490 Andere Sprachen
Refine
Year of publication
Document Type
- Article (224) (remove)
Language
Has Fulltext
- yes (224)
Is part of the Bibliography
- no (224)
Keywords
- Deutsch (20)
- Türkisch (14)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (13)
- word order (12)
- Bratoljub Klaić (10)
- Kroatisch (9)
- Polnisch (7)
- Linguistik (6)
Institute
Prema opisima u suvremenim hrvatskim gramatikama dalo bi se zaključiti da hrvatski koordinativne složenice ili ne poznaje ili da ih je toliko malo da ne traže opis. U članku se podsjeća da je u starijim gramatikama o njima bilo riječi, a da svojom suvremenom količinom i različitim ostvarajima (imeničke, pridjevske, priložne, sa spojnicima -o- i -0-) gramatički opis itekako zaslužuju. Pokazuje se zbog kojih se svojih odlika takve složenice mogu smatrati riječima, a ne spojevima riječi, sintagmama. Na primjeru jezika Anke Žagar pokazuje se da model koordinativnih složenica kao potencija može unutar poezije poprimiti i jezičnostvaralačke inačice.
Iločki jezikoslovni razmišljaji : (Marko Samardžija: Devet iločkih priopćenja i jedno warszawsko)
(2010)
Polazeći od teorije paralelne arhitekture koja sve jezične razine smatra generativnima, u radu se iznose rezultati istraživanja suodnosa između reda riječi, tj. reda rečeničnih sastavnica na sintaktičkoj i na fonološkoj razini, i informacijske strukture kao sastavnice rečenične gramatike. Analiza u kojoj je informacijska struktura ravnopravna razina, a ne izvanjska, pragmatički uvjetovana sastavnica, omogućuje semantički informirano tumačenje varijacija u redu riječi u hrvatskom jeziku. Istraživanje rezultati kojega se iznose metodološki predstavlja premošćivanje jaza između formalnih i funkcionalnih pristupa. Kao primjer se uzima hrvatski, koji se tradicionalno smatra jezikom u kojem je red sintaktičkih komponenata (relativno) slobodan, dok se za položaj klitika u njemu smatra da je (relativno) ograničen. Na brojnim primjerima u radu pokazuje se kako klitike i grozdovi klitika svojim smještajem unutar linearnog rečeničnog ustrojstva ne predstavljaju nepravilnost sustava, nego oblik dinamiziranja rečeničnoga sadržaja koji izvorni govornici prihvaćaju kao otvorenu mogućnost. U dosadašnjim su se istraživanjima takvoj analizi postavljale dvije ključne prepreke. Prva se tiče bavljenja isključivo tzv. „neutralnim”, kontekstualno neuvjetovanim tipovima rečenica, dakle onima koje uglavnom odgovaraju na pitanje O čemu se radi? Druga se tiče nedostatka empirijskih istraživanja, kako korpusnih, tako i psiholingvističkih, kojima se otvara potpuno nov uvid u jezičnu strukturu i istančane mogućnosti njezine izražajnosti na informacijskoj razini. U radu se bavim obama uočenim problemima.
Sprache gehört zu den wesentlichen Aspekten der Interkulturalität. Zuerst wird eine kurze Einführung in die soziolinguistische Interkulturalitätsforschung gegeben, besonders in Hinblick auf interlinguale Strategien als Forschungsfeld. Als theoretischer Rahmen wird der Forschungsansatz des Sprachmanagements vorgestellt, mit dem die Konstruktionsprozesse sprachlicher Verständigung in interkulturellen Situationen auf verschiedenen Ebenen umfassend behandeln werden können. In der Fallstudie geht es um eine deutsch-polnischen Inszenierung von Familie Schroffenstein (Heinrich von Kleist). Die in dieser Inszenierung verwendeten alternativen Strategien wie rezeptive Zweisprachigkeit, Sprachaustausch oder Einbeziehung der weniger verbreiteten Partnersprache weisen neue Anwendungsmöglichkeiten für die deutsche Sprache im mehrsprachigen Kontext auf, die auch in der Forschung und Lehre der interkulturellen Germanistik berücksichtigt werden sollten.
U redu riječi prijedlozi imaju relativno stalno mjesto po kojemu su i nazvani – predlažu se ispred riječi na koju se odnose. U gramatikama se još spominje i postpozicija, kad prijedlozi dolaze iza riječi na koju se odnose (svemu unatoč...). U ovom radu prijedlozi se ne promatraju na morfološkoj razini, dakle na razini jedne riječi, nego se promatraju kao funkcionalna skupina koja uključuje i višerječne prijedložne izraze. Analizom su obuhvaćene i sveze riječi, odnosno koligacije temeljene na gramatičkoj uvjetovanosti sastavnica, a koje tvore jednu značenjsku cjelinu. Ta dva metodološka pomaka u percepciji prijedloga i u percepciji riječi pokazuju da se prijedlog može naći i u drugim pozicijama te se u radu analizira gdje se sve u rečenici mogu naći prijedlozi.
Cilj je ovoga rada predstaviti morfološke značajke imenica a-deklinacije u govoru Svetoga Đurđa. Analiza se temelji na ekscerpiranim primjerima iz transkripcija ogledā slobodnoga govora prikupljenih tijekom vlastitih terenskih istraživanja te na podatcima iz detaljnih morfoloških upitnika. Građa je provjerena i u Rječniku govora Svetog Đurđa. U radu su imenice a-vrste opisane po sljedećemu načelu: najprije je predstavljen tablični pregled nastavaka u vrsti te su zabilježene posebnosti vezane uz određene padeže. Poslije njih slijedi pregled morfonoloških alternacija, naglasnih tipova iz sinkronijske perspektive te pregled povijesnoga razvoja morfologije imenica navedene vrste. Posebno su analizirane te objašnjene u komentarima imenice koje se svojom paradigmom ne uklapaju u najčešće obrasce. Zaključci dobiveni ovim istraživanjem uspoređeni su s dosad objavljenim prikazima morfologije govora Svetoga Đurđa u kritičkome osvrtu. Novi, detaljniji i precizniji zaključci, koji potiču na opis drugih sklonidbenih vrsta imenica, odnosno, morfološki opis drugih vrsta riječi, doprinijet će boljemu poznavanju govora.
U radu se analizira Klaićev Rječnik stranih riječi iz 1983. godine koji je priredio Željko Klaić, sin Bratoljuba Klaića, i koji je izdan u godini smrti Bratoljuba Klaića i Novi rječnik stranih riječi iz 2012. godine koji potpisuju Bratoljub Klaić i Školska knjiga. Analiza se temelji na rječničkim člancima natuknica koje nose terminološke oznake gram., lingv. i fon. Posebna se pozornost posvećuje ustroju rječničkoga članka, definicijama koje se uz te natuknice donose te donošenju istoznačnica. Analizira se glasovno nazivlje, padežno nazivlje, pravopisno nazivlje te nazivlje jezikoslovnih grana, disciplina i pristupa.
Rad opisuje jedan od dvaju interpunkcijskih znakova (središnje crte i navodnici) koji bitno odstupaju od odnosa jednoga znaka za jedno (unikodno) značenje. Dok navodnici imaju višestruke grafeme (točnije, osam) za jedno značenje, središnje crte najčešće imaju dva grafema (kraća i dulja crta) koja pokrivaju čak 11 (unikodnih i latiničnih) crtnih znakova. Dok je kriterij crtne duljine tradicionalno visoko istaknut u pravopisnim priručnicima, u predstavljenoj se kategorizaciji on nalazi tek na šestoj hijerarhijskoj razini. Osim što su u međuvremenu standardizirana dva nova unikodna crtna znaka (two-em dash i three-em dash, Unicode 6.1, siječanj 2012.), drugačija metodologija i uspoređivanje jezičnopovijesnoga i računalnojezikoslovnoga aspekta proširila je spoznaje o crtnim znakovima u hrvatskome jeziku o kojima je pisano u Portada i Stojanov (2009). Predstavlja se kategorizacija osjetljiva na dihotomiju grafičkoga prikaza i značenja koja sve crtne znakove dijeli u pet hijerarhijskih razina. Između 44 unikodna vodoravna i neprekinuta crtna znaka, podjelom prema tipu, vremenu, funkciji, smjeru i visini, došlo se do 11 latiničnih suvremenih pismovnih vodoravnih središnjih znakova među kojima svaki latinični jezik odabire svoje crtne znakove. Svim se crtnim unikodnim grafemima opisalo značenje i uporaba. S druge strane, crtni se znakovi promatraju u kroatističkoj jezičnopovijesnoj pravopisnoj perspektivi. U odnosu na bogati repozitorij unikodno standardiziranih crtnih znakova utvrdilo se da je pravopisna norma bitno redukcijska. Pravopisno normiranje crtnih znakova podijelilo se u dva razdoblja i tri skupine, ovisno o grafemskome obliku (prva i druga generacija pravopisnih pri ručnika) i nazivlju (prijestandardna faza i dva standardna smjera normiranja ovisno o prihvaćanju terminoloških parova spojnica – crtica i crtica – crta). Na temelju jezičnopovijesnoga i računalnojezikoslovnoga poredbenog istraživanja te na temelju supostavljanja unikodne standardizacije crtnih znakova pravopisnoj tradiciji opisa središnjih crta željelo se ukazati na (i) potrebu za širim i interdisciplinarnim pristupom opisa pisane jezične prakse, (ii) nedovoljnost opisa školske razine pravopisnih priručnika za suvremeno pisanje, kao i na (iii) nedostatnost postojeće kroatističke kodifikacije obaju terminoloških smjerova. Da bi se pravopisni priručnici mogli nazvati znanstveno utemeljenim djelima, u znatnijoj bi mjeri trebali opisati računalno pisanje i na razini interpunkcije uvesti razlikovanje znaka i grafema. Jedno od takvih mjesta opisa prema kojima bi pravopisi mogli unaprijediti svoju tehnološku suvremenost jest pitanje pisanja spojnice na početku prelomljena retka o čemu se iznijelo osam argumenata za odbacivanje aktualne tradicije. Raščlamba je pokazala da ima opravdanosti da se crtna kodifikacija temelji na trima ili četirima znakovima koji se iz 11 unikodnih latiničnih znakova svode uspostavljanjem osnovnih skupina središnjih crta, radno nazvanih c1, c2, c3 i c4 kao najkraća, srednje duga, duga i jako duga središnja crta.
