Refine
Year of publication
- 2014 (1078) (remove)
Document Type
- Article (1078) (remove)
Language
Has Fulltext
- yes (1078)
Keywords
- Benjamin, Walter (18)
- Deutsch (15)
- Literatur (14)
- red riječi (13)
- Mehrsprachigkeit (12)
- word order (12)
- Bratoljub Klaić (10)
- Rezeption (10)
- Begriff (9)
- Croatian language (8)
Institute
- Medizin (233)
- Biowissenschaften (77)
- Präsidium (62)
- Physik (56)
- Geowissenschaften (34)
- Biochemie und Chemie (32)
- Gesellschaftswissenschaften (29)
- Biodiversität und Klima Forschungszentrum (BiK-F) (28)
- Senckenbergische Naturforschende Gesellschaft (26)
- Frankfurt Institute for Advanced Studies (FIAS) (20)
U radu se razmatraju strukturna svojstva i distribucija parentetičkih izraza s glagolima govorenja u hrvatskome jeziku. Noseći izraz u koji je umetnut parentetički izraz s glagolom govorenja najčešće je rečenica, a znatno rjeđe koja druga sintaktička skupina. Distribucija je parentetičkoga izraza pritom prilično slobodna. Smještanje parentetičkoga izraza obično poštuje granice maksimalnih projekcija. Iskazi koji sadrže parentetičke izraze s glagolima govorenja mogu se semantički podijeliti u dvije skupine, na one usmjerene prema govorniku i one usmjerene prema subjektu. Čimbenici su koji u hrvatskom jeziku određuju je li iskaz usmjeren prema govorniku ili prema subjektu: smjer pronominalizacije, inverzija subjekta i predikata, različito ponašanje u dosegu niječnice i različita intonacija. Da parentetički izrazi tvore s nosećim izrazom jednu sintaktičku cjelinu potvrđuje, osim utjecaja dosega niječnice, i asimetrija u odnosu zamjenica i kvantifikatora te sličnosti takvih iskaza s posebnim pitanjima, odnosno s wh-pomicanjem: fakultativnost inverzije subjekta i predikata uvjetovana pragmatičkim čimbenicima, dalekometna ovisnost te slično ponašanje glede otočnih ograničenja. Heterogeno ponašanje dviju vrsta iskaza upućuje na to da vjerojatno imaju različitu unutarnju strukturu. Autor zaključuje da razlika nije u tome kako je parentetički izraz uklopljen (spojen) u noseći izraz, nego samo u unutarnjoj strukturi parentetičkoga izraza. U iskazima usmjerenim prema subjektu na mjestu objekta parentetičkoga glagola spojena je kopija nosećega izraza, a u onima koji su usmjereni prema govorniku na tom je položaju samo prazni operator OP koji je pomaknut na položaj specifikatora i koindeksiran s nosećim izrazom. Budući da za primjere usmjerene prema subjektu nije prikladan opis s pomoću operacije pomakni, autor kao alternativu predlaže pretpostavku da je riječ o eliptičnim iskazima u kojima je poništena dopumbena rečenica parentetičkoga glagola koja je identična nosećemu izrazu.
U ovome se radu bavimo formom i funkcijom poštapalica u razgovornom bosanskom jeziku s obzirom na njihovu pozicijsku valentnost u konstrukcijskim komunikacijskim jedinicama (TCU). Poštapalice zauzimaju periferno mjesto u formalno-gramatičkim modelima i najčešće se analiziraju sa stilskog ili sociolingvističkog aspekta, pri čemu se njihova uporaba ne preporučuje, jer se smatraju obilježjem lošeg govornog stila i nepotrebnim dodatcima u govoru. Ovdje ih promatramo s aspekta njihove uporabe pri organizaciji i konstrukciji komunikacijskih cjelina i tvrdimo da su poštapalice neophodni konverzacijski elementi čija funkcija proizlazi iz elementarnih mehanizama konverzacijske razmjene definiranih u Sacks et al. (1974) – potrebe da se pri konverzaciji umanje praznine i simultani govor. Analiza obuhvaća oko 550 poštapalica izdvojenih iz korpusa (Kurtić et al. 2012) koji se sastoji od audio-vizualnog zapisa razgovora četiriju govornika bosanskog jezika (oko četiri sata snimljenog materijala). Služeći se metodološkim okvirom konverzacijske analize, opisat ćemo različite funkcije poštapalica, čime ćemo nastojati revidirati tvrdnje da su poštapalice smetnja u konverzaciji.
U radu se račlanjuje odnos reda riječi i negacije u hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku. Prvi se vid toga odnosa tiče položaja niječnih izraza ne, ni i bez. U zadanome korpusu oni stoje ispred, odnosno lijevo od jezične jedinice koju niječu. Jedinica ispred koje se niječni izraz nalazi nije nužno glagol, pa ni finitni glagolski oblik. Položaj niječnih izraza povezan je i s razlikom, odnosno s utvrđivanjem razlike između sastavničke negacije, kao negacije nepredikatne sastavnice, i rečenične negacije, negacije predikata. Konačno, o redu riječi ovisi hoće li se ili neće provesti niječno slaganje. U hrvatskome je crkvenoslavenskome jeziku provođenje niječnoga slaganja djelomično (ne i proizvoljno), a ovisi o tome na kojemu se mjestu u rečenici nalazi niječna zamjenica ili prilog.
Složeni glagolski predikat u hrvatskom kajkavskom književnom jeziku sa stajališta reda riječi
(2014)
U radu se donosi raščlamba reda riječi u rečenicama sa složenim glagolskim predikatom.1 Na korpusu tiskanih tekstova na hrvatskom kajkavskom književnom jeziku utvrđuje se redoslijed sintaktičkih jedinica složenoga glagolskog predikata, mjesto složenoga glagolskog predikata u rečenici te njegov suodnos s drugim rečeničnim dijelovima.
