Article
Refine
Year of publication
- 2010 (102)
- 2008 (95)
- 2009 (95)
- 1997 (69)
- 2007 (66)
- 1999 (41)
- 2006 (39)
- 2001 (35)
- 2005 (35)
- 1998 (29)
- 2002 (26)
- 2000 (25)
- 2004 (24)
- 1995 (19)
- 1996 (16)
- 2003 (16)
- 2011 (16)
- 1992 (15)
- 1990 (14)
- 1993 (12)
- 1983 (11)
- 1984 (11)
- 2017 (11)
- 1904 (6)
- 1988 (6)
- 2016 (6)
- 2018 (6)
- 1893 (5)
- 1901 (5)
- 1926 (5)
- 1930 (5)
- 1969 (5)
- 1979 (5)
- 1987 (5)
- 1991 (5)
- 1994 (5)
- 1881 (4)
- 1896 (4)
- 1897 (4)
- 1898 (4)
- 1905 (4)
- 1911 (4)
- 1913 (4)
- 1914 (4)
- 1933 (4)
- 1934 (4)
- 1937 (4)
- 1968 (4)
- 1975 (4)
- 1977 (4)
- 2012 (4)
- 1861 (3)
- 1866 (3)
- 1879 (3)
- 1884 (3)
- 1887 (3)
- 1894 (3)
- 1902 (3)
- 1903 (3)
- 1909 (3)
- 1917 (3)
- 1918 (3)
- 1927 (3)
- 1936 (3)
- 1957 (3)
- 1962 (3)
- 1966 (3)
- 1981 (3)
- 1842 (2)
- 1848 (2)
- 1856 (2)
- 1882 (2)
- 1891 (2)
- 1900 (2)
- 1908 (2)
- 1915 (2)
- 1916 (2)
- 1922 (2)
- 1925 (2)
- 1928 (2)
- 1929 (2)
- 1931 (2)
- 1935 (2)
- 1938 (2)
- 1956 (2)
- 1959 (2)
- 1960 (2)
- 1963 (2)
- 1970 (2)
- 1972 (2)
- 1974 (2)
- 1980 (2)
- 1985 (2)
- 2015 (2)
- 2023 (2)
- 1761 (1)
- 1818 (1)
- 1834 (1)
- 1835 (1)
- 1837 (1)
- 1839 (1)
- 1840 (1)
- 1844 (1)
- 1850 (1)
- 1852 (1)
- 1853 (1)
- 1857 (1)
- 1860 (1)
- 1864 (1)
- 1865 (1)
- 1870 (1)
- 1877 (1)
- 1878 (1)
- 1880 (1)
- 1883 (1)
- 1885 (1)
- 1886 (1)
- 1888 (1)
- 1889 (1)
- 1890 (1)
- 1895 (1)
- 1899 (1)
- 1907 (1)
- 1910 (1)
- 1912 (1)
- 1919 (1)
- 1920 (1)
- 1921 (1)
- 1924 (1)
- 1940 (1)
- 1942 (1)
- 1943 (1)
- 1947 (1)
- 1949 (1)
- 1951 (1)
- 1953 (1)
- 1954 (1)
- 1961 (1)
- 1965 (1)
- 1967 (1)
- 1971 (1)
- 1976 (1)
- 1978 (1)
- 1982 (1)
- 1989 (1)
- 2021 (1)
- 2022 (1)
Document Type
- Article (1108) (remove)
Language
Has Fulltext
- yes (1108)
Keywords
- Filmmusik (53)
- Kroatisch (52)
- Rezension (40)
- Linguistik (36)
- Film (22)
- Rezensionen (17)
- Kajkavisch (14)
- Johann Wolfgang von Goethe (12)
- Horrorfilm (11)
- Computer (10)
Institute
- Extern (1108) (remove)
Die ‚Neue Mythologie’ ist, so wie sie sich in Friedrich Schlegels Notizheften und seinem „Gespräch über die Poesie“ darstellt, ein literarischer Kunstgriff theoretischer Selbstbehauptung. Er macht seinen Anspruch, die überlieferte wie die zeitgenössische Philosophie und Wissenschaft zu überbieten, zugleich als rhetorische Strategie durchsichtig.
U radu se prvi put objavljuje jedina zasad pronađena inačica glagoljičke pasionske pjesme, koju smo nazvali Ja, Marija, glasom zovu, zapisane u Berčićevu kodeksu br. 5 s kraja 15. st. Donosi se latinička transkripcija teksta te njegove osnovne književnopovijesne, grafijsko-ortografske i jezično-stilske značajke.
U radu se analiziraju pravi tvorbeni mocijski parnjaci u kajkavskome književnom jeziku. Utvrđuju se sufiksi produktivni u mocijskoj tvorbi u književnoj kajkavštini, njihova učestalost i korelativni parnjaci u kojima se javljaju. Rezultati se uspoređuju s osobitostima mocijske tvorbe u hrvatskome standardnom jeziku.
U radu se analizira uloga deiktičkih obilježivača (markera) u generičkom strukturiranju diskursa. Najprije se podsjeća da u postojećim tipologijama žanrova diskursa prisutnost deiktičkih obilježivača i drugih tragova subjektivnosti predstavlja važan kriterij za razgraničenje žanrova koji koegzistiraju u određenom društveno-povijesnom okviru unutar određenog tipa diskursa i za deskripciju uvjeta njihove diversifikacije. Zatim se, na primjeru diskursa medijske informacije na čije generičko strukturiranje utječu različite strategije objektivizacije, nastoji pokazati da primjena tog kriterija dobiva svoj puni smisao tek u kombinaciji s kriterijima koji se odnose na tekstualna i situacijska obilježja relevantna za generičko strukturiranje diskursa, a to su, s jedne strane, komunikacijski ciljevi sudionika u interakciji i specifične diskurzivne aktivnosti koje oblikuju relacijski profil tekstualnih struktura i, s druge strane, složenost interakcijskog okvira i stupanj heterogenosti deiktičkih i polifonijskih struktura.
Broj njemackih posudenica u hrvatskome jeziku je manji nego što bi se moglo ocekivati, s obzirom na to da je višestoljetna politicka i kulturna povezanost Hrvatske s habsburškom državom uvjetovala izravni dodir njemackoga i hrvatskoga jezika. Razlog je tome jezicna politika koja se svjesno odupirala snažnom utjecaju njemackoga jezika na hrvatski, dajuci u standardnome jeziku prednost hrvatskim rijecima. U supstandardnom jeziku se, medutim, održao veci broj njemackih posudenica, iako za te rijeci postoje hrvatski ekvivalenti. U ovome ce se radu preispitati odnos njemacke posudenice i njezine domace zamjene, tj. u kojoj mjeri je hrvatski ekvivalent uspješna zamjena njemackoj posudenici kao i to o cemu sve ovisi ta uspješnost.
U radu se analizira jezik opisan u Della Bellinoj gramatici u odnosu na jezik jednoga od književnih djela koja su mu bila uzorom – Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića. Istraživanje je usmjereno na imeničke oblike u obama djelima. Sličnosti i razlike komentiraju se za svaku deklinaciju posebno, i to sustavno za svaki padež. Budući da su neke uvjetovane formom Della Bellina književnoga predloška, pritom se upozorava na stvarne i prividne razlike.
