilu kad je riječ o tradicionalno punoznačnim riječima, a o sinonimiji i antonimiji tradicionalno nepunoznačnih riječi rijetko se piše. O problemu sinonimije i antonimije ostalih nepunoznačnih riječi (usklika, zamjenica, prijedloga, odnosnih priloga i čestica) autorice su već pisale u radu Sinonimija i antonimija nepunoznačnih riječi u hrvatskoj leksikografiji. Ovaj je rad svojevrsna dopuna tomu radu te se u njemu osobita pozornost posvećuje vezničkoj sinonimiji i antonimiji (koja se pojavljuje tek iznimno) u hrvatskoj leksikografiji. Razmatra se problem sintaktičke sinonimije i antonimije te pokazuje da se u hrvatskim jednojezičnim rječnicima veoma malo pozornosti poklanja donošenju sinonima i antonima uopće, a osobito uz veznike (također i uz prijedloge, zamjenice, priloge, usklike i čestice) te da se oni i u definiciji značenja i u posebnoj rubrici donose samo iznimno i nesustavno. Objašnjavaju se načela po kojima je moguće uspostaviti sinonimne i (iznimno) antonimne nizove za veznike, a koja su uspostavljena i provedena pri izradbi Školskoga rječnika hrvatskog jezika, čije su urednice autorice ovog rada, te koja se razrađuju i dopunjuju kako bi se primijenila i u hrvatskome jednosvezačnom normativnom rječniku koji se izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu.
U radu se prvi put objavljuje jedina zasad pronađena inačica glagoljičke pasionske pjesme, koju smo nazvali Ja, Marija, glasom zovu, zapisane u Berčićevu kodeksu br. 5 s kraja 15. st. Donosi se latinička transkripcija teksta te njegove osnovne književnopovijesne, grafijsko-ortografske i jezično-stilske značajke.
Za svojega kratkoga boravka u Petrogradu 1912. I. Milcetic; opisao je bogatu Bercicevu zbirku glagoljickih rukopisa i tiskanih knjiga iz Ruske nacionalne knjižnice, ali nije stigao podrobno prouciti svaki sastavni dio Berciceve grade. U Milceticevu opisu kodeksa br. 1 (Klimantovicev zbornik, 1514.) spominje se prolog Muke, ali se ne upozorava da se u nastavku toga prologa nalazi ulomak iz srednjovjekovnoga prikazanja sa scenom Judine izdaje Isusa. Ta je scena u srednjem vijeku ponajviše uznemiravala puk jer se tada od svega najviše mrzila laž, izdaja i prijetvornost. U radu se opisuju i prvi put objavljuju ulomci nepoznate redakcije Muke Isuhrstove iz petrogradske Berciceve zbirke (sign. Bc 1), koji predstavljaju za sada najstariji zapisani prolog i scenu hrvatskoga srednjovjekovnoga prikazanja pasionske tematike. Stihovi ulomaka usporeduju se s mladom ciklickom Mukom Spasitelja našega iz glagoljickoga Zbornika prikazanja (1556.), s kojom se u korpusu hrvatskoga srednjovjekovnoga pjesništva ti ulomci najviše podudaraju.
U radu će biti riječi o imenicama koje označuju mjeru i koje se redovito pojavljuju u akuzativu iako bi sintaktički na tome mjestu trebao doći koji drugi oblik. Učestalom upotrebom u akuzativnome obliku te imenice gube svoje osnovno morfološko obilježje – promjenjivost, a time i svoju nedvojbenu pripadnost imenicama kao vrsti riječi i nameću pitanje kako ih obraditi u rječniku.
Neobjavljeni autografi basna Đure Ferića (1739-1820) u odnosu prema dubrovačkoj pisanoj tradiciji
(2008)
U radu se prikazuju rezultati istraživanja neobjavljenih hrvatskih rukopisa dubrovačkoga latinista Đure Ferića, odnosno otkrića dvaju dosad nepoznatih autografa njegovih basna. Interpretacija rukopisa kao dijela dubrovačke literarne i jezičnopovijesne tradicije temeljni je cilj istraživanja, a polazište je usporedba grafijskih, pravopisnih i jezičnih osobitosti spomenutih autografa s leksikografskim i jezikoslovnim izvorima 17. i 18. stoljeća te jezikom kanonskoga pisca starije hrvatske književnosti Ivana Gundulića.