"The Cultural Revolution generation always talks about how they lived through such a painful calamity in Chinese history, but I feel that the shock and incredible impact the decade of reform and economic commodification in the 1980s had on individuals was also extremely profound. [...] [Y]ou can't say that simply because that generation's material life is richer, their lives are happier. What I really want to focus on is, over the course of this transformation, who is paying the price? What kinds of people are paying the price?" Beide Äußerungen fielen anlässlich des Erscheinens von "Platform" (2000), Jias zweitem Spielfilm, der Anfang September 2000 auf dem Filmfestival von Venedig seine Weltpremiere feierte. Mit ihm nahm der Regisseur eine Besichtigung der 1980er Jahre in China, genauer: des Zeitraums von 1979 bis 1990, vor; das heißt, wenn man sich eine gewisse Vereinfachung gestattete, könnte man sagen: Worauf die Geschehnisse bei Zhang, Chen und Tian zulaufen, nämlich auf die Kulturevolution, bildet in Platform wenn auch nicht den Ausgangspunkt, so doch zumindest das diesen konkurrenzlos prägende Großereignis. Oder etwas salopp formuliert: Indem er chronologisch dort weitermacht, wo "Lebewohl, meine Konkubine", "Der blaue Drachen" und "Leben!" aufgehört haben, tritt Jias Film als eine Art Sequel der drei Werke in Erscheinung, mag es sich bei ihm auch in vielerlei Hinsicht um eine Revision derselben oder, im Sinne von Harold Blooms "anxiety-of-influence"-Konzept, um eine ödipale Kampfansage eines jungen Filmemachers an die Regie Vätergeneration handeln.
The paper takes recourse to oral tradition and linguistics to ascertain the assertion that the presentday Kanuri and Kanembu speech forms emerged from the same parent language. In determining the parent language, the descriptions of the various components (i.e. clans and ethnic groups) of Kanuri and Kanembu are given as a first basis and the relation of each dialect of Kanuri and Kanembu to the other (i.e. dialect contiguity) is demonstrated as a second basis. Taking into consideration the sociolinguistic background of both Kanuri and Kanembu, the brief history of their divergence, the strong contention of the Borno Ulama and the dialect contiguity of the data presented, the paper concludes that Kanuri and Kanembu are initially one and the same language with ancient classical Kanembu being the parent language.
Lehnwörter dienen als wichtiges linguistisches Indiz für Sprachkontakt, d.h. der Koexistenz mehrerer Sprachen innerhalb einer bestimmten Region, deren Sprecher diese Sprachen alternativ verwenden. Sprachkontakte können im politischen, historischen, geographischen und/oder kulturgeschichtlichen Kontext betrachtet werden. Der folgende Artikel beschäftigt sich mit linguistischen Einflüssen des Kanuri, einer nilosaharanischen Sprache, auf das Gamergu, das zur afroasiatischen Sprachfamilie gehört. Beide Sprachen werden in Nordost-nigeria gesprochen. Anhand von Beispielen aus dem Bereich der Lexik soll ein Zusammenhang von Geschichte und Linguistik deutlich werden. Lehnwörter im Gamergu finden sich in allen Bereichen des Kulturwortschatzes. Die hier aufgeführten Beispiele können dem semantischen Feld "Naturraum" im weiteren Sinne zugeordnet werden, wie z.B. Pflanzen, Bäume, Tiere, Himmelsrichtungen, Mineralien und Körperteile.
Članak analizira akcenatski sustav valpovačkoga podravskog govora na temelju Klaićeva opisa govora Bizovca. Usporedba njegova opisa s opisima drugih dijalektologa vodi do zaključka da su razlike između postojećih opisa valpovačke akcentuacije znatne te da je Klaićev opis od svih opisa najdetaljniji i najpouzdaniji. Drugi dio članka opisuje akcenatsku karakteristiku koja dijeli valpovački govor od ostalih slavonskih govora: povlačenje naglaska s dočetnoga sloga prozodijske riječi na početni slog. Navode se neke tipološke paralele iz drugih hrvatskih govora, zatim ruskoga i litavskoga jezika. Potvrđena je teza, koju je zastupalo više jezikoslovaca, da je povlačenje naglaska posljedica utjecaja mađarskog jezika na valpovački govor.
Brojni naglasni "tipovi" prvi put detaljno popisani u radovima Đ. Daničića bili su povod mnogim akcentološkim radovima u XX. st. Cilj im je prije svega bio učiniti naglasnu tipologiju jednostavnijom i preglednijom te upozoriti na (ne)aktualnosti naglasnih uzoraka koji su se dugo prepisivali i prenosili u literaturi. Šireuporabno neprimjenljiva Daničićeva naglasna tipologija bila je povod i Klaićevu (1963.) pokušaju smanjenja broja tipova, i to polazeći od proklize, osvrćući se na povijest jezika i na dijalekte. Prenošenje naglaska na proklitiku zahtijeva dobro poznavanje povijesti jezika tako da se to sažimanje ne doima šire uporabljivim, no svakako otvara pitanja kojima se i danas bavimo, a to je pitanje (ne)prenošenja naglaska na proklitiku i pitanje broja uzoraka promjenljivoga naglasnoga tipa. Analizom Klaićeve naglasne tipologije, koja se nameće iz njegovih radova, želimo pokazati koliko je odmaknula od Daničićeva tipologiziranja i koliko je bliska današnjim prikazima.
U ovom se radu prijevodi starogrčkih tragedija Bratoljuba Klaića promatraju u odnosu na njegove prethodnike te na zahtjeve onovremene recepcije antičkih dramskih tekstova. Na odabranim se primjerima iz Sofoklovih drama Antigona i Kralj Edip, a u usporedbi sa starijim prijevodima Kolomana Raca, analizira status Klaićeva prijevoda u odnosu na izvornik, određuju bitna načela njegove prevoditeljske metodologije te uočavaju strategije kojima rješava neke od problema interpretacije starogrčkoga teksta.
Bratoljub Klaić odabrao je oblik poslanice da bi progovorio o knjizi svoga prijatelja i istaknutoga hrvatskoga jezikoslovca Ljudevita Jonkea "Književni jezik u teoriji i praksi" koja je u vrijeme kada se pojavila (1964.) izazvala veliko zanimanje stručne i šire kulturne javnosti. Odabirom oblika poslanice htio je naglasiti pohvalničke namjere svojega teksta, ali i pružiti podršku kolegi i prijatelju koji je često prolazio teške trenutke zbog svoje borbe za pravo hrvatskoga naroda da sam odlučuje o imenu svojega jezika i o njegovoj normi.
Ovaj rad predstavit će akcentuaciju, podrijetlo i distribuciju naglasaka u kajkavskim govorima istočne ludbreške Podravine. Prozodija ludbreških govora naselja istočno od Ludbrega, u smjeru Ludbreg – Legrad, nije prikazana u dosadašnjim istraživanjima mjesnih govora toga kraja pa je cilj ovoga rada opisati sadašnje stanje koje se zbog utjecaja medija i migracija stanovništva mijenja, a jedna od očekivanih promjena u razvoju fonoloških sustava mjesnih govora gubljenje je oprjeke po kvantiteti. Istraživanja će se nadovezati na dosad provedena istraživanja fonoloških sustava govora ludbreške Podravine.
Als einer der wesentlichen und natürlichen Bestandteile der sprachlichen Kompetenz weisen Kollokationen sowohl in alltäglichen als auch in formellen Kommunikationssituationen einen elementaren Stellenwert auf. Für die Fremdsprachenlerner machen diese vorgeformten Mehrworteinheiten Produktionsschwierigkeiten aus, da sie in den meisten Fällen zahlreiche strukturelle und semantische Unterschiede zwischen Mutter- und zu lernender Fremdsprache aufweisen. Bei der Sprachproduktion neigen die Lerner häufig dazu, die Kollokationen in ihrer Muttersprache wörtlich in die Zielsprache zu übertragen, was vor allem im Falle von Divergenzen zu eventuellen Interferenzfehlern führen kann. Aus diesem Grund verdient die kontrastive Erfassung von Kollokationen in fremdsprachendidaktischer Diskussion ein besonderes Interesse. Ausgehend von diesen Diskussionen bezweckt die vorliegende Untersuchung primär, die somatischen Kollokationen im Deutschen und Türkischen im Rahmen der kontrastiven Phraseologie unter die Lupe zu nehmen und im Lichte dieser interlingualen Betrachtung die Äquivalenzbeziehungen zwischen beiden Sprachen in diesem lexikalischen Bereich darzulegen. Von den bei der Analyse beschriebenen Erkenntnissen sollen einige didaktische Folgerungen für türkische Deutschlerner abgeleitet werden.
Rad se bavi analizom svojstava, funkcija i markera konverzacijkih implikatura u SMS diskursu. U prvome dijelu članka utvrđuju se temeljni mehanizmi prijenosa implicitnih intencionalno enodiranih sadržaja u diskurs te se određuju obilježja jezične strukture i govorne produkcije tipična za dopisivanje putem SMS poruka. Diskurs SMS dopisivanja smatra se plodnim područjem za proučavanje implikatura zbog bogatstva implicitnim sadržajima (uvjetovanoga sažetošću SMS forme); posrednosti komunikacije koja iziskuje jezično ili znakovno markiranje implikatura te specifičnih načina prijenosa i signaliziranja implicitnih sadržaja. U drugome dijelu rada predstavljaju se paralingvistički i jezični markeri konverzacijskih implikatura koji su se temeljem analize korpusa SMS dopisivanja pokazali najzastupljenijima u upotrebi. Cilj je rada ukazati na specifičnosti SMS diskursa kada su u pitanju sredstva i mehanizmi enkodiranja, signaliziranja te uspješnoga dekodiranja implicitnih sadržaja.
U radu su prikazana dosadašnja istraživanja u području statističke analize teksta, s posebnim naglaskom na razvoj formula čitkosti. Pored teorijskog objašnjenja čitanja, razumijevanja i čitkosti, prikazani su rezultati analize korpusa tekstova na engleskom i hrvatskom jeziku. Na kraju, preporučuje se formula čitkosti za hrvatski jezik, modificirana prema Fleschovoj formuli za engleski jezik, koja se može koristiti kao objektivni pokazatelj za grubu procjenu težine teksta na hrvatskom jeziku.
