490 Andere Sprachen
Refine
Year of publication
- 2014 (71)
- 2010 (23)
- 2013 (19)
- 2021 (12)
- 2015 (9)
- 2018 (8)
- 2020 (8)
- 2019 (6)
- 2000 (5)
- 2007 (5)
- 2011 (5)
- 2017 (5)
- 1995 (4)
- 2003 (4)
- 1996 (3)
- 2002 (3)
- 2006 (3)
- 2016 (3)
- 1969 (2)
- 1989 (2)
- 1993 (2)
- 2001 (2)
- 2009 (2)
- 2012 (2)
- 1889 (1)
- 1891 (1)
- 1900 (1)
- 1911 (1)
- 1913 (1)
- 1929 (1)
- 1933 (1)
- 1978 (1)
- 1980 (1)
- 1986 (1)
- 1988 (1)
- 1992 (1)
- 2004 (1)
- 2005 (1)
- 2008 (1)
- 2022 (1)
Document Type
- Article (224) (remove)
Language
Has Fulltext
- yes (224)
Is part of the Bibliography
- no (224)
Keywords
- Deutsch (20)
- Türkisch (14)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (13)
- word order (12)
- Bratoljub Klaić (10)
- Kroatisch (9)
- Polnisch (7)
- Linguistik (6)
Institute
U radu se analizira Klaićev Rječnik stranih riječi iz 1983. godine koji je priredio Željko Klaić, sin Bratoljuba Klaića, i koji je izdan u godini smrti Bratoljuba Klaića i Novi rječnik stranih riječi iz 2012. godine koji potpisuju Bratoljub Klaić i Školska knjiga. Analiza se temelji na rječničkim člancima natuknica koje nose terminološke oznake gram., lingv. i fon. Posebna se pozornost posvećuje ustroju rječničkoga članka, definicijama koje se uz te natuknice donose te donošenju istoznačnica. Analizira se glasovno nazivlje, padežno nazivlje, pravopisno nazivlje te nazivlje jezikoslovnih grana, disciplina i pristupa.
U radu se analizira obradba računalnih naziva u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića i Školske knjige. Analizira se ustroj rječničkoga članka natuknica koje nose terminološku odrednicu INFORM. te se analiziraju pojedini elementi rječničkoga članka (natuknica, morfološko-naglasni blok, definicija, odrednice). Leksikografska se obradba računalnih naziva uspoređuje s obradbom u postojećim englesko-hrvatskim informatičkim rječnicima (Kiš, Panian), ali i s obradbom u općim rječnicima hrvatskoga jezika (HER, Školski rječnik hrvatskoga jezika).
Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (4 1966.) Bratoljuba Klaića
(2014)
Osobna su imena važnom sastavnicom rječnika stranih riječi, pa tako i Rječnika stranih riječi renomiranoga hrvatskoga leksikografa Bratoljuba Klaića. U radu se analiziraju osobna imena u četvrtome izdanju toga rječnika (Zagreb, 4 1966.) jer je to zadnje izdanje koje kao autor potpisuje sâm Klaić. Razmatra se obradba osobnih imena u rječničkome članku s osobitim obzirom na osobno ime kao dio rječničkoga članka, na odabir odrednica u rječničkome članku, na semantički opis natuknice, na tipologiju upućivanja i na osobno ime kao sintagmatsku i frazemsku sastavnicu rječničkoga članka. Na kraju se iščitavaju bitne značajke osobnoimenskoga korpusa i njegova statusa u Klaićevu Rječniku (4 1966.).
U hrvatski su jezik tijekom povijesti ulazile riječi ponajviše iz zemljopisno najbližih jezika, najčešće i službenih ili glavnih jezika nekadašnjih zajedničkih država. Nedvojbeno je velik utjecaj imao i latinski jezik jer je bio temelj nadgradnje hrvatskoga književnog i standardnog jezika te sredstvo očuvanja identiteta hrvatske nacije i hrvatskoga jezika. Ruski jezik ne pripada teritorijalno bliskim jezicima, a nema ni spomenutu vrijednost latinskoga jezika. Njegov je utjecaj na hrvatski jezik kulturološki: kroz književnost te nacionalnu i društvenu politiku. Rusizmi u hrvatski jezik ulaze tijekom triju razdoblja: 1. razdoblje ilirskoga pokreta (uz izravni utjecaj B. Šuleka), 2. razdoblje poslijeratne Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza (sovjetizmi), 3. razdoblje nakon raspada socijalističkih država i oblikovanja demokratskih i samostalnih zemalja – Republike Hrvatske i Ruske Federacije. U posljednjemu razdoblju gotovo je dokinuta upotreba sovjetizama, no aktivirali su se drugi rusizmi. Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića kulturno je dobro hrvatskoga jezika te je ujedno i pokazatelj utjecaja političkih i kulturoloških čimbenika na razvoj hrvatskoga jezika. Kroz Rječnik se tako može pratiti i sudbina rusizama u hrvatskome jeziku. Cilj je ovoga rada prikazati položaj i opis rusizama u hrvatskome jeziku kroz odabrana izdanja Rječnika.
Hrvatski jezikoslovac, leksikograf i prevoditelj Adolf Bratoljub Klaić (Bizovac, 1909. – Zagreb, 1983.) svoj je prvi rad, pjesmu „Na grobu srpanjskih žrtava”, god. 1926. objavio kao gimnazijalac u srednjoškolskom časopisu „Omladina”. Otada se razvijala njegova djelatnost u kojoj su postupno prevladavale filološke (dijalektološke, akcentološke, pravopisne, tekstološke) teme, a u četrdesetim godinama počinje i njegova leksikografska djelatnost. Članak je pokušaj periodizacije ukupne Klaićeve djelatnosti od god. 1926. do smrti.
Bratoljub Klaić odabrao je oblik poslanice da bi progovorio o knjizi svoga prijatelja i istaknutoga hrvatskoga jezikoslovca Ljudevita Jonkea "Književni jezik u teoriji i praksi" koja je u vrijeme kada se pojavila (1964.) izazvala veliko zanimanje stručne i šire kulturne javnosti. Odabirom oblika poslanice htio je naglasiti pohvalničke namjere svojega teksta, ali i pružiti podršku kolegi i prijatelju koji je često prolazio teške trenutke zbog svoje borbe za pravo hrvatskoga naroda da sam odlučuje o imenu svojega jezika i o njegovoj normi.
Proslov
(2014)
U ovome se radu opisuju glagoli negativnoga transfera kao zaseban sintaktičko-semantički razred u hrvatskome jeziku. Glagoli negativnoga transfera, primjerice glagol uzeti, kodiraju transfer nekoga predmeta između dviju osoba na obratan način od prototipnih dvoprijelaznih glagola poput dati. Naglasak se u opisu stavlja na povezanost semantičkih obilježja pojedinih glagola s njihovim sintaktičkim izrazom. Pokazuje se da odabir sintaktičkoga izraza kod glagola negativnoga transfera uvelike ovisi o tome implicira li radnja glagola neku šteta ili ne. Posebno važno mjesto u radu dano je opisu u hrvatskome inače slabo proučavanoga dativa štete. Opisana je njegova uloga u izražavanju implikacije štete, a njegova su glavna obilježja zatim povezana s većopisanim obilježjima drugih značenja dativa.
U radu su prikazani refleksi praslavenskih naglasnih tipova imenica a-deklinacije u mjesnom govoru Dolnje i Gorenje Mraševo, koji pripada skupini dolenjskih narječja slovenskoga jezika. Opisan je i naglasni sustav navedenoga govora s naglaskom na nizu oblika u kojima se pojavljuje postpraslavenski novi cirkumfleks. Povijesnojezična analiza naglasnih tipova imenica a-deklinacije donosi neke važne spoznaje za naglasni sustav slovenskoga jezika. U govoru dolazi do analognoga podudaranja samoglasnika praslavenskoga naglasnog tipa a, s imenicama praslavenskoga naglasnog tipa b i to refleksa imenica s praslavenskim dugim samoglasnikom u jedinom/zadnjem slogu osnove, što je posljedica prenošenja naglaska na dužinu. Novost predstavlja analogija u instrumentalu množine. Kod nekih je imenica praslavenskoga naglasnog tipa c očuvano povlačenje cirkumfleksa na dužinu uz proklitike (mr. na glàːvo, na nùːge). Došlo je također i do podudaranja imenica praslavenskoga naglasnog tipa b, koje imaju u jedinom/zadnjem slogu osnove praslavenski kratki samoglasnik ili poluglas, s imenicama praslavenskoga naglasnog tipa c, koje imaju u jedinom/zadnjem slogu osnove praslavenski kratki samoglasnik ili poluglas.