Ključne riječi: Đuro Ferić; autografi; dubrovačka pisana tradicija
U radu se analizira jezik opisan u Della Bellinoj gramatici u odnosu na jezik jednoga od književnih djela koja su mu bila uzorom – Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića. Istraživanje je usmjereno na imeničke oblike u obama djelima. Sličnosti i razlike komentiraju se za svaku deklinaciju posebno, i to sustavno za svaki padež. Budući da su neke uvjetovane formom Della Bellina književnoga predloška, pritom se upozorava na stvarne i prividne razlike.
Predmet interesa ovoga rada dvije su ustaljene sveze riječi koje su dio hrvatskoga pomorskog nazivlja, a u jeziku se često koriste s frazeološkim značenjem. U radu se analizira njihovo podrijetlo, moguća frazeološka značenja i konteksti u kojima se upotrebljavaju. Potencijalni frazemi uspoređuju se i s njihovim ruskim frazeološkim značenjskim ekvivalentima.
Ključne riječi: hrvatska frazeologija; ruska frazeologija; hrvatsko pomorsko nazivlje; potencijalni frazemi mali od palube i mali od kužine
Leksičke funkcije kao pokazatelji značenjskih odnosa u kolokacijskim svezama hrvatskoga jezika
(2008)
U radu se na primjerima kolokacijskih sveza hrvatskoga jezika analiziraju leksičke funkcije koje je unutar svojega teorijskoga modela značenje – tekst razradio Igor Meljčuk. Na uzorku od desetak leksičkih funkcija koje predstavljaju opće značenjske modele primjenjive u svim jezicima opisuju se značenjski odnosi na osnovi kojih nastaju kolokacijske sveze, dakle, jezične jedinice koje po svojoj strukturi nadilaze razinu jedne riječi, tj. leksema.
U radu se analizira uloga deiktičkih obilježivača (markera) u generičkom strukturiranju diskursa. Najprije se podsjeća da u postojećim tipologijama žanrova diskursa prisutnost deiktičkih obilježivača i drugih tragova subjektivnosti predstavlja važan kriterij za razgraničenje žanrova koji koegzistiraju u određenom društveno-povijesnom okviru unutar određenog tipa diskursa i za deskripciju uvjeta njihove diversifikacije. Zatim se, na primjeru diskursa medijske informacije na čije generičko strukturiranje utječu različite strategije objektivizacije, nastoji pokazati da primjena tog kriterija dobiva svoj puni smisao tek u kombinaciji s kriterijima koji se odnose na tekstualna i situacijska obilježja relevantna za generičko strukturiranje diskursa, a to su, s jedne strane, komunikacijski ciljevi sudionika u interakciji i specifične diskurzivne aktivnosti koje oblikuju relacijski profil tekstualnih struktura i, s druge strane, složenost interakcijskog okvira i stupanj heterogenosti deiktičkih i polifonijskih struktura.
U radu se opisuje fonologija, morfologija i leksik govora Jurkova Sela u Žumberku, doseljeničkoga čakavskoga ikavsko-ekavskoga govora. Iako nema zamjenicu ča u samostalnoj upotrebi, govor čuva većinu temeljnih čakavskih crta. Ipak, stabilnost je sustava u nekim elementima narušena – što pokazuje supostojanje određenih dubleta u prozodiji i morfologiji. Leksik, uz ostalo, karakterizira prisutnost većeg broja germanizama, na žumberačkome prostoru očekivanih.
U radu se nastoje prikazati i kontekstualizirati Dujmušićevi jezikoslovni doprinosi očuvanju hrvatskoga standardnog jezika. Puristički se radovi, među kojima je najzanimljiviji i najopširniji “Antibarbarus hrvatskoga jezika”, klasificiraju prema Thomasovoj (1991) kategorizaciji purističke djelatnosti. Dujmušić je zanimljiv ne samo zbog izazovne, potpune anonimnosti, nego i zbog toga što je u vrijeme opozicije između vukovskoga i antivukovskoga purizma bio na onoj slabijoj, antivukovskoj strani. Znanstvena je recepcija Dujmušićeva rada potpuno izostala, što znači da njegove jezikoslovne prinose valja i prikazati i evaluirati.
Rad je nastao iz potrebe da se opiše dubrovački pučki govor 17. i 18. st. Pri morfološkoj je analizi važno uzeti u obzir da se opisuje jezično razdoblje i područje podudarno s početkom formiranja današnjega standardnog jezika. Analiza postaje svrhovitom usporedi li se s rezultatima jezičnih studija razdobljā koja su joj prethodila i slijedila, do današnjega vremena.