Ovaj se rad bavi položajem zanaglasnica u kontekstu njegove obrade u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama. S obzirom na to da pisani korpus pokazuje velika odstupanja od klasičnoga tumačenja Wackernagelova pravila (Peti-Stantić 2007), htjele smo ovu pojavu istražiti u kontekstu odnosa nastavnika hrvatskoga jezika prema poučavanju pravila o položaju zanaglasnica. Dosadašnji radovi u ovome području pokazuju različite težnje. Dok većina suvremenih gramatika (Babić i dr. 2007, Barić i dr. 2005, Težak i Babić 1994) staje u prilog prozodijskome tumačenju Wackernagelova pravila, prema kojemu se zanaglasnica uvrštava iza prve naglašene riječi u rečenici, neki suvremeni jezikoslovci (Peti-Stantić 2002, 2002a, 2006, 2007) zagovaraju sintaktičko tumačenje ovoga pravila u hrvatskome jeziku, prema kojemu se zanaglasnice smještaju iza prve naglašene sintaktičke jedinice. Ovi drugi svoje tvrdnje podupiru neskladom između propisanih pravila i stvarne uporabe, tj. korpusa, a naše se istraživanje bavi sličnim problemom – odnosom između načelnih i praktičnih elemenata poučavanja ovoga pravila. Ispitivanje predodžbe nastavnika o pravilu o položaju zanaglasnica u hrvatskome jeziku te prakse poučavanja toga pravila otkrilo je da nastavnici daju prednost prozodijskom tumačenju Wackernagelova pravila, no nisu skloni ispravljanju učenika koji ga drugačije primjenjuju.
Sintaksa se u ranom jezičnom razvoju povećanjem kronološke dobi mijenja i usložnjava. Različitim teorijskim modelima pokušava se opisati razvoj sintakse, ali i put kojim dijete od najranijih iskaza dolazi do kompetencije odraslog govornika. Slijedeći navedenu misao, Tomasello (2006) je ponudio opis gramatičkih struktura ranih višečlanih iskaza kojim prikazuje put usložnjavanja sintakse iskaza, od jednočlanih i višečlanih iskaza (kombinacije riječi, pivot-sheme, konstrukcije zasnovane na čestici) do apstraktnih konstrukcija. Posebno su za opis ranog razvoja sintakse važne dvije kategorije konstrukcija, pivot-sheme (engl. pivot schemes) i konstrukcije zasnovane na čestici (engl. item-based constructions). Pivot-sheme definirane su kao dvočlane konstrukcije u kojima postoji ‘stalni’ element koji se nadopunjava novim elementima. Konstrukcije zasnovane na čestici od pivot-konstrukcija razlikuje veća sloboda u leksičkom izboru te prikladna uporaba gramatičkih kategorija (uporaba morfologije i reda riječi). Ovim se istraživanjem željelo provjeriti uklapaju li se hrvatske dvočlane glagolske konstrukcije u uobičajene podjele pivot-konstrukcija i konstrukcija zasnovanih na čestici i kakav je njihov red riječi s obzirom na tipološke karakteristike, odnosno morfološku razvedenost i relativno slobodan red riječi hrvatskoga jezika. Istraživanjem su obuhvaćeni dvočlani glagolski iskazi u Hrvatskom korpusu dječjeg jezika (HKDJ – Kovačević 2002). Izdvojene su i opisane pivot-konstrukcije te njihov put prema sintaktički složenijim oblicima, konstrukcijama zasnovanima na čestici. Rezultati hrvatskih dvočlanih iskaza upućuju na vrlo ranu uporabu gramatičkih morfema što nije u skladu s istraživanjima provedenima u engleskom jeziku. Nadalje, definicija pivot-shema samo se djelomično može primijeniti na iskaze pronađene u HKDJ-u. Hrvatske pivot-konstrukcije sadrže specifične morfološke i sintaktičke veze, različite od potpunoga gramatičkog sustava odraslih govornika, ali nedvojbeno s pripadajućim značenjima. Istraživanje je pokazalo da tipološke osobine određenog jezika utječu na razvoj sintakse pri usvajanju jezika te potiču ranu pojavu složenih gramatičkih elemenata.
U bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, s fleksibilnim (gotovo slobodnim) redom riječi, prijedložno-padežni izrazi s mjesnim značenjem popunjavaju funkciju mjesnog adverbijala (kada se odnose na predikat), ali stoje i kao dopuna imenskoj riječi (kada se u atributskoj funkciji odnose na supstantiv), što može dovesti do mogućih dvosmislenih izraza, i/ili potpuno gramatički nepravilnih kombinacija, zavisno od reda riječi, odnosno zavisno od pozicije takvih konstrukcija u rečenici. U ovom radu daju se neki primjeri nepravilnog rasporeda riječi, odnosno primjeri s pogrešnom pozicijom rečeničnih elemenata, konkretno mjesnog adverbijala, što rezultira ambigvitetnim (dvosmislenim) konstrukcijama s prijedložno-padežnim izrazima. Vidjećemo da je u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku ova pojava često prisutna, a naročito zapažena u govornom jeziku i kolokvijalnom diskursu, ili na primjerima žurnalističkog stila (diskursa). Moguće rješenje kojim bi se izbjegao ambigvitet vezan za prijedložno-padežne izraze s mjesnim značenjem jeste dosljedno poštivanje pravila o osnovnom redu riječi koje mjesni adverbijal postavlja u postverbalnoj poziciji i ne uz neku imensku riječ.
Obligatory control refers to the relation of obligatory coreference between one of the arguments in the matrix clause and an unexpressed argument of the subordinate infinitive. This paper provides examples of subject and object control in Croatian that reveal significant differences between these two constructions. Subject control is understood as a purely syntactic relation, while the analysis of object control requires the introduction of semantic macroroles. The two constructions are therefore based on different basic principles, which results in various asymmetries with regard to restrictions on possible syntactic realizations. Moreover, the limitations on scope interpretation of temporal adverbs resulting from word order changes in object control constructions suggest that the two verbs in object control might form a tighter unit than those in subject control constructions.
Red riječi u smješnicama
(2014)
U radu se promatra i analizira red riječi u rečenici u hrvatskim anonimnim komedijama u prozi nastalim u 17. stoljeću na dubrovačkom području. Rezultati se analize uspoređuju s redom riječi potvrđenim u onodobnom književnom jeziku. Sinkronijskom su prikazu pridružene i usporedbe s rezultatima istraživanja Laznibata o dubrovačkim arhivskim spisima 17. i 18. stoljeća i I. Lovrić Jović o dubrovačkim oporukama iz istog tog razdoblja, dok je dijakronijski pregled napravljen usporedbom s Rešetarovim istraživanjima jezika Ranjinina zbornika i Držićeva jezika, s istraživanjem frančezarija 18. stoljeća I. Lovrić Jović te s Budmanijevim istraživanjem devetnaestostoljetnoga dubrovačkoga govora. Posebna se pozornost posvećuje poretku zanaglasnica, koji je, kao što je bilo očekivano, uglavnom stariji pa zamjenička zanaglasnica prethodi glagolskoj, no ovisno o smješnici, potvrđena su i brojna odstupanja.