U radu se donose rezultati istraživanja provedenoga na korpusu reklamnih tekstova te radijskih i televizijskih spotova prikupljenom od 2009. do 2013. godine. U središtu zanimanja su rječotvorbeni postupci kojima se reklamne poruke oblikuju. Analizom je utvrđeno da se radi stvaranja efekta začudnosti u primatelja poruke primjenjuju netipični tvorbeni postupci kao što su grafoderivacija i stapanje. S obzirom na njihovo mjesto u leksičkome sustavu, takve su tvorenice poseban tip prigodnica, tzv. reklamni okazionalizmi.
In a recent article of major importance (2013), Tijmen Pronk has treated the accentuation of l-participles of the type neslъ in western South Slavic. Pronk points out correctly that Dybo’s law did not shift the accent onto final jers, e.g. in *kòņь, *bòbъ, and that the short vowel was preserved in Slovak osem < *òsmь, oheň < *ògņь, mohol < *mòglъ. Contrary to what Pronk claims, Slovene nę́sǝlis the phonetic reflex of *néslъ < *neslъ̀, Slovak niesol. The Slovene doublets (v)ǫ̑gǝl < *ǫ̀glь and (v)ózǝl < *ǫ̀zlъ suggest an earlier paradigm with vǫ̑- < ǫ̑- in the nom.sg. form and ó- < *ǫ̀- in the oblique cases. The vowel of ógǝnj < *ògņь also stems from the oblique cases. The expected neo-circumflex in the nom.sg. form is actually attested in rę̑bǝr < *rèbrь beside rę́bǝr with the reflex of Stang’s law from the oblique cases. There is no reason to assume that the accent was not retracted at an early stage in *neslъ̀, nor is there any reason to assume that Dybo’s law shifted the accent to the final jer in *dòbrъ and *sèdmь, as Pronk claims.
Although it is a generally acknowledged fact that Neo-Latin consists of a set of linguistic varieties, there is a short supply of research into its linguistic diversification, especially in non-literary texts. One of the characteristical text classes within Neo-Latin tradition are canonical visitations, a special type of ecclesiastical administrative texts, produced extensively after the Council of Trent in all parts of Europe that had Roman Catholic hierarchical structures. The present paper analyses the language of three canonical visitations written in 18th century Diocese of Senj and Modruš (Krbava) and tries to recognise linguistic peculiarities that could prove to be distinguishing properties for canonical visitations and similar texts.
U uvodu rada diferenciraju se morfološka (i „pravomorfološka”) i pravopisna norma, pri čemu se govori i o svojevrsnome paradoksu pravopisne norme. Metodom komparativne i kontrastivne analize u središnjem se dijelu rada raščlanjuju neki relevantni morfološki aspekti koji sudjeluju u definiranju pravopisnih načela i pravopisnih pravila. Cilj je rada osvješćivanje teorijsko-metodoloških aspekata kojima se naznačuju vidovi svojevrsna preklapanja morfologije i pravopisa, i to kroz prizmu hrvatske pravopisne norme, ali i norme nekih slavenskih jezika. U skladu s tim u zaključku se progovara o povezanosti pravopisne norme s morfološkom normom, odnosno kako posebnosti morfološke norme postaju pitanje pravopisne norme.
U članku se analiziraju pojedina značenja perceptivnih glagola vidjeti i gledati u hrvatskome jeziku te njihova vidska obilježja. Glagol vidjeti u značenjima fizičke percepcije funkcionira u rečenici kao svršeni i kao nesvršeni glagol. Glagol gledati u značenju fizičke percepcije u rečenici funkcionira kao prototipni nesvršeni glagol, dok njegov svršeni parnjak pogledati funkcionira kao prototipni i kao neprototipni svršeni glagol, ovisno o značenju.
Rad je nastavak istraživanja nazivlja za rodbinske veze u hrvatskome jeziku. Promatra rodbinsko nazivlje u čakavskome narječju hrvatskoga jezika, i to samo za jednu rodbinsku vezu u značenju ‘sestrina kći’. Narječna građa ekscerpirana je iz upitnika za Hrvatski jezični atlas prikupljenih na teritoriju čakavskoga narječja i dostupnih dijalektnih rječnika čakavskih govora. Usto, donose se potvrde iz povijesnih rječnika koje su uspoređene s hrvatskim standardnim jezikom. Pronađeni su sljedeći nazivi: bratučeda, nećakinja, neputa, nevoda, nevča, sestrična…
U radu su prikazana dosadašnja istraživanja u području statističke analize teksta, s posebnim naglaskom na razvoj formula čitkosti. Pored teorijskog objašnjenja čitanja, razumijevanja i čitkosti, prikazani su rezultati analize korpusa tekstova na engleskom i hrvatskom jeziku. Na kraju, preporučuje se formula čitkosti za hrvatski jezik, modificirana prema Fleschovoj formuli za engleski jezik, koja se može koristiti kao objektivni pokazatelj za grubu procjenu težine teksta na hrvatskom jeziku.
U ovome će se radu dati uvod u optimalnosnu teoriju (engl. Optimality Theory, Prince i Smolensky 1991/1993, 2004), jednu od najznačajnijih suvremenih teorija jezika. Iako uživa najveći ugled među fonolozima, prikazat će je se kao opću jezičnu teoriju s naglaskom na njezinu primjenu u fonologiji. Prikazat će se kontekst njezina nastanka s obzirom na tada vodeću generativnu fonološku teoriju i naravnu fonologiju te će se predstaviti njezino polazište i ciljevi. Objasnit će se temeljni pojmovi optimalnosne teorije (ograničenja, obilježenost, vjernost, optimalnost) i pretpostavljeni model gramatike (input, output, generator, evaluator) te će se uvesti u princip jezične analize u njezinu teorijskom okviru, a analiza će se oprimjeriti na dvjema fonološkim pojavama – jednačenju šumnika po zvučnosti u suglasničkome skupu i obezvučivanju na kraju riječi.
Croatian negative indefinite expressions, or the so-called ni-words, are complex forms made by adding the prefix ni- to simple forms of indefinite pronouns. The Croatian standard norm prescribes that in prepositional phrases involving negative idefinite pronouns (the so-called ni-pronouns), the negative element ni should be separated from the pronoun and put in front of the preposition. However, in everyday communication one may often notice the use of the word order P + negative indefinite pronoun, and this word order has also made its way into newspapers and other media. This paper attempts to determine whether there is a significant difference in meaning between the order ni + P + indefinite pronoun and the order P + negative indefinite pronoun to account for such a change in language. We also analyze the frequency of use of these two different word orders in the Croatian National Corpus, examining eleven most frequent prepositions and six simple indefinite pronouns.
U hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku postpozicija pridjeva smatra se manje obilježenom od antepozicije, a rezultat je utjecaja grčkoga i latinskoga jezika, s kojih su se tekstovi prevodili. Stoga je cilj ovoga istraživanja, koje je provedeno na građi Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, bio utvrditi čimbenike koji utječu na odabir antepozicije pridjeva. Razmotreni su ovi čimbenici: pridjevni vid i s njim povezani kratki i dugi pridjevski oblici, tvorbeno značenje pridjeva, ustaljeni izrazi (imena, nazivi), višečlane skupine, razbijanje imenske skupine, koordiniranje atributa, odnos imenske skupine prema ostatku rečeničnoga ustrojstva, usporedne sintaktičke strukture, stilističko variranje reda riječi u skupini.
U ovome se radu nastoji prikazati položaj nekih promjenljivih i nepromjenljivih nenaglasnica u kajkavskome književnom jeziku i u suvremenim kajkavskim govorima u odnosu na kajkavsku gramatičku normu. Istraživanje nenaglašenih rečeničnih sastavnica u kajkavskome narječju temelji se na rezultatima ankete provedene u svibnju i lipnju 2012. godine na Učiteljskome fakultetu u Zagrebu, Odsjeku u Čakovcu te, prema dijalektološkim kriterijima, na odabranim starijim ispitanicima.
U prilogu je riječ o raspoređivanju suznačnih riječi, i to zamjenica i priloga (upitnih i odnosnih), čestica i veznika, u rečenicama ili surečenicama. To su riječi koje služe za povezivanje surečenica u sastavu nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica (konjunktori i subjunktori) ili za povezivanje rečenica na razini teksta (konektori), za izražavanje raznolikih modalnih značenja, za označavanje upitnosti, za isticanje, za poticanje, za nijekanje i sl. Takve se riječi dijele u dvije skupine s obzirom na to mogu li funkcionirati i kao članovi rečeničnoga ustrojstva (zamjeničke riječi) ili ne mogu (ostala vezna sredstva i čestice). Riječi iz ove druge skupine mogle bi se (bar sa sintaktičkoga stajališta) nazvati suznačnima u užem smislu. Osobita će se pozornost posvetiti raspoređivanju suznačnih riječi ili spojeva koji, čiji, i, ni, niti, a, ali, ili, što, samo što, da, zar, zar da, kao da. Bit će također riječi i o raspoređivanju suznačnih (zamjeničkih) riječi u situacijama u kojima te riječi dolaze u funkcijama koje međusobno kolidiraju, npr. u funkciji subjunktora i u funkciji nesročnoga atributa, npr. To su pravila primjena kojih zahtijeva punu koncentraciju. odnosno To su pravila kojih primjena zahtijeva punu koncentraciju.
