Refine
Year of publication
- 2014 (1079) (remove)
Document Type
- Article (1079) (remove)
Language
Has Fulltext
- yes (1079)
Keywords
- Benjamin, Walter (18)
- Deutsch (15)
- Literatur (14)
- red riječi (13)
- Mehrsprachigkeit (12)
- word order (12)
- Bratoljub Klaić (10)
- Rezeption (10)
- Begriff (9)
- Croatian language (8)
Institute
- Medizin (233)
- Biowissenschaften (77)
- Präsidium (62)
- Physik (56)
- Geowissenschaften (34)
- Biochemie und Chemie (32)
- Gesellschaftswissenschaften (29)
- Biodiversität und Klima Forschungszentrum (BiK-F) (28)
- Senckenbergische Naturforschende Gesellschaft (26)
- Frankfurt Institute for Advanced Studies (FIAS) (21)
Endoscopic retrograde cholangiopancreatography (ERCP) offers an effective interventional option for treating symptomatic chronic pancreatitis. Endoscopic pancreatic sphincterotomy is performed to facilitated endoscopic treatment. Pancreatic duct strictures can be treated by inserting plastic stents, and a 10 Fr endoprosthesis is adequate in many cases. Before stent insertion, hydrostatic balloon dilation is needed in some cases. Pancreatic stones can be removed with a dormia basket, but combining ERCP and extracorporeal shockwave lithotripsy (ESWL) is often most effective.
Standard and advanced endoscopic treatment approaches are delineated in this article and include stricture dilation with a Soehendra retriever, cSEMS placement and multi-stenting.
Most available knowledge on fungal arginine metabolism is derived from studies on Saccharomyces cerevisiae, in which arginine catabolism is initiated by releasing urea via the arginase reaction. Orthologues of the S. cerevisiae genes encoding the first three enzymes in the arginase pathway were cloned from Kluyveromyces lactis and shown to functionally complement the corresponding deletion in S. cerevisiae. Surprisingly, deletion of the single K. lactis arginase gene KlCAR1 did not completely abolish growth on arginine as nitrogen source. Growth rate of the deletion mutant strongly increased during serial transfer in shake-flask cultures. A combination of RNAseq-based transcriptome analysis and 13C-15N-based flux analysis was used to elucidate the arginase-independent pathway. Isotopic 13C15N-enrichment in γ-aminobutyrate revealed succinate as the entry point in the TCA cycle of the alternative pathway. Transcript analysis combined with enzyme activity measurements indicated increased expression in the Klcar1Δ mutant of a guanidinobutyrase (EC.3.5.3.7), a key enzyme in a new pathway for arginine degradation. Expression of the K. lactis KLLA0F27995g (renamed KlGBU1) encoding guanidinobutyrase enabled S. cerevisiae to use guanidinobutyrate as sole nitrogen source and its deletion in K. lactis almost completely abolish growth on this nitrogen source. Phylogenetic analysis suggests that this enzyme activity is widespread in fungi.
The first cultural influences come out in Dobruja together with the appearance of the first German colonists, beginning from 1840 till 1891. The colonization process develops itself in three stages and colonies in places like Tulcea, Malcoci, Almagea, Ciucurova, Cogealac, Tariverde, M. Kogălniceanu and others set up as a result. The German population has created an original culture, an ethnic and spiritual communication being deeply set up, but at the same time a communication struck by the specific conditions imposed by the history of this south-eastern European area. On the other side, the Turkish invasion of Dobruja started earlier, in 1388, when it was actually defeated by Mircea cel Bătrân. In 1393 the Turks succeeded in taking Dobruja and Silistra, but in 1404 Micea cel Bătrân re-conquered the greatest part of these regions. Many Turkish and Tartars moved into Dobruja during the long period of Ottoman rule. The 19th century ethnographic maps show a mainly Turkish population in the area of modern day Dobruja, Tartars and Turks in the southern part of Dobruja and Romanians dominating the north of Dobruja. The paper aims at presenting aspects regarding these two different identities and cultures which are to be found in Dobruja, as well as their integration process within the Romanian Dobrujan modern society.
BACKGROUND: Recent findings support the idea that interleukin (IL)-22 serum levels are related to disease severity in end-stage liver disease. Existing scoring systems--Model for End-Stage Liver Disease (MELD), Survival Outcomes Following Liver Transplantation (SOFT) and Pre-allocation-SOFT (P-SOFT)--are well-established in appraising survival rates with or without liver transplantation. We tested the hypothesis that IL-22 serum levels at transplantation date correlate with survival and potentially have value as a predictive factor for survival.
