Linguistik
Refine
Year of publication
- 2009 (171) (remove)
Document Type
- Article (100)
- Review (16)
- Part of a Book (15)
- Preprint (13)
- Conference Proceeding (7)
- Report (7)
- Book (5)
- Part of Periodical (3)
- Doctoral Thesis (2)
- Periodical (2)
Language
Keywords
- Deutsch (40)
- Linguistik (27)
- Rezension (24)
- Phraseologie (9)
- Deutschunterricht (6)
- Pragmatik (6)
- Tschechisch (6)
- Deutsch als Fremdsprache (5)
- Kajkavisch (5)
- Literatur (5)
Institute
Resenha : Karl-Heinz Göttert. Neues Deutsches Wörterbuch. Köln: Helmut Lingen Verlag, 2007 (1150 p.)
(2009)
This articles aims to present some of the main concepts of E. Husserl's phenomenology that can be applied to linguistic communication. The apprehension of those concepts is condition sine qua non for the use of the phenomenology as a matrix for research. The understanding of those concepts will serve as a work instrument in the field of applied linguistic.
Sprachtechnologie für übersetzungsgerechtes Schreiben am Beispiel Deutsch, Englisch, Japanisch
(2009)
Wir [...] haben uns zur Aufgabe gesetzt, Wege zu finden, wie linguistisch basierte Software den Prozess des Schreibens technischer Dokumentation unterstützen kann. Dabei haben wir einerseits die Schwierigkeiten im Blick, die japanische und deutsche Autoren (und andere Nicht-Muttersprachler des Englischen) beim Schreiben englischer Texte haben. Besonders japanische Autoren haben mit Schwierigkeiten zu kämpfen, weil sie hochkomplexe Ideen in einer Sprache ausdrücken müssen, die von Informationsstandpunkt her sehr unterschiedlich zu ihrer Muttersprache ist. Andererseits untersuchen wir technische Dokumentation, die von Autoren in ihrer Muttersprache geschrieben wird. Obwohl hier die fremdsprachliche Komponente entfällt, ist doch auch erhebliches Verbesserungspotential vorhanden. Das Ziel ist hier, Dokumente verständlich, konsistent und übersetzungsgerecht zu schreiben. Der fundamentale Ansatz in der Entwicklung linguistisch-basierter Software ist, dass gute linguistische Software auf Datenmaterial basiert und sich an den konkreten Zielen der besseren Dokumentation orientiert.
U radu se analizira položaj i sudbina jadertinskog, autohtonoga zadarskog romanskog idioma, pripadnika dalmatske, odnosno iliroromanske skupine romanskih jezika. Čitavo XIV. stoljeće vrijeme je najbolje potvrđenosti, ali i neumitnog propadanja jezične strane autohtonoga zadarskog romanstva: nikada prije i nikada poslije toga vremena na tako jasan i očit način prisutan u privatnim i javnim ispravama, jadertinski se u njima pojavljuje već duboko venecijaniziran, poklapajući se više-manje s jezičnim modelom koji se u novoj talijanskoj literaturi naziva volgare venezianeggiante. Analizirajući jezik zadarskih inventara, oporuka, pisama i cedulja iz XIV. st., u potpunosti pisanih na lokalnome romanskom idiomu, autor nestanak autohtonih jadertinskih jezičnih značajki promatra u kontekstu procesa jezične konvergencije – polaganog i sigurnog približavanja mletačkim jezičnim modelima.
Red surečenica
(2009)
Pitanje reda surečenica u posljedičnim rečenicama, tj. mogućnost njihova premetanja (obrtanja), jedno je od onih nerijetkih pitanja u hrvatskome jezikoslovlju koje se smatra riješenim, a da se nitko njime nije valjano i sustavno bavio. Jednodušno se i beziznimno naime smatra da je red surečenica u posljedičnim rečenicama (i red surečenica u nekim drugim zavisnosloženim rečenicama) glavna surečenica – zavisna surečenica stalan i neobratljiv. Nije međutim točna tvrdnja da zavisnosložene rečenice za razliku od nezavisnosloženih mogu premetati red surečenica i da to ne vrijedi samo za posljedične i neke druge rečenice. Naime u nekim tipovima posljedičnih i drugih rečenica, pokazuje se to u ovome radu, zavisna surečenica može prethoditi glavnoj, tj. njezine sastavnice mogu zamijeniti mjesta.
