490 Andere Sprachen
Refine
Year of publication
Document Type
- Article (224) (remove)
Language
Has Fulltext
- yes (224)
Is part of the Bibliography
- no (224)
Keywords
- Deutsch (20)
- Türkisch (14)
- Croatian language (13)
- hrvatski jezik (13)
- red riječi (13)
- word order (12)
- Bratoljub Klaić (10)
- Kroatisch (9)
- Polnisch (7)
- Linguistik (6)
Institute
Prema opisima u suvremenim hrvatskim gramatikama dalo bi se zaključiti da hrvatski koordinativne složenice ili ne poznaje ili da ih je toliko malo da ne traže opis. U članku se podsjeća da je u starijim gramatikama o njima bilo riječi, a da svojom suvremenom količinom i različitim ostvarajima (imeničke, pridjevske, priložne, sa spojnicima -o- i -0-) gramatički opis itekako zaslužuju. Pokazuje se zbog kojih se svojih odlika takve složenice mogu smatrati riječima, a ne spojevima riječi, sintagmama. Na primjeru jezika Anke Žagar pokazuje se da model koordinativnih složenica kao potencija može unutar poezije poprimiti i jezičnostvaralačke inačice.
Iločki jezikoslovni razmišljaji : (Marko Samardžija: Devet iločkih priopćenja i jedno warszawsko)
(2010)
Polazeći od teorije paralelne arhitekture koja sve jezične razine smatra generativnima, u radu se iznose rezultati istraživanja suodnosa između reda riječi, tj. reda rečeničnih sastavnica na sintaktičkoj i na fonološkoj razini, i informacijske strukture kao sastavnice rečenične gramatike. Analiza u kojoj je informacijska struktura ravnopravna razina, a ne izvanjska, pragmatički uvjetovana sastavnica, omogućuje semantički informirano tumačenje varijacija u redu riječi u hrvatskom jeziku. Istraživanje rezultati kojega se iznose metodološki predstavlja premošćivanje jaza između formalnih i funkcionalnih pristupa. Kao primjer se uzima hrvatski, koji se tradicionalno smatra jezikom u kojem je red sintaktičkih komponenata (relativno) slobodan, dok se za položaj klitika u njemu smatra da je (relativno) ograničen. Na brojnim primjerima u radu pokazuje se kako klitike i grozdovi klitika svojim smještajem unutar linearnog rečeničnog ustrojstva ne predstavljaju nepravilnost sustava, nego oblik dinamiziranja rečeničnoga sadržaja koji izvorni govornici prihvaćaju kao otvorenu mogućnost. U dosadašnjim su se istraživanjima takvoj analizi postavljale dvije ključne prepreke. Prva se tiče bavljenja isključivo tzv. „neutralnim”, kontekstualno neuvjetovanim tipovima rečenica, dakle onima koje uglavnom odgovaraju na pitanje O čemu se radi? Druga se tiče nedostatka empirijskih istraživanja, kako korpusnih, tako i psiholingvističkih, kojima se otvara potpuno nov uvid u jezičnu strukturu i istančane mogućnosti njezine izražajnosti na informacijskoj razini. U radu se bavim obama uočenim problemima.
Sprache gehört zu den wesentlichen Aspekten der Interkulturalität. Zuerst wird eine kurze Einführung in die soziolinguistische Interkulturalitätsforschung gegeben, besonders in Hinblick auf interlinguale Strategien als Forschungsfeld. Als theoretischer Rahmen wird der Forschungsansatz des Sprachmanagements vorgestellt, mit dem die Konstruktionsprozesse sprachlicher Verständigung in interkulturellen Situationen auf verschiedenen Ebenen umfassend behandeln werden können. In der Fallstudie geht es um eine deutsch-polnischen Inszenierung von Familie Schroffenstein (Heinrich von Kleist). Die in dieser Inszenierung verwendeten alternativen Strategien wie rezeptive Zweisprachigkeit, Sprachaustausch oder Einbeziehung der weniger verbreiteten Partnersprache weisen neue Anwendungsmöglichkeiten für die deutsche Sprache im mehrsprachigen Kontext auf, die auch in der Forschung und Lehre der interkulturellen Germanistik berücksichtigt werden sollten.