Our paper deals with the problems of migration, culture and language in the wider Benue-Gongola basin. Here are mainly concerned the West-Chadic speaking groups Kwami, Kupto, Kushi and Piya as well as the Jukun who speak a language belonging to the Benue-Congo family. We try to point out the possible reasons for their historical migrations and in particular the consequences of ethnic expansion of the Jukun in the middle Benue region. History shows that contacts of ethnic groups - being peaceful or by force - had always led to mutual influences and changes in culture and language, which finally resulted in cultural fusion of various aspects. Our study, based mainly on oral traditions as well as on linguistic comparisons, focusses especially on the history of the above mentioned Chadic groups, who are considered - according to our hypothesis - to have come in close contact with the Jukun. Subsequently the warlike expansion of the Jukun caused a strong turmoil which led to the scattering of the various ethnic units.
Malgré le nombre assez élevé des écrits relatifs aux BObO, force est d'admettre que leur langue reste encore peu connue chez des spécialistes de la linguistique. Cela est dû au fait que les différents travaux effectués à ce jour restent assez limités quant à leur diffusion. En effet, une grande partie de ces travaux est l'oeuvre d'étudiants de linguistique et, de ce fait, ils ne connaissent pas une diffusion internationale pouvant les mettre à la portée des spécialistes d'autres pays. Parmis les écrits linguistiques portant sur le bObO, un seul a été publié à la SELAF en France. Il s'agit du dictionnaire de Le Bris et Prost (1981). Les autres écrits ne sont que difficilement accessible soit auprès de leurs auteurs, soit auprès des établissements où ils ont été effectués. Notre objectif à travers la présente communication est de camper le bobo en tant que langue d'une communauté linguistique donnée, de le situer dans le contexte géolinguistique du Burkina Faso et, en rapport avec son milieu linguistique ambiant, de tenter une réponse partielle à la question maintes fois posée de savoir s'il ne se trouve pas à la charnière des langues mandé et des langues gur.
La langue mandingue est un vaste continuum linguistique recouvrant une zone de l'Afrique Occidentale qui s’étend de l’embouchure de la Gambie à l’Ouest à la frontière occidentale du Ghana à l’Est. Si actuellement on dispose de nombreux travaux sur le bambara, le dioula et le mandinka qui ont permis de mieux connaître le mandingue, il n’en est pas de même en ce qui concerne cette autre variété du mandingue: le marka du Burkina Faso pour lequel des études linguistiques sont pour l’instant rarissimes. L’essentiel des travaux qui lui sont consacrés sont présentés dans la bibliographie. Notre objectif ici est de mettre en évidence quelques traits spécifiques au marka par rapport à d’autres dialectes mandingues sur le plan phonique, tonologique et grammatical. Sur le plan grammatical nous présenterons quelques faits qui rapprochent le marka et le mandinkan de Gambie. Mais avant d’y arriver nous allons procéder à une présentation du marka.
Lexikalische Merkmale der türkischen Rechtssprache : am Beispiel des neuen Strafgesetzbuches (YTCK)
(2019)
Ziel dieser Studie ist es, die Besonderheiten von Rechtstexten in türkischer Sprache am Beispiel des neuen türkischen Strafgesetzbuches (YTCK) zu analysieren. In der Arbeit soll untersucht werden, inwieweit das YTCK vom alten türkischen Strafgesetzbuch von 1926 (ETCK) abweicht. Im Fokus des Forschungsinteresses steht die lexikalische Struktur des YTCK. Diese Studie erfordert einen interdisziplinär ausgerichteten Ansatz, der Rechts- und Sprachwissenschaften integriert. Der Schwerpunkt liegt auf der lexikalischen Analyse der Fachsprache des Rechts.
Low tone spreading in Buli
(2003)
In Buli, tone indicates lexical information as well as grammatical information. The changing of tone patterns regularly observed on lexemes is covered best by an autosegmental approach with autonomous tonal and segmental tiers. It reveals considerable deviations between underlying and surfacing tones at several morpho- yntactic points. Realization of tone is sometimes oppressed or delayed. Cause for such disturbances is in all cases a low tone which spreads to the right and affects following high tones with different results. The aim of this paper is to show how L spreading acts and how it is integrated in the system of tonal contrast.
All the works in Mazuna lexicography have a common denominator: they are translation dictionaries biased towards French and were compiled by Catholic and Protestant missionaries or colonial administrators. These dictionaries have both strong and weak points. The macrostructure although it does not display features of sophistication, i.e. the use of niching and nesting procedures, tends to survey the full lexicon of the language which make these dictionaries real reservoirs of knowledge. The microstructure contains a lot of useful entries. However, no metalexicographic discussion is provided in the user's guide to make it accessible to the target reader. There are also some shortcomings especially in the areas of suprasegmental phonology (absence of tonal indications) and orthography.
Metalepsa je u naratologiji definirana kao postupak prekoračenja granice između fikcije i stvarnosti, književnog i izvanknjiževnog (Genette 1972, 2004). Vodeći se tom definicijom što je uključuje K. Bagić (2012.) u smislu figure koja iziskuje novo promišljanje statusa granice u narativnom tekstu, u članku će se analizirati metalepsa unutar autoironijskog postupka poigravanja funkcijama književnog teksta u autobiografskoj humoresci "Priča o bezmesnom ručku" (Pripovijetke, 2009.) Bratoljuba Klaića. Poigravanje metanarativnim komentarima tzv. kanonske hrvatske književnosti prisutno je u drugoj humoresci iz iste zbirke, pod naslovom „Baba Lizino janješceˮ. Cilj rada je prikazati stilske i naratološke osobitosti Klaićeva proznog stvaralaštva, i to s naglaskom na postupcima kojima autor konstruira specifičan humoristični učinak utemeljen na obratu i odmaku od uspostavljenih unutartekstualnih i izvantekstualnih odnosa. Uključivanje metalepse, potkopavanje granice između fikcije i stvarnosti, književnog i neknjiževnog, metanarativnost, autoreferencijalnost, kao i samo ironiziranje funkcija književnosti te društva u kojemu ona nastaje i unutar kojega ostvaruje recepciju, ukazuju na to da se Klaićev izraz, unatoč prividnoj lakoći i jednostavnosti, mjestimice približava poetičkim odrednicama postmoderne. Istraživanje njegovih pripovjednih tekstova stoga može dati zanimljive rezultate i u ključu suvremenih spoznaja teorije pripovijedanja kad su u pitanju postupci ostvarivanja humora, pa čak i šire – kada je u pitanju tekstualno konstruiranje identiteta subjekta unutar autobiografskog diskursa.
Metodologija morfonološkoga pravopisa (metodološki postupci u Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine)
(2014)
U Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine, nastalome u Uredu za hrvatski jezik, stoji da su ga sastavili članovi Ureda Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić uz suradnju drugih članova. Riječ je o jedinome hrvatskom pravopisnom priručniku u potpunosti zasnovanu na morfonološkome pravopisnom načelu koji je bio službeno propisan (na temelju odluke Ministarstva narodne prosvjete 3. studenoga 1943). Kako ta pravopisna knjiga predstavlja prekid s dotadašnjim smjerom razvoja hrvatske suvremene pravopisne norme kao pretežito fonološke (tj. fonološkomorfonološke), zanimljivo je razmotriti metodologiju njezina sastavljanja. U tome se smislu u analizu uključuju tri aspekta: određenje dosega pravopisne relevantnosti (opseg pojedinačnih problema uvrštenih u pravopisne teme), oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila (metajezik pravopisa, tj. kako se u pravopisnoj knjizi gradi popularnoznanstveni diskurs kojim se želi komunicirati s korisnikom) i struktura pravopisne knjige (razina obrade pojedinoga pravopisnog problema: obrada u poglavljima, rječniku, dodacima i sl.). Uz pogled u metodologiju sastavljanja ovoga Pravopisa – knjige koja, zanimljivo, nema ni predgovor ni pogovor – razmotrit će se i njegove poveznice s drugim hrvatskim pravopisnim knjigama.
In the typology of West African languages, tone has been noted to play crucial grammatical and lexical roles, but its function in word formation has been less systematically explored and remains to be fully understood. Against this backdrop, the present study seeks to examine the form and function of tonal morphology in the formation of action nominals in four Kwa languages spoken in Ghana, namely Akan, Gã, Lεtε, and Esahie, a relatively unexplored language of the Central Tano subgroup. Relying on data from both secondary and primary sources, we argue that tone raising is an important component of Kwa action nominalization, as it is found across different languages and derivational strategies. Specifically, while across the Kwa languages considered, tone raising tends to be an epiphenomenon of phonological conditioning, sometimes tone is the sole component of the nominalization operation or, as in Esahie, it concurs with the affix to the derivation, hence playing a morphological function.
Već je i površnim pregledom u Klaićev Rječnik stranih riječi vidljivo da je Miroslav Krleža najcitiraniji književnik, a natuknice kod kojih se na njega upućuje su posuđenice, tuđice, strane riječi pa i cijeli rečenični citati na stranom jeziku. U radu se daje raščlamba natuknica koje Klaić povezuje s Krležom.
U bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, s fleksibilnim (gotovo slobodnim) redom riječi, prijedložno-padežni izrazi s mjesnim značenjem popunjavaju funkciju mjesnog adverbijala (kada se odnose na predikat), ali stoje i kao dopuna imenskoj riječi (kada se u atributskoj funkciji odnose na supstantiv), što može dovesti do mogućih dvosmislenih izraza, i/ili potpuno gramatički nepravilnih kombinacija, zavisno od reda riječi, odnosno zavisno od pozicije takvih konstrukcija u rečenici. U ovom radu daju se neki primjeri nepravilnog rasporeda riječi, odnosno primjeri s pogrešnom pozicijom rečeničnih elemenata, konkretno mjesnog adverbijala, što rezultira ambigvitetnim (dvosmislenim) konstrukcijama s prijedložno-padežnim izrazima. Vidjećemo da je u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku ova pojava često prisutna, a naročito zapažena u govornom jeziku i kolokvijalnom diskursu, ili na primjerima žurnalističkog stila (diskursa). Moguće rješenje kojim bi se izbjegao ambigvitet vezan za prijedložno-padežne izraze s mjesnim značenjem jeste dosljedno poštivanje pravila o osnovnom redu riječi koje mjesni adverbijal postavlja u postverbalnoj poziciji i ne uz neku imensku riječ.