Iako je riječ o srodnim jezicima sa slobodnim redom riječi, hrvatski i poljski standardni jezik razlikuju se u obveznom redu riječi, između ostalog i u pozicioniranju klitika; hrvatski pokazuje tendenciju slijediti tzv. Wackernagelovo pravilo, dok u poljskom jeziku po tom pitanju vlada puno veća sloboda. U ovom radu iznosim rezultate analize pogrešaka u redu riječi u hrvatskom jeziku koje su u pisanim radovima činili studenti kroatistike s dvaju sveučilišta u Poljskoj. Pretpostavka temeljena na teoriji usvajanja stranog jezika bila je da su pogreške rezultat negativnog prijenosa iz materinskog jezika. No tijekom analize pojavila se potreba za daljnjim i detaljnijim istraživanjem (iako je indikativna, analiza pogrešaka daje tek djelomičan uvid u problematiku) kojim bi se preciznije ustanovili razlozi negativnog prijenosa. Na samom kraju navodim pedagoške implikacije ovog i potencijalnih budućih istraživanja navedene problematike.
Polazeći od teorije paralelne arhitekture koja sve jezične razine smatra generativnima, u radu se iznose rezultati istraživanja suodnosa između reda riječi, tj. reda rečeničnih sastavnica na sintaktičkoj i na fonološkoj razini, i informacijske strukture kao sastavnice rečenične gramatike. Analiza u kojoj je informacijska struktura ravnopravna razina, a ne izvanjska, pragmatički uvjetovana sastavnica, omogućuje semantički informirano tumačenje varijacija u redu riječi u hrvatskom jeziku. Istraživanje rezultati kojega se iznose metodološki predstavlja premošćivanje jaza između formalnih i funkcionalnih pristupa. Kao primjer se uzima hrvatski, koji se tradicionalno smatra jezikom u kojem je red sintaktičkih komponenata (relativno) slobodan, dok se za položaj klitika u njemu smatra da je (relativno) ograničen. Na brojnim primjerima u radu pokazuje se kako klitike i grozdovi klitika svojim smještajem unutar linearnog rečeničnog ustrojstva ne predstavljaju nepravilnost sustava, nego oblik dinamiziranja rečeničnoga sadržaja koji izvorni govornici prihvaćaju kao otvorenu mogućnost. U dosadašnjim su se istraživanjima takvoj analizi postavljale dvije ključne prepreke. Prva se tiče bavljenja isključivo tzv. „neutralnim”, kontekstualno neuvjetovanim tipovima rečenica, dakle onima koje uglavnom odgovaraju na pitanje O čemu se radi? Druga se tiče nedostatka empirijskih istraživanja, kako korpusnih, tako i psiholingvističkih, kojima se otvara potpuno nov uvid u jezičnu strukturu i istančane mogućnosti njezine izražajnosti na informacijskoj razini. U radu se bavim obama uočenim problemima.
В докладе рассматривается употребление глаголов mít/иметь/имам с учетом изменения их значения в результате изменений порядка слов и с учетом вопросительных предложений. Особенно интересным оказалось употребление глагола mít в чешском языке, т.к. порядок слов в чешском предложении определяет в каком значении он употреблен – поссессив- ном или модальном. Рассматриваются случаи типа Proč to má dělat? Má to proč dělat?, когда порядок слов в чешском определяет совершенно раз- ные эквиваленты на болгарском и на русском языках. При том значение во втором случае тоже трудно однозначно интерпретировать как поссес- сивное или грамматикализованное. На фоне употребления этих глаголов со значениями поссессивными, экзистенциальными, грамматикализованными и фразеологизованными оказывается, что модальное значение чешского глагола mít в вопросительных предложениях прямо зависит от порядка слов. В переводах на болгарский и на русский языки значение чешских выражений однозначно определяется их модальным или пос- сессивным соответствием как б. трябва / има или р. должен / есть.
U radu se razmatraju strukturna svojstva i distribucija parentetičkih izraza s glagolima govorenja u hrvatskome jeziku. Noseći izraz u koji je umetnut parentetički izraz s glagolom govorenja najčešće je rečenica, a znatno rjeđe koja druga sintaktička skupina. Distribucija je parentetičkoga izraza pritom prilično slobodna. Smještanje parentetičkoga izraza obično poštuje granice maksimalnih projekcija. Iskazi koji sadrže parentetičke izraze s glagolima govorenja mogu se semantički podijeliti u dvije skupine, na one usmjerene prema govorniku i one usmjerene prema subjektu. Čimbenici su koji u hrvatskom jeziku određuju je li iskaz usmjeren prema govorniku ili prema subjektu: smjer pronominalizacije, inverzija subjekta i predikata, različito ponašanje u dosegu niječnice i različita intonacija. Da parentetički izrazi tvore s nosećim izrazom jednu sintaktičku cjelinu potvrđuje, osim utjecaja dosega niječnice, i asimetrija u odnosu zamjenica i kvantifikatora te sličnosti takvih iskaza s posebnim pitanjima, odnosno s wh-pomicanjem: fakultativnost inverzije subjekta i predikata uvjetovana pragmatičkim čimbenicima, dalekometna ovisnost te slično ponašanje glede otočnih ograničenja. Heterogeno ponašanje dviju vrsta iskaza upućuje na to da vjerojatno imaju različitu unutarnju strukturu. Autor zaključuje da razlika nije u tome kako je parentetički izraz uklopljen (spojen) u noseći izraz, nego samo u unutarnjoj strukturi parentetičkoga izraza. U iskazima usmjerenim prema subjektu na mjestu objekta parentetičkoga glagola spojena je kopija nosećega izraza, a u onima koji su usmjereni prema govorniku na tom je položaju samo prazni operator OP koji je pomaknut na položaj specifikatora i koindeksiran s nosećim izrazom. Budući da za primjere usmjerene prema subjektu nije prikladan opis s pomoću operacije pomakni, autor kao alternativu predlaže pretpostavku da je riječ o eliptičnim iskazima u kojima je poništena dopumbena rečenica parentetičkoga glagola koja je identična nosećemu izrazu.
U ovome se radu bavimo formom i funkcijom poštapalica u razgovornom bosanskom jeziku s obzirom na njihovu pozicijsku valentnost u konstrukcijskim komunikacijskim jedinicama (TCU). Poštapalice zauzimaju periferno mjesto u formalno-gramatičkim modelima i najčešće se analiziraju sa stilskog ili sociolingvističkog aspekta, pri čemu se njihova uporaba ne preporučuje, jer se smatraju obilježjem lošeg govornog stila i nepotrebnim dodatcima u govoru. Ovdje ih promatramo s aspekta njihove uporabe pri organizaciji i konstrukciji komunikacijskih cjelina i tvrdimo da su poštapalice neophodni konverzacijski elementi čija funkcija proizlazi iz elementarnih mehanizama konverzacijske razmjene definiranih u Sacks et al. (1974) – potrebe da se pri konverzaciji umanje praznine i simultani govor. Analiza obuhvaća oko 550 poštapalica izdvojenih iz korpusa (Kurtić et al. 2012) koji se sastoji od audio-vizualnog zapisa razgovora četiriju govornika bosanskog jezika (oko četiri sata snimljenog materijala). Služeći se metodološkim okvirom konverzacijske analize, opisat ćemo različite funkcije poštapalica, čime ćemo nastojati revidirati tvrdnje da su poštapalice smetnja u konverzaciji.
U radu se račlanjuje odnos reda riječi i negacije u hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku. Prvi se vid toga odnosa tiče položaja niječnih izraza ne, ni i bez. U zadanome korpusu oni stoje ispred, odnosno lijevo od jezične jedinice koju niječu. Jedinica ispred koje se niječni izraz nalazi nije nužno glagol, pa ni finitni glagolski oblik. Položaj niječnih izraza povezan je i s razlikom, odnosno s utvrđivanjem razlike između sastavničke negacije, kao negacije nepredikatne sastavnice, i rečenične negacije, negacije predikata. Konačno, o redu riječi ovisi hoće li se ili neće provesti niječno slaganje. U hrvatskome je crkvenoslavenskome jeziku provođenje niječnoga slaganja djelomično (ne i proizvoljno), a ovisi o tome na kojemu se mjestu u rečenici nalazi niječna zamjenica ili prilog.