MATERIAL AND METHODS: MELD, SOFT, and P-SOFT scores were calculated to estimate post-transplantation survival. Serum levels of IL-22, IL-6, IL-10, C-reactive protein (CRP), and procalcitonin (PCT) were collected prior to transplantation in 41 patients. Outcomes were assessed at 3 months, 1 year, and 3 years after transplantation.
RESULTS: IL-22 significantly correlated with MELD, P-SOFT, and SOFT scores (Rs 0.35, 0.63, 0.56 respectively, p<0.05) and with the discrimination in post-transplantation survival. IL-6 showed a heterogeneous pattern (Rs 0.40, 0.63, 0.57, respectively, p<0.05); CRP and PCT did not correlate. We therefore added IL-22 serum values to existing scoring systems in a generalized linear model (GLM), resulting in a significantly improved outcome prediction in 58% of the cases for both the P-SOFT (p<0.01) and SOFT scores (p<0.001).
CONCLUSIONS: Further studies are needed to address the concept that IL-22 serum values at the time of transplantation provide valuable information about survival rates following orthotopic liver transplantation.
Caspase-2 represents the most conserved member of the caspase family, which exhibits features of both initiator and effector caspases. Using ribonucleoprotein (RNP)-immunoprecipitation assay, we identified the proapoptotic caspase-2L encoding mRNA as a novel target of the ubiquitous RNA-binding protein HuR in DLD-1 colon carcinoma cells. Unexpectedly, crosslinking-RNP and RNA probe pull-down experiments revealed that HuR binds exclusively to the caspase-2-5' untranslated region (UTR) despite that the 3' UTR of the mRNA bears several adenylate- and uridylate-rich elements representing the prototypical HuR binding sites. By using RNAi-mediated loss-of-function approach, we observed that HuR regulates the mRNA and in turn the protein levels of caspase-2 in a negative manner. Silencing of HuR did not affect the stability of caspase-2 mRNA but resulted in an increased redistribution of caspase-2 transcripts from RNP particles to translational active polysomes implicating that HuR exerts a direct repressive effect on caspase-2 translation. Consistently, in vitro translation of a luciferase reporter gene under the control of an upstream caspase-2-5'UTR was strongly impaired after the addition of recombinant HuR, whereas translation of caspase-2 coding region without the 5'UTR is not affected by HuR confirming the functional role of the caspase-2-5'UTR. Functionally, an elevation in caspase-2 level by HuR knockdown correlated with an increased sensitivity of cells to apoptosis induced by staurosporine- and pore-forming toxins as implicated by their significant accumulation in the sub G1 phase and an increase in caspase-2, -3 and poly ADP-ribose polymerase cleavage, respectively. Importantly, HuR knockdown cells remained insensitive toward STS-induced apoptosis if cells were additionally transfected with caspase-2-specific siRNAs. Collectively, our findings support the hypothesis that HuR by acting as an endogenous inhibitor of caspase-2-driven apoptosis may essentially contribute to the antiapoptotic program of adenocarcinoma cells by HuR.
This article reviews the most recent results concerning second harmonic generation (SHG) experiments of non-phase matchable and phase matchable powder samples at high pressures and explains the pressure dependence of the intensity of the SHG signal by correlating it to the ratio between the average coherence length and the average particle size. The examples discussed here include pressure-induced structural changes in quartz, ZnO, ice VII and KIO3. It is shown that the second harmonic generation technique is a unique tool for the detection of pressure-induced structural phase transitions. It is laboratory based and allows fast measurements. It is complementary to X-ray diffraction and provides additional information about the presence of an inversion center for unknown or controversially discussed structures at high pressure.
BACKGROUND: Transient episodes of ischemia in a remote organ or tissue (remote ischemic preconditioning, RIPC) can attenuate myocardial injury. Myocardial damage is associated with tissue remodeling and the matrix metalloproteinases 2 and 9 (MMP-2/9) are crucially involved in these events. Here we investigated the effects of RIPC on the activities of heart tissue MMP-2/9 and their correlation with serum concentrations of cardiac troponin T (cTnT), a marker for myocardial damage.
METHODS: In cardiosurgical patients with cardiopulmonary bypass (CPB) RIPC was induced by four 5 minute cycles of upper limb ischemia/reperfusion. Cardiac tissue was obtained before as well as after CPB and serum cTnT concentrations were measured. Tissue derived from control patients (N = 17) with high cTnT concentrations (≥0.32 ng/ml) and RIPC patients (N = 18) with low cTnT (≤0.32 ng/ml) was subjected to gelatin zymography to quantify MMP-2/9 activities.
