Linguistik
Refine
Year of publication
- 2014 (132) (remove)
Document Type
- Article (93)
- Review (16)
- Part of a Book (13)
- Book (3)
- Part of Periodical (3)
- Working Paper (2)
- Doctoral Thesis (1)
- Report (1)
Language
Has Fulltext
- yes (132)
Is part of the Bibliography
- no (132) (remove)
Keywords
- Deutsch (16)
- red riječi (13)
- word order (12)
- Bratoljub Klaić (10)
- Syntax (10)
- Croatian language (8)
- hrvatski jezik (8)
- Bantusprachen (7)
- Adolf Bratoljub Klaić (4)
- Rječnik stranih riječi (4)
Institute
Das Forschungsunternehmen "Romanisch und Deutsch am Hinterrhein / GR" von Prof. Dr. Theodor Ebneter (Sprachlabor der Universität Zürich) wurde in den Jahren 1978-1992 am Phonogrammarchiv der Universität Zürich als erstes bilinguistisches Projekt durchgeführt.
Für jede der vier Talschaften des Hinterrheins waren ursprünglich zwei Bände, einer für das Deutsche und einer für das Romanische, vorgesehen. […] Da die Gewährsleute ihre jeweilige Mundart gerne mit jener von Chur vergleichen, wurde die Dissertation von Oscar Eckhardt "Die Mundart der Stadt Chur" (1991)als Band 9 veröffentlicht.
Nachdem Prof. Ebneters Leitung des Phonogrammarchivs 1992 zu Ende ging, konnte mit Unterstützung des Schweizerischen Nationalfonds Band 7 "Romanisch im Boden, in Trin und in Flims" mit seinem Umfang von 622 Seiten abgeschlossen werden, der als romanistische Ergänzung zu Urs Willis 1990 publiziertem Band 8 "Deutsch im Bezirk Imboden " die Untersuchung dieser vierten und letzten Talschaft beschliessen sollte.
Der vorliegende Band 11 der Reihe "Romanisch und Deutsch am Hinterrhein / GR" ersetzt nun Willis Band 8 und schliesst zugleich das Forschungsuntemehmen mit der germanistischen Aufarbeitung des Bodens, von Trins und von Flims ab. Dieser Band wurde von Dr. Alfred Toth und Prof. Dr. Theodor Ebneter parallel zur Herstellung von Band 10 "Die romanisch-deutsche Sprachlandschaft am unteren Hinterrhein" verfasst. Die Ersetzung von Willis Band durch den vorliegenden war auch deshalb nötig, um die die deutschen Mundarten des Bezirks Imboden betreffenden Daten in Band 10 einbauen zu können. Zu diesem Zweck wurden im Winter und Frühling 1994/95 alle Ortschaften des Bezirks Imboden mit 27 Gewährspersonen in längeren Gesprächen aufgenommen.
Band 11 orientiert sich methodisch einerseits an Band 7 über die romanistische Situation des Bezirks Imboden, dessen germanistische Ergänzung er darstellt, anderseits an Band 9 über die Mundart von Chur, der innerhalb der Reihe zum erstenmal vergleichsweise herangezogen werden konnte, nachdem alle übrigen germanistischen Bände früher erschienen waren. Aus diesem Grunde wurde der Einleitung (Kap. 1), der Phonologie (Kap. 2) und der Morphologie (Kap. 3) ein Kapitel 4 "Vergleich der Dialekte des Bezirks Imboden mit der Mundart der Stadt Chur" beigesteIlt, in dem auch Aspekte der Morphosyntax (Kap. 4.3.), der Syntax (Kap. 4.4.) sowie der Lexikologie (Kap. 4.5.) behandelt werden.
Der vollständige Titel der vorliegenden Arbeit lautet: Sprachwandel in Chur: 'Aufnahmen des Sprachatlasses der deutschen Schweiz (SDS) konfrontiert mit der Mundart von heute'. Entsprechend dieses Programmes sollen folgende Fragen beantwortet werden:
o Was für Aenderungen können wir in der Churer Mundart ausmachen?
o In welche Richtung gehen diese Aenderungen? Lassen sich Tendenzen ausmachen?
o Welche Einflüsse führten zu den festgestellten Veränderungen?
Es ist klar, dass im Rahmen dieser Arbeit nur ein Teil allen Sprachwandels in Chur festgehalten werden konnte. Es ist aber durchaus möglich, anhand der erfassen Veränderungen Schlüsse zu ziehen, die sich auch auf die Mundart von Chur überhaupt übertragen lassen.
Schwerpunktmässig wurden für diese Arbeit Vokalismus und morphologisch-syntaktische Probleme bevorzugt behandelt. Für Konsonantismus eignet sich die Form der schriftlichen Umfrage wenig (Vgl. Kap.l.3.). Der Wandel im mundartlichen Wortschatz ist zu gross, als dass er auch nur annähernd vollständig behandelt werden könnte. Und Stiefkinder mussten auch satzmelodische und rhythmische Probleme bleiben. Dafür wurden anhand ausgesuchter Beispiele Phänomene erfasst, bei welchen der SDS nicht als Grundlage dienen konnte.
Wichtig ist für diese Arbeit, dass mit "der Mundart von heute" auch wirklich heutige Mundart erfasst wurde. Es sollte also keineswegs eine "richtige" Churer Mundart rekonstruiert (auch wenn dies mit den Verweisen auf die SDS-Karten implizit natürlich gemacht worden ist), sondern vielmehr mit den Aussagen der Gewährspersonen (Gwp) gearbeitet werden. In diesem Sinne kann Sekundärliteratur Erhellung bringen, soll aber nicht Untersuchungsgegenstand sein.
Nachdem ich meine Lizentiatsarbeit [..] abgeschlossen hatte, fragte mich Prof. Ebneter an, ob ich bereit wäre, mit dem gleichen Transkritionssystem auch eine Umfrage zu diversen Verbalformen in Graubünden zu erstellen. […] Von Prof. Ebneter bekam ich eine Liste mit den gewünschten Verbformen. Ich habe zu diesen je einen Satz konstruiert, der den Gewährspersonen vorgelegt wurde. Einmal hatten die Informantinnen und Informanten die Verbformen mit vorangestelltem Subjektpronomen und einmal mit Inversion aus der standardsprachliche Vorlage in der 1. Person Singular zu übersetzen. In der Folge habe ich dann das ganze Paradigma abgefragt.
Die Resultate meiner Erhebung sind teilweise in die Verbalmorphologie des Abschlussbandes zum Forschungsprojekt "Deutsch und Romanisch am Hinterrhein" eingeflossen. Insgesamt aber sind die Verbformen noch nie integral veröffentlicht worden. Eine eigenständige gedruckte Publikation verlangte wohl auch einen Kommentar zu den Paradigmen. Mit der Möglichkeit, Texte auch digital zu publizieren, hat sich allerdings eine neue Verbreitungsform ergeben, die es erlaubt, auch "Materialien" zu veröffentlichen, die vielleicht anderen wissenschaftlich Arbeitenden nützlich sein können. Im Zeichen des zum Teil rapiden Sprachwandels gerade in der Verbalmorphologie stellen die 1988 erfassten Verbparadigmen aber auch ein Brückendokument dar, das spannende Vergleiche zwischen den Aussagen früherer Forschungen und aktuellen Daten zulässt.
Im Folgenden soll kurz geklärt werden, was Genus ist (Kap. 2) und – auch wenn diese Frage nicht mit unserem derzeitigen Wissen beantwortbar ist – woher Genus kommen könnte (Kap. 3). Hauptsächlich stellt sich jedoch die Frage: Was tun mit Genus, das heute das Endstadium einer langen Grammatikalisierung darstellt (Kap. 4)? Hier wird die wichtigste Antwort lauten: Genus hat eine neue, eine syntaktische Nutzung erfahren, indem es maßgeblich daran beteiligt ist, unsere berühmten Nominalklammern zu bauen (4.1). Außerdem gibt es weitere "Recyclingmöglichkeiten" von Genus, nämlich: a) Objekte, die Namen tragen, zu klassifizieren (die Kaiser Wilhelm), b) Beziehungen zwischen namentragenden und namenverwendenden Personen zu qualifizieren (der Peterle, das Anna) oder sogar c) Personen zu degradieren (das Merkel). Mit Punkt a) begebe ich mich in die Onomastik, mit Punkt b) in die Dialektologie, und mit Punkt c) werde ich mit der Genderlinguistik enden.
[Rezension zu:] Volksduden. So schreiben wir richtig! Mannheim: Bibliographisches Institut, 2012 (960p.)
The article focuses on linguistic means used by professionals when defining specific emotions in psychological texts. Based on a linguistic analysis of selected passages of text, the author describes the metaphorical concepts used in order to make it easier for recipients to understand phenomena whose perception is purely subjective. The role of metaphors in professional language is frequently neglected or underestimated.
Ziel des vorliegenden Artikels ist die Analyse von Motivationsschreiben, einer Textsorte, die bei der Bewerbung um einen Masterstudienplatz oder um ein Stipendium häufig eingereicht werden muss. Anhand eines Korpus von 30 Motivationsschreiben, welche im Rahmen der Masterarbeit von November 2013 bis Mai 2014 gesammelt wurden, sollen die Relevanz, der Kommunikationskontext und die Textfunktionen der offenen Textsorte aufgezeigt werden.
The unique situation in which job seekers and employers find themselves results in the necessity to formulate and accept refusal letters. Employers frequently express their emotions in such letters. They are, however, in the form of clichés which apparently do not contain any genuine emotions. The subject of this analysis is genuine German refusal letters collected in the years between 2000 and 2012. Our objective is to indicate the types of emotions verbalized in the analyzed text type and to present the linguistic means utilized to express those emotions.