U redu riječi prijedlozi imaju relativno stalno mjesto po kojemu su i nazvani – predlažu se ispred riječi na koju se odnose. U gramatikama se još spominje i postpozicija, kad prijedlozi dolaze iza riječi na koju se odnose (svemu unatoč...). U ovom radu prijedlozi se ne promatraju na morfološkoj razini, dakle na razini jedne riječi, nego se promatraju kao funkcionalna skupina koja uključuje i višerječne prijedložne izraze. Analizom su obuhvaćene i sveze riječi, odnosno koligacije temeljene na gramatičkoj uvjetovanosti sastavnica, a koje tvore jednu značenjsku cjelinu. Ta dva metodološka pomaka u percepciji prijedloga i u percepciji riječi pokazuju da se prijedlog može naći i u drugim pozicijama te se u radu analizira gdje se sve u rečenici mogu naći prijedlozi.
Cilj je ovoga rada predstaviti morfološke značajke imenica a-deklinacije u govoru Svetoga Đurđa. Analiza se temelji na ekscerpiranim primjerima iz transkripcija ogledā slobodnoga govora prikupljenih tijekom vlastitih terenskih istraživanja te na podatcima iz detaljnih morfoloških upitnika. Građa je provjerena i u Rječniku govora Svetog Đurđa. U radu su imenice a-vrste opisane po sljedećemu načelu: najprije je predstavljen tablični pregled nastavaka u vrsti te su zabilježene posebnosti vezane uz određene padeže. Poslije njih slijedi pregled morfonoloških alternacija, naglasnih tipova iz sinkronijske perspektive te pregled povijesnoga razvoja morfologije imenica navedene vrste. Posebno su analizirane te objašnjene u komentarima imenice koje se svojom paradigmom ne uklapaju u najčešće obrasce. Zaključci dobiveni ovim istraživanjem uspoređeni su s dosad objavljenim prikazima morfologije govora Svetoga Đurđa u kritičkome osvrtu. Novi, detaljniji i precizniji zaključci, koji potiču na opis drugih sklonidbenih vrsta imenica, odnosno, morfološki opis drugih vrsta riječi, doprinijet će boljemu poznavanju govora.
U radu se analizira Klaićev Rječnik stranih riječi iz 1983. godine koji je priredio Željko Klaić, sin Bratoljuba Klaića, i koji je izdan u godini smrti Bratoljuba Klaića i Novi rječnik stranih riječi iz 2012. godine koji potpisuju Bratoljub Klaić i Školska knjiga. Analiza se temelji na rječničkim člancima natuknica koje nose terminološke oznake gram., lingv. i fon. Posebna se pozornost posvećuje ustroju rječničkoga članka, definicijama koje se uz te natuknice donose te donošenju istoznačnica. Analizira se glasovno nazivlje, padežno nazivlje, pravopisno nazivlje te nazivlje jezikoslovnih grana, disciplina i pristupa.
Rad opisuje jedan od dvaju interpunkcijskih znakova (središnje crte i navodnici) koji bitno odstupaju od odnosa jednoga znaka za jedno (unikodno) značenje. Dok navodnici imaju višestruke grafeme (točnije, osam) za jedno značenje, središnje crte najčešće imaju dva grafema (kraća i dulja crta) koja pokrivaju čak 11 (unikodnih i latiničnih) crtnih znakova. Dok je kriterij crtne duljine tradicionalno visoko istaknut u pravopisnim priručnicima, u predstavljenoj se kategorizaciji on nalazi tek na šestoj hijerarhijskoj razini. Osim što su u međuvremenu standardizirana dva nova unikodna crtna znaka (two-em dash i three-em dash, Unicode 6.1, siječanj 2012.), drugačija metodologija i uspoređivanje jezičnopovijesnoga i računalnojezikoslovnoga aspekta proširila je spoznaje o crtnim znakovima u hrvatskome jeziku o kojima je pisano u Portada i Stojanov (2009). Predstavlja se kategorizacija osjetljiva na dihotomiju grafičkoga prikaza i značenja koja sve crtne znakove dijeli u pet hijerarhijskih razina. Između 44 unikodna vodoravna i neprekinuta crtna znaka, podjelom prema tipu, vremenu, funkciji, smjeru i visini, došlo se do 11 latiničnih suvremenih pismovnih vodoravnih središnjih znakova među kojima svaki latinični jezik odabire svoje crtne znakove. Svim se crtnim unikodnim grafemima opisalo značenje i uporaba. S druge strane, crtni se znakovi promatraju u kroatističkoj jezičnopovijesnoj pravopisnoj perspektivi. U odnosu na bogati repozitorij unikodno standardiziranih crtnih znakova utvrdilo se da je pravopisna norma bitno redukcijska. Pravopisno normiranje crtnih znakova podijelilo se u dva razdoblja i tri skupine, ovisno o grafemskome obliku (prva i druga generacija pravopisnih pri ručnika) i nazivlju (prijestandardna faza i dva standardna smjera normiranja ovisno o prihvaćanju terminoloških parova spojnica – crtica i crtica – crta). Na temelju jezičnopovijesnoga i računalnojezikoslovnoga poredbenog istraživanja te na