RESULTS: In cardiac biopsies obtained before CPB, activities of MMP-2/9 were attenuated in the RIPC group (MMP-2: Control, 1.13 ± 0.13 a.u.; RIPC, 0.71 ± 0.12 a.u.; P < 0.05. MMP-9: Control, 1.50 ± 0.16 a.u.; RIPC, 0.87 ± 0.14 a.u.; P < 0.01), while activities of the pro-MMPs were not altered (P > 0.05). In cardiac biopsies taken after CPB activities of pro- and active MMP-2/9 were not different between the groups (P > 0.05). Spearman's rank tests showed that MMP-2/9 activities in cardiac tissue obtained before CPB were positively correlated with postoperative cTnT serum levels (MMP-2, P = 0.016; MMP-9, P = 0.015).
CONCLUSIONS: Activities of MMP-2/9 in cardiac tissue obtained before CPB are attenuated by RIPC and are positively correlated with serum concentrations of cTnT. MMPs may represent potential targets for RIPC mediated cardioprotection.
TRIAL REGISTRATION: ClinicalTrials.gov identifier NCT00877305.
The question of whether most gliomas are infected with human cytomegalovirus (HCMV) has been under dispute for more than 10 years. We recently reported our failure to detect HCMV in gliomas in Neuro-Oncology.1 Our article was accompanied by 2 related editorials,2,3 one of which boldly criticized our approach.3 Instead of fighting a petty, ivory tower dispute, we would like to lobby for a serious collaborative approach to providing conclusive evidence on the presence of HCMV in glioma (and other cancers). Since we developed the concept of oncomodulation (ie, that HCMV …
Telecommunications companies traditionally offer several tariffs from which their customers can choose the tariff that best suits their preferences. Yet, customers sometimes make choices that are not optimal for them because they do not minimize their bill for a certain usage amount. We show in this paper that companies should be very concerned about choices in which customers pick tariffs that are too small for them because they lead to a significant increase in customers churn. In contrast, this is not the case if customers choose tariffs that are too big for them. The reason is that in particular flat-rates provide customers with the additional benefit that they guarantee a constant bill amount that consumption can be enjoyed more freely because all costs are already accounted for.
U ovom se radu prijevodi starogrčkih tragedija Bratoljuba Klaića promatraju u odnosu na njegove prethodnike te na zahtjeve onovremene recepcije antičkih dramskih tekstova. Na odabranim se primjerima iz Sofoklovih drama Antigona i Kralj Edip, a u usporedbi sa starijim prijevodima Kolomana Raca, analizira status Klaićeva prijevoda u odnosu na izvornik, određuju bitna načela njegove prevoditeljske metodologije te uočavaju strategije kojima rješava neke od problema interpretacije starogrčkoga teksta.
Pogled u radom ispunjen život Bratoljuba Klaića pokazuje širinu njegovih interesa i pobuđuje na misao o tom što bi hrvatsko jezikoslovlje moglo napraviti da je djelovalo u povoljnijim uvjetima. Svakako je književnost i kazalište izrazito privlačilo našeg proučavatelja, osobito hrvatska književnost, grčka i rimska, pa je prirodno njegovo sudjelovanje u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Među hrvatskim piscima davnih stoljeća osobito su ga zanimali Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić i Ivan Gundulić, ali se je pozabavio i komedijom Ljubovnici, kao i novijim piscima Šenoom, Matošem, Ujevićem, Krležom, Kolarom i drugima. Znatnu je pozornost posvetio i folkloru tumačeći njegove jezične značajke. Na zanimljiv način bavio se je akcentom, osobito kad je riječ o akcentu starih pisaca hrvatskih i o naglasku u njihovim suvremenim izvedbama. Bratoljub Klaić bio je jedan od znanstvenika što su hrvatsku književnost tumačili kao prirodnu cjelinu pisaca raznih stoljeća, iz raznih predjela i različitih dijalekatnih osobina.