The paper considers the interdependence between word order, congruence and formal cases – the means which, together with lexical meaning and formal class markers, explicate the concrete syntactic relations in a sentence. There are languages (including the Slavic ones) in whose structure congruence is very important. They may or may not possess formal cases. Even if they have no formal cases their word order is relatively free due to the compensatory role of congruence, which is often, but not always, able to eliminate potential ambiguity in the sentence, assisted to a certain extent by animacy, definiteness, pronoun duplicates of the objects and extra-linguistic knowledge (and Modern Bulgarian is good enough to illustrate this). At the same time, even in congruence languages with formal cases there are strict word order rules. In both kinds of congruence languages the violation of these rules can make a sentence utterly unintelligible (the last is exemplified by a couple of lines from Spanish and Ukrainian poetry).
U redu riječi prijedlozi imaju relativno stalno mjesto po kojemu su i nazvani – predlažu se ispred riječi na koju se odnose. U gramatikama se još spominje i postpozicija, kad prijedlozi dolaze iza riječi na koju se odnose (svemu unatoč...). U ovom radu prijedlozi se ne promatraju na morfološkoj razini, dakle na razini jedne riječi, nego se promatraju kao funkcionalna skupina koja uključuje i višerječne prijedložne izraze. Analizom su obuhvaćene i sveze riječi, odnosno koligacije temeljene na gramatičkoj uvjetovanosti sastavnica, a koje tvore jednu značenjsku cjelinu. Ta dva metodološka pomaka u percepciji prijedloga i u percepciji riječi pokazuju da se prijedlog može naći i u drugim pozicijama te se u radu analizira gdje se sve u rečenici mogu naći prijedlozi.
Tema je našega rada položaj zamjeničkoga pridjeva sam uz naglašeni oblik povratne zamjenice (sebe) unutar konstrukcija s pravim povratnim glagolima. U tim konstrukcijama zamjenički pridjev sam može biti u akuzativu ili u nominativu (hvalim sam sebe / hvalim samog sebe). Poznato je svojstvo zamjeničkoga pridjeva sam da u pojačajnome značenju najčešće slijedi iza lične zamjenice, ali prethodi imenicama (On sam to radi. / Sama Marija to radi.). Cilj je ovoga istraživanja utvrditi koji mu je neobilježeni položaj uz povratnu zamjenicu te ponaša li se drukčije s obzirom na red riječ kad je u nominativnome ili u akuzativnome obliku.
O kognitivnim temeljima položaja modifikatora, determinatora i kvantifikatora u imenskoj sintagmi
(2014)
U središtu je pozornosti ovoga rada redoslijed pridjevnih (premodifikacijskih), determinacijskih te kvantifikacijskih sastavnica višestrukosloženih imenskih sintagmi u hrvatskom jeziku. Metodologijom kognitivne gramatike (Langacker 1987, 1991, Taylor 2002, Radden i Dirven 2007) na nekoliko se tipičnih primjera najprije objašnjavaju značenjski aspekti koji uvjetuju neutralan redoslijed njihovih sastavnica, a zatim se preispituje manja ili veća neovjerenost pojedinih konstrukcija pri promjeni redoslijeda sastavnica. Ključnim semantičko-pragmatičkim čimbenikom koji uvjetuje veću ili manju ovjerenost takvih konstrukcija, a uvjetovanu promjenom redoslijeda sastavnica, smatra se referencija odnosno ‘usidrenje’ (engl. grounding) koja se odnosi na uspostavljanje „mentalnoga kontakta” sudionika govornoga čina s referentom imenske sintagme. S obzirom na to posebna se pozornost posvećuje značenjskim razlikama između elemenata referencije – determinatora, relativnih i neodređenih apsolutnih kvantifikatora – te pridjevnih premodifikatora i određenih apsolutnih kvantifikatora (brojeva) koji to nisu.
Na tragu učenja praške funkcionalne (aktualne) rečenične perspektive o osnovnom i aktualiziranom redu riječi razmatrat će se redoslijed sastavnica u složenim strukturama (subordiniranima i koordiniranima). U prvome redu zanimat će nas poredak surečenica (klauza) u sastavu zavisnosložene rečenice. Postavlja se naime pitanje čime sve može biti uvjetovana anteponiranost zavisne surečenice (tzv. inverzija), i to u različitim tipovima tekstova odnosno komunikacijskim situacijama (npr. u akademskom/ znanstvenom i/ili predavačkom diskursu, potom u privatnim razgovorima itd.). U tu svrhu pozornost ćemo obratiti na primjere poput ovih: Kao što je naslovom najavljeno, bavit ćemo se složenim rečenicama.; Kako bismo ubrzali objavljivanje zbornika, želja nam je što prije skupiti radove.; Kao što je prethodno rečeno, nastava počinje u listopadu.; Ako ne prekineš s glupostima, odlazim!; Dok ne ispraviš jedinice, ništa od izlazaka! i sl. Što se pak nezavisnosloženih rečenica tiče, ponajprije ćemo se suočiti s pitanjem utvrđivanja primarnog redoslijeda sastavnica (Sjedim i razmišljam. ili Razmišljam i sjedim.), da bismo potom pokušali utvrditi moguće razloge remećenja toga redoslijeda (npr. Umro – brao trešnje i pao sa stabla. prema Popeo se, brao trešnje, pao sa stabla, umro.). Naposljetku budući da pristajemo uz gledište da se već složena rečenica može smatrati činjenicom teksta (J. Silić), ali i zbog toga što se aktualizirani red riječi/komponenata ostvaruje upravo u (kon)tekstualno uključenoj rečenici, u svjetlu ćemo novije lingvistike teksta (R. de Beaugrande i W. Dressler) o redoslijedu komponenata promišljati kao o kohezivnom sredstvu.
Uvod
(2014)
U radu se preispituju granice frazema s obzirom na tvorenice kao frazemske sastavnice (krenulo je niz brdo (nizbrdo) što, ići na ruku (naruku) komu) ili samostalne jedinice (bogtepitaj, budibogsnama, kvragu) koje prema postojećoj frazemskoj definiciji ne ulaze u frazeološki fond. Posebna se pozornost poklanja frazemskim polusloženicama kao novoustanovljenoj skupini frazema prema frazemskome opsegu (amo-tamo, brže-bolje, danas-sutra, rak-rana, više-manje, zbrda-zdola). Istraživanje je utemeljeno na korpusu hrvatskih pravopisa od Partaša do Babića i Moguša, hrvatskim općim i frazeološkim rječnicima te elektroničkom korpusu Hrvatska jezična riznica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
The article gives an overview of the most important linguistic publications on the Burgenland Croatian dialects so far and concludes that our picture of these dialects is still far from complete. Two examples are given of unsolved questions that illustrate why a more complete picture than we have at the moment is necessary. The author wishes to point out that good quality linguistic fieldwork in this region deserves higher priority than it is given now, especially since the dialects are dying out so fast.