Složeni glagolski predikat u hrvatskom kajkavskom književnom jeziku sa stajališta reda riječi
(2014)
U radu se donosi raščlamba reda riječi u rečenicama sa složenim glagolskim predikatom.1 Na korpusu tiskanih tekstova na hrvatskom kajkavskom književnom jeziku utvrđuje se redoslijed sintaktičkih jedinica složenoga glagolskog predikata, mjesto složenoga glagolskog predikata u rečenici te njegov suodnos s drugim rečeničnim dijelovima.
Ovaj se rad bavi položajem zanaglasnica u kontekstu njegove obrade u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama. S obzirom na to da pisani korpus pokazuje velika odstupanja od klasičnoga tumačenja Wackernagelova pravila (Peti-Stantić 2007), htjele smo ovu pojavu istražiti u kontekstu odnosa nastavnika hrvatskoga jezika prema poučavanju pravila o položaju zanaglasnica. Dosadašnji radovi u ovome području pokazuju različite težnje. Dok većina suvremenih gramatika (Babić i dr. 2007, Barić i dr. 2005, Težak i Babić 1994) staje u prilog prozodijskome tumačenju Wackernagelova pravila, prema kojemu se zanaglasnica uvrštava iza prve naglašene riječi u rečenici, neki suvremeni jezikoslovci (Peti-Stantić 2002, 2002a, 2006, 2007) zagovaraju sintaktičko tumačenje ovoga pravila u hrvatskome jeziku, prema kojemu se zanaglasnice smještaju iza prve naglašene sintaktičke jedinice. Ovi drugi svoje tvrdnje podupiru neskladom između propisanih pravila i stvarne uporabe, tj. korpusa, a naše se istraživanje bavi sličnim problemom – odnosom između načelnih i praktičnih elemenata poučavanja ovoga pravila. Ispitivanje predodžbe nastavnika o pravilu o položaju zanaglasnica u hrvatskome jeziku te prakse poučavanja toga pravila otkrilo je da nastavnici daju prednost prozodijskom tumačenju Wackernagelova pravila, no nisu skloni ispravljanju učenika koji ga drugačije primjenjuju.
Sintaksa se u ranom jezičnom razvoju povećanjem kronološke dobi mijenja i usložnjava. Različitim teorijskim modelima pokušava se opisati razvoj sintakse, ali i put kojim dijete od najranijih iskaza dolazi do kompetencije odraslog govornika. Slijedeći navedenu misao, Tomasello (2006) je ponudio opis gramatičkih struktura ranih višečlanih iskaza kojim prikazuje put usložnjavanja sintakse iskaza, od jednočlanih i višečlanih iskaza (kombinacije riječi, pivot-sheme, konstrukcije zasnovane na čestici) do apstraktnih konstrukcija. Posebno su za opis ranog razvoja sintakse važne dvije kategorije konstrukcija, pivot-sheme (engl. pivot schemes) i konstrukcije zasnovane na čestici (engl. item-based constructions). Pivot-sheme definirane su kao dvočlane konstrukcije u kojima postoji ‘stalni’ element koji se nadopunjava novim elementima. Konstrukcije zasnovane na čestici od pivot-konstrukcija razlikuje veća sloboda u leksičkom izboru te prikladna uporaba gramatičkih kategorija (uporaba morfologije i reda riječi). Ovim se istraživanjem željelo provjeriti uklapaju li se hrvatske dvočlane glagolske konstrukcije u uobičajene podjele pivot-konstrukcija i konstrukcija zasnovanih na čestici i kakav je njihov red riječi s obzirom na tipološke karakteristike, odnosno morfološku razvedenost i relativno slobodan red riječi hrvatskoga jezika. Istraživanjem su obuhvaćeni dvočlani glagolski iskazi u Hrvatskom korpusu dječjeg jezika (HKDJ – Kovačević 2002). Izdvojene su i opisane pivot-konstrukcije te njihov put prema sintaktički složenijim oblicima, konstrukcijama zasnovanima na čestici. Rezultati hrvatskih dvočlanih iskaza upućuju na vrlo ranu uporabu gramatičkih morfema što nije u skladu s istraživanjima provedenima u engleskom jeziku. Nadalje, definicija pivot-shema samo se djelomično može primijeniti na iskaze pronađene u HKDJ-u. Hrvatske pivot-konstrukcije sadrže specifične morfološke i sintaktičke veze, različite od potpunoga gramatičkog sustava odraslih govornika, ali nedvojbeno s pripadajućim značenjima. Istraživanje je pokazalo da tipološke osobine određenog jezika utječu na razvoj sintakse pri usvajanju jezika te potiču ranu pojavu složenih gramatičkih elemenata.
U bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, s fleksibilnim (gotovo slobodnim) redom riječi, prijedložno-padežni izrazi s mjesnim značenjem popunjavaju funkciju mjesnog adverbijala (kada se odnose na predikat), ali stoje i kao dopuna imenskoj riječi (kada se u atributskoj funkciji odnose na supstantiv), što može dovesti do mogućih dvosmislenih izraza, i/ili potpuno gramatički nepravilnih kombinacija, zavisno od reda riječi, odnosno zavisno od pozicije takvih konstrukcija u rečenici. U ovom radu daju se neki primjeri nepravilnog rasporeda riječi, odnosno primjeri s pogrešnom pozicijom rečeničnih elemenata, konkretno mjesnog adverbijala, što rezultira ambigvitetnim (dvosmislenim) konstrukcijama s prijedložno-padežnim izrazima. Vidjećemo da je u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku ova pojava često prisutna, a naročito zapažena u govornom jeziku i kolokvijalnom diskursu, ili na primjerima žurnalističkog stila (diskursa). Moguće rješenje kojim bi se izbjegao ambigvitet vezan za prijedložno-padežne izraze s mjesnim značenjem jeste dosljedno poštivanje pravila o osnovnom redu riječi koje mjesni adverbijal postavlja u postverbalnoj poziciji i ne uz neku imensku riječ.
Obligatory control refers to the relation of obligatory coreference between one of the arguments in the matrix clause and an unexpressed argument of the subordinate infinitive. This paper provides examples of subject and object control in Croatian that reveal significant differences between these two constructions. Subject control is understood as a purely syntactic relation, while the analysis of object control requires the introduction of semantic macroroles. The two constructions are therefore based on different basic principles, which results in various asymmetries with regard to restrictions on possible syntactic realizations. Moreover, the limitations on scope interpretation of temporal adverbs resulting from word order changes in object control constructions suggest that the two verbs in object control might form a tighter unit than those in subject control constructions.
Red riječi u smješnicama
(2014)
U radu se promatra i analizira red riječi u rečenici u hrvatskim anonimnim komedijama u prozi nastalim u 17. stoljeću na dubrovačkom području. Rezultati se analize uspoređuju s redom riječi potvrđenim u onodobnom književnom jeziku. Sinkronijskom su prikazu pridružene i usporedbe s rezultatima istraživanja Laznibata o dubrovačkim arhivskim spisima 17. i 18. stoljeća i I. Lovrić Jović o dubrovačkim oporukama iz istog tog razdoblja, dok je dijakronijski pregled napravljen usporedbom s Rešetarovim istraživanjima jezika Ranjinina zbornika i Držićeva jezika, s istraživanjem frančezarija 18. stoljeća I. Lovrić Jović te s Budmanijevim istraživanjem devetnaestostoljetnoga dubrovačkoga govora. Posebna se pozornost posvećuje poretku zanaglasnica, koji je, kao što je bilo očekivano, uglavnom stariji pa zamjenička zanaglasnica prethodi glagolskoj, no ovisno o smješnici, potvrđena su i brojna odstupanja.
The paper considers the interdependence between word order, congruence and formal cases – the means which, together with lexical meaning and formal class markers, explicate the concrete syntactic relations in a sentence. There are languages (including the Slavic ones) in whose structure congruence is very important. They may or may not possess formal cases. Even if they have no formal cases their word order is relatively free due to the compensatory role of congruence, which is often, but not always, able to eliminate potential ambiguity in the sentence, assisted to a certain extent by animacy, definiteness, pronoun duplicates of the objects and extra-linguistic knowledge (and Modern Bulgarian is good enough to illustrate this). At the same time, even in congruence languages with formal cases there are strict word order rules. In both kinds of congruence languages the violation of these rules can make a sentence utterly unintelligible (the last is exemplified by a couple of lines from Spanish and Ukrainian poetry).
U redu riječi prijedlozi imaju relativno stalno mjesto po kojemu su i nazvani – predlažu se ispred riječi na koju se odnose. U gramatikama se još spominje i postpozicija, kad prijedlozi dolaze iza riječi na koju se odnose (svemu unatoč...). U ovom radu prijedlozi se ne promatraju na morfološkoj razini, dakle na razini jedne riječi, nego se promatraju kao funkcionalna skupina koja uključuje i višerječne prijedložne izraze. Analizom su obuhvaćene i sveze riječi, odnosno koligacije temeljene na gramatičkoj uvjetovanosti sastavnica, a koje tvore jednu značenjsku cjelinu. Ta dva metodološka pomaka u percepciji prijedloga i u percepciji riječi pokazuju da se prijedlog može naći i u drugim pozicijama te se u radu analizira gdje se sve u rečenici mogu naći prijedlozi.
