490 Andere Sprachen
Refine
Document Type
- Article (110)
- Review (27)
- Part of Periodical (4)
Language
- Croatian (141) (remove)
Has Fulltext
- yes (141)
Is part of the Bibliography
- no (141)
Keywords
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (11)
- word order (11)
- Bratoljub Klaić (10)
- Kroatisch (8)
- Linguistik (6)
- Rezension (6)
- hrvatski standardni jezik (6)
- pravopis (6)
Institute
- Extern (24)
Na tragu učenja praške funkcionalne (aktualne) rečenične perspektive o osnovnom i aktualiziranom redu riječi razmatrat će se redoslijed sastavnica u složenim strukturama (subordiniranima i koordiniranima). U prvome redu zanimat će nas poredak surečenica (klauza) u sastavu zavisnosložene rečenice. Postavlja se naime pitanje čime sve može biti uvjetovana anteponiranost zavisne surečenice (tzv. inverzija), i to u različitim tipovima tekstova odnosno komunikacijskim situacijama (npr. u akademskom/ znanstvenom i/ili predavačkom diskursu, potom u privatnim razgovorima itd.). U tu svrhu pozornost ćemo obratiti na primjere poput ovih: Kao što je naslovom najavljeno, bavit ćemo se složenim rečenicama.; Kako bismo ubrzali objavljivanje zbornika, želja nam je što prije skupiti radove.; Kao što je prethodno rečeno, nastava počinje u listopadu.; Ako ne prekineš s glupostima, odlazim!; Dok ne ispraviš jedinice, ništa od izlazaka! i sl. Što se pak nezavisnosloženih rečenica tiče, ponajprije ćemo se suočiti s pitanjem utvrđivanja primarnog redoslijeda sastavnica (Sjedim i razmišljam. ili Razmišljam i sjedim.), da bismo potom pokušali utvrditi moguće razloge remećenja toga redoslijeda (npr. Umro – brao trešnje i pao sa stabla. prema Popeo se, brao trešnje, pao sa stabla, umro.). Naposljetku budući da pristajemo uz gledište da se već složena rečenica može smatrati činjenicom teksta (J. Silić), ali i zbog toga što se aktualizirani red riječi/komponenata ostvaruje upravo u (kon)tekstualno uključenoj rečenici, u svjetlu ćemo novije lingvistike teksta (R. de Beaugrande i W. Dressler) o redoslijedu komponenata promišljati kao o kohezivnom sredstvu.
Autor, motiviran ponajprije poznatom pretpostavkom o tome da je Marko Marulić možda studirao pravne znanosti, prvo daje pregled dosadašnjih ograničenih pokušaja da se govori o pravnoj terminologiji u Marulićevu opusu na hrvatskom jeziku. Poslije se, s obzirom na to da se u prikazanoj literaturi katkada implicira (ali i eksplicira) da se Marulić koristi tim terminima zato što je bio pravnik, pretragom spomenutog opusa u potrazi za potencijalnim pravnim terminima pokušava utvrditi može li se takvo razmišljanje bolje potkrijepiti ili pak opovrgnuti. Na kraju se raspravlja o metodološkim problemima, ograničenjima, ali i mogućnostima poboljšanja takvih filoloških istraživanja.
Donose se neke nove spoznaje o Lajpciškom lekcionaru, ćiriličnom rukopisu najvjerojatnije iz šestog ili sedmog desetljeća XVI. stoljeća. Ponajprije je riječ o rezultatima analize vodenih znakova, što je osobito važno jer je datacija rukopisa u literaturi bila prijeporna, a zatim i o novim podacima o knjižnici i signaturi rukopisa. Također se, u bliskoj vezi s analizom folijacije rukopisa, izlaže jedna važna tekstološka spoznaja koja pouzdano pokazuje da je predložak bio cjelovit, što indirektno osnažuje tezu da rukopisu na početku nedostaje devet listova, a ne, kako je tvrdio Joseph Schütz, samo jedan.
U ovome će se radu dati uvod u optimalnosnu teoriju (engl. Optimality Theory, Prince i Smolensky 1991/1993, 2004), jednu od najznačajnijih suvremenih teorija jezika. Iako uživa najveći ugled među fonolozima, prikazat će je se kao opću jezičnu teoriju s naglaskom na njezinu primjenu u fonologiji. Prikazat će se kontekst njezina nastanka s obzirom na tada vodeću generativnu fonološku teoriju i naravnu fonologiju te će se predstaviti njezino polazište i ciljevi. Objasnit će se temeljni pojmovi optimalnosne teorije (ograničenja, obilježenost, vjernost, optimalnost) i pretpostavljeni model gramatike (input, output, generator, evaluator) te će se uvesti u princip jezične analize u njezinu teorijskom okviru, a analiza će se oprimjeriti na dvjema fonološkim pojavama – jednačenju šumnika po zvučnosti u suglasničkome skupu i obezvučivanju na kraju riječi.