Vremenski instrumental
(2014)
U radu se analizira metoda opisa tvorbe pridjeva u Grammatik der illyrischen Sprache (Wien, 1854.) Andrije Torkvata Brlića i u Slovnici Hèrvatskoj za gimnazije i realne škole (Zagreb, 1859.) Antuna Mažuranića. Modeli se opisa tvorbe pridjeva propituju s obzirom na tvorbene načine te pripadajuće im sufikse i tvorbene preoblike. Dobiveni se rezultati analize uspoređuju sa suvremenim pristupima gramatičkim tvorbenim opisima pridjeva u hrvatskome jeziku.
Autor, motiviran ponajprije poznatom pretpostavkom o tome da je Marko Marulić možda studirao pravne znanosti, prvo daje pregled dosadašnjih ograničenih pokušaja da se govori o pravnoj terminologiji u Marulićevu opusu na hrvatskom jeziku. Poslije se, s obzirom na to da se u prikazanoj literaturi katkada implicira (ali i eksplicira) da se Marulić koristi tim terminima zato što je bio pravnik, pretragom spomenutog opusa u potrazi za potencijalnim pravnim terminima pokušava utvrditi može li se takvo razmišljanje bolje potkrijepiti ili pak opovrgnuti. Na kraju se raspravlja o metodološkim problemima, ograničenjima, ali i mogućnostima poboljšanja takvih filoloških istraživanja.
U novoštokavskim se govorima još uvijek dobro čuvaju ostatci starih naglasnih paradigama te su terenskim istraživanjem u govoru Komazina prikupljene imenice o-osnovâ muškoga roda. U članku se iznosi trenutačno stanje i opisuju promjene koje su zahvatile sve naglasne paradigme. Potvrđena je tendencija prelaska nekih imenica iz n. p. A u n. p. B, dok u množinskim oblicima nisu zabilježene sekundarne promjene naglaska. Staro stanje, pomičnost naglaska i preskakanje na proklitiku čuva se u n. p. C, no u množini se širi nepomičan naglasak na prvome slogu. Većina imenica n. p. B mno¬žinu ujednačava prema n. p. C, dok obrnut utjecaj nije zabilježen, a na n. p. A je neznatan. Donose se primjeri koji upućuju na moguće postojanje sinkronijske n. p. D.
U ovome se radu obrađuju naglasne značajke u govorima i toponimiji Zažablja i Popova. U prvome se dijelu rada iznose bitne fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke značajke obrađenoga područja te ga se uspoređuje s drugim štokavskim govorima. U središnjemu se dijelu rada obrađuju mjesne naglasne osobitosti, primjerice naglašivanje starih i suvremenih posuđenica, razlikovna uloga naglaska te odrazi praslavenskih naglasnih paradigma. U završnome se dijelu iznose i neke naglasne razlike u mjesnim govorima, poglavito s obzirom na narodnosnu pripadnost.
U ovome radu autor će, na osnovu vlastitih istraživanja, pokušati dati sumaran prikaz akcenatskih svojstava govora otoka Iža, smještenog u zadarskom arhipelagu. Namjera mu je smjestiti iški govor i akcenatski sustav među drugim čakavskim otočkim govorima, dati fonetski i fonološki opis pojedinih akcenata i potkrijepiti ih primjerima koje je čuo od iških govornika i, konačno, pokušati utvrditi fonološki status čakavskog akuta u iškome govoru. Budući da su istraživanja bila ograničenoga karaktera, ovaj rad nije zamišljen kao konačan opis, već kao polažišna točka za buduća istraživanja koja je potrebno izvršiti na osnovu kojih će se moći napraviti što iscrpniji i potpuniji opis iškoga govora i akcenatskoga sustava.
U članku je riječ o sklonidbi i naglasku imenica srednjega roda o-sklonidbe u mjesnom govoru sela Jevšček pokraj Livka (općina Kobarid, Slovenija), koji pripada nadiškomu dijalektu slovenskoga, i to sa sinkronijskoga i dijakronijskoga aspekta. S aspekta jezikoslovnoga opisa prikazani su nastavci i njihova distribucija s obzirom na osnovu te naglasni tipovi i njihove paradigme. U jezičnopovijesnome dijelu određuje se povijesni izvod pojedinih nastavaka i naglasnih tipova. Opisani oblici i naglasni sustav postavljaju se u širi slovenski i slavenski kontekst.
The article analyzes the accentuation of western South Slavic l-participles of verbal stems ending in an occlusive that are formed by adding the formant *-l- directly to the stem, e.g. *nes-lъ, Croatian nȅsao, Slovene nesel. Data from Slovene, Čakavian, Kajkavian and Štokavian dialects are compared and discussed against the background of late Proto-Slavic and early dialectal accentual and phonological changes. The operation of accentological changes such as Dybo’s law, Stang’s law and the rise of the neocircumflex, as well as the reduction of weak jers caused alternations in tone, vowel-length and position of the ictus. These alterations could be analogically eliminated or extended at different times and in different areas during the linguistic history of western South Slavic, thus causing the rise of some of the earliest isoglosses in the area in which western South Slavic is spoken.
Ovaj rad predstavit će akcentuaciju, podrijetlo i distribuciju naglasaka u kajkavskim govorima istočne ludbreške Podravine. Prozodija ludbreških govora naselja istočno od Ludbrega, u smjeru Ludbreg – Legrad, nije prikazana u dosadašnjim istraživanjima mjesnih govora toga kraja pa je cilj ovoga rada opisati sadašnje stanje koje se zbog utjecaja medija i migracija stanovništva mijenja, a jedna od očekivanih promjena u razvoju fonoloških sustava mjesnih govora gubljenje je oprjeke po kvantiteti. Istraživanja će se nadovezati na dosad provedena istraživanja fonoloških sustava govora ludbreške Podravine.