U radu se opisuju sintaktičke funkcije participa prezenta aktivnog i participa preterita aktivnog I. u Katančićevu prijevodu Svetoga pisma (1831.). Posebno se istražuje participska konstrukcija apsolutni nominativ (particip u nominativu + ime u nominativu) te se utvrđuju njezine sintaktičke funkcije.
U ovome se radu nastoji dati pregled mnogobrojnih i raznolikih odraza svetačkog imena Ivan u hrvatskome antroponimijskom fondu s osobitim naglaskom na područje južne Dalmacije (uključujući Boku kotorsku) i Donje Hercegovine. U uvodnome se dijelu rada donose odrazi hebrejskoga muškog osobnog imena Jehochánán u raznim indoeuropskim i neindoeuropskim jezicima, potom se tumači postanje hrvatskoga svetačkog imena Ivan i njegovi odrazi u hrvatskome antroponimijskom fondu s posebnim naglaskom na sličnosti i razlike s antroponimijskim fondovima bliskih južnoslavenskih jezika.
U radu se raspravlja o prefiksu ne- u kajkavskome književnom jeziku. Proučavaju se rječotvorbeni procesi u kojima sudjeluje, tvorbeni načini u kojima se javlja te se ispituje njegova frekventnost u tvorbi pojedinih vrsta riječi. Istražuju se i rječotvorbene i semantičke veze tvorenica s predmetkom ne- i riječi koje su ih motivirale.
Stečaj je interdisciplinarno područje na kojemu se susreću prije svega ekonomisti i pravnici, odnosno u širemu smislu ekonomski i pravni sustavi razmišljanja i izražavanja. Štoviše, Wood upravo stečajni zakon smatra konačnim testom je li pravosuđe uopće pravedno. U ovome se radu analiziraju nesuglasice oko temeljnih naziva koji se upotrebljavaju u stečajnome pravu. Te je nazive potrebno analizirati, razjasniti, i predložiti rješenje kako bi postigli suglasje oko naziva koji se ne bi redefinirali pri svakoj izmjeni Stečajnog zakona. U trenutku kad se brojni zakoni izmjenjuju zbog usklađivanja s propisima Europske unije, a ti zakoni definiraju naše društvo i odnose, važno je razlučiti pojmove u stečajnome postupku. Budući da je hrvatski Stečajni zakon 1990-ih “prepisan” iz njemačkog izvornika, učinjen je ne samo legislativni već i kulturni i jezični prijenos. Usmjerenost na njemački uzor dovela je do toga da su uz pravna rješenja nekritički prevedeni i temeljni nazivi stečajnoga postupka te je zaboravljeno kako valja pozitivno diskriminirati materinski jezik i, kad god je to moguće, koristiti se uobičajenim hrvatskim riječima, osobito nazivima. U radu se prikazuje sukob temeljnih naziva stečajnog postupka i daju argumenti za uporabu osnovne leksičke jedinice na ovom području – naziva stečaj.
Leksikografska obradba polisemnih naziva (na primjeru naziva društvenih znanstvenih disciplina)
(2009)
U radu se razmatra problem obradbe polisemnih naziva u općim i terminološkim rječnicima u hrvatskom jeziku na primjeru nazivlja društvenih znanstvenih disciplina. Nazivi iz rječničkoga korpusa (terminoloških i općih rječnika) uspoređuju se s potvrdama naziva u publicističkome funkcionalnom stilu (korpus Hrvatske jezične riznice), a posebno se analiziraju primjeri determinologizacije u publicističkome funkcionalnom stilu. Provedenom je analizom potvrđena sustavnost obradbe polisemnih naziva u općim i terminološkim rječnicima, ali su potvrđene i određene pogreške u obradbi naziva u općim rječnicima (netočno definirana značenja ili izostavljena pojedina česta značenja). U skladu s provedenom analizom daje se i prijedlog obradbe naziva u općem i terminološkom rječniku te se izdvajaju načela koja su bitna pri strukturiranju definicija u općim i terminološkim rječnicima u hrvatskome jeziku.