Tema je našega rada položaj zamjeničkoga pridjeva sam uz naglašeni oblik povratne zamjenice (sebe) unutar konstrukcija s pravim povratnim glagolima. U tim konstrukcijama zamjenički pridjev sam može biti u akuzativu ili u nominativu (hvalim sam sebe / hvalim samog sebe). Poznato je svojstvo zamjeničkoga pridjeva sam da u pojačajnome značenju najčešće slijedi iza lične zamjenice, ali prethodi imenicama (On sam to radi. / Sama Marija to radi.). Cilj je ovoga istraživanja utvrditi koji mu je neobilježeni položaj uz povratnu zamjenicu te ponaša li se drukčije s obzirom na red riječ kad je u nominativnome ili u akuzativnome obliku.
O kognitivnim temeljima položaja modifikatora, determinatora i kvantifikatora u imenskoj sintagmi
(2014)
U središtu je pozornosti ovoga rada redoslijed pridjevnih (premodifikacijskih), determinacijskih te kvantifikacijskih sastavnica višestrukosloženih imenskih sintagmi u hrvatskom jeziku. Metodologijom kognitivne gramatike (Langacker 1987, 1991, Taylor 2002, Radden i Dirven 2007) na nekoliko se tipičnih primjera najprije objašnjavaju značenjski aspekti koji uvjetuju neutralan redoslijed njihovih sastavnica, a zatim se preispituje manja ili veća neovjerenost pojedinih konstrukcija pri promjeni redoslijeda sastavnica. Ključnim semantičko-pragmatičkim čimbenikom koji uvjetuje veću ili manju ovjerenost takvih konstrukcija, a uvjetovanu promjenom redoslijeda sastavnica, smatra se referencija odnosno ‘usidrenje’ (engl. grounding) koja se odnosi na uspostavljanje „mentalnoga kontakta” sudionika govornoga čina s referentom imenske sintagme. S obzirom na to posebna se pozornost posvećuje značenjskim razlikama između elemenata referencije – determinatora, relativnih i neodređenih apsolutnih kvantifikatora – te pridjevnih premodifikatora i određenih apsolutnih kvantifikatora (brojeva) koji to nisu.
Na tragu učenja praške funkcionalne (aktualne) rečenične perspektive o osnovnom i aktualiziranom redu riječi razmatrat će se redoslijed sastavnica u složenim strukturama (subordiniranima i koordiniranima). U prvome redu zanimat će nas poredak surečenica (klauza) u sastavu zavisnosložene rečenice. Postavlja se naime pitanje čime sve može biti uvjetovana anteponiranost zavisne surečenice (tzv. inverzija), i to u različitim tipovima tekstova odnosno komunikacijskim situacijama (npr. u akademskom/ znanstvenom i/ili predavačkom diskursu, potom u privatnim razgovorima itd.). U tu svrhu pozornost ćemo obratiti na primjere poput ovih: Kao što je naslovom najavljeno, bavit ćemo se složenim rečenicama.; Kako bismo ubrzali objavljivanje zbornika, želja nam je što prije skupiti radove.; Kao što je prethodno rečeno, nastava počinje u listopadu.; Ako ne prekineš s glupostima, odlazim!; Dok ne ispraviš jedinice, ništa od izlazaka! i sl. Što se pak nezavisnosloženih rečenica tiče, ponajprije ćemo se suočiti s pitanjem utvrđivanja primarnog redoslijeda sastavnica (Sjedim i razmišljam. ili Razmišljam i sjedim.), da bismo potom pokušali utvrditi moguće razloge remećenja toga redoslijeda (npr. Umro – brao trešnje i pao sa stabla. prema Popeo se, brao trešnje, pao sa stabla, umro.). Naposljetku budući da pristajemo uz gledište da se već složena rečenica može smatrati činjenicom teksta (J. Silić), ali i zbog toga što se aktualizirani red riječi/komponenata ostvaruje upravo u (kon)tekstualno uključenoj rečenici, u svjetlu ćemo novije lingvistike teksta (R. de Beaugrande i W. Dressler) o redoslijedu komponenata promišljati kao o kohezivnom sredstvu.
Uvod
(2014)
U radu se preispituju granice frazema s obzirom na tvorenice kao frazemske sastavnice (krenulo je niz brdo (nizbrdo) što, ići na ruku (naruku) komu) ili samostalne jedinice (bogtepitaj, budibogsnama, kvragu) koje prema postojećoj frazemskoj definiciji ne ulaze u frazeološki fond. Posebna se pozornost poklanja frazemskim polusloženicama kao novoustanovljenoj skupini frazema prema frazemskome opsegu (amo-tamo, brže-bolje, danas-sutra, rak-rana, više-manje, zbrda-zdola). Istraživanje je utemeljeno na korpusu hrvatskih pravopisa od Partaša do Babića i Moguša, hrvatskim općim i frazeološkim rječnicima te elektroničkom korpusu Hrvatska jezična riznica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
The article gives an overview of the most important linguistic publications on the Burgenland Croatian dialects so far and concludes that our picture of these dialects is still far from complete. Two examples are given of unsolved questions that illustrate why a more complete picture than we have at the moment is necessary. The author wishes to point out that good quality linguistic fieldwork in this region deserves higher priority than it is given now, especially since the dialects are dying out so fast.
Vremenski instrumental
(2014)
U radu se analizira metoda opisa tvorbe pridjeva u Grammatik der illyrischen Sprache (Wien, 1854.) Andrije Torkvata Brlića i u Slovnici Hèrvatskoj za gimnazije i realne škole (Zagreb, 1859.) Antuna Mažuranića. Modeli se opisa tvorbe pridjeva propituju s obzirom na tvorbene načine te pripadajuće im sufikse i tvorbene preoblike. Dobiveni se rezultati analize uspoređuju sa suvremenim pristupima gramatičkim tvorbenim opisima pridjeva u hrvatskome jeziku.
Autor, motiviran ponajprije poznatom pretpostavkom o tome da je Marko Marulić možda studirao pravne znanosti, prvo daje pregled dosadašnjih ograničenih pokušaja da se govori o pravnoj terminologiji u Marulićevu opusu na hrvatskom jeziku. Poslije se, s obzirom na to da se u prikazanoj literaturi katkada implicira (ali i eksplicira) da se Marulić koristi tim terminima zato što je bio pravnik, pretragom spomenutog opusa u potrazi za potencijalnim pravnim terminima pokušava utvrditi može li se takvo razmišljanje bolje potkrijepiti ili pak opovrgnuti. Na kraju se raspravlja o metodološkim problemima, ograničenjima, ali i mogućnostima poboljšanja takvih filoloških istraživanja.
U novoštokavskim se govorima još uvijek dobro čuvaju ostatci starih naglasnih paradigama te su terenskim istraživanjem u govoru Komazina prikupljene imenice o-osnovâ muškoga roda. U članku se iznosi trenutačno stanje i opisuju promjene koje su zahvatile sve naglasne paradigme. Potvrđena je tendencija prelaska nekih imenica iz n. p. A u n. p. B, dok u množinskim oblicima nisu zabilježene sekundarne promjene naglaska. Staro stanje, pomičnost naglaska i preskakanje na proklitiku čuva se u n. p. C, no u množini se širi nepomičan naglasak na prvome slogu. Većina imenica n. p. B mno¬žinu ujednačava prema n. p. C, dok obrnut utjecaj nije zabilježen, a na n. p. A je neznatan. Donose se primjeri koji upućuju na moguće postojanje sinkronijske n. p. D.
U ovome se radu obrađuju naglasne značajke u govorima i toponimiji Zažablja i Popova. U prvome se dijelu rada iznose bitne fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke značajke obrađenoga područja te ga se uspoređuje s drugim štokavskim govorima. U središnjemu se dijelu rada obrađuju mjesne naglasne osobitosti, primjerice naglašivanje starih i suvremenih posuđenica, razlikovna uloga naglaska te odrazi praslavenskih naglasnih paradigma. U završnome se dijelu iznose i neke naglasne razlike u mjesnim govorima, poglavito s obzirom na narodnosnu pripadnost.
U ovome radu autor će, na osnovu vlastitih istraživanja, pokušati dati sumaran prikaz akcenatskih svojstava govora otoka Iža, smještenog u zadarskom arhipelagu. Namjera mu je smjestiti iški govor i akcenatski sustav među drugim čakavskim otočkim govorima, dati fonetski i fonološki opis pojedinih akcenata i potkrijepiti ih primjerima koje je čuo od iških govornika i, konačno, pokušati utvrditi fonološki status čakavskog akuta u iškome govoru. Budući da su istraživanja bila ograničenoga karaktera, ovaj rad nije zamišljen kao konačan opis, već kao polažišna točka za buduća istraživanja koja je potrebno izvršiti na osnovu kojih će se moći napraviti što iscrpniji i potpuniji opis iškoga govora i akcenatskoga sustava.