Tema članka je naglasak i-glagolâ u govoru mjesta Banjole (oko 6 km južno od Pule), koji pripada premanturskoj skupini govorâ jugozapadnoga istarskog dijalekta. Ta je skupina govora zanimljiva jer se odlikuje nekim obilježjima tipičnima za štokavsko narječje (npr. nastavak -ā u Gmn.) te vjerojatno predstavlja ostatak prijelaznih južnočakavsko-zapadnoštokavskih govora, donesen u Istru tijekom seobâ u 16. i 17. st. Naglasni se sustav tih govora i u općim crtama donekle razlikuje od onoga ostalih JZ istarskih govora; npr. naglasak se tu povlači na prethodni slog u većem broju okolinâ, čuva se preskakanje naglaska na prednaglasnice i sl., zbog čega se oni, uz ostalo, i svrstavaju u zasebnu skupinu.
Kada je riječ o naglasku i-glagolâ, stanje je u raznim slavenskim govorima raznoliko i složeno. Opis situacije u govoru Banjolâ dopunit će sliku dobivenu istraživanjima drugih slavenskih govorâ te pripomoći rekonstrukciji naglaska toga glagolskog tipa u općeslavenskom.
U članku se opisuje naglasak imenica u govoru mjesta Kali na otoku Ugljanu. Uvodni dio rada čini kraći prikaz kaljskih glasova i deklinacije kaljskih imenica, jezgru čini pregled kaljskih imeničkih naglasnih paradigama te naglaska imenica s prefiksima i sufiksima, a na kraju se nalaze popis češćih kaljskih imenica i kraći kaljski tekst kao primjer govora.
Sadržaj: 1. Uvod; 2. Glasovi; 3. Oblici imenica; 4. Naglasak imenica; 5. Naglasak imenica s nekim sufiksima i prefiksima; 6. Češće kaljske imenice podijeljene na sinkronijske naglasne paradigme; 7. Primjer kaljskoga govora; Literatura
Franz Kafkas Äußerungen zu seiner angeblichen Unmusikalität sind in der Kafka-Forschung hinlänglich bekannt. Weniger erforscht ist, wie diese spezifische Unmusikalität mit Kafkas poetologischem Konzept zu vereinen ist. Die Auffassung von Musik in seinen Texten, wie zum Beispiel in 'Josefine, die Sängerin' oder 'Das Volk der Mäuse', im Schluss des Romanfragments 'Der Verschollene' und in seinen Briefen und Tagebucheintragungen, verdeutlicht, dass er ein ganz anderes Verständnis von Musik hatte als etwa sein musikalischer Freund Max Brod. Vor dem Hintergrund von Brods Übersetzungsarbeit am Libretto von Leoš Janáčeks 'Jenůfa (Ihre Ziehtochter)' und von der Einführung der Oper auf die internationale Szene wird ein Zusammenhang zwischen Musikalität und Kafkas Auffassung von Literatur hergestellt.
Noch vor 1900 wurde der Begriff 'Hermetismus' aus den spätantiken Geheimlehren auf die Literatur übertragen - um bald danach in der sog. hermetischen Lyrik eine negative Etikettierung zu erhalten. Vor allem die Dichter, die sich einer Poetik der Unverständlichkeit bedient haben, wurden somit kritisiert und zurückgewiesen. Dabei wurde oft übersehen, dass diese Unverständlichkeit keineswegs eine eitle Machart selbstbewusster Dichter war, sondern eine innere Notwendigkeit. Am Beispiel dessen, wie Paul Celan (1920–1970) und Nelly Sachs (1891–1970) die Shoah lyrisch verarbeiteten, sollen Gründe für die Wahl der hermetischen Ausdrucksweise gefunden werden: eine zu komplexe und widersprüchliche Wirklichkeit, die Angst vor der Gefährdung durch eine verständliche Aussage oder die Entscheidung für das 'offene Kunstwerk' mit beliebig vielen möglichen Interpretationen.
"wir haben ein land aus worten." In Semier Insayif Roman 'Faruq' (2009) geht es um Worte und Erinnerungen, um das (Nicht-)Sprechen-Können und darum, Sprache und Gedächtnis zu verlieren. Es geht um das Schreiben, Sprechen und Rezitieren im Bereich des Dazwischen von Sprachen und Kulturen. Ausgehend von der Perspektive des Ich-Erzählers im Text entfalten sich die Nuancen und Facetten des Lebens als Geschichten, als Texturen der Erinnerung und als eine Art Sprach- und Klanggewebe. Bezugnehmend auf eben diese poetischen und rhetorischen Aspekte des Textes wird eine Lektüre unternommen, die auf postkolonialen und dekonstruktiven Ansätzen wie auch auf Gedächtnistheorien basiert. Die Lektüre versucht sowohl auf die Anforderungen und Besonderheiten des Textes in allen Facetten des Dazwischens zu reagieren als auch jene Perspektiven zu ergründen, die für die zeitgenössische Entwicklung der sogenannten Migrationsliteratur signifikant sind.
Angekommensein ist Unterwegssein : zur Neudeutung der Begriffe 'Flucht' und 'Wohnen' bei Fred Wander
(2014)
Der Aufsatz untersucht die literarisch-philosophischen Voraussetzungen von Fred Wanders Prosaschriften, insbesondere seinen Hotelromanen. Ausgangspunkt des Beitrags ist Wanders Autobiographie 'Das gute Leben' (2006), mit besonderem Augenmerk auf das Adjektiv 'gut' und dessen kontextueller Bedeutung. Sein Verständnis von 'gut' weist auf die Notwendigkeit einer neuen Ethik für die Überlebenden des Naziterrors hin, die sich teils mit Adornos Ethik-Begriff der 'Minima Moralia', teils mit Heideggers Kritik des Humanismus deckt. Vor allem die Begriffe 'Flucht' und 'Wohnen' - bei Wander jeweils als 'gelassenes Ausweichen' ebenso als 'Haus-Hotel-Metapher' dargestellt - tragen zu einer neuen Bestimmung von Wanders Ethik-Begriff bei, die allen Menschen helfen soll, vergangenes und gegenwärtiges Unheil zu überleben.
Die Feminisierung der Migration ist trotz ihrer verspäteten öffentlichen Wahrnehmung kein neues Phänomen: Seit den Anfängen der Arbeitsmigration immigrierten Frauen nicht nur als 'Anhängsel' ihrer Männer, sondern auch selbständig in die deutschsprachigen Länder. In der Öffentlichkeit werden sie bis heute, von stereotypen medialen Zerrbildern beeinflusst, als Opfer wahrgenommen, als die fremde Frau, die sprach- und chancenlos ist. Der Beitrag untersucht vor diesem Hintergrund und am Beispiel von Julya Rabinowichs Roman 'Die Erdfresserin' (2012) die weibliche Identitätssuche unter den Bedingungen der nicht-privilegierten Formen der Migration nach Österreich und im Spannungsfeld von Ethnizität, Kultur, Geschlecht und Klasse.