Razmatra se mogućnost hrvatskoga posvojnog pridjeva da bude antecedent relativnoj zamjenici, mogućnost koja se u slavenskim jezicima sve više gubi, odnosno mjesto posvojnoga pridjeva u toj funkciji zauzima genitiv. Potvrdama se pokazuje da ta mogućnost u pisanome hrvatskome (još) postoji. Provedena anketa s izvornim govornicima pokazuje ipak da takve konstrukcije kao prihvatljive ovjerava tek manji dio suvremenih govornika. Analiziraju se tipološki neobična svojstva relativnih rečenica s posvojnim pridjevom kao antecedentom, osobito to da se u njima posvojni pridjev vlada kao padežni oblik imenice, a ne njezin derivat. Ključne riječi: posvojni pridjev, antecedent, relativna rečenica, genitiv, slavenski jezici
U ovome se radu na temelju terenskog istraživanja obrađuje toponimija danas gotovo posve napuštenoga sela Dubljani u Popovu u istočnoj Hercegovini. U mjesnoj su toponimiji najzastupljeniji toponimi antroponimnoga postanja s pomoću kojih se upoznajemo s negdašnjim i današnjim imovinsko-pravnim ustrojem srednjovjekovnog Huma, toponim Satùlija (‘Sanctus Elias’) spomen je na davne romansko-hrvatske dodire, a na primjeru toponima Sačìvišće upoznajemo se s veoma složenom dijalektnom slikom istočne Hercegovine.
U radu se analiziraju glagolske tvorenice u Tadijanovićevu jezikoslovnom priručniku "Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik" (1761.), što je nastavak cjelovitoga istraživanja Tadijanovićevih tvorbenih modela. Autorice otvaraju i neka bitna teorijska pitanja iz područja glagolske tvorbe te upozoravaju na probleme, nedosljednosti i različita tumačenja pri raščlambi tvorbenih načina koje nalazimo u relevantnoj literaturi.
Broj njemackih posudenica u hrvatskome jeziku je manji nego što bi se moglo ocekivati, s obzirom na to da je višestoljetna politicka i kulturna povezanost Hrvatske s habsburškom državom uvjetovala izravni dodir njemackoga i hrvatskoga jezika. Razlog je tome jezicna politika koja se svjesno odupirala snažnom utjecaju njemackoga jezika na hrvatski, dajuci u standardnome jeziku prednost hrvatskim rijecima. U supstandardnom jeziku se, medutim, održao veci broj njemackih posudenica, iako za te rijeci postoje hrvatski ekvivalenti. U ovome ce se radu preispitati odnos njemacke posudenice i njezine domace zamjene, tj. u kojoj mjeri je hrvatski ekvivalent uspješna zamjena njemackoj posudenici kao i to o cemu sve ovisi ta uspješnost.
U radu se analizira drugi cjeloviti objavljeni prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik, Škarićevo Sveto pismo Staroga i Novoga uvita (Beč, 1858. – 1861.); opisuju se njegove jezične osobine, utvrđuje se njegovo mjesto u dugoj hrvatskoj svetopisamskoj prevodilačkoj tradiciji te njegov utjecaj na proces standardizacije hrvatskoga jezika.
U ovome se radu pokušava dati pregled mnogobrojnih i raznolikih odraza svetačkog imena Juraj u hrvatskome antroponimijskom sustavu s osobitim naglaskom na područje Zažablja (prostora između rječice Misline, istočno od Metkovića, i zapadnih granica nekadašnje Dubrovačke Republike, a danas općine Dubrovačko primorje, te prostora od Hrasna na sjeveru do Neuma na jugu) i Popova (jugozapadne Hercegovine). Na temelju odabrane literature i autorova terenskog istraživanja nastoje se iznijeti i neke izvanjezične (poglavito povijesne i sociolingvističke) činjenice koje su uzrok takvu stanju.
U radu se analizira uloga jednog tipa referencijalnih izraza – anaforičkih izraza – u diskurzivnom oblikovanju odabranog medijsko-znanstvenog događaja (“uskrsnuće” bakterije Deinococcus radiodurans). Predlaže se transverzalna analiza anaforičkih izraza utemeljena na modularnom pristupu kompleksnosti organizacije diskursa i na dinamičnoj koncepciji anaforičke referencije, shvaćene kao segment šireg procesa konceptualnog strukturiranja svijeta diskursa i usuglašavanja mentalnih predodžbi sudionika u interakciji.