Bilimsel Metin Üretimi
(2014)
Rezension zu Canan Şenöz Ayata: Bilimsel Metin Üretimi. İstanbul: Papatya Yayıncılık Eğitim, 2014.
Das hethitische Phonem /xw/
(2014)
In the Hittite phonological system there was a labialized velar fricative /xw/ beside the plain velar fricative /x/ parallel to the opposition between the velar stops /kw/ and /k/. The frequent syllable /xwa/ was spelled either hu-(u) or hu-wa. Evidence from the frequency of words with initial hu in the lexicon, from spelling variations and from ablaut alternations is presented to demonstrate the existence of /xw/. It is suggested that Hittite /xw/ regularly corresponds to the reflexes of *w in the non-Anatolian Indo-European languages.
Iako je riječ o srodnim jezicima sa slobodnim redom riječi, hrvatski i poljski standardni jezik razlikuju se u obveznom redu riječi, između ostalog i u pozicioniranju klitika; hrvatski pokazuje tendenciju slijediti tzv. Wackernagelovo pravilo, dok u poljskom jeziku po tom pitanju vlada puno veća sloboda. U ovom radu iznosim rezultate analize pogrešaka u redu riječi u hrvatskom jeziku koje su u pisanim radovima činili studenti kroatistike s dvaju sveučilišta u Poljskoj. Pretpostavka temeljena na teoriji usvajanja stranog jezika bila je da su pogreške rezultat negativnog prijenosa iz materinskog jezika. No tijekom analize pojavila se potreba za daljnjim i detaljnijim istraživanjem (iako je indikativna, analiza pogrešaka daje tek djelomičan uvid u problematiku) kojim bi se preciznije ustanovili razlozi negativnog prijenosa. Na samom kraju navodim pedagoške implikacije ovog i potencijalnih budućih istraživanja navedene problematike.
Textkompetenz in mehreren Sprachen : Forschungsergebnisse und weiterführende Forschungsansätze
(2014)
The article presents results of an empirical study which examines productive transfer in the area of text skills competence and the associated writing skill which could be attributed to the learners' contact with several languages. The research was conducted within the research project "Multilingualism in the Czech Republik: Learning and Teaching German after English." After a short presentation of the key concepts in the development of the study and a presentation of selected results, implications and a modell for further research in multilingual writing and on transfer processes between languages are introduced.
O objetivo principal deste artigo é apresentar uma visão geral dos resultados obtidos em uma pesquisa empírica envolvendo aprendizes adultos de alemão como língua estrangeira com conhecimentos prévios de inglês. O foco deste artigo recai sobre os processos envolvidos no ensino/aprendizagem de terceiras línguas, levando-se em consideração que a língua alemã é comumente aprendida como uma segunda língua estrangeira após o inglês. Os principais questionamentos da pesquisa estão baseados em processos de transferência positiva, bem como na interferência linguística observada em um grupo de 50 aprendizes de alemão dos níveis A1 a B1 do Quadro Europeu Comum de Referência para as Línguas. Ao que concerne a relação entre as línguas alemã e inglesa, a afirmação de que o inglês exerce um papel importante na aprendizagem de alemão pôde ser confirmada, sendo o parentesco etimológico entre as duas línguas um dos mais importantes fatores para se determinar a ocorrência de influência interlinguística. Por outro lado, a interferência linguística resultante da coexistência de ambas as línguas demanda o desenvolvimento de uma didática do plurilinguismo que compreenda métodos alternativos para o ensino/aprendizagem de alemão como segunda língua estrangeira no Brasil.
Redensarten sind für die Deutsch als Fremdsprache Studierenden im hohen Grad interpretationsbedürftig. Auch der Muttersprachler braucht für sie häufig eine nähere Erklärung, die im vorliegenden Fall formal (Redensart veraltet und wegen antisemitischer Sicht nicht verwendbar) und inhaltlich (Zusammenhänge, die kaum einer ahnt) sein muss. Redensarten können einen weitreichenden kulturellen Hintergrund haben und sie sind selbst, entsprechend analysiert, Quelle zur Sprach- und Kulturgeschichte. Die Redensart "... wie in der Judenschule" verrät uns zudem überraschenderweise etwas über die Frühform literarischer Entwicklung im Kulturprozess von der Mündlichkeit zur Schriftlichkeit.
Locative inversion in Cuwabo
(2014)
This paper proposes a detailed description of locative inversion (LI) constructions in Cuwabo, in terms of morphosyntactic properties and thematic restrictions. Of particular interest are the use of disjoint verb forms in LI, and the co-existence of formal and semantic LI, which challenges the widespread belief that the two constructions cannot be found in the same language.
Introduction
(2014)
Bantu languages have been at the heart of the research on the interaction between syntax, prosody and information structure. In these predominantly SVO languages, considerable attention has been devoted to postverbal phenomena. By addressing issues related to Subjects, Topics and Object-Verb word orders, the goal of the present papers is to deepen our understanding of the interaction of different grammatical components (syntax, phonology, semantics/pragmatics) both in individual languages and across the Bantu family. Each paper makes a valuable contribution to ongoing discussions on the preverbal domain.
Metodologija morfonološkoga pravopisa (metodološki postupci u Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine)
(2014)
U Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine, nastalome u Uredu za hrvatski jezik, stoji da su ga sastavili članovi Ureda Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić uz suradnju drugih članova. Riječ je o jedinome hrvatskom pravopisnom priručniku u potpunosti zasnovanu na morfonološkome pravopisnom načelu koji je bio službeno propisan (na temelju odluke Ministarstva narodne prosvjete 3. studenoga 1943). Kako ta pravopisna knjiga predstavlja prekid s dotadašnjim smjerom razvoja hrvatske suvremene pravopisne norme kao pretežito fonološke (tj. fonološkomorfonološke), zanimljivo je razmotriti metodologiju njezina sastavljanja. U tome se smislu u analizu uključuju tri aspekta: određenje dosega pravopisne relevantnosti (opseg pojedinačnih problema uvrštenih u pravopisne teme), oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila (metajezik pravopisa, tj. kako se u pravopisnoj knjizi gradi popularnoznanstveni diskurs kojim se želi komunicirati s korisnikom) i struktura pravopisne knjige (razina obrade pojedinoga pravopisnog problema: obrada u poglavljima, rječniku, dodacima i sl.). Uz pogled u metodologiju sastavljanja ovoga Pravopisa – knjige koja, zanimljivo, nema ni predgovor ni pogovor – razmotrit će se i njegove poveznice s drugim hrvatskim pravopisnim knjigama.
In der emotional geführten Sprachverfallsdebatte wird besonders die Apostrophsetzung vor dem Genitiv- und dem Plural-s, vulgo Deppen-Apostroph, kritisiert und als vermeintliche Entlehnung aus dem Englischen stigmatisiert. Erst seit kurzem liegen mit Scherer (2010, 2013) korpusbasierte Untersuchungen vor, die eine angemessene Interpretation dieses graphematischen Wandels erlauben, der weitaus älter ist als gemeinhin vermutet. Generell erweist sich, dass viele als neu und bedrohlich empfundene Sprachveränderungen bereits vor über hundert Jahren meist ebenso emotional gegeißelt wurden. Der Beitrag befasst sich hauptsächlich mit der diachronen Entwicklung des phonographischen Apostrophs zu einem morphographischen, dessen Funktion nun nicht mehr darin besteht, nicht-artikulierte Laute zu markieren, sondern morphologische Grenzen (Uschi's, Joseph K.'s, CD's ). Deutlich wird, dass der Apostroph der Gestaltschonung komplexer Basen dient, deren Gros aus Eigennamen besteht. Anschließend wird in einem kürzeren Teil nach der Entstehung und Beschaffenheit dieser s-Flexive selbst gefragt. Diese sind ihrerseits Ergebnis flexionsmorphologischer Umstrukturierungen und garantieren maximale Konstanthaltung des Wortkörpers. Abschließend wird noch die neueste Entwicklung gestreift, die in der Deflexion ebendieser s-Flexive besteht und die sich wieder am deutlichsten bei den Eigennamen manifestiert. Diese haben als Quelle all dieser Entwicklungen zu gelten (vgl. des Irak, des Helmut Kohl, auch des Perfekt, des LKW, des Gegenüber ). Insgesamt ist festzustellen: Nicht nur die Apostrophsetzung vor s-Flexiven, sondern auch die s-Flexive selbst sowie ihr derzeitiger Abbau dienen ein und derselben Funktion: Der Schonung durch Konstanthaltung markierter Wortkörper, worunter mehrheitlich Eigennamen fallen, daneben auch Fremdwörter, Kurzwörter und Konversionen. Damit sind es die Eigennamen, die Ausgangspunkt und Ursache tiefgreifenden flexionsmorphologischen und graphematischen Wandels bilden.
The papers in this volume take up some aspects of the preverbal domain(s) in Bantu languages. They were originally presented at the Workshop BantuSynPhonIS: Preverbal Domain(s), held at the Center for General Linguistics (ZAS), in Berlin, on 14-15 November 2014. This workshop was coorganized by ZAS (Fatima Hamlaoui & Tonjes Veenstra) and the Humboldt University (Tom Güldemann, Yukiko Morimoto and Ines Fiedler).
This article deals with the topic of dyslexia in adults and its consequences for learning German during university studies; the author explores the extent to which an optimized German text influences understanding. The results of research on dyslexia and psycholinguistic research on text understanding show that depending on the text structure and the simplicity of the linguistic means used, different levels of text understanding may be expected. The main tool of the research is text optimization based on a practical application of the "Hamburg concept of understandability", involving four text properties which make the text understandable to different extents.