U članku je riječ o sklonidbi i naglasku imenica srednjega roda o-sklonidbe u mjesnom govoru sela Jevšček pokraj Livka (općina Kobarid, Slovenija), koji pripada nadiškomu dijalektu slovenskoga, i to sa sinkronijskoga i dijakronijskoga aspekta. S aspekta jezikoslovnoga opisa prikazani su nastavci i njihova distribucija s obzirom na osnovu te naglasni tipovi i njihove paradigme. U jezičnopovijesnome dijelu određuje se povijesni izvod pojedinih nastavaka i naglasnih tipova. Opisani oblici i naglasni sustav postavljaju se u širi slovenski i slavenski kontekst.
The article analyzes the accentuation of western South Slavic l-participles of verbal stems ending in an occlusive that are formed by adding the formant *-l- directly to the stem, e.g. *nes-lъ, Croatian nȅsao, Slovene nesel. Data from Slovene, Čakavian, Kajkavian and Štokavian dialects are compared and discussed against the background of late Proto-Slavic and early dialectal accentual and phonological changes. The operation of accentological changes such as Dybo’s law, Stang’s law and the rise of the neocircumflex, as well as the reduction of weak jers caused alternations in tone, vowel-length and position of the ictus. These alterations could be analogically eliminated or extended at different times and in different areas during the linguistic history of western South Slavic, thus causing the rise of some of the earliest isoglosses in the area in which western South Slavic is spoken.
Ovaj rad predstavit će akcentuaciju, podrijetlo i distribuciju naglasaka u kajkavskim govorima istočne ludbreške Podravine. Prozodija ludbreških govora naselja istočno od Ludbrega, u smjeru Ludbreg – Legrad, nije prikazana u dosadašnjim istraživanjima mjesnih govora toga kraja pa je cilj ovoga rada opisati sadašnje stanje koje se zbog utjecaja medija i migracija stanovništva mijenja, a jedna od očekivanih promjena u razvoju fonoloških sustava mjesnih govora gubljenje je oprjeke po kvantiteti. Istraživanja će se nadovezati na dosad provedena istraživanja fonoloških sustava govora ludbreške Podravine.
Tema članka je naglasak i-glagolâ u govoru mjesta Banjole (oko 6 km južno od Pule), koji pripada premanturskoj skupini govorâ jugozapadnoga istarskog dijalekta. Ta je skupina govora zanimljiva jer se odlikuje nekim obilježjima tipičnima za štokavsko narječje (npr. nastavak -ā u Gmn.) te vjerojatno predstavlja ostatak prijelaznih južnočakavsko-zapadnoštokavskih govora, donesen u Istru tijekom seobâ u 16. i 17. st. Naglasni se sustav tih govora i u općim crtama donekle razlikuje od onoga ostalih JZ istarskih govora; npr. naglasak se tu povlači na prethodni slog u većem broju okolinâ, čuva se preskakanje naglaska na prednaglasnice i sl., zbog čega se oni, uz ostalo, i svrstavaju u zasebnu skupinu.
Kada je riječ o naglasku i-glagolâ, stanje je u raznim slavenskim govorima raznoliko i složeno. Opis situacije u govoru Banjolâ dopunit će sliku dobivenu istraživanjima drugih slavenskih govorâ te pripomoći rekonstrukciji naglaska toga glagolskog tipa u općeslavenskom.
U članku se opisuje naglasak imenica u govoru mjesta Kali na otoku Ugljanu. Uvodni dio rada čini kraći prikaz kaljskih glasova i deklinacije kaljskih imenica, jezgru čini pregled kaljskih imeničkih naglasnih paradigama te naglaska imenica s prefiksima i sufiksima, a na kraju se nalaze popis češćih kaljskih imenica i kraći kaljski tekst kao primjer govora.
Sadržaj: 1. Uvod; 2. Glasovi; 3. Oblici imenica; 4. Naglasak imenica; 5. Naglasak imenica s nekim sufiksima i prefiksima; 6. Češće kaljske imenice podijeljene na sinkronijske naglasne paradigme; 7. Primjer kaljskoga govora; Literatura
Nakon uvodnih napomena o gornjomeđimurskome naselju Dragoslavec Breg (s osobitim osvrtom na povijest njegova imena, neslužbeni etnik i kretanje broja stanovnika), u radu se na osnovi terenskim i arhivskim istraživanjem prikupljene građe analizira antroponimijski sustav toga naselja. Pokazuju se značajke osobnih imena (njihova službena i neslužbena uporaba te učestalost), prezimena njegovih stanovnika (učestalost, podrijetlo, značenje i tvorbena struktura) kao i njihovi obiteljski nadimci (motivacija i tvorbene značajke).
Zastupljenost romanizama u govorima srednjodalmatinskoga priobalja i otoka opširno je i bogato analizirana u dosadašnjim jezikoslovnim istraživanjima. Manje su, i ne baš sustavno, istraženi govori unutrašnjega dijela srednje Dalmacije. U radu se opisuju ostatci romanskoga utjecaja na prostorno velikom, a danas slabo naseljenom zabiokovskom arealu. Budući da se jezično posuđivanje najčešće ostvaruje u kategorijama imenica i glagola, posebna se pozornost posvećuje morfološkoj osobitosti pridjeva romanskoga podrijetla kao slabije proučavanoj gramatičkoj kategoriji. Promatrani korpus dobiven je ekscerpiranjem romanizama iz recentnih dijalekatnih leksikografskih djela. Nakon opisa društveno-povijesnoga okvira Zabiokovlja, koji je i doveo do različitih romanskih utjecaja, prikazuje se leksikološka i etimološka obrada pridjeva romanskoga podrijetla te se analiziraju načini adaptacije romanskih pridjevskih posuđenica u govorima Zabiokovlja.
Osnovni je cilj članka analiza naglaska glagolâ s i-prezentom u mjesnom govoru Medulina (kod Pule) na sinkronijskoj i dijakronijskoj razini. Materijal je dobiven u razgovoru s izvornom govornicom te iz Rječnika medulinskoga govora (v. popis literature). Glagoli se razvrstavaju prema naglasnim paradigmama (A, B ili C) i drugim obilježjima, poput dužine samoglasnika u osnovi, formanta u oblicima infinitivne osnove (-i- ili -ě-) i dr. Usporedbom suvremenoga stanja s praslavenskim utvrđeno je da se razvoj naglaska toga glagolskoga tipa u medulinskom govoru uvelike podudara s onim u većini čakavskih i štokavskih govora.
U ovome se članku analiziraju poredbeni frazemi jednoga hrvatskog čakavskog govora prikupljeni na terenskome dijalektološkom istraživanju i uspoređuju s poredbenim frazemima hrvatskoga standardnog jezika. Posebna se pozornost poklanja onim čakavskim frazemima koji imaju različitu sliku u pozadini frazema unutar istoga frazemskog koncepta i onima koji nemaju ekvivalenta u standardu.
U radu se donosi opis tvorbenih tipova riječi s brojevnim značenjem u hrvatskom kajkavskom književnom jeziku. Obrađene potvrde ekscerpirane su iz Habdelićeva i Jambrešićeva rječnika, a potvrde nekoliko tvorbenih tipova, kojih nema u kajkavskim rječnicima, pronađene su u Šilobodovu matematičkom priručniku Arithmetika horvatszka.
U radu se analizira opis rječotvornih procesa u hrvatskim dopreporodnim gramatikama. Istraživani korpus čine dvije najstarije hrvatske gramatike – Kašićeva čakavsko-štokavska i Križanićeva koja opisuje tronarječni hibridni jezik ozaljskoga kruga – i gramatike kajkavskoga književnog jezika.
Cilj je bio utvrditi istosti i razlike u poimanju i prikazu tvorbe riječi u hrvatskim slovnicama koje opisuju različite književne jezike.
Cilj je ovoga rada predstaviti morfološke značajke imenica a-deklinacije u govoru Svetoga Đurđa. Analiza se temelji na ekscerpiranim primjerima iz transkripcija ogledā slobodnoga govora prikupljenih tijekom vlastitih terenskih istraživanja te na podatcima iz detaljnih morfoloških upitnika. Građa je provjerena i u Rječniku govora Svetog Đurđa. U radu su imenice a-vrste opisane po sljedećemu načelu: najprije je predstavljen tablični pregled nastavaka u vrsti te su zabilježene posebnosti vezane uz određene padeže. Poslije njih slijedi pregled morfonoloških alternacija, naglasnih tipova iz sinkronijske perspektive te pregled povijesnoga razvoja morfologije imenica navedene vrste. Posebno su analizirane te objašnjene u komentarima imenice koje se svojom paradigmom ne uklapaju u najčešće obrasce. Zaključci dobiveni ovim istraživanjem uspoređeni su s dosad objavljenim prikazima morfologije govora Svetoga Đurđa u kritičkome osvrtu. Novi, detaljniji i precizniji zaključci, koji potiču na opis drugih sklonidbenih vrsta imenica, odnosno, morfološki opis drugih vrsta riječi, doprinijet će boljemu poznavanju govora.