Der Beitrag widmet sich den genderspezifischen Aspekten angesichts des Terrors und Totalitarismus in den Romanen 'Studenten, Liebe, Tscheka und Tod' (1931) von Alja Rachmanowa und 'Spaltkopf' (2008) von Julya Rabinowich. Anhand zweier Figuren - Griselda Nikolajewna (Rachmanowa) und Ada/Rahel (Rabinowich) - werden ganz unterschiedliche Verhaltensmuster weiblicher Gewaltopfer aufgezeigt: politische Verblendung und krankhaftes Morden, also Gewalt gegen andere (Griselda Nikolajewna) und Scham, Verdrängung und Verfälschung der eigenen Identität - Gewalt gegen sich selbst (Ada/Rahel). Von zentraler Bedeutung ist dabei die von beiden Frauen geteilte Gewalterfahrung in der Begegnung mit dem Fremden: Während Griselda Nikolajewna von ihrem chinesischen Ehemann misshandelt und halbtot verprügelt wurde, musste das kleine jüdische Mädchen Rahel zuschauen, wie sein Vater von Antisemiten umgebracht wurde.
Dieser Beitrag setzt sich mit der wenig bekannten Schriftstellerin Viktorija Kocman und ihrem Werk auseinander. Kocman gehört zur jüngeren Generation der auf Deutsch schreibenden ImmigrantInnen aus dem ehemaligen Jugoslawien. Die gebürtige Belgraderin beschäftigt sich in ihren Texten mit Migration und den Jugoslawienkriegen. Der Aufsatz gliedert sich in drei Teile: Der erste Teil stellt mit einem Fokus auf die eigenen Erfahrungen der Migration und des Sprachwechsels die Autorin vor. Im darauffolgenden Teil werden die einzelnen Publikationen in chronologischer Reihenfolge kurz präsentiert, kategorisiert sowie Kocman im literarischen Feld positioniert. Der abschließende Teil nimmt eine thematische Analyse des Werkganzen vor, wobei das entworfene Wien-Bild, die Ost-West-Dichotomie, das Thema der Zugehörigkeit sowie der Umgang mit dem Fremden hinsichtlich des Eigenen untersucht werden.
Dieser Beitrag stellt das sowohl auf Serbisch als auch auf Deutsch verfasste Werk von Ivan Ivanji vor und bezieht es auf Fragestellungen zur trans- bzw. interkulturellen Literatur. Als Schwerpunkt dabei wird die Konstruktion von kultureller Identität untersucht, die seinem Werk zugrunde liegt. Ivanji zeichnet ein transkulturelles Bild seiner Herkunftsregion Banat und thematisiert Mehrsprachigkeit als Normalität. Doch das Werk entzieht sich weitgehend einer Einordnung in Kategorien der sogenannten Migrations- bzw. interkulturellen Literatur. Nicht einmal eindeutig beantwortet werden kann, ob Ivanji in seiner Muttersprache schreibt. Die Texte verzichten auf eine verfremdende Einarbeitung der Mehrsprachigkeit und auf Distanz zur und Brüchen mit der deutschen literarischen Tradition. Manche Schwierigkeiten der Begrifflichkeiten und Kategorien wie 'Migrations-' oder 'interkulturelle Literatur' können so mit einer Betrachtung von Ivanjis Werk sichtbar gemacht werden.
Spätestens im Zuge der postkolonialen Theorie wurde auch in den Literaturwissenschaften eine Sichtweise auf Interkulturalität etabliert, die sich von Essentialismen und Dichotomien verabschiedet hat und kulturelle Identität nicht als starres Konstrukt, sondern allenfalls als das vorübergehende Resultat beständiger Prozesse des Aushandelns und der selektiven Aneignung versteht. Ort dieser Aushandlung ist nach Homi K. Bhabha der dritte Raum (third space), der als Schwellenraum zwischen Identität und Differenz gegen die Vorstellung scharf gezogener Grenzen opponiert. Im vorliegenden Beitrag wird der Versuch unternommen, die vielfältigen Motive und Strukturelemente des Hybriden und Monströsen im Roman 'Terminifera' (2007) von Michael Stavarič im Kontext neuerer Ansätze der Interkulturalitätsforschung als Zeichen individueller Identitätsbildung jenseits binärer Ordnungssysteme (neu) zu interpretieren.
Aktuelle Berichte
(2014)
Repräsentationen der verlorenen Heimat in der deutschsprachigen Literatur Böhmens, Mährens und Schlesiens. Internationale Tagung in Vitoria-Gasteiz, 27.-29. Juni 2013
Transnationale Repräsentationen von Flucht und Vertreibung der Deutschen nach dem Zweiten Weltkrieg (Deutschland - Polen - Tschechien - Slowakei). Internationale Tagung an der Universität Lille 3, 20.–22. März 2014
"Ende einer Ära. 1914 in den Literaturen der Donaumonarchie und ihrer Nachfolgestaaten". 22. Franz Werfel-StipentiatInnen-Tagung in Wien, 28.–29. März 2014
Projekt SpoluRosteme :: ZusammenWachsen :: 30 Jahre GFPS-Geschichte im Kontext der gesellschaftlichen Entwicklung in Mittel- und Osteuropa. Internationales Seminar in Ústí nad Labem, 3.–6. April 2014
Zentren und Peripherien. Deutsch und seine interkulturellen Beziehungen in Mitteleuropa. Sektion: "Macht und Ohnmacht. Hegemonialität und Marginalität in den Literaturen Mitteleuropas". IV. Kongress des MGV in Erfurt, 10.–12. April 2014
Eine "Nomadisierung der Moderne"? Interdisziplinäre Perspektiven der Interkulturalitätsforschung. Internationale Tagung am Internationalen Forschungszentrum Chamisso-Literatur an der Universität München, 26.–28. Juni 2014
"Deutsch ohne Grenzen". Tagung des Germanistenverbandes der Tschechischen Republik in České Budějovice, 16.–18. September 2014
Frieden und Krieg im mitteleuropäischen Raum. Historisches Gedächtnis und literarische Reflexion. Kolloquium der Österreich-Bibliotheken im Ausland. Tschechische Republik, 20.−27. September 2014
Anhand von zwei auf Deutsch verfassten essayistischen Texten von Jiří Gruša - 'Beneš als Österreicher' (2012) und 'Die Gebrauchsanweisung für Tschechien und Prag' (2003) - wird gezeigt, wie die Konzepte von Nationalgeschichte und Nationalliteratur an ihre Grenzen gebracht werden können: Durch vervielfältigende, ironisierende und verdichtende Verfahren werden nationale Selbst-Behauptungen entstellt, sowie die Konstitution und Funktion kollektiver Identitätsnarrative ausgestellt. Während in der Gebrauchsanweisung ausgerechnet ein 'pluralis nationalis' die Selbstvergewisserungen subvertiert, zeigt sich im bzw. durch den Beneš-Essay, wie die Erzählungen der Figur Beneš die Geister der Nation scheiden. Insofern werden die beiden Texte als Beispiele dafür gelesen, wie durch Schreibstrategien, aber auch angesichts editionsgeschichtlicher Zusammenhänge sowie im Hinblick auf die Rezeption eindeutige Zuweisungen zu einer Nationalliteratur oder Nationalgeschichte in Frage gestellt werden.