Nakon kratkoga prikaza geografskoga položaja zagorskoga mjesta Šemnice Gornje u radu se na osnovi vlastitoga terenskog istraživanja i dostupne literature iznose fonološka obilježja govora toga mjesta. Opisuje se naglasni sustav i unutar toga razlike koje se mogu uočiti u odnosu na osnovnu kajkavsku akcentuaciju, te obilježja samoglasničkoga i suglasničkoga sustava.
Ključne riječi: Šemnica Gornja ; govor ; naglasni sustav; samoglasnički i suglasnički sustav
Tema je ovoga rada raščlamba kategorije prijelaznosti u hrvatskim gramatikama. Pri raščlambi je proučen odnos subjekta i (auto)objekta. Prikazan je način na koji je prijelaznost opisana u gramatikama te su obrađena ova pitanja: Kako prijelazni glagoli mogu postati neprijelazni i što se događa s njihovim značenjem? Kako gramatike dijele glagole prema prijelaznosti? Kako se tumači neprava povratnost? Što znači da radnja proizlazi sama od sebe? Na koji je način moguća dodatna interpretacija prijelaznosti kod pravih povratnih glagola s obzirom na razine proučavanja?
Rječotvorni načini hrvatskoga jezika temelje se na ulančavanju morfema. U radu se opisuju tri tvorbena načina kojih nema u autohtonu, naslijeđenu hrvatskom leksiku – jedan koji se također temelji na morfemskoj raščlambi (infiksacija), dva kojima su temelji drugačiji (reduplikacija i leksička fuzija). Rad želi troje: i) istaknuti pojedine nedosljednosti postojećih opisa hrvatske morfologije, ii) opisati pojedinačne pozajmljene i domaće hrvatske lekseme i konstrukcije u kojima se o tim trima tvorbama može govoriti; iii) predvidjeti mogu li se neautohtoni tvorbeni načini i u kojoj mjeri importirati iz stranih jezika, danas ponajprije (jedino) engleskoga.
Mjesni govor Kacane
(2009)
U članku su prikazane alijetetne, alteritetne te arealne jezične značajke mjesnoga govora Kacane, koja teritorijalno pripada Gradu Vodnjanu. Prema rezultatima istraživanja, taj idiom pripada jugozapadnome istarskom ili štakavsko-čakavskome dijalektu. Jezične značajke Kacane jednake su jezičnim značajkama susjednih Orbanića i drugih dosad istraženih govora Marčanštine te onih južne podskupine barbanskih mjesnih govora, što navodi na zaključak da se krak govora takvih jezičnih značajki proteže dalje prema zapadu.
U radu se na temelju vlastitih terenskih istraživanja i literature prikazuje suglasnički sustav južnomoslavačkih kajkavskih govora, njegov inventar, distribucija i podrijetlo, na primjeru triju govora – Kutinskoga Sela, Osekova i Okešinca. Prikazuju se zajedničke i razlikovne značajke triju navedenih govora. Južnomoslavački kajkavski govori pripadaju južnomoslavačkomu ili donjolonjskomu dijalektu.
U radu se preispituju uobičajena određenja homonimije i kriteriji razgraničenja homonimije od srodnih pojava. Homonimiji se pristupa kao praktičnomu leksikografskom problemu te se daju konkretni primjeri leksikografske obradbe homonimnih natuknica iz Školskog rječnika hrvatskog jezika koji se izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
U radu se analizira latinski sintaktički utjecaj pri uporabi zamjenica u Marulićevu i Kašićevu prijevodu popularnoga srednjovjekovnog djela De imitatione Christi. Istražuju se ova sintaktička svojstava zamjenica: izricanje pripadanja 3. licu s pomoću genitiva ličnih zamjenica za 3. lice, uporaba posvojne zamjenice za 1. i 2. lice u odnosu na povratno-posvojnu zamjenicu svoj, uporaba povratno-posvojne zamjenice svoj u odnosu na posvojne za 3. lice, uporaba lične zamjenice za 1. i 2. lice u odnosu na povratnu zamjenicu, uporaba odnosnih zamjenica na početku rečenice te množina srednjega roda pokaznih, relativne (koji) i neodređenih (sav, svaki) zamjenica u značenju jednine. Na temelju promatranih kategorija autorice nastoje utvrditi sličnosti i razlike tih dvaju proznih prijevodnih tekstova te objasniti prevoditeljski postupak.