Gornjolonjskomu dijalektu svojstveno je nekoliko temeljnih obilježja koja ga izdvajaju u posebnu cjelinu unutar kajkavskoga narječja. U ovome se radu na temelju dosadašnjih istraživanja ponajviše zelinskih i vrbovečkih govora toga dijalekta i objavljenih članaka (Kalinski, Lončarić, Šojat) opisuju osnovna jezična obilježja gornjolonjskoga dijalekta: fonološka (vokalizam, konzonantizam, prozodija), morfološka (promjenjive i nepromjenjive riječi), sintaktička (sintaksa padeža i glagolskih vremena, s primjerima vrbovečkih govora) i leksička.
Grčke i semitske riječi u latinskome tekstu Ivanova evanđelja izražavaju specifične biblijske pojmove, gotovo potpuno nepoznate većini engleskog stanovništva do evangelizacije tijekom sedmoga stoljeća. Cilj je ovoga istraživanja ispitati na koje su sve načine one prevedene na staroengleski i srednjoengleski jezik te objasniti razloge takva prevođenja ondje gdje je to moguće. Komparativnom metodom istražit ćemo utjecaj porijekla riječi na njihov oblik i značenje i pokušati rasvijetliti kognitivne razlike u doživljaju biblijskih pojmova među autorima prijevoda i njihovih suvremenika, do kojih je došlo uslijed relativno dugoga razdoblja proteklog između triju prijevoda.
U ovome se radu uspoređuju sustavi vokalnih fonema suvremenih standardnih jezika: južnoslavenskoga hrvatskog i istočnoslavenskih (redoslijedom): ruskoga, ukrajinskoga i bjeloruskoga, pri čemu se za svaki daje odnos današnjih prema vokalnim fonemima staroslavenskoga jezika kao etalona. U vezi s pokazanim drugačijim odnosom vokala i suglasnika u hrvatskome, s jedne strane, i istočnoslavenskima, s druge, navode se grafemi vokalnih fonema u četirima grafijama i pokazuju, objašnjavaju te imenuju principi njihova pravopisanja.
U radu se razmatraju teorijska i metodološka polazišta u opisu prijedloga s obzirom na organske i anorganske sustave – dijalekte i standardni jezik, i dalje u odnosu na konkretne ekavskočakavske govore, južnočakavske govore i hrvatski standardni jezik. Osnovna razlika u usporedbi prijedloga u dvama dijalektima i prijedloga u hrvatskome standardnom jeziku uspostavlja se prema kriteriju fonološke, distribucijske i značenjske razlikovnosti, i dodatno prema kriteriju odstupanja od norme standardnoga jezika u odnosu na dijalekte na primjeru pojedinih prijedloga.
Autori na temelju terenskoga istraživanja i pregleda povijesne građe obrađuju oko 300 toponimskih različnica u selu Kotezi u sjeveroistočnome dijelu Popova. U prvome se dijelu rada opisuje zemljopisni smještaj sela i iznosi kratak povijesni pregled. Osvrt na demografske prilike iznosi se u drugome dijelu rada. U trećemu se dijelu tumači ojkonim Kotezi, a u četvrtomu značenjski raščlanjuju ostali seoski toponimi. U petome dijelu rada toponimi se dijele prema jezičnome postanju. Iz obilja toponomastičke građe izdvajaju se vjerojatni romanski prežitci Puč i Skorata. U toponimiji su se uščuvali i danas nepoznati slavenski apelativi kao što su bit (usp. češki byt 'stan') i hrž (usp. kajkavski hrž 'raž'). Od adstratnih slojeva najzastupljeniji je turski.
Keith Langston disagrees with my account of the Slovene neo-circumflex. He rejects compensatory lengthening as an explanation of the neo-circumflex, primarily on theoretical grounds. His "moraic analysis" is quite unacceptable to me because it starts from an a priori segmentation of the speech flow. In a strict autosegmental approach, the segmentation of the speech flow should be part of the analysis and not be given a priori. Langston's rejection of van Wijk's law, according to which the simplification of certain consonant clusters yielded lengthening of the following vowel, is based on a misguided theoretical interpretation which led him astray.
U radu se s različitih gledišta analiziraju nazivi koji imaju sastavnicu e-. Sastavnica e- može značiti elektronički, ali i excellent, emergency, europski, nasuprot (entgegen), evolventan ili označavati samo slovo/glas e-. Sastavnica e-može stajati i ispred imena i s njom se mogu tvoriti različite prigodne novovorenice. Pozornost se u radu posvećuje u prvome redu nazivima u kojima sastavnica e- znači 'elektronički'. Ti se nazivi analiziraju s tvorbenoga, pravopisnoga, normativnoga, leksikografskoga, semantičkoga i terminološkoga stajališta te autori predlažu vlastita rješenja na svim navedenim razinama.
U radu se analiziraju učinci jezične politike u hrvatskoj u dvama vremenskim presjecima: u pedesetim godinama 20. stoljeća na primjeru popularnoznanstvene historiografije te u 2000. godini na primjeru tiskanih medija. Empirijska analiza pokazuje da se u prvom razdoblju (u tom konkretnom žanru) nije nametao ujednačen hrvatsko-srpski jezični izraz te da se ni u drugom slučaju nije nametnulo isključivo hrvatsku preskriptivnu normu (odnosno koristili su se srbizmi i navodni srbizmi). Kad je u pitanju druga vremenska razina, analiza pokazuje da su se mediji polarizirali po tom pitanju: izbor poželjnih jezičnih jedinica ovisio je o ideološkom profilu medija. U radu se zaključuje da nam još uvijek nedostaje znanje o jezičnoj zbilji koja bi mogla verificirati teze generalizirajućeg tipa: »U Jugoslaviji su se hrvatskom jeziku nametali srbizmi.« ili »U neovisnoj su se Hrvatskoj potiskivali srbizmi.« ili koje druge. Tek nam empririjska istraživanja u više domena komuniciranja, u više stilova i žanrova, u više vremenskih razdoblja, s brigom o frekvenciji jezičnih pojava, mogu odgovoriti na pitanje o načinu, vremenu i mjestu ostvarivanja jedne ili druge jezične politike.
U radu se raspravlja o leksikografskome statusu dvorječnih pozdrava dobro jutro, dobar dan, dobra večer i laku noć u hrvatskim rječnicima te se upućuje i na strane leksikografske pristupe. Naglasak je na značenjskim i komunikacijskim obilježjima pozdrava koja ih određuju kao posebnu leksičku skupinu te se predlaže da dvorječni pozdravi kao i jednorječni (zdravo, zbogom, doviđenja) postanu samostalne rječničke natuknice.
Donose se neke nove spoznaje o Lajpciškom lekcionaru, ćiriličnom rukopisu najvjerojatnije iz šestog ili sedmog desetljeća XVI. stoljeća. Ponajprije je riječ o rezultatima analize vodenih znakova, što je osobito važno jer je datacija rukopisa u literaturi bila prijeporna, a zatim i o novim podacima o knjižnici i signaturi rukopisa. Također se, u bliskoj vezi s analizom folijacije rukopisa, izlaže jedna važna tekstološka spoznaja koja pouzdano pokazuje da je predložak bio cjelovit, što indirektno osnažuje tezu da rukopisu na početku nedostaje devet listova, a ne, kako je tvrdio Joseph Schütz, samo jedan.
V prispevku je predstavljeno slovensko narečno besedje za pomen ‘sinova žena’ v Slovenskem lingvističnem atlasu (SLA) v primerjavi s kajkavskim narečnim besedjem za ta pomen, zbranim za Hrvaški jezikovni atlas (HJA). Narečno gradivo, zbrano za ta dva temeljna nacionalna dialektološka projekta je namreč zanimivo tudi za raziskovanje slovensko-hrvaškega jezikovnega stika, saj zlasti v Pomurju in Medžimurju, v Posotelju, Beli krajini, na Kostelskem in v Gorskem kotarju ter v Istri jezika in njuna obmejna narečja bolj postopoma prehajajo eden v drugega in imajo zato mnoge skupne značilnosti tako na fonološki in morfološki kot tudi na leksikalni ravnini. Na primeru narečnega gradiva za vprašanji SLA-V614 snaha in HJA-V548 snaha, nevjesta je skupaj z morfonološko analizo in kartografskim prikazom prostorske razširjenosti narečnih leksemov predstavljen tudi način komentiranja narečnega gradiva v SLA.