Background & Aims: Simeprevir is an oral, once-daily inhibitor of hepatitis c virus (HCV) protease NS3/4A. We investigated the safety and efficacy of simeprevir with peg-interferon α-2a and ribavirin (PR) in a randomized, double-blind, placebo-controlled, phase 3 trial of patients with HCV genotype 1 infection who relapsed after previous interferon-based therapy.
Methods: Patients were assigned randomly (2:1) to groups given simeprevir (150 mg, once daily) and PR (n = 260) or placebo and PR (n = 133) for 12 weeks. Patients then were given PR alone for 12 or 36 weeks (simeprevir group, based on response-guided therapy criteria) or 36 weeks (placebo group).
Results: Simeprevir and PR was significantly superior to placebo and PR; rates of sustained virologic response 12 weeks after planned end of treatment (SVR12) were 79.2% vs 36.1%, respectively (43.8% difference; 95% confidence interval, 34.6–53.0; P < .001). Among patients given simeprevir, 92.7% met the response-guided therapy criteria and were eligible to complete PR at week 24; of these, 83.0% achieved SVR12. HCV RNA was undetectable at week 4 in 77.2% of patients given simeprevir and 3.1% given placebo. On-treatment failure and relapse rates were lower among patients given simeprevir and PR than those given placebo and PR (3.1% vs 27.1%, and 18.5% vs 48.4%, respectively). Patients given simeprevir did not have adverse events beyond those that occurred in patients given PR alone. Most adverse events were grades 1/2; the prevalence of anemia and rash was similar in both groups. Patients in both groups reported similar severity of fatigue and functional impairments during the study, but duration was reduced among patients given simeprevir.
Conclusions: In a phase 3 trial of patients who had relapsed after interferon-based therapy, the addition of simeprevir to PR was generally well tolerated, with an SVR12 rate of 79.2%. Most patients (92.7%) receiving simeprevir were able to shorten therapy to 24 weeks. ClinicalTrials.gov number: NCT01281839.
In many markets, design is one of the key factors in determining a product’s success. The present research offers insights into the role of design for the success of cars, and offers procedures to measure the quality of the designs objectively. The authors show that visual design plays a major role in a product’s success in the automobile market. In the study, two visual design aspects were already sufficient to significantly improve traditional sales forecasting models for cars. Visual prototypicality and visual complexity both had a positive impact on sales, and designs that were perceived as both prototypical and complex were the ones that displayed the best results. Most design evaluation used to be based on subjective measures, but the researcher applied a new, objective procedure to measure prototypicality and complexity. While the latter was detected by the disk space needed by the compressed image file, the new approach for measuring prototypicality was even more sophisticated. It relied on the technique of image morphing. Morphing is a technique that allows the construction of a visual synthesis – or average picture – from a number of individual pictures. Once a car morph is developed, one can determine the visual similarity of different car models to the morph in order to obtain its prototypicality. In principle, this procedure can be automated completely, and including a large number of versions is possible. These measures therefore seem suitable for supporting design decision processes in practice.
OBJECTIVES: Outcome of aortic valve replacement may be influenced by the choice of bioprosthesis. Pericardial heart valves are described to have a favourable haemodynamic profile compared with porcine valves, although the clinical notability of this finding is still controversially debated. Herein, we compared the long-term results of two commonly implanted bioprosthesis at a single centre.
METHODS: All consecutive patients undergoing isolated aortic valve replacement with either a Carpentier-Edwards Magna pericardial prosthesis or a Medtronic Mosaic porcine prosthesis between 2002 and 2008 were analysed regarding preoperative characteristics, short- and long-term survival, valve-related complications and echocardiographic findings.
RESULTS: The Medtronic Mosaic was implanted in 163 patients and the Carpentier-Edwards Magna in 295 patients. The sizes of implanted valves were 22.4 ± 1.5 mm for the Mosaic and 21.8 ± 1.8 mm for the Magna (P = 0.001). The long-term survival rate was 76 and 56% after 5 and 10 years for the Medtronic Mosaic, which was comparable with the Carpentier-Edwards Magna (77 and 57%; P = 0.92). Overall long-term survival was comparable with an age- and sex-matched Austrian general population for both groups. Valve-related adverse events were similar between groups. The postoperative mean transvalvular gradient was significantly increased in the Mosaic group (24 ± 9 mmHg vs 17 ± 7 mmHg; P < 0.001).
CONCLUSIONS: Both types of aortic bioprostheses offer excellent results after isolated aortic valve replacement. Despite relevant differences in gradients, long-term survival was comparable with the expected normal survival for both bioprostheses. Patients with a porcine heart valve had a higher postoperative transvalvular gradient.
The paper is aimed at contributing to an empirically grounded understanding of the psychosocial dynamics that underlie the relation between heteronormative images of masculinity, internalized heterosexism and health behavior of gay men in the global North. It is based on a qualitative interview study that focuses on the consequences of the internalization of dominant images of masculinity for the identity constructions of gay men and their HIV-related sexual risk behavior in Germany. In the paper it will be argued that 1) the tension between the authoritative image of masculinity that is determined by heteronormative discourses one the one hand and the gendered self-image that is shaped and threatened by connotations of a non-masculine homosexuality on the other constitutes a decisive issue of gay identity constructions, 2) a higher sexual risk behavior can be understood as a possible consequence of the internalization of masculine images and its impact on the self-esteem, if the self-image does not match the male ideal, and 3) this may include a paradoxical desire for the imagined masculinity that is experienced as violent with regard to one’s own psychodynamics. Finally, perspectives on gay masculinities that may transgress dominant heteronormative modes of subjectification are discussed.