Metalepsa je u naratologiji definirana kao postupak prekoračenja granice između fikcije i stvarnosti, književnog i izvanknjiževnog (Genette 1972, 2004). Vodeći se tom definicijom što je uključuje K. Bagić (2012.) u smislu figure koja iziskuje novo promišljanje statusa granice u narativnom tekstu, u članku će se analizirati metalepsa unutar autoironijskog postupka poigravanja funkcijama književnog teksta u autobiografskoj humoresci "Priča o bezmesnom ručku" (Pripovijetke, 2009.) Bratoljuba Klaića. Poigravanje metanarativnim komentarima tzv. kanonske hrvatske književnosti prisutno je u drugoj humoresci iz iste zbirke, pod naslovom „Baba Lizino janješceˮ. Cilj rada je prikazati stilske i naratološke osobitosti Klaićeva proznog stvaralaštva, i to s naglaskom na postupcima kojima autor konstruira specifičan humoristični učinak utemeljen na obratu i odmaku od uspostavljenih unutartekstualnih i izvantekstualnih odnosa. Uključivanje metalepse, potkopavanje granice između fikcije i stvarnosti, književnog i neknjiževnog, metanarativnost, autoreferencijalnost, kao i samo ironiziranje funkcija književnosti te društva u kojemu ona nastaje i unutar kojega ostvaruje recepciju, ukazuju na to da se Klaićev izraz, unatoč prividnoj lakoći i jednostavnosti, mjestimice približava poetičkim odrednicama postmoderne. Istraživanje njegovih pripovjednih tekstova stoga može dati zanimljive rezultate i u ključu suvremenih spoznaja teorije pripovijedanja kad su u pitanju postupci ostvarivanja humora, pa čak i šire – kada je u pitanju tekstualno konstruiranje identiteta subjekta unutar autobiografskog diskursa.
Već je i površnim pregledom u Klaićev Rječnik stranih riječi vidljivo da je Miroslav Krleža najcitiraniji književnik, a natuknice kod kojih se na njega upućuje su posuđenice, tuđice, strane riječi pa i cijeli rečenični citati na stranom jeziku. U radu se daje raščlamba natuknica koje Klaić povezuje s Krležom.
U radu se ukratko prikazuje Klaićev opis bizovačkoga govora i podjela donjopodravskih govora na dva međusobno ponešto različita tipa: valpovački akcenatski tip govora – okolica Bizovca do Donjega Miholjca – i šaptinovački akcenatski tip – od Donjega Miholjca prema Virovitici. Obilježja bizovačkoga govora uspoređuju se s govorom Podravskih Podgajaca.
U radu se ponajprije na temelju sklonidbe jednosložnih imenica o-osnova iznose temeljne razlike u uspostavi naglasnih tipova u Klaićevim djelima Rječnik stranih riječi i Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika te Školskoga rječnika hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige. Zajednička je navedenim djelima dosljedna provedba novoštokavskih naglasnih pravila te nastojanje za usustavljivanjem naglašivanja. Razlike se odnose na odabir naglasnih tipova koji su u Klaićevim djelima utemeljeni na starijim jezičnim priručnicima i dijalektološkoj građi, a u Školskome su rječniku zasnovani na odrazima praslavenskih naglasnih paradigma. Iz rada je razvidno da bi Klaićev doprinos usustavljivanju naglašivanja u hrvatskome standardnom jeziku bio znatno veći da je njegov naglasni priručnik bio otisnut kad je nastao. U radu se navode i razlike u naglascima u suvremenim hrvatskim rječnicima koje su djelomično posljedicom nedostatka pravogovornih priručnika te selektivnoga odstupanja od novoštokavskih naglasnih pravila.
Članak analizira akcenatski sustav valpovačkoga podravskog govora na temelju Klaićeva opisa govora Bizovca. Usporedba njegova opisa s opisima drugih dijalektologa vodi do zaključka da su razlike između postojećih opisa valpovačke akcentuacije znatne te da je Klaićev opis od svih opisa najdetaljniji i najpouzdaniji. Drugi dio članka opisuje akcenatsku karakteristiku koja dijeli valpovački govor od ostalih slavonskih govora: povlačenje naglaska s dočetnoga sloga prozodijske riječi na početni slog. Navode se neke tipološke paralele iz drugih hrvatskih govora, zatim ruskoga i litavskoga jezika. Potvrđena je teza, koju je zastupalo više jezikoslovaca, da je povlačenje naglaska posljedica utjecaja mađarskog jezika na valpovački govor.