Der Aufsatz untersucht das syntaktische Verhalten nicht-satzförmiger Adverbialia im Deutschen und im brasilianischen Portugiesisch in vergleichender Perspektive. Behandelt werden Adverbialia aus sechs Klassen, deren semantische Funktionen von der Sachverhaltsbeschreibung bis zur Beschreibung von Handlungsabsichten des Sprechers reichen. Insgesamt zeigen sich große Ähnlichkeiten zwischen den Vergleichssprachen. Im Deutschen scheint eine etwas stärkere Tendenz zu bestehen, Adverbialia syntaktisch zu integrieren, während es im Portugiesischen mehr Möglichkeiten gibt, sie desintegriert zu verwenden.
Irene Heim in unpublished work proposed a new syntax-semantics interface for propositional attitude reports based on an ontology without transworld individuals, but counterpart functions instead. We show that the approach can capture the 'de re'/'de dicto' distinction, but makes different predictions from accounts with transworld individuals. Specifically, the account uses a non-invertible counterpart functions: a single individual in an alternative world can be the counterpart of many individuals of the real world. The directionality of counterpart functions predicts that a 'de dicto' interpreted DP cannot be an argument of a 'de re' interpreted predicate. We show that the predicted restriction is corroborated by existing work on restrictions on 'de re' interpretation. The derivation of constraints on 'de re' interpretation argues empirically for the counterpart ontology and Heim’s implementation thereof.
The late physicist Carl Sagan, whom I quote in the first part of my title, skillfully phrased the common sense view on evidence in the mature sciences. In linguistics, however, evidence has become a controversial issue, especially so when it comes to the investigation of less well studied languages. In this paper, I argue that Sagan's principle should be applied to linguistics. The growing accessibility of a wide array of experimental techniques and computational tools to analyze such data makes it feasible to back up extraordinary claims with evidence from a variety of sources. At the same time, it is in many cases possible to agree on what constitutes an ordinary claim and focus the extra effort on extraordinary claims. For non-controversial claims no more than the minimum effort to establish the claim and properly document the evidence is necessary.
Decomposing coordination
(2014)
Natural languages display a surprising diversity of expression of elementary logical operations. The study of this variation is emerging as an important topic of cross-linguistic semantics. In this paper, we address the expression of coordination from this perspective, especially coordination of individual denoting expressions such as "John and Mary". We argue that there is an underlying universal structure for individual coordination, and that the cross-linguistic variation can be explained by assuming that languages pronounce different morphemes of this universal structure. In particular, we argue that there two main types of system for the expression of individual coordination: the J-type and the μ-type. In μ-type languages the morpheme used for individual coordination also has uses a quantificational or focus particle, while in the J-type languages it doesn't. Instead at least in many J-type languages the same morpheme is used for individual and propositional coordination. The evidence we present for our model comes from two sources: new data from specific data of the J-type and μ-type languages, and from a study of the historical development of the expression of individual coordination in Indo-European which switched from a μ-type to a J-type system.
The article focuses on two objectives. First it addresses current trends in the lexical development of the German language. This investigation is based on changes within the section Fernsehabend to Fernsehzuschauerin in the "Duden – Deutsches Universalwörterbuch" between 1996 and 2011. Secondly, on the basis of the given section, the article examines to what extent this dictionary reflects current vocabulary.
U redu riječi prijedlozi imaju relativno stalno mjesto po kojemu su i nazvani – predlažu se ispred riječi na koju se odnose. U gramatikama se još spominje i postpozicija, kad prijedlozi dolaze iza riječi na koju se odnose (svemu unatoč...). U ovom radu prijedlozi se ne promatraju na morfološkoj razini, dakle na razini jedne riječi, nego se promatraju kao funkcionalna skupina koja uključuje i višerječne prijedložne izraze. Analizom su obuhvaćene i sveze riječi, odnosno koligacije temeljene na gramatičkoj uvjetovanosti sastavnica, a koje tvore jednu značenjsku cjelinu. Ta dva metodološka pomaka u percepciji prijedloga i u percepciji riječi pokazuju da se prijedlog može naći i u drugim pozicijama te se u radu analizira gdje se sve u rečenici mogu naći prijedlozi.
Rasprave : 40/1 (2014)
(2014)
U radu se analiziraju germanizmi u nekoliko izdanja Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića s nekoliko gledišta: a) što se uopće smatra germanizmom i tako označuje; b) donose li se i označuju li se kao germanizmi i unutarjezične tvorenice motivirane germanizmima te donose li se kao zasebne natuknice ili unutar tvorbenih gnijezda; c) teži li se pri donošenju etimoloških odrednica preciznosti s obzirom na dijatopijsku i dijastratsku raslojenost germanizama; d) koliko su germanizmi zastupljeni u pojedinim izdanjima rječnika.
U radu se donose rezultati istraživanja provedenoga na korpusu reklamnih tekstova te radijskih i televizijskih spotova prikupljenom od 2009. do 2013. godine. U središtu zanimanja su rječotvorbeni postupci kojima se reklamne poruke oblikuju. Analizom je utvrđeno da se radi stvaranja efekta začudnosti u primatelja poruke primjenjuju netipični tvorbeni postupci kao što su grafoderivacija i stapanje. S obzirom na njihovo mjesto u leksičkome sustavu, takve su tvorenice poseban tip prigodnica, tzv. reklamni okazionalizmi.
Proslov
(2014)
U ovome se radu bavimo formom i funkcijom poštapalica u razgovornom bosanskom jeziku s obzirom na njihovu pozicijsku valentnost u konstrukcijskim komunikacijskim jedinicama (TCU). Poštapalice zauzimaju periferno mjesto u formalno-gramatičkim modelima i najčešće se analiziraju sa stilskog ili sociolingvističkog aspekta, pri čemu se njihova uporaba ne preporučuje, jer se smatraju obilježjem lošeg govornog stila i nepotrebnim dodatcima u govoru. Ovdje ih promatramo s aspekta njihove uporabe pri organizaciji i konstrukciji komunikacijskih cjelina i tvrdimo da su poštapalice neophodni konverzacijski elementi čija funkcija proizlazi iz elementarnih mehanizama konverzacijske razmjene definiranih u Sacks et al. (1974) – potrebe da se pri konverzaciji umanje praznine i simultani govor. Analiza obuhvaća oko 550 poštapalica izdvojenih iz korpusa (Kurtić et al. 2012) koji se sastoji od audio-vizualnog zapisa razgovora četiriju govornika bosanskog jezika (oko četiri sata snimljenog materijala). Služeći se metodološkim okvirom konverzacijske analize, opisat ćemo različite funkcije poštapalica, čime ćemo nastojati revidirati tvrdnje da su poštapalice smetnja u konverzaciji.
U ovome se radu nastoji prikazati položaj nekih promjenljivih i nepromjenljivih nenaglasnica u kajkavskome književnom jeziku i u suvremenim kajkavskim govorima u odnosu na kajkavsku gramatičku normu. Istraživanje nenaglašenih rečeničnih sastavnica u kajkavskome narječju temelji se na rezultatima ankete provedene u svibnju i lipnju 2012. godine na Učiteljskome fakultetu u Zagrebu, Odsjeku u Čakovcu te, prema dijalektološkim kriterijima, na odabranim starijim ispitanicima.
Rezension zu Zengin, Dursun: Türk Toplumunda Adlar ve Soyadları. Sosyo-Kültürel ve Dilbilimsel Bir Yaklaşım, Kurmay Yayınları, 2014
The article focuses on the current state of research in simultaneous interpreting (SI), comparing cognitive pragmatic models with cognitive linguistic approaches. The author offers an objective list of the advantages and disadvantages of the cognitive linguistic approach and other models currently used in SI. The aim of the article is not to present a one-sidedly positive assessment of the cognitive linguistic approach, but instead to arrive at a balanced evaluation of the individual approaches and the possibilities offered by the models under investigation. The author also points out further approaches that could be characterized as covertly cognitive.
U ovome se radu obrađuju naglasne značajke u govorima i toponimiji Zažablja i Popova. U prvome se dijelu rada iznose bitne fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke značajke obrađenoga područja te ga se uspoređuje s drugim štokavskim govorima. U središnjemu se dijelu rada obrađuju mjesne naglasne osobitosti, primjerice naglašivanje starih i suvremenih posuđenica, razlikovna uloga naglaska te odrazi praslavenskih naglasnih paradigma. U završnome se dijelu iznose i neke naglasne razlike u mjesnim govorima, poglavito s obzirom na narodnosnu pripadnost.
Rad je nastavak istraživanja nazivlja za rodbinske veze u hrvatskome jeziku. Promatra rodbinsko nazivlje u čakavskome narječju hrvatskoga jezika, i to samo za jednu rodbinsku vezu u značenju ‘sestrina kći’. Narječna građa ekscerpirana je iz upitnika za Hrvatski jezični atlas prikupljenih na teritoriju čakavskoga narječja i dostupnih dijalektnih rječnika čakavskih govora. Usto, donose se potvrde iz povijesnih rječnika koje su uspoređene s hrvatskim standardnim jezikom. Pronađeni su sljedeći nazivi: bratučeda, nećakinja, neputa, nevoda, nevča, sestrična…
U bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, s fleksibilnim (gotovo slobodnim) redom riječi, prijedložno-padežni izrazi s mjesnim značenjem popunjavaju funkciju mjesnog adverbijala (kada se odnose na predikat), ali stoje i kao dopuna imenskoj riječi (kada se u atributskoj funkciji odnose na supstantiv), što može dovesti do mogućih dvosmislenih izraza, i/ili potpuno gramatički nepravilnih kombinacija, zavisno od reda riječi, odnosno zavisno od pozicije takvih konstrukcija u rečenici. U ovom radu daju se neki primjeri nepravilnog rasporeda riječi, odnosno primjeri s pogrešnom pozicijom rečeničnih elemenata, konkretno mjesnog adverbijala, što rezultira ambigvitetnim (dvosmislenim) konstrukcijama s prijedložno-padežnim izrazima. Vidjećemo da je u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku ova pojava često prisutna, a naročito zapažena u govornom jeziku i kolokvijalnom diskursu, ili na primjerima žurnalističkog stila (diskursa). Moguće rješenje kojim bi se izbjegao ambigvitet vezan za prijedložno-padežne izraze s mjesnim značenjem jeste dosljedno poštivanje pravila o osnovnom redu riječi koje mjesni adverbijal postavlja u postverbalnoj poziciji i ne uz neku imensku riječ.