U uvodu rada diferenciraju se morfološka (i „pravomorfološka”) i pravopisna norma, pri čemu se govori i o svojevrsnome paradoksu pravopisne norme. Metodom komparativne i kontrastivne analize u središnjem se dijelu rada raščlanjuju neki relevantni morfološki aspekti koji sudjeluju u definiranju pravopisnih načela i pravopisnih pravila. Cilj je rada osvješćivanje teorijsko-metodoloških aspekata kojima se naznačuju vidovi svojevrsna preklapanja morfologije i pravopisa, i to kroz prizmu hrvatske pravopisne norme, ali i norme nekih slavenskih jezika. U skladu s tim u zaključku se progovara o povezanosti pravopisne norme s morfološkom normom, odnosno kako posebnosti morfološke norme postaju pitanje pravopisne norme.
Many Bantu languages have grammaticized one or both types of motion verb - COME and GO - as future markers. However, they may differ in the semantics of future temporal reference, in some cases referring to a "near" future, in others to a "remote" future. This paper explores how the underlying image-schemas of such verbs in several languages - Bamileke-Dschang, Bamun, and Larnnso' (Grassfields Bantu), Duala, Chimwera, Chindali, Kihunde, and Zulu (Narrow Bantu) - contribute to how the verbs become grammaticized in relation to the dual construals of linguistic time: ego-moving vs. moving-event.
Osnovni je cilj članka analiza naglaska glagolâ s i-prezentom u mjesnom govoru Medulina (kod Pule) na sinkronijskoj i dijakronijskoj razini. Materijal je dobiven u razgovoru s izvornom govornicom te iz Rječnika medulinskoga govora (v. popis literature). Glagoli se razvrstavaju prema naglasnim paradigmama (A, B ili C) i drugim obilježjima, poput dužine samoglasnika u osnovi, formanta u oblicima infinitivne osnove (-i- ili -ě-) i dr. Usporedbom suvremenoga stanja s praslavenskim utvrđeno je da se razvoj naglaska toga glagolskoga tipa u medulinskom govoru uvelike podudara s onim u većini čakavskih i štokavskih govora.
Tema članka je naglasak i-glagolâ u govoru mjesta Banjole (oko 6 km južno od Pule), koji pripada premanturskoj skupini govorâ jugozapadnoga istarskog dijalekta. Ta je skupina govora zanimljiva jer se odlikuje nekim obilježjima tipičnima za štokavsko narječje (npr. nastavak -ā u Gmn.) te vjerojatno predstavlja ostatak prijelaznih južnočakavsko-zapadnoštokavskih govora, donesen u Istru tijekom seobâ u 16. i 17. st. Naglasni se sustav tih govora i u općim crtama donekle razlikuje od onoga ostalih JZ istarskih govora; npr. naglasak se tu povlači na prethodni slog u većem broju okolinâ, čuva se preskakanje naglaska na prednaglasnice i sl., zbog čega se oni, uz ostalo, i svrstavaju u zasebnu skupinu.
Kada je riječ o naglasku i-glagolâ, stanje je u raznim slavenskim govorima raznoliko i složeno. Opis situacije u govoru Banjolâ dopunit će sliku dobivenu istraživanjima drugih slavenskih govorâ te pripomoći rekonstrukciji naglaska toga glagolskog tipa u općeslavenskom.
Na temelju terenskoga istraživanja u radu se donosi sinkronijski prikaz naglasnih paradigma imenica e-vrste i i-vrste u slivanjskim govorima Slivna Ravnoga, Mihalja, Blaca i Podgradine. Riječ je o govorima koji pripadaju istočnohercegovačkomu dijalektu, slivanjsko-zažapskomu govornom tipu. Utvrdit će se postoje li kolebanja u pojedinoj paradigmi i među paradigmama te čuvanje kračine u d./l./i.
U novoštokavskim se govorima još uvijek dobro čuvaju ostatci starih naglasnih paradigama te su terenskim istraživanjem u govoru Komazina prikupljene imenice o-osnovâ muškoga roda. U članku se iznosi trenutačno stanje i opisuju promjene koje su zahvatile sve naglasne paradigme. Potvrđena je tendencija prelaska nekih imenica iz n. p. A u n. p. B, dok u množinskim oblicima nisu zabilježene sekundarne promjene naglaska. Staro stanje, pomičnost naglaska i preskakanje na proklitiku čuva se u n. p. C, no u množini se širi nepomičan naglasak na prvome slogu. Većina imenica n. p. B mno¬žinu ujednačava prema n. p. C, dok obrnut utjecaj nije zabilježen, a na n. p. A je neznatan. Donose se primjeri koji upućuju na moguće postojanje sinkronijske n. p. D.
U ovome se radu obrađuju naglasne značajke u govorima i toponimiji Zažablja i Popova. U prvome se dijelu rada iznose bitne fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke značajke obrađenoga područja te ga se uspoređuje s drugim štokavskim govorima. U središnjemu se dijelu rada obrađuju mjesne naglasne osobitosti, primjerice naglašivanje starih i suvremenih posuđenica, razlikovna uloga naglaska te odrazi praslavenskih naglasnih paradigma. U završnome se dijelu iznose i neke naglasne razlike u mjesnim govorima, poglavito s obzirom na narodnosnu pripadnost.
U radu se ponajprije na temelju sklonidbe jednosložnih imenica o-osnova iznose temeljne razlike u uspostavi naglasnih tipova u Klaićevim djelima Rječnik stranih riječi i Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika te Školskoga rječnika hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige. Zajednička je navedenim djelima dosljedna provedba novoštokavskih naglasnih pravila te nastojanje za usustavljivanjem naglašivanja. Razlike se odnose na odabir naglasnih tipova koji su u Klaićevim djelima utemeljeni na starijim jezičnim priručnicima i dijalektološkoj građi, a u Školskome su rječniku zasnovani na odrazima praslavenskih naglasnih paradigma. Iz rada je razvidno da bi Klaićev doprinos usustavljivanju naglašivanja u hrvatskome standardnom jeziku bio znatno veći da je njegov naglasni priručnik bio otisnut kad je nastao. U radu se navode i razlike u naglascima u suvremenim hrvatskim rječnicima koje su djelomično posljedicom nedostatka pravogovornih priručnika te selektivnoga odstupanja od novoštokavskih naglasnih pravila.
U članku se na temelju podataka dobivenih usmjerenim terenskim istraživanjem u govoru Novalje na otoku Pagu prikazuju naglasni tipovi imenica u tom govoru s obzirom na mjesto i vrstu naglaska (i podtipovi s obzirom na postojanje prednaglasnih duljina te varijante s obzirom na stupanj inovativnosti): a) tip a sa stalnim mjestom naglaska na vokalu osnove, b) tip b sa stalnim mjestom naglaska na vokalu nastavka, c) tip c s alterniraju263;im mjestom naglaska na vokalu osnove i na vokalu nastavka.
U radu se s različitih gledišta analiziraju nazivi koji imaju sastavnicu e-. Sastavnica e- može značiti elektronički, ali i excellent, emergency, europski, nasuprot (entgegen), evolventan ili označavati samo slovo/glas e-. Sastavnica e-može stajati i ispred imena i s njom se mogu tvoriti različite prigodne novovorenice. Pozornost se u radu posvećuje u prvome redu nazivima u kojima sastavnica e- znači 'elektronički'. Ti se nazivi analiziraju s tvorbenoga, pravopisnoga, normativnoga, leksikografskoga, semantičkoga i terminološkoga stajališta te autori predlažu vlastita rješenja na svim navedenim razinama.
Rad je nastavak istraživanja nazivlja za rodbinske veze u hrvatskome jeziku. Promatra rodbinsko nazivlje u čakavskome narječju hrvatskoga jezika, i to samo za jednu rodbinsku vezu u značenju ‘sestrina kći’. Narječna građa ekscerpirana je iz upitnika za Hrvatski jezični atlas prikupljenih na teritoriju čakavskoga narječja i dostupnih dijalektnih rječnika čakavskih govora. Usto, donose se potvrde iz povijesnih rječnika koje su uspoređene s hrvatskim standardnim jezikom. Pronađeni su sljedeći nazivi: bratučeda, nećakinja, neputa, nevoda, nevča, sestrična…
Autor, motiviran ponajprije poznatom pretpostavkom o tome da je Marko Marulić možda studirao pravne znanosti, prvo daje pregled dosadašnjih ograničenih pokušaja da se govori o pravnoj terminologiji u Marulićevu opusu na hrvatskom jeziku. Poslije se, s obzirom na to da se u prikazanoj literaturi katkada implicira (ali i eksplicira) da se Marulić koristi tim terminima zato što je bio pravnik, pretragom spomenutog opusa u potrazi za potencijalnim pravnim terminima pokušava utvrditi može li se takvo razmišljanje bolje potkrijepiti ili pak opovrgnuti. Na kraju se raspravlja o metodološkim problemima, ograničenjima, ali i mogućnostima poboljšanja takvih filoloških istraživanja.
Evidentiality is a grammatical category which has source of information as its primary meaning — whether the narrator actually saw what is being described, or made inferences about it based on some evidence, or was told about it, and so on. Evidentials are a particularly salient feature of Tibeto-Burman languages. This volume features in-depth studies of evidentiality systems in six languages: Rgyalthang, a Kham Tibetan dialect, by Krisadawan Hongladarom; Yongning Na (Naxi group; believed to be closely related to Lolo-Burmese), by Liberty Lidz; Darma (Almora branch of Western Himalayish), by Christina Willis; nDrapa (Qiangic), by Satoko Shirai; Magar (Himalayish), by Karen Grunow-Hårsta, and Tabo (or Spiti), a Tibetan dialect, by Veronika Hein. Each opens new perspectives on the composition and the semantics of evidential systems, on the marking of more than one information source in one sentence, and on the grammaticalized expression of mirativity.
The new insights on evidentiality and related issues from the Tibeto-Burman area are crucial for understanding evidentials in a cross-linguistic perspective.