O kognitivnim temeljima položaja modifikatora, determinatora i kvantifikatora u imenskoj sintagmi
(2014)
U središtu je pozornosti ovoga rada redoslijed pridjevnih (premodifikacijskih), determinacijskih te kvantifikacijskih sastavnica višestrukosloženih imenskih sintagmi u hrvatskom jeziku. Metodologijom kognitivne gramatike (Langacker 1987, 1991, Taylor 2002, Radden i Dirven 2007) na nekoliko se tipičnih primjera najprije objašnjavaju značenjski aspekti koji uvjetuju neutralan redoslijed njihovih sastavnica, a zatim se preispituje manja ili veća neovjerenost pojedinih konstrukcija pri promjeni redoslijeda sastavnica. Ključnim semantičko-pragmatičkim čimbenikom koji uvjetuje veću ili manju ovjerenost takvih konstrukcija, a uvjetovanu promjenom redoslijeda sastavnica, smatra se referencija odnosno ‘usidrenje’ (engl. grounding) koja se odnosi na uspostavljanje „mentalnoga kontakta” sudionika govornoga čina s referentom imenske sintagme. S obzirom na to posebna se pozornost posvećuje značenjskim razlikama između elemenata referencije – determinatora, relativnih i neodređenih apsolutnih kvantifikatora – te pridjevnih premodifikatora i određenih apsolutnih kvantifikatora (brojeva) koji to nisu.
U članku se opisuje naglasak imenica u govoru mjesta Kali na otoku Ugljanu. Uvodni dio rada čini kraći prikaz kaljskih glasova i deklinacije kaljskih imenica, jezgru čini pregled kaljskih imeničkih naglasnih paradigama te naglaska imenica s prefiksima i sufiksima, a na kraju se nalaze popis češćih kaljskih imenica i kraći kaljski tekst kao primjer govora.
Sadržaj: 1. Uvod; 2. Glasovi; 3. Oblici imenica; 4. Naglasak imenica; 5. Naglasak imenica s nekim sufiksima i prefiksima; 6. Češće kaljske imenice podijeljene na sinkronijske naglasne paradigme; 7. Primjer kaljskoga govora; Literatura
U radu se promatraju akuzativne dopune uz desetak neprijelaznih glagola u hrvatskome jeziku te se razmatra njihova pripadnost kategoriji unutrašnjih objekata. Uspoređuju se sintaktička i semantička svojstva takvih dopuna: broj imenica koje se pojavljuju uz neprijelazni glagol, obvezatnost modifikacije imenice, paralelnost instrumentalnih i akuzativnih sintagmā, mogućnost parafraze instrumentalnom sintagmom te mogućnost pronominalizacije i pasivizacije. Autorice zaključuju da sve dopune istraživanih neprijelaznih glagola ne pripadaju istomu tipu dopuna te ih je potrebno gramatički i terminološki razdvojiti. Također pretpostavljaju da unutrašnji objekti u hrvatskome mogu imati argumentno i adjunktno čitanje, što je u skladu s nekim nedavno iznesenim tvrdnjama za druge jezike.
Tema je našega rada položaj zamjeničkoga pridjeva sam uz naglašeni oblik povratne zamjenice (sebe) unutar konstrukcija s pravim povratnim glagolima. U tim konstrukcijama zamjenički pridjev sam može biti u akuzativu ili u nominativu (hvalim sam sebe / hvalim samog sebe). Poznato je svojstvo zamjeničkoga pridjeva sam da u pojačajnome značenju najčešće slijedi iza lične zamjenice, ali prethodi imenicama (On sam to radi. / Sama Marija to radi.). Cilj je ovoga istraživanja utvrditi koji mu je neobilježeni položaj uz povratnu zamjenicu te ponaša li se drukčije s obzirom na red riječ kad je u nominativnome ili u akuzativnome obliku.
U radu se raspravlja o leksikografskome statusu dvorječnih pozdrava dobro jutro, dobar dan, dobra večer i laku noć u hrvatskim rječnicima te se upućuje i na strane leksikografske pristupe. Naglasak je na značenjskim i komunikacijskim obilježjima pozdrava koja ih određuju kao posebnu leksičku skupinu te se predlaže da dvorječni pozdravi kao i jednorječni (zdravo, zbogom, doviđenja) postanu samostalne rječničke natuknice.