This paper discusses word classes in Tagalog, the dominant language of the Philippines, using analyses developed by Himmelmann (2007) and LaPolla (2008). The goal is to clarify issues related to the identification of word classes in Tagalog, and show the distinct features of these word classes. Through the discussion of word classes in Tagalog, the authors also hope to shed some light on the issue of word classes in Chinese.
This paper presents the analyses of transitivity and questions about transitivity in two languages (Rawang and Qiang) that have been described using very different definitions of transitivity, with a view to showing that each language must be analysed on its own terms, and so the criteria used for identifying transitivity, if it is to be identified at all, might be different between languages. In the case of these two languages it is at least partly due to the two languages differing in terms of the degree of systematicity of the marking, with the Rawang marking being more systematic.
Evidentiality is a grammatical category which has source of information as its primary meaning — whether the narrator actually saw what is being described, or made inferences about it based on some evidence, or was told about it, and so on. Evidentials are a particularly salient feature of Tibeto-Burman languages. This volume features in-depth studies of evidentiality systems in six languages: Rgyalthang, a Kham Tibetan dialect, by Krisadawan Hongladarom; Yongning Na (Naxi group; believed to be closely related to Lolo-Burmese), by Liberty Lidz; Darma (Almora branch of Western Himalayish), by Christina Willis; nDrapa (Qiangic), by Satoko Shirai; Magar (Himalayish), by Karen Grunow-Hårsta, and Tabo (or Spiti), a Tibetan dialect, by Veronika Hein. Each opens new perspectives on the composition and the semantics of evidential systems, on the marking of more than one information source in one sentence, and on the grammaticalized expression of mirativity.
The new insights on evidentiality and related issues from the Tibeto-Burman area are crucial for understanding evidentials in a cross-linguistic perspective.
Using arguments based on the data on verb agreement (pronominalization) in Tibeto-Burman, LaPolla 1989 (see also LaPolla 1992) argues that Proto-Tibeto-Burman should be reconstructed as a language with no inflectional morphology. In that paper it is argued that the Proto-Tibeto- Burman system of grammatical relations1 was closer to the typical 'role-dominated' (Van Valin & Foley 1980) Burmese-Yipho system (epitomized by Lahu—see Matisoff 1973). That is, a system where there is no definable 'subject' or 'direct object'; a system where semantic and pragmatic principles govern the organization of discourse, not syntactic functions. In this paper we look at the nature of 'objects' in Tibeto-Burman languages, and here also find support for this view of Proto-Tibeto-Burman grammatical relations. From a survey of ninety-five reliable grammars or descriptions of languages in the Tibeto-Burman family, I found eleven languages with no nominal object marking, twenty languages with nominal morphology consistently marking the patient as object, regardless of clause type, and sixty-four languages with a type of marking where the patient in monotransitve clauses is often or always marked with the same postposition as the goal or beneficiary (dative) in ditransitve clauses. This type of marking is discussed in Dryer 1986 as Primary Object marking. I argue that this type of marking in the Tibeto-Burman languages reflects the semantically based nature of grammatical relations in Proto-Tibeto-Burman.
Since the mid-1970's, the question of whether or not a verb agreement system1 (VAS) should be reconstructed for Proto-Tibeto-Bunnan (PTB) has been a controversial topic, but because of the large amount of work published arguing in favor of reconstructing a VAS for PTB, especially by James J. Bauman (1974, 1975a, 1975b, 1979) and Scott DeLancey (1980, 1983, 1988, 1989, to appear), many people have begun to accept the existence of a VAS in PTB as received knowledge. In a recent paper on verb agreement systems in Tibeto-Burman, Scott DeLancey states that 'There can no longer be any serious doubt that a system of verb agreement must be attributed to Proto-Tibeto-Bunnan (PTB)' (DeLancey 1988: 1). Though the number of papers supporting this position is quite large, I would like to raise several serious doubts about the theoretical and methodological basis for reconstructing a VAS for PTB' and at the same time argue for the use of functionally and typologically based theories of grammar, as exemplified by the head-marking/dependent-marking distinction developed in Nichols 1986, in diachronic syntax and syntactic reconstruction.
This exercise explores the historical relationship between tone, aspiration, prefixes and stem initial consonants in Tibetan. (The stem-initial consonant is underlined in those words that have prefixes or initial clusters; [ts], [tsh], [tç], [tçh], etc., all count as single consonants.) Other phonetic developments are also explored.
Usings songs to teach aural comprehension in the intermediate-advanced foreign language classroom
(2000)
In this article, we will present an aural comprehension development technique for intermediate-advanced students of Russian which aims at expanding comprehensible input through the use of song-poems. We will argue that learning can be enhanced by expanding Krashen's notion of i+1 to i+1,2,3,4... We will discuss how the prosodic and poetic structures of song lyrics make this type of input particularly effective in the second or foreign language classroom. We will also examine the merits of this approach from the standpoint of motivating students, reducing their classroom anxiety, and encouraging the use of effective language learning strategies. Finally, we illustrate in detail the application of this method in the first author's Russian language textbook based on the songs of Bulat Okudzhava.
Bu çalışmada, Türkçedeki emir kipinin bir alt ulamı olan ve Almancada Jussiv terimiyle karşılanan 3. kişilere yönelik emir-istek1 biçimleri ve bunların Almancaya nasıl aktarılabileceği konulaştırılmaktadır. Bu amaçla Yaşar Kemal’in Kuşlar da Gittiromanındaki söz konusu emir-istek biçimleri aynı kitabın Almanca çevirisi Auch die Vögel sind fort’taki çevirileriyle karşılaştırılmaktadır. Karşılaştırmanın amacı çeviri eleştirisi değildir; yalnızca durum saptaması yapılmaktadır. Saptanan çeviri olanaklarının Alman dili eğitimi öğrencilerinde nasıl yansıma bulacağını görebilmek için bir de dar kapsamlı bir çeviri anketi uygulanmıştır. Türk dilinin bu dolaylı emir-istek için somut dilbilgisel bir ulam (Ali gelsin!) geliştirmişken, Almancada bire bir karşılaştırılabilir dilbilgisel bir eşdeğerlilik saptanmamıştır. Bu ulamın işlevi Almancada özellikle 3. kişi dolaylı anlatımla (Jeder kehre vor seiner eigenen Haustür!) ve yardımcı eylemlerle (Das Feuer soll von hier mitgenommen werden) karşılanmaktadır. Anlamsal bir ulam olan kipselliğin Türkçe ifadesindeki birçok örtüşmezlik, bu konunun Almanca öğretiminde daha çok dikkate alınması gerektiğini göstermiştir. Öğrencilerle yaptığımız çeviri uygulamasındaki diğer saptamamız, çevirilerdeki yetersizliğin sözlük kullanımındaki yetersizliğe dayandığıdır.
For reasons of space, we only discussed one text in which the metaphors used seem to take their root in the context in which it has been written. One text is definitely not enough to make any definite claims on how widespread this phenomenon is. Given what we know about the two domains - Food and taste - one has reasons to believe that when speakers/conceptualisers (e.g. journalists) describe something which stands in some relation to both, they may intuitively be reaching for taste metaphors of the kind described above on the premise that this kind of ‘ornamentation’ will add some spice to what the addressee might otherwise consider a trivial (and boring) topic. At the same time, taste is only one among many properties a particular item of food or a substance (e.g. sugar) has. In consequence, one may well imagine contexts in which it is not its taste, but other properties (e.g. what Harbottle [1997:183] refers to as its 'pure white and deadly’ image) that will make the conceptualiser reach for a particular linguistic or conceptual metaphor.
Der Beitrag präsentiert die Problematik der Possessivität in zwei typologisch diversen Sprachsystemen. Die Autoren analysieren die Ausdrucksweisen und die Spezifika der Kategorie der Possessivität in der deutschen Sprache (als einem Repräsentanten der germanischen Sprachgruppe) und in der slowakischen Sprache (als einem Repräsentanten der slawischen Sprachgruppe und zugleich der Muttersprache der Autoren). Es werden die vielseitigen semantischen und strukturellen Aspekte in beiden Sprachen beschrieben, wobei die konfrontative und kontrastive Betrachtung von Bedeutung ist. Es wurden die Konstruktionen beider Sprachen ausgewählt, die nach der von den Autoren angenommenen Begriffsbestimmung der Possessivität als possessiv zu betrachten sind. Die präsentierte Problematik kann für weitere Analysen und Untersuchungen sowohl im Bereich der Sprachwissenschaft als auch für die Erweiterung der interlingualen Kompetenz in beiden Sprachsystemen inspirierend und hilfreich sein.
On the Indo-European nature of non-Indo-European animals metaphor : the case of Chinese zoosemy
(2007)