Donose se neke nove spoznaje o Lajpciškom lekcionaru, ćiriličnom rukopisu najvjerojatnije iz šestog ili sedmog desetljeća XVI. stoljeća. Ponajprije je riječ o rezultatima analize vodenih znakova, što je osobito važno jer je datacija rukopisa u literaturi bila prijeporna, a zatim i o novim podacima o knjižnici i signaturi rukopisa. Također se, u bliskoj vezi s analizom folijacije rukopisa, izlaže jedna važna tekstološka spoznaja koja pouzdano pokazuje da je predložak bio cjelovit, što indirektno osnažuje tezu da rukopisu na početku nedostaje devet listova, a ne, kako je tvrdio Joseph Schütz, samo jedan.
O kognitivnim temeljima položaja modifikatora, determinatora i kvantifikatora u imenskoj sintagmi
(2014)
U središtu je pozornosti ovoga rada redoslijed pridjevnih (premodifikacijskih), determinacijskih te kvantifikacijskih sastavnica višestrukosloženih imenskih sintagmi u hrvatskom jeziku. Metodologijom kognitivne gramatike (Langacker 1987, 1991, Taylor 2002, Radden i Dirven 2007) na nekoliko se tipičnih primjera najprije objašnjavaju značenjski aspekti koji uvjetuju neutralan redoslijed njihovih sastavnica, a zatim se preispituje manja ili veća neovjerenost pojedinih konstrukcija pri promjeni redoslijeda sastavnica. Ključnim semantičko-pragmatičkim čimbenikom koji uvjetuje veću ili manju ovjerenost takvih konstrukcija, a uvjetovanu promjenom redoslijeda sastavnica, smatra se referencija odnosno ‘usidrenje’ (engl. grounding) koja se odnosi na uspostavljanje „mentalnoga kontakta” sudionika govornoga čina s referentom imenske sintagme. S obzirom na to posebna se pozornost posvećuje značenjskim razlikama između elemenata referencije – determinatora, relativnih i neodređenih apsolutnih kvantifikatora – te pridjevnih premodifikatora i određenih apsolutnih kvantifikatora (brojeva) koji to nisu.
U radu se predstavljaju rezultati terenskog istraživanja o nazivima za uskršnju pletenicu, provedenog na gotovo dvjesto punktova duž hrvatske obale te u unutrašnjosti Istre i nadopunjenog podatcima iz objavljene literature. Istraživanjem su, radi usporedbe, zahvaćena i neka naselja u Gorskom kotaru te u unutrašnjosti Dalmacije. Analiza prikupljenog korpusa ukazuje na snažnu prisutnost slike sadržaja ‘ptica’ u našim jadranskim nazivima za uskršnju pletenicu, bilo da je riječ o nazivima slavenskog ili romanskog (dalmatskog, istroromanskog ili mletačkog) podrijetla. Na temelju tih zapažanja ponovno se razmatraju neka dosad predložena etimološka rješenja (Skok, Vinja) te donose novi etimološki prijedlozi.
U hrvatskoj jezikoslovnoj tradiciji element se formalni je pokazatelj pripadnosti pojedinoga glagola skupini povratnih glagola. Taj se element dosad smatrao zamjenjivim zamjenicom sebe u tzv. pravih povratnih glagola. U ovome se radu na temelju postavaka više autora (Zec 1985, Sells, Zaenen i Zec 1987, Moskovljević 1997, Medová 2009, Oliva 2010) pokušava dokazati neistovjetnost elemenata se i sebe. Slobodna zamjena tih dvaju elemenata rezultira promjenom značenja i gramatičkom neovjerenošću. Iz toga proizlazi i drugačija podjela povratnih glagola. U radu će se usporedbom nekoliko povratnih glagola i njihovih prijelaznih parnjaka iznijeti drugačiji pristup povratnim glagolima.
U radu se daje analiza i prikaz tvorbenoga sustava umanjenica u kajkavskome narječju. Analiza je provedena na primjerima iz objavljenih dijalektoloških opisa govora, kajkavskih rječnika te iz vlastite građe. U tvorbenome se opisu polazi sa sinkronijskoga stanovišta, a povijesnojezične se napomene donose tek sporadično. Navode se svi u građi potvrđeni sufiksi za tvorbu umanjenica muškoga, srednjega i ženskoga roda. Uz svaku se tvorbenu kategoriju navode i jezične značajke koje se odnose na glasovne promjene na granici osnove i sufiksa.
U ovome su radu obradena 232 obiteljska nadimka u Puciscima na otoku Bracu. Obiteljski su nadimci, kao dodatan vid identifikacije koji se razvio još u pretprezimenskome razdoblju, a kasnije je sve zastupljeniji zbog brojnosti nositelja pojedinih prezimena, svojevrsni specifikum hrvatskih otoka koji dosad nije dostatno proucen. U Puciscima se obiteljski nadimci bilježe od konca 16. st. te se na temelju njihove motivacije može djelomicno rekonstruirati fond osobnih imena (odnos hrvatskih narodnih imena te hrvatskih i novijih romanskih prilagodenica kršcanskih imena), vanjština (posebice tjelesne mane), karakterne crte (uglavnom nekonvencionalne) te podrijetlo i svakodnevni život Puciscana. Fond je obiteljskih nadimaka znatno otvoreniji inojezicnim sustavima (poglavito romanskim) te je odraz svojevrsne tisucljetne hrvatsko-romanske simbioze na istocnoj obali Jadranskoga mora.
There are two main approaches to change of state verbs. One adopts an approach in terms of a total change (becomeP, for base predicate P), i.e., a change from not being in the extension of the base predicate to being in it. The other adopts an approach in terms of a relative change (becomemore P, for base predicate P), i.e., a change for a theme in which it increases in the extent to which it holds the property denoted by the base predicate. Different languages have been analyzed using one or the other approach. I argue that both proposals are actually appropriate for analyzing related but not (completely) overlapping phenomena in the domain of derived change of state verbs in the very same language. This proposal is based on the discussion of change of state verbs in Southern Aymara that are derived with the suffixes -pta and -ra. I show that verbs with -pta convey the meaning of total change and that verbs with -ra convey the meaning of relative change. I further discuss how expressions with -pta and -ra interact: expressions with -ra implicate that the theme does not change from not being in the extension of the base to being in it. I propose an account in terms of scalar implicatures in which -pta and -ra are lexical alternatives, thus extending the domain of linguistic phenomena for which the computation of scalar implicatures is relevant.
The phenomenon discussed in this paper is the so-called expletive negation in negated yes/no questions in Serbo-Croatian. The term expletive negation seems, at this point to be a useful descriptive term for the phenomenon in question. One of the goals of this paper, however, is to show that it is not the correct one. Proposing the existence of semantically vacuous negation is the consequence of the assumption that sentential negation has a fixed position in the clausal hierarchy (Brown and Franks 1995). This approach cannot account for the relevant data in Serbo-Croatian. My claim is that the cases under consideration involve an alternative position of NegP in Serbo-Croatian, above TP. It is confined to the derivation of one semantic type of negated yes/no interrogatives, and it cannot trigger negative concord.
The article analyzes the accentuation of western South Slavic l-participles of verbal stems ending in an occlusive that are formed by adding the formant *-l- directly to the stem, e.g. *nes-lъ, Croatian nȅsao, Slovene nesel. Data from Slovene, Čakavian, Kajkavian and Štokavian dialects are compared and discussed against the background of late Proto-Slavic and early dialectal accentual and phonological changes. The operation of accentological changes such as Dybo’s law, Stang’s law and the rise of the neocircumflex, as well as the reduction of weak jers caused alternations in tone, vowel-length and position of the ictus. These alterations could be analogically eliminated or extended at different times and in different areas during the linguistic history of western South Slavic, thus causing the rise of some of the earliest isoglosses in the area in which western South Slavic is spoken.
In a recent article of major importance (2013), Tijmen Pronk has treated the accentuation of l-participles of the type neslъ in western South Slavic. Pronk points out correctly that Dybo’s law did not shift the accent onto final jers, e.g. in *kòņь, *bòbъ, and that the short vowel was preserved in Slovak osem < *òsmь, oheň < *ògņь, mohol < *mòglъ. Contrary to what Pronk claims, Slovene nę́sǝlis the phonetic reflex of *néslъ < *neslъ̀, Slovak niesol. The Slovene doublets (v)ǫ̑gǝl < *ǫ̀glь and (v)ózǝl < *ǫ̀zlъ suggest an earlier paradigm with vǫ̑- < ǫ̑- in the nom.sg. form and ó- < *ǫ̀- in the oblique cases. The vowel of ógǝnj < *ògņь also stems from the oblique cases. The expected neo-circumflex in the nom.sg. form is actually attested in rę̑bǝr < *rèbrь beside rę́bǝr with the reflex of Stang’s law from the oblique cases. There is no reason to assume that the accent was not retracted at an early stage in *neslъ̀, nor is there any reason to assume that Dybo’s law shifted the accent to the final jer in *dòbrъ and *sèdmь, as Pronk claims.
On the Indo-European nature of non-Indo-European animals metaphor : the case of Chinese zoosemy
(2007)
This paper presents the analyses of transitivity and questions about transitivity in two languages (Rawang and Qiang) that have been described using very different definitions of transitivity, with a view to showing that each language must be analysed on its own terms, and so the criteria used for identifying transitivity, if it is to be identified at all, might be different between languages. In the case of these two languages it is at least partly due to the two languages differing in terms of the degree of systematicity of the marking, with the Rawang marking being more systematic.
U ovome će se radu dati uvod u optimalnosnu teoriju (engl. Optimality Theory, Prince i Smolensky 1991/1993, 2004), jednu od najznačajnijih suvremenih teorija jezika. Iako uživa najveći ugled među fonolozima, prikazat će je se kao opću jezičnu teoriju s naglaskom na njezinu primjenu u fonologiji. Prikazat će se kontekst njezina nastanka s obzirom na tada vodeću generativnu fonološku teoriju i naravnu fonologiju te će se predstaviti njezino polazište i ciljevi. Objasnit će se temeljni pojmovi optimalnosne teorije (ograničenja, obilježenost, vjernost, optimalnost) i pretpostavljeni model gramatike (input, output, generator, evaluator) te će se uvesti u princip jezične analize u njezinu teorijskom okviru, a analiza će se oprimjeriti na dvjema fonološkim pojavama – jednačenju šumnika po zvučnosti u suglasničkome skupu i obezvučivanju na kraju riječi.