U radu se nastoje prikazati i kontekstualizirati Dujmušićevi jezikoslovni doprinosi očuvanju hrvatskoga standardnog jezika. Puristički se radovi, među kojima je najzanimljiviji i najopširniji “Antibarbarus hrvatskoga jezika”, klasificiraju prema Thomasovoj (1991) kategorizaciji purističke djelatnosti. Dujmušić je zanimljiv ne samo zbog izazovne, potpune anonimnosti, nego i zbog toga što je u vrijeme opozicije između vukovskoga i antivukovskoga purizma bio na onoj slabijoj, antivukovskoj strani. Znanstvena je recepcija Dujmušićeva rada potpuno izostala, što znači da njegove jezikoslovne prinose valja i prikazati i evaluirati.
Jagić o Maretiću
(2008)
Neobjavljeni autografi basna Đure Ferića (1739-1820) u odnosu prema dubrovačkoj pisanoj tradiciji
(2008)
U radu se prikazuju rezultati istraživanja neobjavljenih hrvatskih rukopisa dubrovačkoga latinista Đure Ferića, odnosno otkrića dvaju dosad nepoznatih autografa njegovih basna. Interpretacija rukopisa kao dijela dubrovačke literarne i jezičnopovijesne tradicije temeljni je cilj istraživanja, a polazište je usporedba grafijskih, pravopisnih i jezičnih osobitosti spomenutih autografa s leksikografskim i jezikoslovnim izvorima 17. i 18. stoljeća te jezikom kanonskoga pisca starije hrvatske književnosti Ivana Gundulića.
Ključne riječi: Đuro Ferić; autografi; dubrovačka pisana tradicija
U radu se iznosi pokušaj razvrstavanja glagola s elementom se u valencijskome rječniku hrvatskih glagola. Kao predložak poslužila je obrada iste vrste glagola u češkome elektroničkom valencijskom rječniku VALLEX, kao i prototipno-kontekstualna analiza povratnih glagola Branimira Belaja. Glagoli se razvrstavaju na temelju gramatičkih i semantičkih kriterija.
Ključne riječi: valencija; valencijski rječnik; glagoli sa se; element se kao čestica i kao zamjenica
U radu će biti riječi o imenicama koje označuju mjeru i koje se redovito pojavljuju u akuzativu iako bi sintaktički na tome mjestu trebao doći koji drugi oblik. Učestalom upotrebom u akuzativnome obliku te imenice gube svoje osnovno morfološko obilježje – promjenjivost, a time i svoju nedvojbenu pripadnost imenicama kao vrsti riječi i nameću pitanje kako ih obraditi u rječniku.
Razmatra se mogućnost hrvatskoga posvojnog pridjeva da bude antecedent relativnoj zamjenici, mogućnost koja se u slavenskim jezicima sve više gubi, odnosno mjesto posvojnoga pridjeva u toj funkciji zauzima genitiv. Potvrdama se pokazuje da ta mogućnost u pisanome hrvatskome (još) postoji. Provedena anketa s izvornim govornicima pokazuje ipak da takve konstrukcije kao prihvatljive ovjerava tek manji dio suvremenih govornika. Analiziraju se tipološki neobična svojstva relativnih rečenica s posvojnim pridjevom kao antecedentom, osobito to da se u njima posvojni pridjev vlada kao padežni oblik imenice, a ne njezin derivat. Ključne riječi: posvojni pridjev, antecedent, relativna rečenica, genitiv, slavenski jezici
Rad je nastao iz potrebe da se opiše dubrovački pučki govor 17. i 18. st. Pri morfološkoj je analizi važno uzeti u obzir da se opisuje jezično razdoblje i područje podudarno s početkom formiranja današnjega standardnog jezika. Analiza postaje svrhovitom usporedi li se s rezultatima jezičnih studija razdobljā koja su joj prethodila i slijedila, do današnjega vremena.
Za svojega kratkoga boravka u Petrogradu 1912. I. Milcetic; opisao je bogatu Bercicevu zbirku glagoljickih rukopisa i tiskanih knjiga iz Ruske nacionalne knjižnice, ali nije stigao podrobno prouciti svaki sastavni dio Berciceve grade. U Milceticevu opisu kodeksa br. 1 (Klimantovicev zbornik, 1514.) spominje se prolog Muke, ali se ne upozorava da se u nastavku toga prologa nalazi ulomak iz srednjovjekovnoga prikazanja sa scenom Judine izdaje Isusa. Ta je scena u srednjem vijeku ponajviše uznemiravala puk jer se tada od svega najviše mrzila laž, izdaja i prijetvornost. U radu se opisuju i prvi put objavljuju ulomci nepoznate redakcije Muke Isuhrstove iz petrogradske Berciceve zbirke (sign. Bc 1), koji predstavljaju za sada najstariji zapisani prolog i scenu hrvatskoga srednjovjekovnoga prikazanja pasionske tematike. Stihovi ulomaka usporeduju se s mladom ciklickom Mukom Spasitelja našega iz glagoljickoga Zbornika prikazanja (1556.), s kojom se u korpusu hrvatskoga srednjovjekovnoga pjesništva ti ulomci najviše podudaraju.
U radu se razmatra problem vezničke sinonimije i antonimije. O sinonimiji i antonimiji govori se u jezikoslovnoj literaturi u pravilu kad je riječ o tradicionalno punoznačnim riječima, a o sinonimiji i antonimiji tradicionalno nepunoznačnih riječi rijetko se piše. O problemu sinonimije i antonimije ostalih nepunoznačnih riječi (usklika, zamjenica, prijedloga, odnosnih priloga i čestica) autorice su već pisale u radu Sinonimija i antonimija nepunoznačnih riječi u hrvatskoj leksikografiji. Ovaj je rad svojevrsna dopuna tomu radu te se u njemu osobita pozornost posvećuje vezničkoj sinonimiji i antonimiji (koja se pojavljuje tek iznimno) u hrvatskoj leksikografiji. Razmatra se problem sintaktičke sinonimije i antonimije te pokazuje da se u hrvatskim jednojezičnim rječnicima veoma malo pozornosti poklanja donošenju sinonima i antonima uopće, a osobito uz veznike (također i uz prijedloge, zamjenice, priloge, usklike i čestice) te da se oni i u definiciji značenja i u posebnoj rubrici donose samo iznimno i nesustavno. Objašnjavaju se načela po kojima je moguće uspostaviti sinonimne i (iznimno) antonimne nizove za veznike, a koja su uspostavljena i provedena pri izradbi Školskoga rječnika hrvatskog jezika, čije su urednice autorice ovog rada, te koja se razrađuju i dopunjuju kako bi se primijenila i u hrvatskome jednosvezačnom normativnom rječniku koji se izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu.
Predmet interesa ovoga rada dvije su ustaljene sveze riječi koje su dio hrvatskoga pomorskog nazivlja, a u jeziku se često koriste s frazeološkim značenjem. U radu se analizira njihovo podrijetlo, moguća frazeološka značenja i konteksti u kojima se upotrebljavaju. Potencijalni frazemi uspoređuju se i s njihovim ruskim frazeološkim značenjskim ekvivalentima.
Ključne riječi: hrvatska frazeologija; ruska frazeologija; hrvatsko pomorsko nazivlje; potencijalni frazemi mali od palube i mali od kužine
Der 200. Todestag Friedrich Schillers- wären zu diesem Anlaß folgende Feiern vorstellbar: In vielen deutschen Städten werden nicht einzelne, sondern ganze Zyklen von Festreden gehalten, nicht nur von Germanisten, sondern auch von Ministern, Ministerpräsidenten, vom Bundespräsidenten und von Ehrengästen aus dem Ausland; sie füllen Hör- und Festsäle, die für den Publikumsandrang nicht groß genug sein können; die Theater sowieso, aber auch viele Laiengruppen spielen und rezitieren Schiller, so daß von der Großstadt bis zur lokalen Vereinsbühne ein flächendeckendes Angebot herrscht; dessen Popularität wird nur noch von Denkmalseinweihungen übertroffen, die zu Volksfesten auswachsen; der Bundespräsident ruft zur nationalen Schiller-Spende für Forschung und Nachlaß-Pflege auf; die Kinder haben schulfrei. Überwältigend. Und auch: unvorstellbar – jedenfalls für das Jahr 2005 sowie für die absehbar weiteren Jahren, etwa 2009, wenn Schillers 250. Geburtstag ansteht. Die Vorstellung eines nationalen Spektakels gehört nicht in die Gegenwart und nicht in die Zukunft, sondern in die Vergangenheit der Schiller-Jubiläen...