U članku se opisuje naglasak imenica u govoru mjesta Kali na otoku Ugljanu. Uvodni dio rada čini kraći prikaz kaljskih glasova i deklinacije kaljskih imenica, jezgru čini pregled kaljskih imeničkih naglasnih paradigama te naglaska imenica s prefiksima i sufiksima, a na kraju se nalaze popis češćih kaljskih imenica i kraći kaljski tekst kao primjer govora.
Sadržaj: 1. Uvod; 2. Glasovi; 3. Oblici imenica; 4. Naglasak imenica; 5. Naglasak imenica s nekim sufiksima i prefiksima; 6. Češće kaljske imenice podijeljene na sinkronijske naglasne paradigme; 7. Primjer kaljskoga govora; Literatura
U radu su prikazani refleksi praslavenskih naglasnih tipova imenica a-deklinacije u mjesnom govoru Dolnje i Gorenje Mraševo, koji pripada skupini dolenjskih narječja slovenskoga jezika. Opisan je i naglasni sustav navedenoga govora s naglaskom na nizu oblika u kojima se pojavljuje postpraslavenski novi cirkumfleks. Povijesnojezična analiza naglasnih tipova imenica a-deklinacije donosi neke važne spoznaje za naglasni sustav slovenskoga jezika. U govoru dolazi do analognoga podudaranja samoglasnika praslavenskoga naglasnog tipa a, s imenicama praslavenskoga naglasnog tipa b i to refleksa imenica s praslavenskim dugim samoglasnikom u jedinom/zadnjem slogu osnove, što je posljedica prenošenja naglaska na dužinu. Novost predstavlja analogija u instrumentalu množine. Kod nekih je imenica praslavenskoga naglasnog tipa c očuvano povlačenje cirkumfleksa na dužinu uz proklitike (mr. na glàːvo, na nùːge). Došlo je također i do podudaranja imenica praslavenskoga naglasnog tipa b, koje imaju u jedinom/zadnjem slogu osnove praslavenski kratki samoglasnik ili poluglas, s imenicama praslavenskoga naglasnog tipa c, koje imaju u jedinom/zadnjem slogu osnove praslavenski kratki samoglasnik ili poluglas.
U hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku postpozicija pridjeva smatra se manje obilježenom od antepozicije, a rezultat je utjecaja grčkoga i latinskoga jezika, s kojih su se tekstovi prevodili. Stoga je cilj ovoga istraživanja, koje je provedeno na građi Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, bio utvrditi čimbenike koji utječu na odabir antepozicije pridjeva. Razmotreni su ovi čimbenici: pridjevni vid i s njim povezani kratki i dugi pridjevski oblici, tvorbeno značenje pridjeva, ustaljeni izrazi (imena, nazivi), višečlane skupine, razbijanje imenske skupine, koordiniranje atributa, odnos imenske skupine prema ostatku rečeničnoga ustrojstva, usporedne sintaktičke strukture, stilističko variranje reda riječi u skupini.
Ovaj rad predstavit će akcentuaciju, podrijetlo i distribuciju naglasaka u kajkavskim govorima istočne ludbreške Podravine. Prozodija ludbreških govora naselja istočno od Ludbrega, u smjeru Ludbreg – Legrad, nije prikazana u dosadašnjim istraživanjima mjesnih govora toga kraja pa je cilj ovoga rada opisati sadašnje stanje koje se zbog utjecaja medija i migracija stanovništva mijenja, a jedna od očekivanih promjena u razvoju fonoloških sustava mjesnih govora gubljenje je oprjeke po kvantiteti. Istraživanja će se nadovezati na dosad provedena istraživanja fonoloških sustava govora ludbreške Podravine.
U ovome će se radu dati uvod u optimalnosnu teoriju (engl. Optimality Theory, Prince i Smolensky 1991/1993, 2004), jednu od najznačajnijih suvremenih teorija jezika. Iako uživa najveći ugled među fonolozima, prikazat će je se kao opću jezičnu teoriju s naglaskom na njezinu primjenu u fonologiji. Prikazat će se kontekst njezina nastanka s obzirom na tada vodeću generativnu fonološku teoriju i naravnu fonologiju te će se predstaviti njezino polazište i ciljevi. Objasnit će se temeljni pojmovi optimalnosne teorije (ograničenja, obilježenost, vjernost, optimalnost) i pretpostavljeni model gramatike (input, output, generator, evaluator) te će se uvesti u princip jezične analize u njezinu teorijskom okviru, a analiza će se oprimjeriti na dvjema fonološkim pojavama – jednačenju šumnika po zvučnosti u suglasničkome skupu i obezvučivanju na kraju riječi.
U hrvatski su jezik tijekom povijesti ulazile riječi ponajviše iz zemljopisno najbližih jezika, najčešće i službenih ili glavnih jezika nekadašnjih zajedničkih država. Nedvojbeno je velik utjecaj imao i latinski jezik jer je bio temelj nadgradnje hrvatskoga književnog i standardnog jezika te sredstvo očuvanja identiteta hrvatske nacije i hrvatskoga jezika. Ruski jezik ne pripada teritorijalno bliskim jezicima, a nema ni spomenutu vrijednost latinskoga jezika. Njegov je utjecaj na hrvatski jezik kulturološki: kroz književnost te nacionalnu i društvenu politiku. Rusizmi u hrvatski jezik ulaze tijekom triju razdoblja: 1. razdoblje ilirskoga pokreta (uz izravni utjecaj B. Šuleka), 2. razdoblje poslijeratne Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza (sovjetizmi), 3. razdoblje nakon raspada socijalističkih država i oblikovanja demokratskih i samostalnih zemalja – Republike Hrvatske i Ruske Federacije. U posljednjemu razdoblju gotovo je dokinuta upotreba sovjetizama, no aktivirali su se drugi rusizmi. Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića kulturno je dobro hrvatskoga jezika te je ujedno i pokazatelj utjecaja političkih i kulturoloških čimbenika na razvoj hrvatskoga jezika. Kroz Rječnik se tako može pratiti i sudbina rusizama u hrvatskome jeziku. Cilj je ovoga rada prikazati položaj i opis rusizama u hrvatskome jeziku kroz odabrana izdanja Rječnika.
U članku se analiziraju pojedina značenja perceptivnih glagola vidjeti i gledati u hrvatskome jeziku te njihova vidska obilježja. Glagol vidjeti u značenjima fizičke percepcije funkcionira u rečenici kao svršeni i kao nesvršeni glagol. Glagol gledati u značenju fizičke percepcije u rečenici funkcionira kao prototipni nesvršeni glagol, dok njegov svršeni parnjak pogledati funkcionira kao prototipni i kao neprototipni svršeni glagol, ovisno o značenju.
O kognitivnim temeljima položaja modifikatora, determinatora i kvantifikatora u imenskoj sintagmi
(2014)
U središtu je pozornosti ovoga rada redoslijed pridjevnih (premodifikacijskih), determinacijskih te kvantifikacijskih sastavnica višestrukosloženih imenskih sintagmi u hrvatskom jeziku. Metodologijom kognitivne gramatike (Langacker 1987, 1991, Taylor 2002, Radden i Dirven 2007) na nekoliko se tipičnih primjera najprije objašnjavaju značenjski aspekti koji uvjetuju neutralan redoslijed njihovih sastavnica, a zatim se preispituje manja ili veća neovjerenost pojedinih konstrukcija pri promjeni redoslijeda sastavnica. Ključnim semantičko-pragmatičkim čimbenikom koji uvjetuje veću ili manju ovjerenost takvih konstrukcija, a uvjetovanu promjenom redoslijeda sastavnica, smatra se referencija odnosno ‘usidrenje’ (engl. grounding) koja se odnosi na uspostavljanje „mentalnoga kontakta” sudionika govornoga čina s referentom imenske sintagme. S obzirom na to posebna se pozornost posvećuje značenjskim razlikama između elemenata referencije – determinatora, relativnih i neodređenih apsolutnih kvantifikatora – te pridjevnih premodifikatora i određenih apsolutnih kvantifikatora (brojeva) koji to nisu.
U radu se analizira metoda opisa tvorbe pridjeva u Grammatik der illyrischen Sprache (Wien, 1854.) Andrije Torkvata Brlića i u Slovnici Hèrvatskoj za gimnazije i realne škole (Zagreb, 1859.) Antuna Mažuranića. Modeli se opisa tvorbe pridjeva propituju s obzirom na tvorbene načine te pripadajuće im sufikse i tvorbene preoblike. Dobiveni se rezultati analize uspoređuju sa suvremenim pristupima gramatičkim tvorbenim opisima pridjeva u hrvatskome jeziku.