temelju supostavljanja unikodne standardizacije crtnih znakova pravopisnoj tradiciji opisa središnjih crta željelo se ukazati na (i) potrebu za širim i interdisciplinarnim pristupom opisa pisane jezične prakse, (ii) nedovoljnost opisa školske razine pravopisnih priručnika za suvremeno pisanje, kao i na (iii) nedostatnost postojeće kroatističke kodifikacije obaju terminoloških smjerova. Da bi se pravopisni priručnici mogli nazvati znanstveno utemeljenim djelima, u znatnijoj bi mjeri trebali opisati računalno pisanje i na razini interpunkcije uvesti razlikovanje znaka i grafema. Jedno od takvih mjesta opisa prema kojima bi pravopisi mogli unaprijediti svoju tehnološku suvremenost jest pitanje pisanja spojnice na početku prelomljena retka o čemu se iznijelo osam argumenata za odbacivanje aktualne tradicije. Raščlamba je pokazala da ima opravdanosti da se crtna kodifikacija temelji na trima ili četirima znakovima koji se iz 11 unikodnih latiničnih znakova svode uspostavljanjem osnovnih skupina središnjih crta, radno nazvanih c1, c2, c3 i c4 kao najkraća, srednje duga, duga i jako duga središnja crta.
"The Cultural Revolution generation always talks about how they lived through such a painful calamity in Chinese history, but I feel that the shock and incredible impact the decade of reform and economic commodification in the 1980s had on individuals was also extremely profound. [...] [Y]ou can't say that simply because that generation's material life is richer, their lives are happier. What I really want to focus on is, over the course of this transformation, who is paying the price? What kinds of people are paying the price?" Beide Äußerungen fielen anlässlich des Erscheinens von "Platform" (2000), Jias zweitem Spielfilm, der Anfang September 2000 auf dem Filmfestival von Venedig seine Weltpremiere feierte. Mit ihm nahm der Regisseur eine Besichtigung der 1980er Jahre in China, genauer: des Zeitraums von 1979 bis 1990, vor; das heißt, wenn man sich eine gewisse Vereinfachung gestattete, könnte man sagen: Worauf die Geschehnisse bei Zhang, Chen und Tian zulaufen, nämlich auf die Kulturevolution, bildet in Platform wenn auch nicht den Ausgangspunkt, so doch zumindest das diesen konkurrenzlos prägende Großereignis. Oder etwas salopp formuliert: Indem er chronologisch dort weitermacht, wo "Lebewohl, meine Konkubine", "Der blaue Drachen" und "Leben!" aufgehört haben, tritt Jias Film als eine Art Sequel der drei Werke in Erscheinung, mag es sich bei ihm auch in vielerlei Hinsicht um eine Revision derselben oder, im Sinne von Harold Blooms "anxiety-of-influence"-Konzept, um eine ödipale Kampfansage eines jungen Filmemachers an die Regie Vätergeneration handeln.
The paper takes recourse to oral tradition and linguistics to ascertain the assertion that the presentday Kanuri and Kanembu speech forms emerged from the same parent language. In determining the parent language, the descriptions of the various components (i.e. clans and ethnic groups) of Kanuri and Kanembu are given as a first basis and the relation of each dialect of Kanuri and Kanembu to the other (i.e. dialect contiguity) is demonstrated as a second basis. Taking into consideration the sociolinguistic background of both Kanuri and Kanembu, the brief history of their divergence, the strong contention of the Borno Ulama and the dialect contiguity of the data presented, the paper concludes that Kanuri and Kanembu are initially one and the same language with ancient classical Kanembu being the parent language.
Lehnwörter dienen als wichtiges linguistisches Indiz für Sprachkontakt, d.h. der Koexistenz mehrerer Sprachen innerhalb einer bestimmten Region, deren Sprecher diese Sprachen alternativ verwenden. Sprachkontakte können im politischen, historischen, geographischen und/oder kulturgeschichtlichen Kontext betrachtet werden. Der folgende Artikel beschäftigt sich mit linguistischen Einflüssen des Kanuri, einer nilosaharanischen Sprache, auf das Gamergu, das zur afroasiatischen Sprachfamilie gehört. Beide Sprachen werden in Nordost-nigeria gesprochen. Anhand von Beispielen aus dem Bereich der Lexik soll ein Zusammenhang von Geschichte und Linguistik deutlich werden. Lehnwörter im Gamergu finden sich in allen Bereichen des Kulturwortschatzes. Die hier aufgeführten Beispiele können dem semantischen Feld "Naturraum" im weiteren Sinne zugeordnet werden, wie z.B. Pflanzen, Bäume, Tiere, Himmelsrichtungen, Mineralien und Körperteile.