Brojni naglasni "tipovi" prvi put detaljno popisani u radovima Đ. Daničića bili su povod mnogim akcentološkim radovima u XX. st. Cilj im je prije svega bio učiniti naglasnu tipologiju jednostavnijom i preglednijom te upozoriti na (ne)aktualnosti naglasnih uzoraka koji su se dugo prepisivali i prenosili u literaturi. Šireuporabno neprimjenljiva Daničićeva naglasna tipologija bila je povod i Klaićevu (1963.) pokušaju smanjenja broja tipova, i to polazeći od proklize, osvrćući se na povijest jezika i na dijalekte. Prenošenje naglaska na proklitiku zahtijeva dobro poznavanje povijesti jezika tako da se to sažimanje ne doima šire uporabljivim, no svakako otvara pitanja kojima se i danas bavimo, a to je pitanje (ne)prenošenja naglaska na proklitiku i pitanje broja uzoraka promjenljivoga naglasnoga tipa. Analizom Klaićeve naglasne tipologije, koja se nameće iz njegovih radova, želimo pokazati koliko je odmaknula od Daničićeva tipologiziranja i koliko je bliska današnjim prikazima.
Baveći se (kao recenzentica) djelom Bratoljuba Klaića Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika, Klaićev me način bilježenja naglasaka podsjetio i na nešto starije gramatike hrvatskoga jezika i na bilježenje naglasaka u tim gramatikama, pa se tim uspoređivanjem vrlo lako uočava razlika između pisanja naglasaka „nekad i sad”, premda to „nekad” i nije bilo tako davno. Kako su u hrvatskoj kroatistici akcentološka djela rijetka, prilika je da se na skupu posvećenu između ostaloga i akcentologu Bratoljubu Klaiću progovori nešto više o razlikama u bilježenju hrvatskih naglasaka u Klaićevo vrijeme (prije pedesetak godina) i u vrijeme bliže današnjemu, jer su te razlike od vremena pisanja Klaićeva djela do danas očite. U svojem izlaganju osvrnula sam se na poteškoće u novijem bilježenju hrvatskih standardnih naglasaka, poglavito na slogovima s dugim refleksom staroga glasa jata,te o razlozima koji su do njih doveli. Usredotočila sam se poglavito na Klaićevo i današnje pisanje naglasaka na nekadašnjoj tzv. dugoj (dvosložnoj) zamjeni jata – koliko god to neki lingvisti tretirali kao dvoglasnik ie, ipak se riječi kao snijeg, brijeg i sl. mogu rastaviti na slogove, dakle ipak su posrijedi dva sloga, a ne jedan – jer upravo u tome i jesu razlike između Klaićeva bilježenja naglasaka i onih današnjih u standardološkim djelima.
Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića prepoznat je kao ozbiljan, pouzdan i relevantan priručnik ne samo u stručnim krugovima nego i u širokome krugu zainteresiranih korisnika. Razlogom je takve posvemašnje zainteresiranosti nedvojbeno njegova obavijesnost i preglednost, ali i prikladnost leksikografske obradbe. Dobar dio rječničkoga korpusa Klaićeva Rječnika čine glagolske natuknice koje se u rječničkome članku obrađuju kao polazna i kao izvedena natuknica. U radu se razmatraju glagolske natuknice obrađene u prvim četirima izdanjima (1 1951., 2 1958., 3 1962., 4 1966.) jer su to jedina izdanja s Klaićevim autorskim potpisom. Propituje se status glagolskih natuknica u rječničkoj makrostrukturi, ustroj rječničkoga članka s glagolskom natuknicom kao polaznom ili izvedenom natuknicom te osobito primarne i sekundarne podatke o natuknici koji prikazuju prozodijske, morfološke, rječotvorne, etimološke, stilske, terminološke i semantičke obavijesti o glagolskoj natuknici.
U radu se propituje status općeeuropskih frazema hrvatskoga jezika u izdanjima Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića. Pod općeeuropskim se frazemima podrazumijevaju međunarodni frazemi potvrđeni u europskim jezicima s jednakim značenjem i velikom strukturnom podudarnošću. Za te je frazeme važno da najčešće imaju poznat zajednički izvor, tj. podrijetlo, ali postoje i općeeuropski frazemi kojima još nije utvrđeno točno podrijetlo, odnosno jezik i tekst iz kojega su uzeti i prošireni. Stoga je cilj rada utvrditi i opisati status općeeuropskih frazema u Klaićevu Rječniku stranih riječi. Naime, Bratoljub Klaić u njemu donosi vrijedne podatke o izvoru pojedinoga frazema, izreke ili poslovice. Pri tome su u Rječnik uključeni općeeuropski frazemi kojima je sastavnicom strano vlastito ime, strani apelativ ili termin ili je riječ o prevedenicama iz latinskoga i drugih jezika. Dolazi se do zaključka da Klaićev rječnik može, kao nezaobilazno polazište nekom budućem hrvatskom etimološkom frazeološkom rječniku, biti važnim izvorom proučavanju podrijetla frazema.