Ključne riječi: De imitatione Christi ; Marko Marulić ; Bartol Kašić ; uporaba zamjenica ; sintaktičke prevedenice
U radu se analiziraju računalni nazivi sa sufiksom/dočetkom -ware koji se pojavljuju u engleskome i hrvatskome jeziku. Za engleske nazive uspostavljaju se sinonimni nizovi mogućih hrvatskih istovrijednica koji se nastoje vrednovati s pomoću terminoloških načela. Hrvatske su istovrijednice prikupljene na internetu, ali su u analizu uključeni i prijedlozi studenata četvrte godine Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Pri analizi se vodilo računa i o razgraničenju standardnojezičnih naziva i žargonizama.
Iako se prevedenicama aktiviraju vlastite izražajne mogućnosti jezika, one su također predmet purističkih reakcija. Cilj je rada analizirati latentni utjecaj engleskoga jezika na različite jezične razine kao pojavu koja je prisutna u hrvatskome i u drugim europskim jezicima. Primjeri pokazuju da se radi o rasprostranjenoj pojavi koja proizlazi iz doslovnoga i nemarnoga prijevoda, nepoznavanja norme vlastitoga jezika i pomodnoga slijeda engleske jezične norme.
U radu se analiziraju odrazi praslavenskoga jata u bačko-srijemskom rusinskom jeziku. Ako zanemarimo nekoliko primjera s odrazom a, odraz je jata u rusinskom jeziku dvojak - i i e, s otprilike podjednakom zastupljenošću. Poredbeno-povijesnom analizom može se ustvrditi da njihova distribucija ovisi o kvantiteti staroslovačkog e, u koji su se stopili praslavenski *e i *ě. Pojedine nepodudarnosti mogu se objasniti posuđivanjem iz srpskog ili ukrajinskog, odnosno rusinskom tendencijom generaliziranja produljenog samoglasnika iz oblika nominativa jednine.
U radu se analiziraju hrvatski pridjevi Vranciceva rjecnika nastali izvodenjem i slaganjem. Jedan broj pridjevskih tvorenica baštinio je Vrancic iz starohrvatske književnosti, koje su poslužile istodobno kao model za leksikografove znatno brojnije samostalne tvorbene zahvate. S obzirom na specifican put nastanka petojezicnoga rjecnika u clanku se pridjevske izvedenice promatraju u cjelini Vranciceva leksikografskoga pristupa. Posebna je pozornost upravljena suodnosu tvorbe i znacenja.
Opisuje se i analizira tvorba etnika i ktetika u kajkavskom narječju. Raščlamba se temelji na podatcima prikupljenima terenskim istraživanjima posljednjih gotovo pedeset godina u Upitnicima za Hrvatski jezični atlas (HJA), koji se izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te na podatcima iz dijalektnih rječnika.
U radu se promatraju akuzativne dopune uz desetak neprijelaznih glagola u hrvatskome jeziku te se razmatra njihova pripadnost kategoriji unutrašnjih objekata. Uspoređuju se sintaktička i semantička svojstva takvih dopuna: broj imenica koje se pojavljuju uz neprijelazni glagol, obvezatnost modifikacije imenice, paralelnost instrumentalnih i akuzativnih sintagmā, mogućnost parafraze instrumentalnom sintagmom te mogućnost pronominalizacije i pasivizacije. Autorice zaključuju da sve dopune istraživanih neprijelaznih glagola ne pripadaju istomu tipu dopuna te ih je potrebno gramatički i terminološki razdvojiti. Također pretpostavljaju da unutrašnji objekti u hrvatskome mogu imati argumentno i adjunktno čitanje, što je u skladu s nekim nedavno iznesenim tvrdnjama za druge jezike.