Autor, motiviran ponajprije poznatom pretpostavkom o tome da je Marko Marulić možda studirao pravne znanosti, prvo daje pregled dosadašnjih ograničenih pokušaja da se govori o pravnoj terminologiji u Marulićevu opusu na hrvatskom jeziku. Poslije se, s obzirom na to da se u prikazanoj literaturi katkada implicira (ali i eksplicira) da se Marulić koristi tim terminima zato što je bio pravnik, pretragom spomenutog opusa u potrazi za potencijalnim pravnim terminima pokušava utvrditi može li se takvo razmišljanje bolje potkrijepiti ili pak opovrgnuti. Na kraju se raspravlja o metodološkim problemima, ograničenjima, ali i mogućnostima poboljšanja takvih filoloških istraživanja.
Rasprave. 39/1 (2013)
(2014)
Vremenski instrumental
(2014)
Tema članka je naglasak i-glagolâ u govoru mjesta Banjole (oko 6 km južno od Pule), koji pripada premanturskoj skupini govorâ jugozapadnoga istarskog dijalekta. Ta je skupina govora zanimljiva jer se odlikuje nekim obilježjima tipičnima za štokavsko narječje (npr. nastavak -ā u Gmn.) te vjerojatno predstavlja ostatak prijelaznih južnočakavsko-zapadnoštokavskih govora, donesen u Istru tijekom seobâ u 16. i 17. st. Naglasni se sustav tih govora i u općim crtama donekle razlikuje od onoga ostalih JZ istarskih govora; npr. naglasak se tu povlači na prethodni slog u većem broju okolinâ, čuva se preskakanje naglaska na prednaglasnice i sl., zbog čega se oni, uz ostalo, i svrstavaju u zasebnu skupinu.
Kada je riječ o naglasku i-glagolâ, stanje je u raznim slavenskim govorima raznoliko i složeno. Opis situacije u govoru Banjolâ dopunit će sliku dobivenu istraživanjima drugih slavenskih govorâ te pripomoći rekonstrukciji naglaska toga glagolskog tipa u općeslavenskom.
Na tragu učenja praške funkcionalne (aktualne) rečenične perspektive o osnovnom i aktualiziranom redu riječi razmatrat će se redoslijed sastavnica u složenim strukturama (subordiniranima i koordiniranima). U prvome redu zanimat će nas poredak surečenica (klauza) u sastavu zavisnosložene rečenice. Postavlja se naime pitanje čime sve može biti uvjetovana anteponiranost zavisne surečenice (tzv. inverzija), i to u različitim tipovima tekstova odnosno komunikacijskim situacijama (npr. u akademskom/ znanstvenom i/ili predavačkom diskursu, potom u privatnim razgovorima itd.). U tu svrhu pozornost ćemo obratiti na primjere poput ovih: Kao što je naslovom najavljeno, bavit ćemo se složenim rečenicama.; Kako bismo ubrzali objavljivanje zbornika, želja nam je što prije skupiti radove.; Kao što je prethodno rečeno, nastava počinje u listopadu.; Ako ne prekineš s glupostima, odlazim!; Dok ne ispraviš jedinice, ništa od izlazaka! i sl. Što se pak nezavisnosloženih rečenica tiče, ponajprije ćemo se suočiti s pitanjem utvrđivanja primarnog redoslijeda sastavnica (Sjedim i razmišljam. ili Razmišljam i sjedim.), da bismo potom pokušali utvrditi moguće razloge remećenja toga redoslijeda (npr. Umro – brao trešnje i pao sa stabla. prema Popeo se, brao trešnje, pao sa stabla, umro.). Naposljetku budući da pristajemo uz gledište da se već složena rečenica može smatrati činjenicom teksta (J. Silić), ali i zbog toga što se aktualizirani red riječi/komponenata ostvaruje upravo u (kon)tekstualno uključenoj rečenici, u svjetlu ćemo novije lingvistike teksta (R. de Beaugrande i W. Dressler) o redoslijedu komponenata promišljati kao o kohezivnom sredstvu.
U članku je riječ o sklonidbi i naglasku imenica srednjega roda o-sklonidbe u mjesnom govoru sela Jevšček pokraj Livka (općina Kobarid, Slovenija), koji pripada nadiškomu dijalektu slovenskoga, i to sa sinkronijskoga i dijakronijskoga aspekta. S aspekta jezikoslovnoga opisa prikazani su nastavci i njihova distribucija s obzirom na osnovu te naglasni tipovi i njihove paradigme. U jezičnopovijesnome dijelu određuje se povijesni izvod pojedinih nastavaka i naglasnih tipova. Opisani oblici i naglasni sustav postavljaju se u širi slovenski i slavenski kontekst.
U ovome radu autor će, na osnovu vlastitih istraživanja, pokušati dati sumaran prikaz akcenatskih svojstava govora otoka Iža, smještenog u zadarskom arhipelagu. Namjera mu je smjestiti iški govor i akcenatski sustav među drugim čakavskim otočkim govorima, dati fonetski i fonološki opis pojedinih akcenata i potkrijepiti ih primjerima koje je čuo od iških govornika i, konačno, pokušati utvrditi fonološki status čakavskog akuta u iškome govoru. Budući da su istraživanja bila ograničenoga karaktera, ovaj rad nije zamišljen kao konačan opis, već kao polažišna točka za buduća istraživanja koja je potrebno izvršiti na osnovu kojih će se moći napraviti što iscrpniji i potpuniji opis iškoga govora i akcenatskoga sustava.
Uvod
(2014)
Sintaksa se u ranom jezičnom razvoju povećanjem kronološke dobi mijenja i usložnjava. Različitim teorijskim modelima pokušava se opisati razvoj sintakse, ali i put kojim dijete od najranijih iskaza dolazi do kompetencije odraslog govornika. Slijedeći navedenu misao, Tomasello (2006) je ponudio opis gramatičkih struktura ranih višečlanih iskaza kojim prikazuje put usložnjavanja sintakse iskaza, od jednočlanih i višečlanih iskaza (kombinacije riječi, pivot-sheme, konstrukcije zasnovane na čestici) do apstraktnih konstrukcija. Posebno su za opis ranog razvoja sintakse važne dvije kategorije konstrukcija, pivot-sheme (engl. pivot schemes) i konstrukcije zasnovane na čestici (engl. item-based constructions). Pivot-sheme definirane su kao dvočlane konstrukcije u kojima postoji ‘stalni’ element koji se nadopunjava novim elementima. Konstrukcije zasnovane na čestici od pivot-konstrukcija razlikuje veća sloboda u leksičkom izboru te prikladna uporaba gramatičkih kategorija (uporaba morfologije i reda riječi). Ovim se istraživanjem željelo provjeriti uklapaju li se hrvatske dvočlane glagolske konstrukcije u uobičajene podjele pivot-konstrukcija i konstrukcija zasnovanih na čestici i kakav je njihov red riječi s obzirom na tipološke karakteristike, odnosno morfološku razvedenost i relativno slobodan red riječi hrvatskoga jezika. Istraživanjem su obuhvaćeni dvočlani glagolski iskazi u Hrvatskom korpusu dječjeg jezika (HKDJ – Kovačević 2002). Izdvojene su i opisane pivot-konstrukcije te njihov put prema sintaktički složenijim oblicima, konstrukcijama zasnovanima na čestici. Rezultati hrvatskih dvočlanih iskaza upućuju na vrlo ranu uporabu gramatičkih morfema što nije u skladu s istraživanjima provedenima u engleskom jeziku. Nadalje, definicija pivot-shema samo se djelomično može primijeniti na iskaze pronađene u HKDJ-u. Hrvatske pivot-konstrukcije sadrže specifične morfološke i sintaktičke veze, različite od potpunoga gramatičkog sustava odraslih govornika, ali nedvojbeno s pripadajućim značenjima. Istraživanje je pokazalo da tipološke osobine određenog jezika utječu na razvoj sintakse pri usvajanju jezika te potiču ranu pojavu složenih gramatičkih elemenata.
Složeni glagolski predikat u hrvatskom kajkavskom književnom jeziku sa stajališta reda riječi
(2014)
U radu se donosi raščlamba reda riječi u rečenicama sa složenim glagolskim predikatom.1 Na korpusu tiskanih tekstova na hrvatskom kajkavskom književnom jeziku utvrđuje se redoslijed sintaktičkih jedinica složenoga glagolskog predikata, mjesto složenoga glagolskog predikata u rečenici te njegov suodnos s drugim rečeničnim dijelovima.
U radu se razmatraju strukturna svojstva i distribucija parentetičkih izraza s glagolima govorenja u hrvatskome jeziku. Noseći izraz u koji je umetnut parentetički izraz s glagolom govorenja najčešće je rečenica, a znatno rjeđe koja druga sintaktička skupina. Distribucija je parentetičkoga izraza pritom prilično slobodna. Smještanje parentetičkoga izraza obično poštuje granice maksimalnih projekcija. Iskazi koji sadrže parentetičke izraze s glagolima govorenja mogu se semantički podijeliti u dvije skupine, na one usmjerene prema govorniku i one usmjerene prema subjektu. Čimbenici su koji u hrvatskom jeziku određuju je li iskaz usmjeren prema govorniku ili prema subjektu: smjer pronominalizacije, inverzija subjekta i predikata, različito ponašanje u dosegu niječnice i različita intonacija. Da parentetički izrazi tvore s nosećim izrazom jednu sintaktičku cjelinu potvrđuje, osim utjecaja dosega niječnice, i asimetrija u odnosu zamjenica i kvantifikatora te sličnosti takvih iskaza s posebnim pitanjima, odnosno s wh-pomicanjem: fakultativnost inverzije subjekta i predikata uvjetovana pragmatičkim čimbenicima, dalekometna ovisnost te slično ponašanje glede otočnih ograničenja. Heterogeno ponašanje dviju vrsta iskaza upućuje na to da vjerojatno imaju različitu unutarnju strukturu. Autor zaključuje da razlika nije u tome kako je parentetički izraz uklopljen (spojen) u noseći izraz, nego samo u unutarnjoj strukturi parentetičkoga izraza. U iskazima usmjerenim prema subjektu na mjestu objekta parentetičkoga glagola spojena je kopija nosećega izraza, a u onima koji su usmjereni prema govorniku na tom je položaju samo prazni operator OP koji je pomaknut na položaj specifikatora i koindeksiran s nosećim izrazom. Budući da za primjere usmjerene prema subjektu nije prikladan opis s pomoću operacije pomakni, autor kao alternativu predlaže pretpostavku da je riječ o eliptičnim iskazima u kojima je poništena dopumbena rečenica parentetičkoga glagola koja je identična nosećemu izrazu.