Zum bürgerlichen Haushalt, weiß man, gehören gute Bücher. Selbstverständlich gehören sie deshalb auch zu dem des Ehepaars Institoris, das in Thomas Manns „Doktor Faustus“ das Exempel bildungsbürgerlichen Niedergangs angibt. Dessen Wohnung, das »Musterbild eines Heims deutschen Kultur-Bürgertums« (440), beschreibt der Roman als bloße Staffage um die politische und psychische Zerrüttung ihrer Bewohner. Die »guten Bücher«, die man bei den Institoris »überall, im Wohn-, Empfangs- und Herrenzimmer, aufgestellt fand« (440), stehen deshalb im Romantext in Anführungszeichen, nicht um sie selbst, sondern um den Bezug ihrer Besitzer zu ihnen als Phrase zu kennzeichnen. »Gut« bedeutet hier den dekorativen Schauwert, so daß auch die Inhaltsangabe auf Möblierung deutet: Es sei »gediegen Bildungsmäßiges« (440). Denkt man an das Bildungsmäßige, das Titel und Motto des Faustus-Romans aufrufen, an Goethes „Faust“ und „Dantes Divina Commedia“, und hält man sich an die »guten Bücher«, die das Lesepublikum dieses Romans aus seiner Vorkriegs-Bürgerlichkeit kennen kann, so ragen zwei Exemplare heraus. Zwei Prachtbände, großformatig die anspruchsvollsten Repräsentationsbedürfnisse befriedigend, zwei bedeutende Werke zu bedeutendem Anlaß neu ediert. Das eine, aus dem Jahr 1932, ist die »100-Jahrausgabe« von Goethes „Faust“, das andere, 1938, eine »Erinnerungsausgabe« von Dantes „Divina Commedia“. (…) Eine »nur aus neun Versen bestehende Anrede des Dichters an sein allegorisches Lied« (219): Es sind ebenso neun Verse von Dante, die Thomas Mann seinem Roman voranstellt. Leverkühns Dante-Vertonung vermittelt so das Motto mit dem Ende des Romans, und alles drei Stellen verbinden sich gegen die zeitgenössisch offiziellen Dante- und Goethe-Monumente zu einem eigenen literarischen Selbstbewußtsein. Es besteht aus der Resignation, ob der mühevolle Sinn verstanden werde, aus dem dagegen behaupteten Vertrauen in den dichterisch-ästhetischen Wert und der daraus gewagten Hoffnung. So erweist sich die »nobilitate«, die das Motto dem Roman zuspricht, als eine gegen das deutschnationale „Faust“- und Dante-Prestige mit eigenem, alternativem Dante- und Goethe-Bezug artikulierte Selbstbehauptung.
U radu se analiziraju glagolske tvorenice u Tadijanovićevu jezikoslovnom priručniku "Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik" (1761.), što je nastavak cjelovitoga istraživanja Tadijanovićevih tvorbenih modela. Autorice otvaraju i neka bitna teorijska pitanja iz područja glagolske tvorbe te upozoravaju na probleme, nedosljednosti i različita tumačenja pri raščlambi tvorbenih načina koje nalazimo u relevantnoj literaturi.
Bilježenje palatalnih konsonanata najviše je problema izazivalo u slavenskih naroda koji su nastojali prilagoditi osnovnu latinicu fonemima svojih jezika. U ovom se radu promatraju bilježenja palatala u pisaca zadarsko-šibenskoga kruga, i to u vremenu od 14. do 17. stoljeća. U toj su regiji nastali prvi hrvatski tekstovi pisani latinicom. Cilj rada jest ustvrditi kako su pojedini autori latinicom zapisali sporne foneme hrvatskoga (čakavskoga) jezika, koje su razlike i istosti njihovih grafijskih rješenja i koje se tendencije ogledaju u višestoljetnoj uporabi latinice na ovom području.
U radu se opisuje fonologija, morfologija i leksik govora Jurkova Sela u Žumberku, doseljeničkoga čakavskoga ikavsko-ekavskoga govora. Iako nema zamjenicu ča u samostalnoj upotrebi, govor čuva većinu temeljnih čakavskih crta. Ipak, stabilnost je sustava u nekim elementima narušena – što pokazuje supostojanje određenih dubleta u prozodiji i morfologiji. Leksik, uz ostalo, karakterizira prisutnost većeg broja germanizama, na žumberačkome prostoru očekivanih.
U članku se analizira opis glagolskoga vida u gramatikama hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, nastalim od druge polovice 18. do prve polovice 19. stoljeća (Vitkovićeva, Szentmartonyjeva, Kornigova i Matijevićeva te gramatike J. Đurkovečkoga i I. Kristijanovića). Analizom gramatičkoga diskursa u navedenim se gramatikama razlučuju temeljne glagolskovidske sastavnice u različitim pristupima gramatičkome opisu: glagolski vid i definicija kategorije te definicije članova vidske oprjeke, (im)perfektivizacija, zatim odnos glagolskoga vida i glagolskih oblika, te sastava glagola.
Leksičke funkcije kao pokazatelji značenjskih odnosa u kolokacijskim svezama hrvatskoga jezika
(2008)
U radu se na primjerima kolokacijskih sveza hrvatskoga jezika analiziraju leksičke funkcije koje je unutar svojega teorijskoga modela značenje – tekst razradio Igor Meljčuk. Na uzorku od desetak leksičkih funkcija koje predstavljaju opće značenjske modele primjenjive u svim jezicima opisuju se značenjski odnosi na osnovi kojih nastaju kolokacijske sveze, dakle, jezične jedinice koje po svojoj strukturi nadilaze razinu jedne riječi, tj. leksema.
U radu se prikazuju rezultati terenskoga istraživanja o pomicanju naglasaka u imenskih riječi na prednaglasnicu, odnosno o praslavenskom prijenosu siline unutar naglasne cjeline u čakavskome govoru Crikvenice. Pomicanje se naglasaka na prednaglasnicu provodi dosljedno u svima razmatranim kategorijama (osim u brojeva) u kojima su zadovoljeni ovi uvjeti: prvotni silazni naglasak na prvome (ili jedinome) slogu osnove one riječi koja čini naglasnu cjelinu s prijedlogom ispred sebe. U akuzativu su imenica muškoga i ženskoga roda zabilježene alternacije. Pomicanje naglasaka na prednaglasnicu u nekim primjerima srednjega roda u L jd. zahvaća i drugotne silazne naglaske koji su se na prvome slogu osnove našli naknadno, zbog naglasnoga ujednačavanja paradigme ili naglasnoga tipa.