U radu se propituje status općeeuropskih frazema hrvatskoga jezika u izdanjima Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića. Pod općeeuropskim se frazemima podrazumijevaju međunarodni frazemi potvrđeni u europskim jezicima s jednakim značenjem i velikom strukturnom podudarnošću. Za te je frazeme važno da najčešće imaju poznat zajednički izvor, tj. podrijetlo, ali postoje i općeeuropski frazemi kojima još nije utvrđeno točno podrijetlo, odnosno jezik i tekst iz kojega su uzeti i prošireni. Stoga je cilj rada utvrditi i opisati status općeeuropskih frazema u Klaićevu Rječniku stranih riječi. Naime, Bratoljub Klaić u njemu donosi vrijedne podatke o izvoru pojedinoga frazema, izreke ili poslovice. Pri tome su u Rječnik uključeni općeeuropski frazemi kojima je sastavnicom strano vlastito ime, strani apelativ ili termin ili je riječ o prevedenicama iz latinskoga i drugih jezika. Dolazi se do zaključka da Klaićev rječnik može, kao nezaobilazno polazište nekom budućem hrvatskom etimološkom frazeološkom rječniku, biti važnim izvorom proučavanju podrijetla frazema.
Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (4 1966.) Bratoljuba Klaića
(2014)
Osobna su imena važnom sastavnicom rječnika stranih riječi, pa tako i Rječnika stranih riječi renomiranoga hrvatskoga leksikografa Bratoljuba Klaića. U radu se analiziraju osobna imena u četvrtome izdanju toga rječnika (Zagreb, 4 1966.) jer je to zadnje izdanje koje kao autor potpisuje sâm Klaić. Razmatra se obradba osobnih imena u rječničkome članku s osobitim obzirom na osobno ime kao dio rječničkoga članka, na odabir odrednica u rječničkome članku, na semantički opis natuknice, na tipologiju upućivanja i na osobno ime kao sintagmatsku i frazemsku sastavnicu rječničkoga članka. Na kraju se iščitavaju bitne značajke osobnoimenskoga korpusa i njegova statusa u Klaićevu Rječniku (4 1966.).
U radu se razmatraju strukturna svojstva i distribucija parentetičkih izraza s glagolima govorenja u hrvatskome jeziku. Noseći izraz u koji je umetnut parentetički izraz s glagolom govorenja najčešće je rečenica, a znatno rjeđe koja druga sintaktička skupina. Distribucija je parentetičkoga izraza pritom prilično slobodna. Smještanje parentetičkoga izraza obično poštuje granice maksimalnih projekcija. Iskazi koji sadrže parentetičke izraze s glagolima govorenja mogu se semantički podijeliti u dvije skupine, na one usmjerene prema govorniku i one usmjerene prema subjektu. Čimbenici su koji u hrvatskom jeziku određuju je li iskaz usmjeren prema govorniku ili prema subjektu: smjer pronominalizacije, inverzija subjekta i predikata, različito ponašanje u dosegu niječnice i različita intonacija. Da parentetički izrazi tvore s nosećim izrazom jednu sintaktičku cjelinu potvrđuje, osim utjecaja dosega niječnice, i asimetrija u odnosu zamjenica i kvantifikatora te sličnosti takvih iskaza s posebnim pitanjima, odnosno s wh-pomicanjem: fakultativnost inverzije subjekta i predikata uvjetovana pragmatičkim čimbenicima, dalekometna ovisnost te slično ponašanje glede otočnih ograničenja. Heterogeno ponašanje dviju vrsta iskaza upućuje na to da vjerojatno imaju različitu unutarnju strukturu. Autor zaključuje da razlika nije u tome kako je parentetički izraz uklopljen (spojen) u noseći izraz, nego samo u unutarnjoj strukturi parentetičkoga izraza. U iskazima usmjerenim prema subjektu na mjestu objekta parentetičkoga glagola spojena je kopija nosećega izraza, a u onima koji su usmjereni prema govorniku na tom je položaju samo prazni operator OP koji je pomaknut na položaj specifikatora i koindeksiran s nosećim izrazom. Budući da za primjere usmjerene prema subjektu nije prikladan opis s pomoću operacije pomakni, autor kao alternativu predlaže pretpostavku da je riječ o eliptičnim iskazima u kojima je poništena dopumbena rečenica parentetičkoga glagola koja je identična nosećemu izrazu.
People's sex life is very often, if not always, taboo in everyday life. The theming of this area of life is made possible by various linguistic means that allow one to speak about this content. Phraseological units also serve this purpose. The starting point of this article is the definition of phrasemes according to Burger (2015:11): "Firstly, they [phraseologisms] consist of more than one word; secondly, the words are not put together for this one occasion, but are combinations of words that we, as German speakers, know exactly in this combination (possibly with variants), similar to how we know German words as individual items". In addition, it is noteworthy that thanks to the characteristic of idiomaticity (cf. Fleischer 1982:30), this taboo is particularly reinforced. At the center of our analysis are phrasemes related to sex life. The research material was taken from German and Polish dictionaries. The purpose of the presentation is to create a typology of thematic areas which are characterized with the help of phrasemes relating to sex life in German and Polish. The article is based on the following definition of a taboo: "an unwritten law that forbids doing certain things based on certain beliefs within a society" (Duden 2015:1735).
Hrvatski jezikoslovac, leksikograf i prevoditelj Adolf Bratoljub Klaić (Bizovac, 1909. – Zagreb, 1983.) svoj je prvi rad, pjesmu „Na grobu srpanjskih žrtava”, god. 1926. objavio kao gimnazijalac u srednjoškolskom časopisu „Omladina”. Otada se razvijala njegova djelatnost u kojoj su postupno prevladavale filološke (dijalektološke, akcentološke, pravopisne, tekstološke) teme, a u četrdesetim godinama počinje i njegova leksikografska djelatnost. Članak je pokušaj periodizacije ukupne Klaićeve djelatnosti od god. 1926. do smrti.
Politik und Sprachverlust : die Rache der Prinzessin Gimbi und der Niedergang des Dorfes Numudara
(1995)
Das Dorf Numudara (Burkina Faso) liegt ca. 25 km südwestlich von Bobo-Dioulasso am Rand der Falaise von Banfora und zählt heute ca. 3000 Einwohner, größtenteils Tyefo, deren "Hauptstadt" Numudara war und ist. Heute umfaßt die Ethnie der Tyefo noch etwa 21000 Personen, die sich zwar ihrer "Identität" als Tyefo durchaus bewußt sind, aber im Gegensatz zu anderen ebenfalls kleinen Ethnien des südwestlichen Burkina Faso "ihre" Sprache, das Tyefo, weitgehend aufgegeben haben und die regionale Verkehrssprache Dyula sprechen. Als Grund dafür wird vermutet (die Tyefo selbst haben zu diesem Thema keine Meinung), daß die Tyefo so sehr unter der Verfolgung Samori Turés, dem nicht eben friedlichen Eroberer vom Ende des letzten Jahrhunderts, gelitten haben, daß sie ihre Sprache aufgaben, um nicht als Tyefo identifiziert zu werden.
U hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku postpozicija pridjeva smatra se manje obilježenom od antepozicije, a rezultat je utjecaja grčkoga i latinskoga jezika, s kojih su se tekstovi prevodili. Stoga je cilj ovoga istraživanja, koje je provedeno na građi Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, bio utvrditi čimbenike koji utječu na odabir antepozicije pridjeva. Razmotreni su ovi čimbenici: pridjevni vid i s njim povezani kratki i dugi pridjevski oblici, tvorbeno značenje pridjeva, ustaljeni izrazi (imena, nazivi), višečlane skupine, razbijanje imenske skupine, koordiniranje atributa, odnos imenske skupine prema ostatku rečeničnoga ustrojstva, usporedne sintaktičke strukture, stilističko variranje reda riječi u skupini.
Tema je našega rada položaj zamjeničkoga pridjeva sam uz naglašeni oblik povratne zamjenice (sebe) unutar konstrukcija s pravim povratnim glagolima. U tim konstrukcijama zamjenički pridjev sam može biti u akuzativu ili u nominativu (hvalim sam sebe / hvalim samog sebe). Poznato je svojstvo zamjeničkoga pridjeva sam da u pojačajnome značenju najčešće slijedi iza lične zamjenice, ali prethodi imenicama (On sam to radi. / Sama Marija to radi.). Cilj je ovoga istraživanja utvrditi koji mu je neobilježeni položaj uz povratnu zamjenicu te ponaša li se drukčije s obzirom na red riječ kad je u nominativnome ili u akuzativnome obliku.
Dragutin Antun Parčić svojim nam je leksikografskim opusom u trajno nasljeđe ostavio niz dvojezičnih rječnika, talijansko-hrvatskih i hrvatsko-talijanskih, od kojih je Rječnik hrvatsko-talijanski, tiskan 1901. godine, svakako kruna njegova leksikografskoga rada. Iako bogat izvor nazivlja, rječnik je do danas nedovoljno istražen. Cilj je ovoga rada usporediti pomorsko nazivlje koje Parčić donosi u svome rječniku s pomorskim nazivljem koje pola stoljeća kasnije Adolf Bratoljub Klaić zapisuje u Rječniku stranih riječi. Analiza suvremenoga pomorskog nazivoslovlja pokazuje da su noštromizmi, tj. hrvatskome jeziku prilagođeni pomorski nazivi mediteranskoga, uglavnom talijanskoga porijekla, u uzusnoj uporabi, dok je u normativnoj literaturi prednost dana hrvatskome nazivlju. Uzusno je strukovno nazivlje zabilježeno u suvremenim hrvatskim pomorskim rječnicima i rječnicima stranih riječi, a osim noštromizama zapisanih u rječnicima iz 19. stoljeća uvodi se novo nazivlje pod utjecajem engleskoga kao međunarodnoga jezika prometa i pomorstva. U radu se osim u Klaićevu i Parčićevu rječniku propituju zapisi pomorskih leksikografa iz 19. stoljeća.
Posljedice globalizacijskih procesa vidljive su i u jeziku kao tendencija k internacionalizaciji. Internacionalizacija, ili možda preciznije angloamerikanizacija, zahvatila je sve jezike modernoga svijeta. Hrvatski jezik nije iznimka. U ovom ćemo radu spomenuti samo neke od posljedica internacionalizacije, i to na leksičkoj, tvorbenoj i semantičkoj razini.