В докладе рассматривается употребление глаголов mít/иметь/имам с учетом изменения их значения в результате изменений порядка слов и с учетом вопросительных предложений. Особенно интересным оказалось употребление глагола mít в чешском языке, т.к. порядок слов в чешском предложении определяет в каком значении он употреблен – поссессив- ном или модальном. Рассматриваются случаи типа Proč to má dělat? Má to proč dělat?, когда порядок слов в чешском определяет совершенно раз- ные эквиваленты на болгарском и на русском языках. При том значение во втором случае тоже трудно однозначно интерпретировать как поссес- сивное или грамматикализованное. На фоне употребления этих глаголов со значениями поссессивными, экзистенциальными, грамматикализованными и фразеологизованными оказывается, что модальное значение чешского глагола mít в вопросительных предложениях прямо зависит от порядка слов. В переводах на болгарский и на русский языки значение чешских выражений однозначно определяется их модальным или пос- сессивным соответствием как б. трябва / има или р. должен / есть.
U radu se račlanjuje odnos reda riječi i negacije u hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku. Prvi se vid toga odnosa tiče položaja niječnih izraza ne, ni i bez. U zadanome korpusu oni stoje ispred, odnosno lijevo od jezične jedinice koju niječu. Jedinica ispred koje se niječni izraz nalazi nije nužno glagol, pa ni finitni glagolski oblik. Položaj niječnih izraza povezan je i s razlikom, odnosno s utvrđivanjem razlike između sastavničke negacije, kao negacije nepredikatne sastavnice, i rečenične negacije, negacije predikata. Konačno, o redu riječi ovisi hoće li se ili neće provesti niječno slaganje. U hrvatskome je crkvenoslavenskome jeziku provođenje niječnoga slaganja djelomično (ne i proizvoljno), a ovisi o tome na kojemu se mjestu u rečenici nalazi niječna zamjenica ili prilog.
Obligatory control refers to the relation of obligatory coreference between one of the arguments in the matrix clause and an unexpressed argument of the subordinate infinitive. This paper provides examples of subject and object control in Croatian that reveal significant differences between these two constructions. Subject control is understood as a purely syntactic relation, while the analysis of object control requires the introduction of semantic macroroles. The two constructions are therefore based on different basic principles, which results in various asymmetries with regard to restrictions on possible syntactic realizations. Moreover, the limitations on scope interpretation of temporal adverbs resulting from word order changes in object control constructions suggest that the two verbs in object control might form a tighter unit than those in subject control constructions.
Ovaj se rad bavi položajem zanaglasnica u kontekstu njegove obrade u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama. S obzirom na to da pisani korpus pokazuje velika odstupanja od klasičnoga tumačenja Wackernagelova pravila (Peti-Stantić 2007), htjele smo ovu pojavu istražiti u kontekstu odnosa nastavnika hrvatskoga jezika prema poučavanju pravila o položaju zanaglasnica. Dosadašnji radovi u ovome području pokazuju različite težnje. Dok većina suvremenih gramatika (Babić i dr. 2007, Barić i dr. 2005, Težak i Babić 1994) staje u prilog prozodijskome tumačenju Wackernagelova pravila, prema kojemu se zanaglasnica uvrštava iza prve naglašene riječi u rečenici, neki suvremeni jezikoslovci (Peti-Stantić 2002, 2002a, 2006, 2007) zagovaraju sintaktičko tumačenje ovoga pravila u hrvatskome jeziku, prema kojemu se zanaglasnice smještaju iza prve naglašene sintaktičke jedinice. Ovi drugi svoje tvrdnje podupiru neskladom između propisanih pravila i stvarne uporabe, tj. korpusa, a naše se istraživanje bavi sličnim problemom – odnosom između načelnih i praktičnih elemenata poučavanja ovoga pravila. Ispitivanje predodžbe nastavnika o pravilu o položaju zanaglasnica u hrvatskome jeziku te prakse poučavanja toga pravila otkrilo je da nastavnici daju prednost prozodijskom tumačenju Wackernagelova pravila, no nisu skloni ispravljanju učenika koji ga drugačije primjenjuju.
The paper considers the interdependence between word order, congruence and formal cases – the means which, together with lexical meaning and formal class markers, explicate the concrete syntactic relations in a sentence. There are languages (including the Slavic ones) in whose structure congruence is very important. They may or may not possess formal cases. Even if they have no formal cases their word order is relatively free due to the compensatory role of congruence, which is often, but not always, able to eliminate potential ambiguity in the sentence, assisted to a certain extent by animacy, definiteness, pronoun duplicates of the objects and extra-linguistic knowledge (and Modern Bulgarian is good enough to illustrate this). At the same time, even in congruence languages with formal cases there are strict word order rules. In both kinds of congruence languages the violation of these rules can make a sentence utterly unintelligible (the last is exemplified by a couple of lines from Spanish and Ukrainian poetry).
Croatian negative indefinite expressions, or the so-called ni-words, are complex forms made by adding the prefix ni- to simple forms of indefinite pronouns. The Croatian standard norm prescribes that in prepositional phrases involving negative idefinite pronouns (the so-called ni-pronouns), the negative element ni should be separated from the pronoun and put in front of the preposition. However, in everyday communication one may often notice the use of the word order P + negative indefinite pronoun, and this word order has also made its way into newspapers and other media. This paper attempts to determine whether there is a significant difference in meaning between the order ni + P + indefinite pronoun and the order P + negative indefinite pronoun to account for such a change in language. We also analyze the frequency of use of these two different word orders in the Croatian National Corpus, examining eleven most frequent prepositions and six simple indefinite pronouns.
U ovome se radu opisuju glagoli negativnoga transfera kao zaseban sintaktičko-semantički razred u hrvatskome jeziku. Glagoli negativnoga transfera, primjerice glagol uzeti, kodiraju transfer nekoga predmeta između dviju osoba na obratan način od prototipnih dvoprijelaznih glagola poput dati. Naglasak se u opisu stavlja na povezanost semantičkih obilježja pojedinih glagola s njihovim sintaktičkim izrazom. Pokazuje se da odabir sintaktičkoga izraza kod glagola negativnoga transfera uvelike ovisi o tome implicira li radnja glagola neku šteta ili ne. Posebno važno mjesto u radu dano je opisu u hrvatskome inače slabo proučavanoga dativa štete. Opisana je njegova uloga u izražavanju implikacije štete, a njegova su glavna obilježja zatim povezana s većopisanim obilježjima drugih značenja dativa.
U radu su prikazana dosadašnja istraživanja u području statističke analize teksta, s posebnim naglaskom na razvoj formula čitkosti. Pored teorijskog objašnjenja čitanja, razumijevanja i čitkosti, prikazani su rezultati analize korpusa tekstova na engleskom i hrvatskom jeziku. Na kraju, preporučuje se formula čitkosti za hrvatski jezik, modificirana prema Fleschovoj formuli za engleski jezik, koja se može koristiti kao objektivni pokazatelj za grubu procjenu težine teksta na hrvatskom jeziku.
Although it is a generally acknowledged fact that Neo-Latin consists of a set of linguistic varieties, there is a short supply of research into its linguistic diversification, especially in non-literary texts. One of the characteristical text classes within Neo-Latin tradition are canonical visitations, a special type of ecclesiastical administrative texts, produced extensively after the Council of Trent in all parts of Europe that had Roman Catholic hierarchical structures. The present paper analyses the language of three canonical visitations written in 18th century Diocese of Senj and Modruš (Krbava) and tries to recognise linguistic peculiarities that could prove to be distinguishing properties for canonical visitations and similar texts.
Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (4 1966.) Bratoljuba Klaića
(2014)
Osobna su imena važnom sastavnicom rječnika stranih riječi, pa tako i Rječnika stranih riječi renomiranoga hrvatskoga leksikografa Bratoljuba Klaića. U radu se analiziraju osobna imena u četvrtome izdanju toga rječnika (Zagreb, 4 1966.) jer je to zadnje izdanje koje kao autor potpisuje sâm Klaić. Razmatra se obradba osobnih imena u rječničkome članku s osobitim obzirom na osobno ime kao dio rječničkoga članka, na odabir odrednica u rječničkome članku, na semantički opis natuknice, na tipologiju upućivanja i na osobno ime kao sintagmatsku i frazemsku sastavnicu rječničkoga članka. Na kraju se iščitavaju bitne značajke osobnoimenskoga korpusa i njegova statusa u Klaićevu Rječniku (4 1966.).
Bratoljub Klaić odabrao je oblik poslanice da bi progovorio o knjizi svoga prijatelja i istaknutoga hrvatskoga jezikoslovca Ljudevita Jonkea "Književni jezik u teoriji i praksi" koja je u vrijeme kada se pojavila (1964.) izazvala veliko zanimanje stručne i šire kulturne javnosti. Odabirom oblika poslanice htio je naglasiti pohvalničke namjere svojega teksta, ali i pružiti podršku kolegi i prijatelju koji je često prolazio teške trenutke zbog svoje borbe za pravo hrvatskoga naroda da sam odlučuje o imenu svojega jezika i o njegovoj normi.