"Im 100. Kabitel des Romans "Der Mann ohne Eigenschaften", das den resoluten Titel trägt "General Stumm dringt in die Staatsbibliothek ein und sammelt Erfahrungen über Bibliothekare, Bibliotheksdiener und geistige Ordnung" [...], kommt es zu der Begegnung zwischen einem Bibliothekar, einem Bibliotheksdiener und General Stumm von Bordwehr in der Wiener Hofbibliothek. Der geistige Gewinn, den der ranghohe k.u.k.-Offizier daraus zieht, ist nicht unerheblich. Es seien der näheren Schilderung dieses denkwürdigen Bibliotheksbesuches, der im Mittelpunkt meiner Betrachtungen stehen soll, zunächst einige Bemerkungen zur Stellung des Kapitels im Roman und zur Person des Generals vorausgeschickt. [...]"
U radu se analizira položaj i sudbina jadertinskog, autohtonoga zadarskog romanskog idioma, pripadnika dalmatske, odnosno iliroromanske skupine romanskih jezika. Čitavo XIV. stoljeće vrijeme je najbolje potvrđenosti, ali i neumitnog propadanja jezične strane autohtonoga zadarskog romanstva: nikada prije i nikada poslije toga vremena na tako jasan i očit način prisutan u privatnim i javnim ispravama, jadertinski se u njima pojavljuje već duboko venecijaniziran, poklapajući se više-manje s jezičnim modelom koji se u novoj talijanskoj literaturi naziva volgare venezianeggiante. Analizirajući jezik zadarskih inventara, oporuka, pisama i cedulja iz XIV. st., u potpunosti pisanih na lokalnome romanskom idiomu, autor nestanak autohtonih jadertinskih jezičnih značajki promatra u kontekstu procesa jezične konvergencije – polaganog i sigurnog približavanja mletačkim jezičnim modelima.
Red surečenica
(2009)
Pitanje reda surečenica u posljedičnim rečenicama, tj. mogućnost njihova premetanja (obrtanja), jedno je od onih nerijetkih pitanja u hrvatskome jezikoslovlju koje se smatra riješenim, a da se nitko njime nije valjano i sustavno bavio. Jednodušno se i beziznimno naime smatra da je red surečenica u posljedičnim rečenicama (i red surečenica u nekim drugim zavisnosloženim rečenicama) glavna surečenica – zavisna surečenica stalan i neobratljiv. Nije međutim točna tvrdnja da zavisnosložene rečenice za razliku od nezavisnosloženih mogu premetati red surečenica i da to ne vrijedi samo za posljedične i neke druge rečenice. Naime u nekim tipovima posljedičnih i drugih rečenica, pokazuje se to u ovome radu, zavisna surečenica može prethoditi glavnoj, tj. njezine sastavnice mogu zamijeniti mjesta.
U radu se opisuju sintaktičke funkcije participa prezenta aktivnog i participa preterita aktivnog I. u Katančićevu prijevodu Svetoga pisma (1831.). Posebno se istražuje participska konstrukcija apsolutni nominativ (particip u nominativu + ime u nominativu) te se utvrđuju njezine sintaktičke funkcije.
U ovome se radu nastoji dati pregled mnogobrojnih i raznolikih odraza svetačkog imena Ivan u hrvatskome antroponimijskom fondu s osobitim naglaskom na područje južne Dalmacije (uključujući Boku kotorsku) i Donje Hercegovine. U uvodnome se dijelu rada donose odrazi hebrejskoga muškog osobnog imena Jehochánán u raznim indoeuropskim i neindoeuropskim jezicima, potom se tumači postanje hrvatskoga svetačkog imena Ivan i njegovi odrazi u hrvatskome antroponimijskom fondu s posebnim naglaskom na sličnosti i razlike s antroponimijskim fondovima bliskih južnoslavenskih jezika.
U radu se raspravlja o prefiksu ne- u kajkavskome književnom jeziku. Proučavaju se rječotvorbeni procesi u kojima sudjeluje, tvorbeni načini u kojima se javlja te se ispituje njegova frekventnost u tvorbi pojedinih vrsta riječi. Istražuju se i rječotvorbene i semantičke veze tvorenica s predmetkom ne- i riječi koje su ih motivirale.
Stečaj je interdisciplinarno područje na kojemu se susreću prije svega ekonomisti i pravnici, odnosno u širemu smislu ekonomski i pravni sustavi razmišljanja i izražavanja. Štoviše, Wood upravo stečajni zakon smatra konačnim testom je li pravosuđe uopće pravedno. U ovome se radu analiziraju nesuglasice oko temeljnih naziva koji se upotrebljavaju u stečajnome pravu. Te je nazive potrebno analizirati, razjasniti, i predložiti rješenje kako bi postigli suglasje oko naziva koji se ne bi redefinirali pri svakoj izmjeni Stečajnog zakona. U trenutku kad se brojni zakoni izmjenjuju zbog usklađivanja s propisima Europske unije, a ti zakoni definiraju naše društvo i odnose, važno je razlučiti pojmove u stečajnome postupku. Budući da je hrvatski Stečajni zakon 1990-ih “prepisan” iz njemačkog izvornika, učinjen je ne samo legislativni već i kulturni i jezični prijenos. Usmjerenost na njemački uzor dovela je do toga da su uz pravna rješenja nekritički prevedeni i temeljni nazivi stečajnoga postupka te je zaboravljeno kako valja pozitivno diskriminirati materinski jezik i, kad god je to moguće, koristiti se uobičajenim hrvatskim riječima, osobito nazivima. U radu se prikazuje sukob temeljnih naziva stečajnog postupka i daju argumenti za uporabu osnovne leksičke jedinice na ovom području – naziva stečaj.
Leksikografska obradba polisemnih naziva (na primjeru naziva društvenih znanstvenih disciplina)
(2009)
U radu se razmatra problem obradbe polisemnih naziva u općim i terminološkim rječnicima u hrvatskom jeziku na primjeru nazivlja društvenih znanstvenih disciplina. Nazivi iz rječničkoga korpusa (terminoloških i općih rječnika) uspoređuju se s potvrdama naziva u publicističkome funkcionalnom stilu (korpus Hrvatske jezične riznice), a posebno se analiziraju primjeri determinologizacije u publicističkome funkcionalnom stilu. Provedenom je analizom potvrđena sustavnost obradbe polisemnih naziva u općim i terminološkim rječnicima, ali su potvrđene i određene pogreške u obradbi naziva u općim rječnicima (netočno definirana značenja ili izostavljena pojedina česta značenja). U skladu s provedenom analizom daje se i prijedlog obradbe naziva u općem i terminološkom rječniku te se izdvajaju načela koja su bitna pri strukturiranju definicija u općim i terminološkim rječnicima u hrvatskome jeziku.
Nakon kratkoga prikaza geografskoga položaja zagorskoga mjesta Šemnice Gornje u radu se na osnovi vlastitoga terenskog istraživanja i dostupne literature iznose fonološka obilježja govora toga mjesta. Opisuje se naglasni sustav i unutar toga razlike koje se mogu uočiti u odnosu na osnovnu kajkavsku akcentuaciju, te obilježja samoglasničkoga i suglasničkoga sustava.
Ključne riječi: Šemnica Gornja ; govor ; naglasni sustav; samoglasnički i suglasnički sustav
Tema je ovoga rada raščlamba kategorije prijelaznosti u hrvatskim gramatikama. Pri raščlambi je proučen odnos subjekta i (auto)objekta. Prikazan je način na koji je prijelaznost opisana u gramatikama te su obrađena ova pitanja: Kako prijelazni glagoli mogu postati neprijelazni i što se događa s njihovim značenjem? Kako gramatike dijele glagole prema prijelaznosti? Kako se tumači neprava povratnost? Što znači da radnja proizlazi sama od sebe? Na koji je način moguća dodatna interpretacija prijelaznosti kod pravih povratnih glagola s obzirom na razine proučavanja?