U radu se raspravlja o leksikografskome statusu dvorječnih pozdrava dobro jutro, dobar dan, dobra večer i laku noć u hrvatskim rječnicima te se upućuje i na strane leksikografske pristupe. Naglasak je na značenjskim i komunikacijskim obilježjima pozdrava koja ih određuju kao posebnu leksičku skupinu te se predlaže da dvorječni pozdravi kao i jednorječni (zdravo, zbogom, doviđenja) postanu samostalne rječničke natuknice.
U ovome se radu bavimo formom i funkcijom poštapalica u razgovornom bosanskom jeziku s obzirom na njihovu pozicijsku valentnost u konstrukcijskim komunikacijskim jedinicama (TCU). Poštapalice zauzimaju periferno mjesto u formalno-gramatičkim modelima i najčešće se analiziraju sa stilskog ili sociolingvističkog aspekta, pri čemu se njihova uporaba ne preporučuje, jer se smatraju obilježjem lošeg govornog stila i nepotrebnim dodatcima u govoru. Ovdje ih promatramo s aspekta njihove uporabe pri organizaciji i konstrukciji komunikacijskih cjelina i tvrdimo da su poštapalice neophodni konverzacijski elementi čija funkcija proizlazi iz elementarnih mehanizama konverzacijske razmjene definiranih u Sacks et al. (1974) – potrebe da se pri konverzaciji umanje praznine i simultani govor. Analiza obuhvaća oko 550 poštapalica izdvojenih iz korpusa (Kurtić et al. 2012) koji se sastoji od audio-vizualnog zapisa razgovora četiriju govornika bosanskog jezika (oko četiri sata snimljenog materijala). Služeći se metodološkim okvirom konverzacijske analize, opisat ćemo različite funkcije poštapalica, čime ćemo nastojati revidirati tvrdnje da su poštapalice smetnja u konverzaciji.
U radu se razmatraju teorijska i metodološka polazišta u opisu prijedloga s obzirom na organske i anorganske sustave – dijalekte i standardni jezik, i dalje u odnosu na konkretne ekavskočakavske govore, južnočakavske govore i hrvatski standardni jezik. Osnovna razlika u usporedbi prijedloga u dvama dijalektima i prijedloga u hrvatskome standardnom jeziku uspostavlja se prema kriteriju fonološke, distribucijske i značenjske razlikovnosti, i dodatno prema kriteriju odstupanja od norme standardnoga jezika u odnosu na dijalekte na primjeru pojedinih prijedloga.
U prilogu se s kontrastivnog aspekta analiziraju frazemi hrvatskoga i češkoga jezika kojima je sastavnica zoonim. Životinja je još od pradavnih vremena najbliži čovjekov suputnik. U svim se narodima životinjama pripisuju simbolična značenja i ljudske osobine i to najčešće one negativne što ćemo i pokušati dokazati ovim prilogom. Naime, ljudi su kroz povijest pripisivali životinjama određene stereotipe. Tako se pozitivno određuju domaće životinje i to one od kojih čovjek ima više koristi, za razliku od divljih prema kojima je puno kritičniji i skloniji negativnome određenju. S obzirom na to da zoonimska frazeologija obuhvaća širok dijapazon različitih značenja u ovome ćemo se prilogu baviti onim frazemima koji svojim značenjem ulaze u koncept ljudskih osobina, stanja, izgleda, načina kretanja te odnosa prema jelu i piću. Pri tome se objašnjava i simbolika pojedine životinje jer se time razumije i pozadinska slika pojedina frazema. Također u prilogu se provodi i kontrastivna analiza izdvojenih hrvatskih i čeških frazema s obzirom na navedene koncepte te se utvrđuju podudarnosti i razlike.
Ključne riječi: frazem; zoonim; frazemska pozadinska slika; kontrastivna analiza; hrvatski jezik; češki jezik
U radu se donose rezultati deskriptivnog terminološkog opisa istraživanja provedenog na jednojezičnom korpusu predmetnog područja znanosti o kršu. Semaziološki orijentiranim pristupom provodi se distribucijska analiza terminoloških jedinica i njihovih supojavnica u diskursu. Oslanjajući se na leksičko-gramatički model, kreiraju se pojmovne klase na temelju dvojnosti sintagmatskih i paradigmatskih relacija. U opisu sintagmatskih jedinica posebna se pozornost posvećuje ulozi pridjevskih riječi kao kvalifikatora, ali i nositelja specijaliziranog značenja. Aktivna uloga pridjeva prikazuje se metodom parafraziranja značenja s obzirom na klase pojmova koje pridjev determinira. Analiza pridjeva u terminološkim sintagmama upućuje na višedimenzionalno dinamično strukturiranje pojmovnih struktura specijaliziranog područja znanja.
Proslov
(2014)
The loss and restoration of the phoneme /j/ plays a major role in the development of Proto-Slavic. After vowel contraction in posttonic syllables, Dybo’s law, and the rise of new /j/ in east, South, and West Slavic, contracted and uncontracted forms may have coexisted during a considerable period of time. After Dybo’s law we have *voļȃ < *vòlja "will" but *rolьjà < *orlь̀ja "plowland", after contraction *roļá in Slovincian rolåu, Old Polish rolå. The loss of distinctive tone yielded merger of the two paradigms, as a result of which most nouns of the former type adopted the accentuation of the latter. Slavic deverbal ja-stems are original proterodynamic ī/jē-stems. The proterodynamic nouns *dūšà (c) "soul" and *zorjà (c) "dawn" have probably preserved the original accentuation. The other proterodynamic jā-stems evidently adopted the accent pattern of the deverbal ā-stems.
Rani razvoj goranskih govora
(2010)
U radu se razmatra povijest hrvatskih govora u Gorskome kotaru, koji se obično smatraju kajkavskim govorima. Obrađuju se različite promjene u akcentuaciji, konsonantizmu i vokalizmu do približno 16. stoljeća. One se uspoređuju sa sličnim promjenama u susjednim kajkavskim, slovenskim, čakavskim i štokavskim dijalektima. Najstarije nam izoglose pokazuju da goranske govore ne možemo smatrati doseljenim izdaleka ili miješanim. Moramo ih smjestiti u Gorski kotar već prije otomanskih nadiranja u 15. i 16. stoljeću. Raspravlja se o tome da je Gorski kotar dijalektno područje kroz koje teče više izoglosa koje postaju razumljive kad smještamo ovo područje u perspektivu okolnih južnoslavenskih narječja.
U prilogu je riječ o raspoređivanju suznačnih riječi, i to zamjenica i priloga (upitnih i odnosnih), čestica i veznika, u rečenicama ili surečenicama. To su riječi koje služe za povezivanje surečenica u sastavu nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica (konjunktori i subjunktori) ili za povezivanje rečenica na razini teksta (konektori), za izražavanje raznolikih modalnih značenja, za označavanje upitnosti, za isticanje, za poticanje, za nijekanje i sl. Takve se riječi dijele u dvije skupine s obzirom na to mogu li funkcionirati i kao članovi rečeničnoga ustrojstva (zamjeničke riječi) ili ne mogu (ostala vezna sredstva i čestice). Riječi iz ove druge skupine mogle bi se (bar sa sintaktičkoga stajališta) nazvati suznačnima u užem smislu. Osobita će se pozornost posvetiti raspoređivanju suznačnih riječi ili spojeva koji, čiji, i, ni, niti, a, ali, ili, što, samo što, da, zar, zar da, kao da. Bit će također riječi i o raspoređivanju suznačnih (zamjeničkih) riječi u situacijama u kojima te riječi dolaze u funkcijama koje međusobno kolidiraju, npr. u funkciji subjunktora i u funkciji nesročnoga atributa, npr. To su pravila primjena kojih zahtijeva punu koncentraciju. odnosno To su pravila kojih primjena zahtijeva punu koncentraciju.
Baveći se (kao recenzentica) djelom Bratoljuba Klaića Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika, Klaićev me način bilježenja naglasaka podsjetio i na nešto starije gramatike hrvatskoga jezika i na bilježenje naglasaka u tim gramatikama, pa se tim uspoređivanjem vrlo lako uočava razlika između pisanja naglasaka „nekad i sad”, premda to „nekad” i nije bilo tako davno. Kako su u hrvatskoj kroatistici akcentološka djela rijetka, prilika je da se na skupu posvećenu između ostaloga i akcentologu Bratoljubu Klaiću progovori nešto više o razlikama u bilježenju hrvatskih naglasaka u Klaićevo vrijeme (prije pedesetak godina) i u vrijeme bliže današnjemu, jer su te razlike od vremena pisanja Klaićeva djela do danas očite. U svojem izlaganju osvrnula sam se na poteškoće u novijem bilježenju hrvatskih standardnih naglasaka, poglavito na slogovima s dugim refleksom staroga glasa jata,te o razlozima koji su do njih doveli. Usredotočila sam se poglavito na Klaićevo i današnje pisanje naglasaka na nekadašnjoj tzv. dugoj (dvosložnoj) zamjeni jata – koliko god to neki lingvisti tretirali kao dvoglasnik ie, ipak se riječi kao snijeg, brijeg i sl. mogu rastaviti na slogove, dakle ipak su posrijedi dva sloga, a ne jedan – jer upravo u tome i jesu razlike između Klaićeva bilježenja naglasaka i onih današnjih u standardološkim djelima.
U radu se analizira obradba računalnih naziva u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića i Školske knjige. Analizira se ustroj rječničkoga članka natuknica koje nose terminološku odrednicu INFORM. te se analiziraju pojedini elementi rječničkoga članka (natuknica, morfološko-naglasni blok, definicija, odrednice). Leksikografska se obradba računalnih naziva uspoređuje s obradbom u postojećim englesko-hrvatskim informatičkim rječnicima (Kiš, Panian), ali i s obradbom u općim rječnicima hrvatskoga jezika (HER, Školski rječnik hrvatskoga jezika).