U novoštokavskim se govorima još uvijek dobro čuvaju ostatci starih naglasnih paradigama te su terenskim istraživanjem u govoru Komazina prikupljene imenice o-osnovâ muškoga roda. U članku se iznosi trenutačno stanje i opisuju promjene koje su zahvatile sve naglasne paradigme. Potvrđena je tendencija prelaska nekih imenica iz n. p. A u n. p. B, dok u množinskim oblicima nisu zabilježene sekundarne promjene naglaska. Staro stanje, pomičnost naglaska i preskakanje na proklitiku čuva se u n. p. C, no u množini se širi nepomičan naglasak na prvome slogu. Većina imenica n. p. B mno¬žinu ujednačava prema n. p. C, dok obrnut utjecaj nije zabilježen, a na n. p. A je neznatan. Donose se primjeri koji upućuju na moguće postojanje sinkronijske n. p. D.
U prilogu je riječ o raspoređivanju suznačnih riječi, i to zamjenica i priloga (upitnih i odnosnih), čestica i veznika, u rečenicama ili surečenicama. To su riječi koje služe za povezivanje surečenica u sastavu nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica (konjunktori i subjunktori) ili za povezivanje rečenica na razini teksta (konektori), za izražavanje raznolikih modalnih značenja, za označavanje upitnosti, za isticanje, za poticanje, za nijekanje i sl. Takve se riječi dijele u dvije skupine s obzirom na to mogu li funkcionirati i kao članovi rečeničnoga ustrojstva (zamjeničke riječi) ili ne mogu (ostala vezna sredstva i čestice). Riječi iz ove druge skupine mogle bi se (bar sa sintaktičkoga stajališta) nazvati suznačnima u užem smislu. Osobita će se pozornost posvetiti raspoređivanju suznačnih riječi ili spojeva koji, čiji, i, ni, niti, a, ali, ili, što, samo što, da, zar, zar da, kao da. Bit će također riječi i o raspoređivanju suznačnih (zamjeničkih) riječi u situacijama u kojima te riječi dolaze u funkcijama koje međusobno kolidiraju, npr. u funkciji subjunktora i u funkciji nesročnoga atributa, npr. To su pravila primjena kojih zahtijeva punu koncentraciju. odnosno To su pravila kojih primjena zahtijeva punu koncentraciju.
Tema je našega rada položaj zamjeničkoga pridjeva sam uz naglašeni oblik povratne zamjenice (sebe) unutar konstrukcija s pravim povratnim glagolima. U tim konstrukcijama zamjenički pridjev sam može biti u akuzativu ili u nominativu (hvalim sam sebe / hvalim samog sebe). Poznato je svojstvo zamjeničkoga pridjeva sam da u pojačajnome značenju najčešće slijedi iza lične zamjenice, ali prethodi imenicama (On sam to radi. / Sama Marija to radi.). Cilj je ovoga istraživanja utvrditi koji mu je neobilježeni položaj uz povratnu zamjenicu te ponaša li se drukčije s obzirom na red riječ kad je u nominativnome ili u akuzativnome obliku.
In a recent article of major importance (2013), Tijmen Pronk has treated the accentuation of l-participles of the type neslъ in western South Slavic. Pronk points out correctly that Dybo’s law did not shift the accent onto final jers, e.g. in *kòņь, *bòbъ, and that the short vowel was preserved in Slovak osem < *òsmь, oheň < *ògņь, mohol < *mòglъ. Contrary to what Pronk claims, Slovene nę́sǝlis the phonetic reflex of *néslъ < *neslъ̀, Slovak niesol. The Slovene doublets (v)ǫ̑gǝl < *ǫ̀glь and (v)ózǝl < *ǫ̀zlъ suggest an earlier paradigm with vǫ̑- < ǫ̑- in the nom.sg. form and ó- < *ǫ̀- in the oblique cases. The vowel of ógǝnj < *ògņь also stems from the oblique cases. The expected neo-circumflex in the nom.sg. form is actually attested in rę̑bǝr < *rèbrь beside rę́bǝr with the reflex of Stang’s law from the oblique cases. There is no reason to assume that the accent was not retracted at an early stage in *neslъ̀, nor is there any reason to assume that Dybo’s law shifted the accent to the final jer in *dòbrъ and *sèdmь, as Pronk claims.
Hrvatski jezikoslovac, leksikograf i prevoditelj Adolf Bratoljub Klaić (Bizovac, 1909. – Zagreb, 1983.) svoj je prvi rad, pjesmu „Na grobu srpanjskih žrtava”, god. 1926. objavio kao gimnazijalac u srednjoškolskom časopisu „Omladina”. Otada se razvijala njegova djelatnost u kojoj su postupno prevladavale filološke (dijalektološke, akcentološke, pravopisne, tekstološke) teme, a u četrdesetim godinama počinje i njegova leksikografska djelatnost. Članak je pokušaj periodizacije ukupne Klaićeve djelatnosti od god. 1926. do smrti.
Reduction and deletion processes occur regularly in conversational speech. A segment that is affected by such reduction and deletion processes in many Germanic languages (e.g., Dutch, English, German) is /t/. There are similarities concerning the factors that influence the likelihood of final /t/ to get deleted, such as segmental context. However, speakers of different languages differ with respect to the acoustic cues they leave in the speech signal when they delete final /t/. German speakers usually lengthen a preceding /s/ when they delete final /t/. This article investigates to what extent German listeners are able to reconstruct /t/ when they are presented with fragments of words where final /t/ has been deleted. It aims also at investigating whether the strategies that are used by German depend on the length of /s/, and therefore whether listeners are using language-specific cues. Results of a forced-choice segment detection task suggest that listeners are able to reconstruct deleted final /t/ in about 45% of the times. The length of /s/ plays some role in the reconstruction, however, it does not explain the behavior of German listeners completely.
Establishing coherent identity patterns for literary characters in novels is a difficult task. In this respect, we assume that readers rely on pre-stored cultural models in order to construct mental models of the text content, including character identity. By significantly extending the approach by Van Dijk and Kintsch and going beyond the related accounts of Schneider and of Culpeper, we aim to clarify the constitutive role of conceptual metaphor as proposed by Lakoff et al. in processes of literary identity construction. The analysis of a corpus of three contemporary novels supports our claim that conceptual metaphors and the mapping of domains involved interact with cultural models and connect text phenomena to such prior knowledge structures. On this basis, we provide an integrated model of literary identity construction which acknowledges the constitutive value of conceptual metaphors in literary identity construction.
The article analyzes the accentuation of western South Slavic l-participles of verbal stems ending in an occlusive that are formed by adding the formant *-l- directly to the stem, e.g. *nes-lъ, Croatian nȅsao, Slovene nesel. Data from Slovene, Čakavian, Kajkavian and Štokavian dialects are compared and discussed against the background of late Proto-Slavic and early dialectal accentual and phonological changes. The operation of accentological changes such as Dybo’s law, Stang’s law and the rise of the neocircumflex, as well as the reduction of weak jers caused alternations in tone, vowel-length and position of the ictus. These alterations could be analogically eliminated or extended at different times and in different areas during the linguistic history of western South Slavic, thus causing the rise of some of the earliest isoglosses in the area in which western South Slavic is spoken.
Članak analizira akcenatski sustav valpovačkoga podravskog govora na temelju Klaićeva opisa govora Bizovca. Usporedba njegova opisa s opisima drugih dijalektologa vodi do zaključka da su razlike između postojećih opisa valpovačke akcentuacije znatne te da je Klaićev opis od svih opisa najdetaljniji i najpouzdaniji. Drugi dio članka opisuje akcenatsku karakteristiku koja dijeli valpovački govor od ostalih slavonskih govora: povlačenje naglaska s dočetnoga sloga prozodijske riječi na početni slog. Navode se neke tipološke paralele iz drugih hrvatskih govora, zatim ruskoga i litavskoga jezika. Potvrđena je teza, koju je zastupalo više jezikoslovaca, da je povlačenje naglaska posljedica utjecaja mađarskog jezika na valpovački govor.
U uvodu rada diferenciraju se morfološka (i „pravomorfološka”) i pravopisna norma, pri čemu se govori i o svojevrsnome paradoksu pravopisne norme. Metodom komparativne i kontrastivne analize u središnjem se dijelu rada raščlanjuju neki relevantni morfološki aspekti koji sudjeluju u definiranju pravopisnih načela i pravopisnih pravila. Cilj je rada osvješćivanje teorijsko-metodoloških aspekata kojima se naznačuju vidovi svojevrsna preklapanja morfologije i pravopisa, i to kroz prizmu hrvatske pravopisne norme, ali i norme nekih slavenskih jezika. U skladu s tim u zaključku se progovara o povezanosti pravopisne norme s morfološkom normom, odnosno kako posebnosti morfološke norme postaju pitanje pravopisne norme.
U radu se analizira obradba računalnih naziva u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića i Školske knjige. Analizira se ustroj rječničkoga članka natuknica koje nose terminološku odrednicu INFORM. te se analiziraju pojedini elementi rječničkoga članka (natuknica, morfološko-naglasni blok, definicija, odrednice). Leksikografska se obradba računalnih naziva uspoređuje s obradbom u postojećim englesko-hrvatskim informatičkim rječnicima (Kiš, Panian), ali i s obradbom u općim rječnicima hrvatskoga jezika (HER, Školski rječnik hrvatskoga jezika).