Die "wîlsælde"-Disputation : zur Auseinandersetzung mit der Astrologie in der "Kaiserchronik"
(2005)
Als Einschub in der mittelhochdeutschen "Kaiserchronik" bieten die drei Disputationen weitaus tiefer greifende philosophisch-theologische Betrachtungen als der übrige Erzähltext. Die "wîlsælde"-Disputation greift die Auseinandersetzung mit der Astrologie auf. Der vorliegende Aufsatz vergleicht dieses Streitgespräch mit seiner patristischen Vorlage, den pseudoklementinischen "Recognitiones", und erkäirt die Umgestaltung des Stoffes in der "Kaiserchronik" im Hinblick auf Unterschiede in den astrologischen Richtungen im 4. und im 12. Jahrhundert.
St. Stephanstag zu Pfingsten : einige Bemerkungen zu Enikels Weltchronik Verse 28447 und 28471
(1998)
In einem kurzen Aufsatz aus dem Jahre 1888 beschreibt Oswald Redlich eine eigentümliche Erscheinung in der mittelalterlichen Chronologie. In österreichischen Urkunden des späten Mittelalters werden gelegentich die Namen der Festtage nach Weihnachten auf die entsprechenden Tage nach den beiden anderen kirchlichen Hochfesten Ostern und Pfingsten bezogen. Die wichtigsten Feste der Weihnachtswoche sind: Dezember 26 - St. Stephan Dezember 27 - St. Johannes Dezember 28 - Unschuldig-Kindleintag "Stephan" ist also liturgisch synonym mit dem zweiten Weihnachtstag, "Johannes" mit dem dritten, usw. Redlich erkannte als erster, daß im 14. und 15. Jahrhundert in Österreich die Feste der Oster- und Pfingstwochen analog genannt werden, wobei der "Kindleintag zu Ostern" den Mittwoch nach Ostersonntag oder "Johannes zu Pfingsten" den Dienstag nach Pfingstsonntag bezeichnen, obwohl die benannten Heiligen an diesen Festen in Wirklichkeit nie geehrt wurden. Grotefend, der die Belege zuerst anders gedeuter hatte, zog seine frühere Ansicht zurück und akzeptierte diese Ergebnisse. Interessant für unsere Zwecke ist der Terminus "St. Stephan zu Pfingst" für den Pfingstmontag, der in zwei Urkunden - 1361 in Buchsenstein und 1416 in Pankraz im Ultenthal - vorkommt.
Dieser Artikel beschäftigt sich mit der Rezeption des Mittelalters in der Barockzeit am Beispiel von Martin Opitz und den mittelalterlichen Alexandererzählungen. lm Apparat zu seiner Annolied-Ausgabe läßt sich Opitz auf einen längeren Diskurs über den Alexanderstoff ein, wie dieser in mehreren mittelalterlichen Werken vorkommt. Neben dem "Annolied" selbst stellt er hier vor allem die "Kosmographie" des Aethicus von lstrien und ein anonymes Werk mit dem Titel "Excerptum de vita Alexandri Magni" zur Diskussion. Damit beeinflußt er nachhaltig die wissenschaftliche Rezeption von Aethicus in den darauffolgenden Jahrhunderten. Der Artikel umersucht diese Konstellation und bietet nebenbei einige neue Einsichten zum Briefwechsel von Opitz mit seinem wichtigsten Gewährsmann, Claude Saumaise.
In his edition of Jansen Enikel’s "Weltchonik", which first appeared in 1891, Philipp Strauch briefly noted the similarity between a detail in Enikel’s creation story and a couplet in a short verse narrative printed in a collection by Adelbert von Keller. Strauch never elaborated on this parallel, and subsequent scholarship has not pursued it, but the manuscript from which von Keller’s material was drawn, now known as Codex Karlsruhe 408, is an important document and the relationship between it and Jansen Enikel deserves to be explored. Enikel’s "Weltchonik" (Vienna, c. 1272) is a 30,000-line history of the world from the creation to the death of the Emperor Frederick II. Immediately after his prologue, Enikel tells of the creation of the angels and their subsequent rebellion and fall, and only then comes the Biblical story of the creation of the world and of Adam and Eve. Most of this is standard material for the 13th century, but Enikels narrative has one striking and rather unusual feature. While some of the angels rebelled against God and others stood by him, there was a third group who refused to show their colours [...]
"The death of the Emperor Frederick Il in 1250 marked a tuming point in German affairs. When in 1212 the young King of Sicily had taken Germany by storm, driving north his Welf rival Otto IV of Brunswick and securing the support of the German princes, it had seemed that a new golden age had begun. Walther von der Vogelweide at last received his "lêhen", and praised his new patron as "der edel künec, der milte künec". ln Aachen a crusade was proclaimed for the liberation of Jerusalem. Comparisons were made with the Emperor's grandfather, Frederick Barbarossa. The house of Hohenstaufen was again in the ascendency. But these high expectations were always unrealistic. Frederick's crusading vows became a thom in his flesh; his enemies held him to them, but obstructed him as he sought to fulfil them. Much of his energy was taken up in a dual struggle against insurgency in his restive Lombard states, and against the bitter invective of the papal propagandists. Although Innocent lll had been the prime sponsor of the young Emperor, Honorius III became alan·ned at the prospect of a union of the crowns of Sicily and the Empire, and Gregory IX and Innocent IV became determined to break the power of the Hohenstaufen dynasty once and for all. The popes did not have it all their own way. For the most part, the German princes remained loyal, pleased to have an emperor who interfered so little in their affairs. Frederick‘s policy of diplomacy and compromise attracted more sympathy than that of the Pope who refused to meet and treat with him. His early death, however, left his son Conrad IV in a weak position from which he was unable to recover, and within twenty years the last Hohenstaufen rulerwas deposed. The impact of these events on the intellectual climate in Germany was immense. After Frederick's death, there was an upsurge in apocalyptic preaching, and much of the literature of the period was diffused with a sense of nostalgia. It is in this light that we must read the account of the life of Frederick II which is offered by the Viennese patrician, Jansen Enike. Enikel‘s Universal Chronicle ('Weltchronik') recounts the history of the world from Adam to Frederick. It was written about 1272, just four years after the death of Conradin, the last of the Staufen line. Enikel was probably born in the 1230s, and his own lifespan exactly coincided with the years of Hohenstaufen decline. His account ol Frederick's life has limited value as history, but casts an interesting sidelight on the confusion of impressions which had gathered in popular lore. In keeping with the rest of his chronicle, it is anecdotal, falling naturally into ten sections of differing lengths, most of which are to some extent self-contained units. Together, these fill over thirteen hundred lines, making Frederick Enikel's most comprehensively treated post-biblical protagonist; only Moses and David are dealt with at greater length."
Diagnoses plantarum peninsulae Ibericae novarum, a variis collectoribus recentiori tempore lectarum
(1878)
Rječotvorni načini hrvatskoga jezika temelje se na ulančavanju morfema. U radu se opisuju tri tvorbena načina kojih nema u autohtonu, naslijeđenu hrvatskom leksiku – jedan koji se također temelji na morfemskoj raščlambi (infiksacija), dva kojima su temelji drugačiji (reduplikacija i leksička fuzija). Rad želi troje: i) istaknuti pojedine nedosljednosti postojećih opisa hrvatske morfologije, ii) opisati pojedinačne pozajmljene i domaće hrvatske lekseme i konstrukcije u kojima se o tim trima tvorbama može govoriti; iii) predvidjeti mogu li se neautohtoni tvorbeni načini i u kojoj mjeri importirati iz stranih jezika, danas ponajprije (jedino) engleskoga.