CD4+CD25+ regulatory T cells (Tregs) represent a specialized subpopulation of T cells, which are essential for maintaining peripheral tolerance and preventing autoimmunity. The immunomodulatory effects of Tregs depend on their activation status. Here we show that, in contrast to conventional anti-CD4 monoclonal antibodies (mAbs), the humanized CD4-specific monoclonal antibody tregalizumab (BT-061) is able to selectively activate the suppressive properties of Tregs in vitro. BT-061 activates Tregs by binding to CD4 and activation of signaling downstream pathways. The specific functionality of BT-061 may be explained by the recognition of a unique, conformational epitope on domain 2 of the CD4 molecule that is not recognized by other anti-CD4 mAbs. We found that, due to this special epitope binding, BT-061 induces a unique phosphorylation of T-cell receptor complex-associated signaling molecules. This is sufficient to activate the function of Tregs without activating effector T cells. Furthermore, BT-061 does not induce the release of pro-inflammatory cytokines. These results demonstrate that BT-061 stimulation via the CD4 receptor is able to induce T-cell receptor-independent activation of Tregs. Selective activation of Tregs via CD4 is a promising approach for the treatment of autoimmune diseases where insufficient Treg activity has been described. Clinical investigation of this new approach is currently ongoing.
Brain activity reveals exquisite coordination across spatial scales, from local microcircuits to brain-wide networks. Understanding how the brain represents, transforms and communicates information requires simultaneous recordings from distributed nodes of whole brain networks with single-cell resolution. Realizing multi-site recordings from communicating populations is hampered by the need to isolate clusters of interacting cells, often on a day-to-day basis. Chronic implantation of multi-electrode arrays allows long-term tracking of activity. Lithography on thin films provides a means to produce arrays of variable resolution, a high degree of flexibility, and minimal tissue displacement. Sequential application of surface arrays to monitor activity across brain-wide networks and subsequent implantation of laminar arrays to target specific populations enables continual refinement of spatial scale while maintaining coverage.
Generating functionals may guide the evolution of a dynamical system and constitute a possible route for handling the complexity of neural networks as relevant for computational intelligence.We propose and explore a new objective function, which allows to obtain plasticity rules for the afferent synaptic weights. The adaption rules are Hebbian, self-limiting, and result from the minimization of the Fisher information with respect to the synaptic flux. We perform a series of simulations examining the behavior of the new learning rules in various circumstances.The vector of synaptic weights aligns with the principal direction of input activities, whenever one is present. A linear discrimination is performed when there are two or more principal directions; directions having bimodal firing-rate distributions, being characterized by a negative excess kurtosis, are preferred. We find robust performance and full homeostatic adaption of the synaptic weights results as a by-product of the synaptic flux minimization. This self-limiting behavior allows for stable online learning for arbitrary durations.The neuron acquires new information when the statistics of input activities is changed at a certain point of the simulation, showing however, a distinct resilience to unlearn previously acquired knowledge. Learning is fast when starting with randomly drawn synaptic weights and substantially slower when the synaptic weights are already fully adapted.
Polo-like kinase 1 regulates the stability of the mitotic centromere-associated kinesin in mitosis
(2014)
Proper bi-orientation of chromosomes is critical for the accurate segregation of chromosomes in mitosis. A key regulator of this process is MCAK, the mitotic centromere-associated kinesin. During mitosis the activity and localization of MCAK are regulated by mitotic key kinases including Plk1 and Aurora B. We show here that S621 in the MCAK’s C-terminal domain is the major phosphorylation site for Plk1. This phosphorylation regulates MCAK’s stability and facilitates its recognition by the ubiquitin/proteasome dependent APC/CCdc20 pathway leading to its D-box dependent degradation in mitosis. While phosphorylation of S621 does not directly affect its microtubule depolymerising activity, loss of Plk1 phosphorylation on S621 indirectly enhances its depolymerization activity in vivo by stabilizing MCAK, leading to an increased level of protein. Interfering with phosphorylation at S621 causes spindle formation defects and chromosome misalignments. Therefore, this study suggests a new mechanism by which Plk1 regulates MCAK: by regulating its degradation and hence controlling its turnover in mitosis.
Global Governance ist in: Klingt neuartig, global ist eigentlich auch alles und wer will sich schon vorwerfen lassen, noch im „methodologischen Nationalismus“ verhaftet zu sein? Dies ist überspitzt formuliert, doch wie sich zeigte nicht ganz unberechtigt. Nichtsdestotrotz waren die OrganisatorInnen des ersten Weltkongresses der International Association of Political Science Students (IAPSS) wohl selbst überrascht als zur Tagung mit dem Titel „The Limits of Global Governance“ rund 200 Anmeldungen von Studierenden kamen. In Thessaloniki, der europäischen Jugendhauptstadt 2014, wurde vier Tage über Global Governance debattiert und in den insgesamt sieben studentischen Panels, zahlreichen Vorträgen von etablierten WissenschaftlerInnen und weiteren Veranstaltungen zeigte sich vor allem die Vielfalt und Breite des Themas. Wir werden daher im Folgenden Schlaglichter auf interessante Veranstaltungen und Inhalte werfen und abschließend ein kritisch-konstruktives Fazit der Tagung ziehen.
Objective: To investigate the impact of HPV status in patients with locally advanced head and neck squamous cell carcinoma (HNSCC), who received surgery and cisplatin-based postoperative radiochemotherapy.
Materials and methods: For 221 patients with locally advanced squamous cell carcinoma of the hypopharynx, oropharynx or oral cavity treated at the 8 partner sites of the German Cancer Consortium, the impact of HPV DNA, p16 overexpression and p53 expression on outcome were retrospectively analysed. The primary endpoint was loco-regional tumour control; secondary endpoints were distant metastases and overall survival.
Results: In the total patient population, univariate analyses revealed a significant impact of HPV16 DNA positivity, p16 overexpression, p53 positivity and tumour site on loco-regional tumour control. Multivariate analysis stratified for tumour site showed that positive HPV 16 DNA status correlated with loco-regional tumour control in patients with oropharyngeal carcinoma (p = 0.02) but not in the oral cavity carcinoma group. Multivariate evaluation of the secondary endpoints in the total population revealed a significant association of HPV16 DNA positivity with overall survival (p < 0.01) but not with distant metastases.
Conclusions: HPV16 DNA status appears to be a strong prognosticator of loco-regional tumour control after postoperative cisplatin-based radiochemotherapy of locally advanced oropharyngeal carcinoma and is now being explored in a prospective validation trial.