Prefácio Estas notas gramaticais têm a sua origem num encontro de trabalho que teve lugar em Maio de 2002 na Localidade de Ntete, Distrito de Balama, na Província de Cabo Delgado. O ensino foi dirigido pelo linguista dr. Oliver Kröger. Marcaram presença o Presidente da Localidade de Ntete, o José Maninga, o Mwene Mphicimu, o Mwene Kotope, Líder Comunitário Akhulapa, Jacob Celestino Rahisse, Francisco Amimo Pihali, Benjamin Fernando Liua e dr. John David Iseminger. A elaboração deste esboço gramatical foi realizada num seminário linguístico nas instalações da Sociedade Internacional de Linguística em Nampula onde também fez parte o Arlindo de Sousa Hermínio. O que se procura nesta modesta contribuição ao ambiente sociocultural da nossa província é uma abordagem ao sistema gramatical de makhuwa-imeetto. Não é uma gramática completa, pois, é uma breve introdução. Mas o nosso desejo é que esta pequena obra seja útil aos que estão envolvidos na elaboração da literatura em makhuwa-imeetto e o seu ensino nos vários projectos de alfabetização na língua materna em Cabo Delgado. Queremos agradecer o Senhor Oliver Kröger pela iniciativa, apoio e desenvolvimento desta obra. dr. John David Iseminger Março ao ano 2009
Prefácio Estas notas gramaticais são o resultado dos trabalhos da Sociedade Internacional de Linguística (SIL), em Moçambique. O propósito da série Mongrafias Linguísticas Moçambicanas é de encorajar o uso da língua local, neste caso concreto, do Echuwabo através da descrição estruturada e facilitar ao público em geral um melhor acesso a mais um aspecto da rica cultura moçambicana. As notas sobre Ecuwabu foram produzidas durante o workshop “Descubra a Sua Língua”, conduzido no centro de treinamento da SIL, na cidade de Nampula, de 4 a 20 de Junho de 2006. Os participantes receberam formação na estrutura das línguas bantu em geral, depois investigaram suas línguas maternas. Esta brochura não serve como “a última palavra” sobre a língua Ecuwabu, mas serve para estimular mais interesse no uso e estudo da língua Ecuwabu, seja pelos falantes, seja por não falantes deste idioma. Importa salientar que a audiência que tinhamos na mente é o cidadão sem formação académica, aos estudiosos recomendamos a leitura dos livros e artigos linguísticos indicados no anexo bibliográfico. Queria agradecer o Sr. Romão Marçal, que teclou este documento no computador, e as nossas colegas, Sra. Susan Seiler e Sra. Marijane Beutler que fizeram o trabalho de formatação e impressão do presente livro. dr. Oliver Kröger Nampula, Junho de 2003
Contributing to NABE News - Guidelines for Writers 2 ; Letter from the President 4 ; Memories of Title VII - Dr. Josefina Villamil Tinajero 5 ; Asian and Pacific Islanders Developing a Chinese Dual Language Program in Elementary Schools: Be Responsive to Language Characteristics - Dr. Ping Liu 13 ; The State of ELLs Education NABE 2009 Conference Proceedings 16 ; Indigenous Bilingual Education BIE Leading Indian Students to Failure 20 ; Fact Sheet on Supreme Court’s Decision In HORNE V. FLORES - David Hinojosa 21 ; Reflections on a White House Visit - By Francisco Guajardo 22
The focus of this paper is the perspectivization of thematic roles generally and the recipient role specifically. Whereas perspective is defined here as the representation of something for someone from a given position (Sandig 1996: 37), perspectivization refers to the verbalization of a situation in the speech generation process (Storrer 1996: 233). In a prototypical act of giving, for example, the focus of perception (the attention of the external observer) may be on the person who gives (agent), the transferred object (patient) or the person who receives the transferred object (recipient). The languages of the world provide differing linguistic means to perspectivize such an act of giving, or better: to perspectivize the participants of such an action. In this article, the linguistic means of three selected continental West Germanic languages –German, Dutch and Luxembourgish– will be taken into consideration, with an emphasis on the perspectivization of the recipient role.