Mjesni govor Kacane
(2009)
U članku su prikazane alijetetne, alteritetne te arealne jezične značajke mjesnoga govora Kacane, koja teritorijalno pripada Gradu Vodnjanu. Prema rezultatima istraživanja, taj idiom pripada jugozapadnome istarskom ili štakavsko-čakavskome dijalektu. Jezične značajke Kacane jednake su jezičnim značajkama susjednih Orbanića i drugih dosad istraženih govora Marčanštine te onih južne podskupine barbanskih mjesnih govora, što navodi na zaključak da se krak govora takvih jezičnih značajki proteže dalje prema zapadu.
U radu se na temelju vlastitih terenskih istraživanja i literature prikazuje suglasnički sustav južnomoslavačkih kajkavskih govora, njegov inventar, distribucija i podrijetlo, na primjeru triju govora – Kutinskoga Sela, Osekova i Okešinca. Prikazuju se zajedničke i razlikovne značajke triju navedenih govora. Južnomoslavački kajkavski govori pripadaju južnomoslavačkomu ili donjolonjskomu dijalektu.
U radu se preispituju uobičajena određenja homonimije i kriteriji razgraničenja homonimije od srodnih pojava. Homonimiji se pristupa kao praktičnomu leksikografskom problemu te se daju konkretni primjeri leksikografske obradbe homonimnih natuknica iz Školskog rječnika hrvatskog jezika koji se izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
U radu se analizira latinski sintaktički utjecaj pri uporabi zamjenica u Marulićevu i Kašićevu prijevodu popularnoga srednjovjekovnog djela De imitatione Christi. Istražuju se ova sintaktička svojstava zamjenica: izricanje pripadanja 3. licu s pomoću genitiva ličnih zamjenica za 3. lice, uporaba posvojne zamjenice za 1. i 2. lice u odnosu na povratno-posvojnu zamjenicu svoj, uporaba povratno-posvojne zamjenice svoj u odnosu na posvojne za 3. lice, uporaba lične zamjenice za 1. i 2. lice u odnosu na povratnu zamjenicu, uporaba odnosnih zamjenica na početku rečenice te množina srednjega roda pokaznih, relativne (koji) i neodređenih (sav, svaki) zamjenica u značenju jednine. Na temelju promatranih kategorija autorice nastoje utvrditi sličnosti i razlike tih dvaju proznih prijevodnih tekstova te objasniti prevoditeljski postupak.
Ključne riječi: De imitatione Christi ; Marko Marulić ; Bartol Kašić ; uporaba zamjenica ; sintaktičke prevedenice
U radu se analiziraju računalni nazivi sa sufiksom/dočetkom -ware koji se pojavljuju u engleskome i hrvatskome jeziku. Za engleske nazive uspostavljaju se sinonimni nizovi mogućih hrvatskih istovrijednica koji se nastoje vrednovati s pomoću terminoloških načela. Hrvatske su istovrijednice prikupljene na internetu, ali su u analizu uključeni i prijedlozi studenata četvrte godine Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Pri analizi se vodilo računa i o razgraničenju standardnojezičnih naziva i žargonizama.
Iako se prevedenicama aktiviraju vlastite izražajne mogućnosti jezika, one su također predmet purističkih reakcija. Cilj je rada analizirati latentni utjecaj engleskoga jezika na različite jezične razine kao pojavu koja je prisutna u hrvatskome i u drugim europskim jezicima. Primjeri pokazuju da se radi o rasprostranjenoj pojavi koja proizlazi iz doslovnoga i nemarnoga prijevoda, nepoznavanja norme vlastitoga jezika i pomodnoga slijeda engleske jezične norme.
U radu se analiziraju odrazi praslavenskoga jata u bačko-srijemskom rusinskom jeziku. Ako zanemarimo nekoliko primjera s odrazom a, odraz je jata u rusinskom jeziku dvojak - i i e, s otprilike podjednakom zastupljenošću. Poredbeno-povijesnom analizom može se ustvrditi da njihova distribucija ovisi o kvantiteti staroslovačkog e, u koji su se stopili praslavenski *e i *ě. Pojedine nepodudarnosti mogu se objasniti posuđivanjem iz srpskog ili ukrajinskog, odnosno rusinskom tendencijom generaliziranja produljenog samoglasnika iz oblika nominativa jednine.
U radu se analiziraju hrvatski pridjevi Vranciceva rjecnika nastali izvodenjem i slaganjem. Jedan broj pridjevskih tvorenica baštinio je Vrancic iz starohrvatske književnosti, koje su poslužile istodobno kao model za leksikografove znatno brojnije samostalne tvorbene zahvate. S obzirom na specifican put nastanka petojezicnoga rjecnika u clanku se pridjevske izvedenice promatraju u cjelini Vranciceva leksikografskoga pristupa. Posebna je pozornost upravljena suodnosu tvorbe i znacenja.
Opisuje se i analizira tvorba etnika i ktetika u kajkavskom narječju. Raščlamba se temelji na podatcima prikupljenima terenskim istraživanjima posljednjih gotovo pedeset godina u Upitnicima za Hrvatski jezični atlas (HJA), koji se izrađuje u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te na podatcima iz dijalektnih rječnika.
Iločki jezikoslovni razmišljaji : (Marko Samardžija: Devet iločkih priopćenja i jedno warszawsko)
(2010)
U radu se predstavljaju rezultati terenskog istraživanja o nazivima za uskršnju pletenicu, provedenog na gotovo dvjesto punktova duž hrvatske obale te u unutrašnjosti Istre i nadopunjenog podatcima iz objavljene literature. Istraživanjem su, radi usporedbe, zahvaćena i neka naselja u Gorskom kotaru te u unutrašnjosti Dalmacije. Analiza prikupljenog korpusa ukazuje na snažnu prisutnost slike sadržaja ‘ptica’ u našim jadranskim nazivima za uskršnju pletenicu, bilo da je riječ o nazivima slavenskog ili romanskog (dalmatskog, istroromanskog ili mletačkog) podrijetla. Na temelju tih zapažanja ponovno se razmatraju neka dosad predložena etimološka rješenja (Skok, Vinja) te donose novi etimološki prijedlozi.
U ovome su radu obradena 232 obiteljska nadimka u Puciscima na otoku Bracu. Obiteljski su nadimci, kao dodatan vid identifikacije koji se razvio još u pretprezimenskome razdoblju, a kasnije je sve zastupljeniji zbog brojnosti nositelja pojedinih prezimena, svojevrsni specifikum hrvatskih otoka koji dosad nije dostatno proucen. U Puciscima se obiteljski nadimci bilježe od konca 16. st. te se na temelju njihove motivacije može djelomicno rekonstruirati fond osobnih imena (odnos hrvatskih narodnih imena te hrvatskih i novijih romanskih prilagodenica kršcanskih imena), vanjština (posebice tjelesne mane), karakterne crte (uglavnom nekonvencionalne) te podrijetlo i svakodnevni život Puciscana. Fond je obiteljskih nadimaka znatno otvoreniji inojezicnim sustavima (poglavito romanskim) te je odraz svojevrsne tisucljetne hrvatsko-romanske simbioze na istocnoj obali Jadranskoga mora.