Pokazatelji brojivosti
(2007)
Predmet ovog rada su kajkavizmi u Tkonskom zborniku – glagoljskom rukopisu koji je početkom 16. stoljeća pisan na frankopanskim posjedima. Utvrđeno je da su u tom rukopisu prisutni kajkavizmi na svim razinama: fonološkoj, morfološkoj, leksičkoj i sintaktičkoj. Najviše je kajkavizama na leksičkoj razini, a oni se mogu podijeliti u dvije skupine: 1. zajednički čakavsko- kajkavski sloj, npr. betegь, gdo, nigdar, hiniti, hud, kaštigati, lotar itd.; 2. kajkavski sloj, npr. fajtati, gorup, nekoteri, pokrivača, škoda, špotati, tanac itd. Prva je kategorija leksema interpolirana u gotovo svim dijelovima CTk, a druga je najčešća u Cvetu od kreposti i Muci. Tkonski zbornik čuva jedno ogromno leksičko bogatstvo, a pri usporedbi pojedinih leksema s onima u hrvatskoglagoljskim misalima i brevijarima, zaključeno je da su neki od njih potvrđeni i ranije, npr. betegь, kaštigati, praviti, gorup, tanac itd. To je potvrda o kontinuitetu hrvatskoglagoljske književnosti. Interpolacija kajkavizama nije ujednačena u svim dijelovima zbornika, kajkavske su intervencije najčešće u Cvetu od kreposti (f. 67 – 85) i u Muci Spasitelja našega (f. 109 – 161). Na temelju provedenog istraživanja može se zaključiti da je Tkonski zbornik rukopis sastavljen iz različitih dijelova, koji nisu nastali u istom razdoblju, ni na istom mjestu. Budući da kajkavizme u pojedinim dijelovima nalazimo na svim razinama (Cvet od kreposti i Muka), može se pretpostaviti da su oni nastali u sjevernom području, tj. bliže kajkavskom.
U radu se iznose tzv. lažni parovi (prijatelji), leksemi u hrvatskom i rumunjskom jeziku koji zbog svoje izrazne podudarnosti navode na pogrešno prevođenje. Navode se značajke koje su dovele do takvih pojava. S obzirom na podrijetlo, najčešće je riječ o leksemima naslijeđenima iz latinskoga jezika ili kasnijim romanizmima te dakako slavenskima, kojih je u rumunjskome nezanemariv broj. Izdvojeni se leksemi razvrstavaju u tablicu koja omogućuje njihovu prozirniju usporedbu i lakše prepoznavanje.
U radu se prikazuje i analizira leksikografski status brojevnih riječi u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Prilaže se popis brojevnih riječi obrađenih u rječniku, utvrđuje se u kojoj su mjeri u rječničkome članku zastupljeni elementi gramatičkoga opisa i navode li se oni dosljedno. Analiziraju se elementi definicije brojevnih riječi i njezina koherentnost.
U radu se daje pregled problema povezanih s normativnim statusom čestičnih/vezničkih skupina da li, je li i čestice/veznika li. Pokazuje se da postoji nekoliko pogrješaka povezanih s tumačenjem normativnog statusa i raspodjele tih skupina i te čestice te se provjerava normativno pravilo prema kojemu skupinu da li treba u standardnome jeziku zamijeniti česticom li (o tome se posve pogrješno često piše kao o zamjeni da li s je li, a skupina je li, s iznimkom skupine je li da koja ima funkciju dopunskoga pitanja, u standardnome jeziku ne postoji kao čestična/veznička skupina jer je njezin prvi član uvijek 3. lice prezenta glagola biti). Određuje se normativni status skupine je li, tj. pokazuje se da je ona u hrvatskome jeziku ili zastarjela ili da pripada razgovornomu stilu. Također se provjeravaju pravila u skladu s kojima se normativni status skupine da li u izravnome pitanju razlikuje od njezina statusa u neizravnome pitanju i prema kojima se skupina da li i u standardnome jeziku pojavljuje pri izricanju potvrdnosti te u alternativnim pitanjima. Donose se uvjeti zamjenjivosti skupina da li česticom/veznikom li, tj. izdvajaju se sintaktički konteksti u kojima ta zamjena nije potrebna ili nije moguća.
U radu se analizira sintaktička funkcija participa u hrvatskome jeziku 15./16. st. jer su se otprilike u to vrijeme u sintaktičkom ustrojstvu (staro)hrvatskoga jezika događale vrlo krupne jezične promjene, koje su posljedica “departicipijalizacije” participa, tj. preobrazbe naslijeđenih participnih oblika u glagolske priloge.
Autorica donosi osnovne informacije o knjizi Kinch oſzebuini i njegovu autoru, osvrće se na onimiju, antroponimiju i osobna imena osoba koje se u djelu spominju. Središnji dio rada posvećen je prezimenima zasvjedočenim u Kinchu oſzebuinome – prikazuju se tipovi identifikacijskih formula dio kojih su prezimena, ilustrira posredan način imenovanja pojedinca te promatra pojavnost prezimena iz Kincha oſzebuinog u Leksiku prezimena.