U radu se račlanjuje odnos reda riječi i negacije u hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku. Prvi se vid toga odnosa tiče položaja niječnih izraza ne, ni i bez. U zadanome korpusu oni stoje ispred, odnosno lijevo od jezične jedinice koju niječu. Jedinica ispred koje se niječni izraz nalazi nije nužno glagol, pa ni finitni glagolski oblik. Položaj niječnih izraza povezan je i s razlikom, odnosno s utvrđivanjem razlike između sastavničke negacije, kao negacije nepredikatne sastavnice, i rečenične negacije, negacije predikata. Konačno, o redu riječi ovisi hoće li se ili neće provesti niječno slaganje. U hrvatskome je crkvenoslavenskome jeziku provođenje niječnoga slaganja djelomično (ne i proizvoljno), a ovisi o tome na kojemu se mjestu u rečenici nalazi niječna zamjenica ili prilog.
Iako je riječ o srodnim jezicima sa slobodnim redom riječi, hrvatski i poljski standardni jezik razlikuju se u obveznom redu riječi, između ostalog i u pozicioniranju klitika; hrvatski pokazuje tendenciju slijediti tzv. Wackernagelovo pravilo, dok u poljskom jeziku po tom pitanju vlada puno veća sloboda. U ovom radu iznosim rezultate analize pogrešaka u redu riječi u hrvatskom jeziku koje su u pisanim radovima činili studenti kroatistike s dvaju sveučilišta u Poljskoj. Pretpostavka temeljena na teoriji usvajanja stranog jezika bila je da su pogreške rezultat negativnog prijenosa iz materinskog jezika. No tijekom analize pojavila se potreba za daljnjim i detaljnijim istraživanjem (iako je indikativna, analiza pogrešaka daje tek djelomičan uvid u problematiku) kojim bi se preciznije ustanovili razlozi negativnog prijenosa. Na samom kraju navodim pedagoške implikacije ovog i potencijalnih budućih istraživanja navedene problematike.
Red riječi u smješnicama
(2014)
U radu se promatra i analizira red riječi u rečenici u hrvatskim anonimnim komedijama u prozi nastalim u 17. stoljeću na dubrovačkom području. Rezultati se analize uspoređuju s redom riječi potvrđenim u onodobnom književnom jeziku. Sinkronijskom su prikazu pridružene i usporedbe s rezultatima istraživanja Laznibata o dubrovačkim arhivskim spisima 17. i 18. stoljeća i I. Lovrić Jović o dubrovačkim oporukama iz istog tog razdoblja, dok je dijakronijski pregled napravljen usporedbom s Rešetarovim istraživanjima jezika Ranjinina zbornika i Držićeva jezika, s istraživanjem frančezarija 18. stoljeća I. Lovrić Jović te s Budmanijevim istraživanjem devetnaestostoljetnoga dubrovačkoga govora. Posebna se pozornost posvećuje poretku zanaglasnica, koji je, kao što je bilo očekivano, uglavnom stariji pa zamjenička zanaglasnica prethodi glagolskoj, no ovisno o smješnici, potvrđena su i brojna odstupanja.
Na tragu učenja praške funkcionalne (aktualne) rečenične perspektive o osnovnom i aktualiziranom redu riječi razmatrat će se redoslijed sastavnica u složenim strukturama (subordiniranima i koordiniranima). U prvome redu zanimat će nas poredak surečenica (klauza) u sastavu zavisnosložene rečenice. Postavlja se naime pitanje čime sve može biti uvjetovana anteponiranost zavisne surečenice (tzv. inverzija), i to u različitim tipovima tekstova odnosno komunikacijskim situacijama (npr. u akademskom/ znanstvenom i/ili predavačkom diskursu, potom u privatnim razgovorima itd.). U tu svrhu pozornost ćemo obratiti na primjere poput ovih: Kao što je naslovom najavljeno, bavit ćemo se složenim rečenicama.; Kako bismo ubrzali objavljivanje zbornika, želja nam je što prije skupiti radove.; Kao što je prethodno rečeno, nastava počinje u listopadu.; Ako ne prekineš s glupostima, odlazim!; Dok ne ispraviš jedinice, ništa od izlazaka! i sl. Što se pak nezavisnosloženih rečenica tiče, ponajprije ćemo se suočiti s pitanjem utvrđivanja primarnog redoslijeda sastavnica (Sjedim i razmišljam. ili Razmišljam i sjedim.), da bismo potom pokušali utvrditi moguće razloge remećenja toga redoslijeda (npr. Umro – brao trešnje i pao sa stabla. prema Popeo se, brao trešnje, pao sa stabla, umro.). Naposljetku budući da pristajemo uz gledište da se već složena rečenica može smatrati činjenicom teksta (J. Silić), ali i zbog toga što se aktualizirani red riječi/komponenata ostvaruje upravo u (kon)tekstualno uključenoj rečenici, u svjetlu ćemo novije lingvistike teksta (R. de Beaugrande i W. Dressler) o redoslijedu komponenata promišljati kao o kohezivnom sredstvu.
U ovome se radu nastoji prikazati položaj nekih promjenljivih i nepromjenljivih nenaglasnica u kajkavskome književnom jeziku i u suvremenim kajkavskim govorima u odnosu na kajkavsku gramatičku normu. Istraživanje nenaglašenih rečeničnih sastavnica u kajkavskome narječju temelji se na rezultatima ankete provedene u svibnju i lipnju 2012. godine na Učiteljskome fakultetu u Zagrebu, Odsjeku u Čakovcu te, prema dijalektološkim kriterijima, na odabranim starijim ispitanicima.
U radu su prikazani refleksi praslavenskih naglasnih tipova imenica a-deklinacije u mjesnom govoru Dolnje i Gorenje Mraševo, koji pripada skupini dolenjskih narječja slovenskoga jezika. Opisan je i naglasni sustav navedenoga govora s naglaskom na nizu oblika u kojima se pojavljuje postpraslavenski novi cirkumfleks. Povijesnojezična analiza naglasnih tipova imenica a-deklinacije donosi neke važne spoznaje za naglasni sustav slovenskoga jezika. U govoru dolazi do analognoga podudaranja samoglasnika praslavenskoga naglasnog tipa a, s imenicama praslavenskoga naglasnog tipa b i to refleksa imenica s praslavenskim dugim samoglasnikom u jedinom/zadnjem slogu osnove, što je posljedica prenošenja naglaska na dužinu. Novost predstavlja analogija u instrumentalu množine. Kod nekih je imenica praslavenskoga naglasnog tipa c očuvano povlačenje cirkumfleksa na dužinu uz proklitike (mr. na glàːvo, na nùːge). Došlo je također i do podudaranja imenica praslavenskoga naglasnog tipa b, koje imaju u jedinom/zadnjem slogu osnove praslavenski kratki samoglasnik ili poluglas, s imenicama praslavenskoga naglasnog tipa c, koje imaju u jedinom/zadnjem slogu osnove praslavenski kratki samoglasnik ili poluglas.
U radu se analiziraju eliptični oblici anglizama u ruskome i hrvatskome jeziku i dopunjuje pristup njihove dosadašnje kvalifikacije i klasifikacije. Preciznijim definicijama stupnja elipse u anglizmu predlaže se jednostavnije i jasnije određivanje njihovih granica i razlika. Na temelju rezultata analize anglizama uočene su nove mogućnosti u njihovu formiranju. U formiranju eliptičnoga oblika anglizma nije nužno samo ispuštanje određenih elemenata, već se eliptični oblik anglizma može formirati i s pomoću kombinacija drugih tvorbenih načina: kombinacijom elipse i supstitucije, elipse i kompozicije, elipse i adicije, elipse, supstitucije i adicije, elipse, supstitucije i kompozicije te kombinacijom elipse, adicije i kompozicije.
U hrvatski su jezik tijekom povijesti ulazile riječi ponajviše iz zemljopisno najbližih jezika, najčešće i službenih ili glavnih jezika nekadašnjih zajedničkih država. Nedvojbeno je velik utjecaj imao i latinski jezik jer je bio temelj nadgradnje hrvatskoga književnog i standardnog jezika te sredstvo očuvanja identiteta hrvatske nacije i hrvatskoga jezika. Ruski jezik ne pripada teritorijalno bliskim jezicima, a nema ni spomenutu vrijednost latinskoga jezika. Njegov je utjecaj na hrvatski jezik kulturološki: kroz književnost te nacionalnu i društvenu politiku. Rusizmi u hrvatski jezik ulaze tijekom triju razdoblja: 1. razdoblje ilirskoga pokreta (uz izravni utjecaj B. Šuleka), 2. razdoblje poslijeratne Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza (sovjetizmi), 3. razdoblje nakon raspada socijalističkih država i oblikovanja demokratskih i samostalnih zemalja – Republike Hrvatske i Ruske Federacije. U posljednjemu razdoblju gotovo je dokinuta upotreba sovjetizama, no aktivirali su se drugi rusizmi. Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića kulturno je dobro hrvatskoga jezika te je ujedno i pokazatelj utjecaja političkih i kulturoloških čimbenika na razvoj hrvatskoga jezika. Kroz Rječnik se tako može pratiti i sudbina rusizama u hrvatskome jeziku. Cilj je ovoga rada prikazati položaj i opis rusizama u hrvatskome jeziku kroz odabrana izdanja Rječnika.
U ovom članku razmatraju se dokazi koje posuđenice nude za vrste kontakata između Praslavena i njihovih germanskih susjeda, Gota i različitih zapadnogermanskih naroda. Germanske posuđenice u praslavenskome uglavnom pripadaju određenom skupu semantičkih polja. Posuđene riječi mogu se podijeliti u nekoliko semantičkih polja: vlast i vojska, tehnička terminologija, novac i trgovinska razmjena, mjesta za pohranu (bačve, kutije itd.), kršćanska terminologija i imanje. Tehničke riječi i kršćanske riječi vjerojatno su zapadnogermanskoga podrijetla, dok sve ostale semantičke kategorije sadrže i gotske i zapadnogermanske posuđenice.
U članku je riječ o sklonidbi i naglasku imenica srednjega roda o-sklonidbe u mjesnom govoru sela Jevšček pokraj Livka (općina Kobarid, Slovenija), koji pripada nadiškomu dijalektu slovenskoga, i to sa sinkronijskoga i dijakronijskoga aspekta. S aspekta jezikoslovnoga opisa prikazani su nastavci i njihova distribucija s obzirom na osnovu te naglasni tipovi i njihove paradigme. U jezičnopovijesnome dijelu određuje se povijesni izvod pojedinih nastavaka i naglasnih tipova. Opisani oblici i naglasni sustav postavljaju se u širi slovenski i slavenski kontekst.