Während Anglizismen in deutscher Jugend- und Standardsprache bereits gut untersucht sind, stellt der Einfluss des Englischen auf multiethnolektale Varietäten des Deutschen noch ein unbestelltes Feld dar. Mit diesem Beitrag möchten wir einen Anstoß für künftige Forschungsarbeit in diesem Gebiet geben und zugleich einige erste Schritte unternehmen
Der Begriff des doing gender als interaktive Inszenierung des sozialen Geschlechts (gender) hat sich auch in der Linguistik etabliert und ist vor allem für die Sprachverwendung bzw.- Gesprächslinguistik fruchtbar gemacht worden. Doch selbst etwas so biologisch determiniert Erscheinendes wie weibliche und männliche Stimmen, ihre Höhe, ihre Verlaufsmuster, sind konstruierter, als man dies bisher für möglich gehalten hatte. Der am stärksten und radikalsten segregierte sprachliche Bereich, die Rufnamen, wurde für das Deutsche erst 2003 mit der Arbeit "Naming Gender" von Susanne Oelkers empirisch auf die Kodierung von Geschlecht hin untersucht. Erstmals wird systematisch nachgewiesen, dass und worin sich Frauen- und Männernamen phonologisch-strukturell voneinander unterscheiden, außerdem, dass wir diese Geschlechtszuordnungen auch bei uns unbekannten Namen vornehmen. Das heißt, es besteht ein kollektives Wissen darüber, wie weibliche und männliche Rufnamen beschaffen sind.
Mit der Möglichkeit, anhand digitaler Telefonanschlüsse Familiennamen nach Bestand, Trägerzahl und räumlicher Verbreitung mit großer Genauigkeit zu erfassen, hat eine neue Epoche der Anthroponomastik begonnen. Der Schatz von 850661 verschiedenen Familiennamen, die im Jahre 2005 in 28205713 privaten Festnetzanschlüssen registriert waren, ist immens, und die Fragestellungen zu seiner Erforschung sind in ihrer Ausrichtung und in ihrer Anzahl unerschöpflich. In dieser Situation ergaben sich vordringlich zwei Aufgaben: Erstens musste angesichts der von Jahr zu Jahr wachsenden Bevölkerungsmobilität, angesichts der Auswirkung neuerer Namengesetzgebung und angesichts der schnell zunehmenden Ablösung lokalisierter Festnetzanschlüsse durch Mobiltelefone der Namenbestand spätestens jetzt aufgrund der zuverlässigsten Quelle und in legitim nutzbarer Weise gesichert und archiviert werden. Die geschichtlich gewachsenen Namenlandschaften sind gerade noch, und zwar in erstaunlicher Stabilität, erhalten. Die Daten wurden nach Klärung der Datenschutzfragen von der Deutschen Telekom auf Stand Juni 2005 dem Deutschen Familiennamenatlas zur Verfügung gestellt und ihre Nutzung zur namenkundlichen Forschung mit Vertrag vom 28.06.2005 geregelt.
Eigennamen vereinen viele Besonderheiten auf sich. Dazu gehört, dass wir im Fall der Rufnamen (= Vornamen) direkten und freien Zugriff auf ein riesiges Nameninventar haben, d. h. Eltern können ihr Kind, linguistisch betrachtet ein neues Referenzobjekt, mit einem (oder mehreren) Namen eigener Wahl versehen. Darin sind sie heute vollkommen frei, d. h. die Namen werden fast nur noch nach Geschmack (Wohlklang/Euphonie, Harmonie zum Familiennamen etc.) ausgesucht. Diese sog. freie Namenwahl ist noch nicht sehr alt, etwa gut 100 Jahre. Bis ins 19. Jh. hinein galt (mehr oder weniger) die sog. gebundene Namenwahl, d.h. die Nachbenennung der Kinder nach Familienangehörigen, nach Paten, nach Heiligen, nach Herrschern und anderen Personen.