U članku se opisuje morfonologija glagolske osnove u prezentskoj paradigmi na građi hrvatsko-crkvenoslavenskih (dalje: HCS) glagola s temeljnom osnovom na -i- u kojih tom završnom -i- prethodi zubni sonant: r, l, n (tj. tipa tvori-ti, moli-ti, brani-ti). U obzir su uzeti svi glagolski leksemi tog tipa iz kartoteke Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije: 110 li-glagola, 127 ni-glagola i 83 ri-glagola i njihovi prezentski oblici. Metoda opisa je usporedba dotičnog fragmenta HCS gramatike sa staroslavenskim stanjem kao i sa stanjem u starohrvatskim (čakavskim) govorima. U staroslavenskom jeziku u prezentskoj je paradigmi tihglagola osnova okrnjena (tj. okrnjen je sufiks -i-) i pojavljuje se u dvije varijante: palatalnoj (u 1. licu jednine), i tvrdoj (u svim ostalim oblicima). Tako u prezentu nalazimo u osnovi alternacije r ~ ŕ, l ~ ĺ i n ~ ń. U HCS tekstovima morfonološki su najinovativniji ri-glagoli. Kako je u hrvatskom depalataliziran fonem ŕ, kod ri-glagola nije sačuvan staroslavenski morfonološki model. HCS građa ne pokazuje staroslavensku alternaciju r ~ ŕ, tj. kod ri-glagola nema variranja osnove u prezentu (okrnjena osnova u svim oblicima završava nepalatalnim suglasnikom). Kod li-glagola i ni-glagola staroslavenski je morfonološki model očuvan. Međutim, u tekstovima su ipak potvrđene rijetke devijacije od tog modela. Naime, usprkos postojanju grafijskoga sredstva za označavanje palatalnosti fonema ĺ i ń ispred gramatičkog morfema 1. lica jednine -u (tj. uporaba slova ű iza l, n), neki su pisari u rijetkim slučajevima izostavljali označavanje palatalnosti, tj. pisali grafem u (molu, branu). Autorica predlaže različita moguća objašnjenja te pogreške i utvrđuje u kojoj je mjeri ta pojava ograničena na određene HCS tekstove.
U članku se prikazuje razvoj miljevačkoga prezimenskoga sustava od prvih prezimena zabilježenih u matičnim knjigama potkraj 17. stoljeća do prezimena koja se javljaju tek potkraj 19. stoljeća. Utvrđuje se koja su prezimena u međuvremenu ugašena, tj. koja su nestala zbog izumiranja loze ili zamjene novim prezimenom, najčešće dotadašnjim obiteljskim nadimkom. Analiziraju se motivacijsko-strukturna svojstva današnjih miljevačkih prezimena i njihovo jezično podrijetlo.
Književnojezična norma franjevačkih pisaca 18. St. : sastavnica jezičnostandardizacijskih procesa
(2007)
Važnom sastavnicom hrvatskoga predstandardnoga jezika smatra se koine franjevačke književnosti 18. st. Izrasla iz pisane prakse bosanskih franjevaca 17. st., obogaćena u jeziku hrvatskih franjevaca izraznim sredstvima pučkeknjiževnosti, već je u 18. st. pokazivala obilježja standardiziranosti: polifunkcinonalnost, preskriptivnost i neovisnost o organskim idiomima. Koine je opisana u franjevačkim gramatikama, što je naznaka normativnih tendencija.
U ovome radu analizira se dio korpusa hrvatskih i ruskih frazema s kulinarskim elementima kao komponentаma i onih koji u svom semantičkom talogu imaju sliku povezanu s jelom. Cilj rada je prikazati simbolički, metaforički i konotativni potencijal hrane kao frazeološke komponente putem analize načina izgradnje frazeološkog značenja, te istaknuti najočitije sličnosti i najzanimljivije razlike između ovakvog tipa frazeologije u hrvatskom i ruskom jeziku.
Govorni se činovi najlakše prepoznaju i razgraničuju u dijalogu pa su dramski tekstovi vrlo pogodni za analizu i propitivanje teorije govornih činova. Krležinoj drami U agoniji možemo pristupiti kao korpusu za oprimjerenje konstativnoga i performativnoga shvaćanja jezika. U toj se drami sukob doista gradi na oprečnome shvaćanju jezika, a to se i verbalno eksplicira, pa se drama odvija na svojevrsnoj metajezičnoj razini gdje se glavni karakteri “svađaju” zato što govore različitim jezicima. Govorni činovi u drami, posebice komplimenti, analizirani su i s aspekta feminističke lingvistike.