U ovome se članku obrađuju posuđenice mletačkoga podrijetla u sjevernočakavskom govoru Boljuna u sjeveroistočnoj Istri. Cilj rada bio je etimološki obraditi pridjeve i imenice iz semantičke domene karakternih osobina koji nisu bili uvršteni u Skokov Etimologijski rječnik ni u Vinjine Jadranske etimologije. Polazišna građa ekscerpirana je iz rukopisnoga Rječnika boljunskih govora Ivana Francetića, provjerena je na terenu te je etimološkom i leksičkom analizom dovedena u vezu s istromletačkim, venecijanskim, tršćanskim i talijanskim (etymologia proxima) te s latinskim ili drugim etimonom (etymologia remota), a na sinkronijskoj i dijatopijskoj razini s rječničkim potvrdama u ostalim čakavskim govorima Istre, Kvarnera i Dalmacije.
U ovom članku razmatraju se dokazi koje posuđenice nude za vrste kontakata između Praslavena i njihovih germanskih susjeda, Gota i različitih zapadnogermanskih naroda. Germanske posuđenice u praslavenskome uglavnom pripadaju određenom skupu semantičkih polja. Posuđene riječi mogu se podijeliti u nekoliko semantičkih polja: vlast i vojska, tehnička terminologija, novac i trgovinska razmjena, mjesta za pohranu (bačve, kutije itd.), kršćanska terminologija i imanje. Tehničke riječi i kršćanske riječi vjerojatno su zapadnogermanskoga podrijetla, dok sve ostale semantičke kategorije sadrže i gotske i zapadnogermanske posuđenice.
U radu se raspravlja o etimologiji hrvatske riječi jaram i srodnih riječi u ostalim slavenskim jezicima. Prikazuje se da je ta riječ u baltoslavenskome bila množinski oblik imenice koja je dala hrvatsko rame. Raspravljaju se formalne teškoće te etimologije i analiziraju se brojne usporedne izvedenice u slavenskome.
This paper proposes a new sound rule for Proto-Slavic, according to which *g (from PIE *g, *gw, *gh, and *gwh) was lost before *m. This development was posterior to Winter’s law and the merger of voiced and aspirated stop in Slavic. The operation of the rule is illustrated by new etymologies of four Slavic words: *ama, *jama ‘hole, pit’, *těmę ‘sinciput’, *mąžь ‘husband, man’, and *remy ‘leather belt’.
U članku se raspravlja o istrorumunjskim nazivima koji su u bilo kakvoj svezi sa stablom (općenito). Obrađeni su oblici dio opsežnijega korpusa od preko 8000 oblika koji smo sami prikupili (istraživanja su obavljana u više navrata od 1985. godine – posljednje provjere i dopune korpusa obavljene su tekuće, 2010., godine i to u svim mjestima gdje se i danas govori istrorumunjski: Žejane, Šušnjevica, Nova Vas, Jesenovik, Letaj, Brdo, Škabići, Trkovci, Zankovci, Miheli, Kostrčan). Uz svaku obrađenu riječ navode se odgovarajuće iz svih dostupnih nam istrorumunjskih repertoara. Za svaku riječ daje se etimologijsko tumačenje do kojeg se dolazi usporedbom pojedinog termina s odgovarajućim čakavskim i istromletačkim okolnim govorima, a ako je riječ domaća, daju se i paralele iz ostala tri rumunjska dijalekta. U obrađenoj građi prevladavaju posuđenice iz čakavskih govora. Domaćih je riječi 14, no za neke se to ne može s potpunom sigurnošću utvrditi jer se u potpunosti poklapaju s čakavskim ekvivalentima. Izravnih posuđenica iz (istro)mletačkoga nema.
U radu se analiziraju eliptični oblici anglizama u ruskome i hrvatskome jeziku i dopunjuje pristup njihove dosadašnje kvalifikacije i klasifikacije. Preciznijim definicijama stupnja elipse u anglizmu predlaže se jednostavnije i jasnije određivanje njihovih granica i razlika. Na temelju rezultata analize anglizama uočene su nove mogućnosti u njihovu formiranju. U formiranju eliptičnoga oblika anglizma nije nužno samo ispuštanje određenih elemenata, već se eliptični oblik anglizma može formirati i s pomoću kombinacija drugih tvorbenih načina: kombinacijom elipse i supstitucije, elipse i kompozicije, elipse i adicije, elipse, supstitucije i adicije, elipse, supstitucije i kompozicije te kombinacijom elipse, adicije i kompozicije.
U članku se na temelju podataka dobivenih usmjerenim terenskim istraživanjem u govoru Novalje na otoku Pagu prikazuju naglasni tipovi imenica u tom govoru s obzirom na mjesto i vrstu naglaska (i podtipovi s obzirom na postojanje prednaglasnih duljina te varijante s obzirom na stupanj inovativnosti): a) tip a sa stalnim mjestom naglaska na vokalu osnove, b) tip b sa stalnim mjestom naglaska na vokalu nastavka, c) tip c s alterniraju263;im mjestom naglaska na vokalu osnove i na vokalu nastavka.
U radu se analizira poglavlje Sprichwörter – Prirečja iz Kristijanovićeva Anhanga, aneksnog rječnika dodanog njegovoj Grammatik der kroatischen Mundart. Prirečja sadrže kajkavsku paremiološku građu s njemačkim ekvivalentima koja se analizira s obzirom na njezine izvore i leksikografsku obradbu. Pokazuje se da osim poslovica rječnik sadrži i frazeme i kolokvijalne izraze. Posebna se pozornost posvećuje semantičkoj analizi poslovica i naznačuje na koji se aspekt ljudskog života pouka i poruka odnose.
Elision of /h, ?/ in the Shirazi Dialect of Persian (SHDP) : an optimality theory based analysis
(2010)
Until recently, many researchers have shown interest in studying lenitions, which are examples of the most common universal types of phonological processes. Elision of laryngeals (glottal fricative /h/ and glottal stop /?/) is one of the most common phonological alternations exhibited in the Shirazi dialect of Persian (SHDP) which to the knowledge of the researchers, has not been studied to date. This paper seeks to provide a description of the facts about this common phonological alternation in the addressed regional dialect of Persian and points out some main differences between the behavior of these processes in SHDP and Standard Persian (SP). The analysis is cast in an Optimal Theoretic (OT) framework (McCarthy and Prince 1995, 2001), which holds that linguistic forms are the outcome of interaction among violable universal constraints. The present study shows that the addressed processes of consonant deletion in SHDP are restricted by syllabic position and are conditioned by coda position, intervocalic position or consonant clusters. They are usually blocked in the onset, but there are cases where reduction is allowed in the onset of the stressed syllable. Thus, the study adds SHDP to the list of languages which permit lenition in the onset of the stressed syllable. The addressed processes of elision are always blocked in word-initial position and laryngeal elision is always followed by Compensatory lengthening (CL), even after deletion from the onset of the stressed syllable.
Key words: lenition or weakening, laryngeal elision, phonological processes, Optimality Theory
Rani razvoj goranskih govora
(2010)
U radu se razmatra povijest hrvatskih govora u Gorskome kotaru, koji se obično smatraju kajkavskim govorima. Obrađuju se različite promjene u akcentuaciji, konsonantizmu i vokalizmu do približno 16. stoljeća. One se uspoređuju sa sličnim promjenama u susjednim kajkavskim, slovenskim, čakavskim i štokavskim dijalektima. Najstarije nam izoglose pokazuju da goranske govore ne možemo smatrati doseljenim izdaleka ili miješanim. Moramo ih smjestiti u Gorski kotar već prije otomanskih nadiranja u 15. i 16. stoljeću. Raspravlja se o tome da je Gorski kotar dijalektno područje kroz koje teče više izoglosa koje postaju razumljive kad smještamo ovo područje u perspektivu okolnih južnoslavenskih narječja.