"Great technology, football and ..." : Malaysian language learners' stereotypes about Germany
(2014)
This study focuses on stereotypes about Germany, its culture and people, held by learners of German in a big public university in Malaysia. It examines not only the stereotypical representations of the target language country but also assesses its favourability and salience, which has not been done previously. The findings revealed that the students' stereotypes about Germany were varied and diverse. Also, they were overwhelmingly positive. The top three salient categories of images about Germany were related to technology, famous personalities – for the most part football players and scientists – and cars. The findings also indicated that very few references had been made to German culture and to its great cultural figures. The results of the present study suggest that students could benefit from a wider and deeper exposure to German culture in the language classroom.
"Jelen přeplotil skok" : kontrastiver Vergleich von Wortspielen und idiomatischen Wortverbindungen
(2014)
The article presents some of the outcomes of the contrastive comparison of the Czech original text and its German translation. It tries to show some hidden implications as well as many other peculiarities of wordplay and idiomatic phrases that a reader of the translated text may be deprived of.
In the present paper, we concentrate on (selected) Bantu and Nilotic bare-passive strategies and lay out the basis for a typology of transitive passive constructions in these languages. We argue that bare-passives constitute an optimal strategy to change prominence relations between arguments, in languages that strongly hold to the default mapping between the highest thematic role available and the grammatical subject (i.e. Spec,TP). The Nilotic and Bantu languages discussed here differ in their way of satisfying this default mapping. In particular, impersonal bare-passives satisfy it by resorting to an agentive place-holder (an indefinite subject marker) and realizing the logical agent as a lower thematic/semantic role (e.g. instrument or locative). Left-dislocation and so called 'subjectobject' reversal bare-passives realize the default matching between agent and subject in a more straightforward way, but locate the patient in a higher argument position within the inflectional domain (Spec,TopP). As argued in Hamlaoui and Makasso (2013) and Hamlaoui (2013), and in line with Noonan (1977), the present languages display a clauseinternal split between subjecthood (being the grammatical subject in Spec,TP) and topicality (being the subject of the predication, in an inflectional-domain internal Spec,TopP).
Dil öğretiminde geleneksel öğretmen merkezli ve dilbilgisi ağırlıklı metotlardan gitgide uzaklaşılmaktadır. Bu çalışmada işitsel ve görsel araçlardan biri olarak tiyatronun ders dışı sosyal aktivite olarak kullanımı ve öğrenimi hızlandırıcı etkisi incelenmiştir.
Bu amaç ile Akdeniz Üniversitesi Yabancı Diller Yüksekokulu tarafından Türkiye Burslusu 43 farklı ülkeden 70 öğrenciye (Tablo1) 30 Eylül 2013-27 Haziran 2014 tarihleri arasında verilen Türkçe eğitimi programı kullanılmıştır. Öğrencilere 960 saat Türkçe eğitimi verilmesinin yanı sıra haftada 2 saatten az olmamak üzere sosyal aktivite adı altında ek çalışmalara (koro, dans, tiyatro vs.) yönlendirilmişlerdir.
Bu çalışmada, hedef dilin öğretilmesinde tiyatro tekniğinin/ çalışmalarının öğrencinin hedef dildeki performansına etkisini belirlemek amacıyla ön test-son test kontrol gruplu yarı deneysel araştırma deseni kullanılmıştır.
Çalışma sonunda; Konuşma becerisi açısından bakıldığında Yabancı Dil Olarak Türkçe'nin Öğretilmesi (YDT) konusunda Akdeniz Üniversitesi Yabancı Diller Yüksekokulu bünyesinde ders dışında ‒ sosyal etkinlik olarak ‒ uygulanmakta olan Tiyatro Çalışmalarının öğrencilerin dil edinme performanslarına etkisinin olumlu olduğu bulgusuna ulaşılmıştır. Bununla beraber, üç alt bulgu da tespit edilmiştir: Konuşma becerisi açısından bakıldığında tiyatro çalışmalarını takip eden öğrenciler ile bu çalışmalara katılmayan öğrencilerin sınav sonuçları arasında belirli bir farklılığın olduğu sınav sonuçlarının analizi ile ortaya konulmuştur. Ayrıca, Yeterlik sınav sonucu değerlendirildiğinde tiyatro çalışmalarını takip eden öğrenciler ile bu çalışmalara katılmayan öğrencilerin sınav sonuçları arasında belirli bir farklılığın da tespiti yapılmıştır. Bunlara ek olarak, "Motivasyon açısından bakıldığında, tiyatro çalışmalarını takip eden öğrenciler ile bu çalışmalara katılmayan öğrencilerin sınav sonuçları arasında belirli bir farklılık var mıdır?" alt hipotezi de tiyatro çalışmalarının öğrenci motivasyonunu arttırdığı belirlenmiştir.
Bu bağlamda, her hafta hazırlanan öğrenci gelişim raporu ile öğrencinin dil gelişimi, motivasyonu ve öğrencinin ilgi alanları (müzik, dans, drama vs.) danışman öğretim elemanları tarafından değerlendirilmesi uygulamalarına gelecek akademik yıllarda da devam edilmesi kurumca kararlaştırılmıştır.
2013 yılında ilk kez gerçekleştirilen Öğretmenler için Alan Bilgisi (ÖABT) Almanca sınavı üniversitelerin Alman Dili Eğitimi Anabilim Dallarında ve Alman Dili ve Edebiyatı Bölümlerinde okuyan lisans öğrencileri için umut kapısı olmuştur. Bu bölümlerin öğrencileri önceki yıllarda "mezun olup diploma sahibi olmak" gibi bir amaçla okuduklarından dolayı derslere karşı motivasyonları düşük kalmaktaydı. ÖABT ve beraberinde getirdiği Almanca öğretmeni olarak atanma fırsatı sayesinde bu öğrenciler artık lisans eğitimlerini daha fazla ciddiye almaya ve olabildiğince donanımlı bir şekilde mezun olmaya çalışmaktadır.
Yukarıdaki bilgilerden hareketle bu çalışmamızda öncelikli olarak ÖABT Almanca sınavının içeriği, kapsamı, alanlara göre soru dağılımı ve puan ağırlıkları incelenecek, daha sonra da Eğitim Fakültelerinin Alman Dili Eğitimi Anabilim Dallarının müfredatı ele alınacak ve böylelikle bu bölümlerde okutulan derslerin ÖABT Almanca sınavının içeriğiyle ne derece uyumlu ve sınavı kazanıp atanabilmek adına ne derece yeterli olduğu tartışılacaktır. Çanakkale Onsekiz Mart Üniversitesi lmanca Öğretmenliği öğrencileri ile yapılan anket çalışması ışığında da öğrencilerin sınava dair görüşleri ve beklentileri analiz edilmiş ve çalışmaya monte edilmiştir.
Die Anwendung von Social Media im Fremdsprachenunterricht am Beispiel von "Twitter" Microblogging
(2014)
"Sosyal medya" sözcüğü günümüzün sloganı haline gelmiştir. Teknik olarak sosyal ağları destekleyen Web 2,0 hizmetlerinin uygulaması ile blog ve microblog hizmetleri her alanda kullanılmaya ve hiç olmadığı kadar iletişim kurulmaya başlanmıştır.
Twitter da, bu hizmetlerin ortak paydası olan dünyadan haberdar olma, olaylara katılma, bu amaçla da, fazla teknik bilgi gerektirmeden içerik oluşturma ve yayınlama özelliğini kullanıcılarına sunmaktadır. Nasıl ve ne şekilde iletişim kurulduğu çok farklılık göstermekle birlikte, paylaşılanlar çok basit önemsiz konuşmalardan, eğlendirici, bilgilendirici politik ve ticari içeriklere kadar uzanıp, zaman zaman da kutuplaşmalara sebep olmaktadır. Öyle ki bazıları bu içerikleri önemsiz ve gereksiz görürken, diğerleri 'devrim' yaratan nitelikte bulabilmektedir. Gerçek olan, bu kanallar aracılığı ile birçok bilginin ve içeriğin paylaşılıyor, iletişim kuruluyor olmasıdır.
Bu çalışmanın amacı Microblogging hizmeti [uygulaması] olan Twitter'ın tanıtılması, anlaşılır hale getirilmesidir. Bunu için öncelikle tarihçesi ve var olan durum açıklanmış, hesap oluşturma ve uygulamaları üzerinde durulmuştur. Ayrıca "internet dili", bu dilin gençler üzerindeki etkileri ile medya okuryazarlığının önemine ve meslek edinme sürecindeki etkilerine kısaca değinilmiştir. Son olarak örnek bir uygulama üzerinden Twitter'ın ders ortamlarında kullanılabilirlik özelliği işlenmiştir.
Eğitim, Öğretme ve Öğrenme konuları uluslararası eğitim alanında olduğu gibi Türkiye'de de son yıllarda en fazla konuşulan, tartışılan ve değişime uğrayan temadır. Öyle ki artan bilgi yoğunluğu, hızlı teknolojik kazanımlar ve buna bağlı olarak farklılaşan anlayış ve beklentiler eğitimin sürekli ve nitel açıdan irdelenmesini zorunlu kılmaktadır. Çalışmada eğitim konusunun temel sorun ve soruları, uluslararası eğitim standartları ve değişen eğitim stratejileri, öğrenme ve etkin öğretme ile ilgili yeni yaklaşımları, öğretmen tanımlamaları, öğretmen-öğrenci ve veli iletişimin önemi, öğretmen kazanımları ve yeterlilikleri gibi geniş bir perspektif taranmaktadır. Çalışmada yüksek öğretim reformu kapsamında eğitim fakülteleri ve öğretmen yetiştirme modelleri ve bu çalışmaların uluslararası uyumu değerlendirilmekte ve daha iyi bir eğitim, daha etkin öğretme ve öğrenme için öneriler sunulmaktadır.