Prema opisima u suvremenim hrvatskim gramatikama dalo bi se zaključiti da hrvatski koordinativne složenice ili ne poznaje ili da ih je toliko malo da ne traže opis. U članku se podsjeća da je u starijim gramatikama o njima bilo riječi, a da svojom suvremenom količinom i različitim ostvarajima (imeničke, pridjevske, priložne, sa spojnicima -o- i -0-) gramatički opis itekako zaslužuju. Pokazuje se zbog kojih se svojih odlika takve složenice mogu smatrati riječima, a ne spojevima riječi, sintagmama. Na primjeru jezika Anke Žagar pokazuje se da model koordinativnih složenica kao potencija može unutar poezije poprimiti i jezičnostvaralačke inačice.
Dijalekti u Gorskom kotaru
(2010)
U Gorskome kotaru govori se svim našim narječjima, kajkavskim, štokavskim i čakavskim, ali rijetki su dijalektolozi koji ih istražuju. U radu se iznosi pregled osnovnih fonoloških i morfoloških karakteristika zabilježenih u dosadašnjim istraživanjima na tom području. Uz zabilježene potvrde promatranih osobina, radu je priložen fonološki zapis jednoga goranskoga idioma.
U radu je ponuđena raščlamba stilskih i govorničkih figura u poeziji i u putopisima fra Ivana Franje Jukića, angažiranoga franjevačkoga pisca i borca za političku samostalnsot Bosne. Autor je utvrdio da Jukić u svoj književni izraz unosi elemente narodnih govora, što se posebno zapaža u uporabi pučkih fraza i kolokacija. S druge strane, izbor tzv. knjiških figura otkriva utjecaj franjevačke tradicije, posebno jezika starijih franjevačkih ljetopisa.
Posljedice globalizacijskih procesa vidljive su i u jeziku kao tendencija k internacionalizaciji. Internacionalizacija, ili možda preciznije angloamerikanizacija, zahvatila je sve jezike modernoga svijeta. Hrvatski jezik nije iznimka. U ovom ćemo radu spomenuti samo neke od posljedica internacionalizacije, i to na leksičkoj, tvorbenoj i semantičkoj razini.
U prilogu se s kontrastivnog aspekta analiziraju frazemi hrvatskoga i češkoga jezika kojima je sastavnica zoonim. Životinja je još od pradavnih vremena najbliži čovjekov suputnik. U svim se narodima životinjama pripisuju simbolična značenja i ljudske osobine i to najčešće one negativne što ćemo i pokušati dokazati ovim prilogom. Naime, ljudi su kroz povijest pripisivali životinjama određene stereotipe. Tako se pozitivno određuju domaće životinje i to one od kojih čovjek ima više koristi, za razliku od divljih prema kojima je puno kritičniji i skloniji negativnome određenju. S obzirom na to da zoonimska frazeologija obuhvaća širok dijapazon različitih značenja u ovome ćemo se prilogu baviti onim frazemima koji svojim značenjem ulaze u koncept ljudskih osobina, stanja, izgleda, načina kretanja te odnosa prema jelu i piću. Pri tome se objašnjava i simbolika pojedine životinje jer se time razumije i pozadinska slika pojedina frazema. Također u prilogu se provodi i kontrastivna analiza izdvojenih hrvatskih i čeških frazema s obzirom na navedene koncepte te se utvrđuju podudarnosti i razlike.
Ključne riječi: frazem; zoonim; frazemska pozadinska slika; kontrastivna analiza; hrvatski jezik; češki jezik
U radu se promatraju akuzativne dopune uz desetak neprijelaznih glagola u hrvatskome jeziku te se razmatra njihova pripadnost kategoriji unutrašnjih objekata. Uspoređuju se sintaktička i semantička svojstva takvih dopuna: broj imenica koje se pojavljuju uz neprijelazni glagol, obvezatnost modifikacije imenice, paralelnost instrumentalnih i akuzativnih sintagmā, mogućnost parafraze instrumentalnom sintagmom te mogućnost pronominalizacije i pasivizacije. Autorice zaključuju da sve dopune istraživanih neprijelaznih glagola ne pripadaju istomu tipu dopuna te ih je potrebno gramatički i terminološki razdvojiti. Također pretpostavljaju da unutrašnji objekti u hrvatskome mogu imati argumentno i adjunktno čitanje, što je u skladu s nekim nedavno iznesenim tvrdnjama za druge jezike.
Grünlandgesellschaften im Tal der Heinefelder Bäke in der Wildeshauser Geest (Landkreis Oldenburg)
(1999)
Die Grünlandgesellschaften im Tal der Heinefelder Bäke im Naturpark "Wildeshauser Geest" wurden pflanzensoziologisch nach der Methode von Braun-Blanquet untersucht. Die Gesellschaften werden durch Originaltabellen belegt und ihre Standorte charakterisiert. Das Tal besitzt zahlreiche der für vermoorte Geesttälchen typischen und teilweise selten gewordenen Gesellschaftsmosaike des Grünlandes, die sich aus Feuchtwiesen- und weiden, Feuchtbrachen, einschließlich sekundärer Röhrichte und Seggenriede, aber auch Intensivgrünland zusammensetzen. Einen Schwerpunkt der Arbeit bilden die Gesellschaften der Molinio-Arrhenatheretea, die den Wandel der Nutzung der letzten Jahrzehnte widerspiegeln. Floristische Verarmung durch Intensivierung der Nutzung einerseits und kontinuierliche Zunahme von Arten der Brachen nach Nutzungsaufgabe andererseits führen aufgrund fehlender Charakterarten bzw. schlechter floristischer Abgrenzbarkeit zu synsystematischen Problemen. Dafür werden Lösungsmöglichkeiten zur Diskussion gestellt. Für den Naturschutz bedeutend ist besonders der mittlere, von Hangdruckwasser beeinflußte Talabschnitt. Die hier noch verbreiteten Vegetationskomplexe naturnaher Standorte sind aber bereits von Entwässerung und Eutrophierung bedroht.
Bemerkenswerte Pflanzenarten im Emsland (westliches Niedersachsen) werden aufgeführt als Ergänzung zur Flora von Südwest-Niedersachsen und dem benachbarten Westfalen (Weber 1995). Sie wurden vom Autor vor allem 1997 im Zuge verschiedener Kartierungen notiert. 25 Pflanzenarten wurden erstmalig für das Emsland belegt, beispielsweise Amaranthus powellii, Amsinckia menziesii, Poa chaixii, Puccinellia distans und Rumex thyrsiflorus. Zwölf von ihnen scheinen fest eingebürgert zu sein. Fünf einheimische Arten, die als verschollen galten, sind an neuen Wuchsorten wiederentdeckt worden, beispielsweise Anagallis foemina, Helichrysum arenarium und Serratula tinctoria. Alle Pflanzenarten sind dem Viertelquadranten-Raster der Topographischen Karten 1 :25000 zugeordnet.
In dieser Arbeit wird die Begleitflora zu den nicht-marinen Muschelfunden des Piesberges bei Osnabrück, worüber in Band 24 dieser Mitteilungen berichtet wurde, näher untersucht und dargestellt. Die nicht-marinen Muscheln wurden z.T. direkt aus dem Hangenden des Flözes Dreibänke, zum anderen und grössten Teil aus einer nahegelegenen Halde geborgen. Aufgrund des Vorkommens von Neuropteris dussartii Laveine, Sphenopteris coemansii Andrae und Alethopteris davreuxii (Brongniart) Goeppert kann festgestellt werden, dass das Haldenmaterial aus dem untersten Teil des Westfal D stammt.