Članak analizira akcenatski sustav valpovačkoga podravskog govora na temelju Klaićeva opisa govora Bizovca. Usporedba njegova opisa s opisima drugih dijalektologa vodi do zaključka da su razlike između postojećih opisa valpovačke akcentuacije znatne te da je Klaićev opis od svih opisa najdetaljniji i najpouzdaniji. Drugi dio članka opisuje akcenatsku karakteristiku koja dijeli valpovački govor od ostalih slavonskih govora: povlačenje naglaska s dočetnoga sloga prozodijske riječi na početni slog. Navode se neke tipološke paralele iz drugih hrvatskih govora, zatim ruskoga i litavskoga jezika. Potvrđena je teza, koju je zastupalo više jezikoslovaca, da je povlačenje naglaska posljedica utjecaja mađarskog jezika na valpovački govor.
Brojni naglasni "tipovi" prvi put detaljno popisani u radovima Đ. Daničića bili su povod mnogim akcentološkim radovima u XX. st. Cilj im je prije svega bio učiniti naglasnu tipologiju jednostavnijom i preglednijom te upozoriti na (ne)aktualnosti naglasnih uzoraka koji su se dugo prepisivali i prenosili u literaturi. Šireuporabno neprimjenljiva Daničićeva naglasna tipologija bila je povod i Klaićevu (1963.) pokušaju smanjenja broja tipova, i to polazeći od proklize, osvrćući se na povijest jezika i na dijalekte. Prenošenje naglaska na proklitiku zahtijeva dobro poznavanje povijesti jezika tako da se to sažimanje ne doima šire uporabljivim, no svakako otvara pitanja kojima se i danas bavimo, a to je pitanje (ne)prenošenja naglaska na proklitiku i pitanje broja uzoraka promjenljivoga naglasnoga tipa. Analizom Klaićeve naglasne tipologije, koja se nameće iz njegovih radova, želimo pokazati koliko je odmaknula od Daničićeva tipologiziranja i koliko je bliska današnjim prikazima.
U ovom se radu prijevodi starogrčkih tragedija Bratoljuba Klaića promatraju u odnosu na njegove prethodnike te na zahtjeve onovremene recepcije antičkih dramskih tekstova. Na odabranim se primjerima iz Sofoklovih drama Antigona i Kralj Edip, a u usporedbi sa starijim prijevodima Kolomana Raca, analizira status Klaićeva prijevoda u odnosu na izvornik, određuju bitna načela njegove prevoditeljske metodologije te uočavaju strategije kojima rješava neke od problema interpretacije starogrčkoga teksta.
Bratoljub Klaić odabrao je oblik poslanice da bi progovorio o knjizi svoga prijatelja i istaknutoga hrvatskoga jezikoslovca Ljudevita Jonkea "Književni jezik u teoriji i praksi" koja je u vrijeme kada se pojavila (1964.) izazvala veliko zanimanje stručne i šire kulturne javnosti. Odabirom oblika poslanice htio je naglasiti pohvalničke namjere svojega teksta, ali i pružiti podršku kolegi i prijatelju koji je često prolazio teške trenutke zbog svoje borbe za pravo hrvatskoga naroda da sam odlučuje o imenu svojega jezika i o njegovoj normi.
Ovaj rad predstavit će akcentuaciju, podrijetlo i distribuciju naglasaka u kajkavskim govorima istočne ludbreške Podravine. Prozodija ludbreških govora naselja istočno od Ludbrega, u smjeru Ludbreg – Legrad, nije prikazana u dosadašnjim istraživanjima mjesnih govora toga kraja pa je cilj ovoga rada opisati sadašnje stanje koje se zbog utjecaja medija i migracija stanovništva mijenja, a jedna od očekivanih promjena u razvoju fonoloških sustava mjesnih govora gubljenje je oprjeke po kvantiteti. Istraživanja će se nadovezati na dosad provedena istraživanja fonoloških sustava govora ludbreške Podravine.
Als einer der wesentlichen und natürlichen Bestandteile der sprachlichen Kompetenz weisen Kollokationen sowohl in alltäglichen als auch in formellen Kommunikationssituationen einen elementaren Stellenwert auf. Für die Fremdsprachenlerner machen diese vorgeformten Mehrworteinheiten Produktionsschwierigkeiten aus, da sie in den meisten Fällen zahlreiche strukturelle und semantische Unterschiede zwischen Mutter- und zu lernender Fremdsprache aufweisen. Bei der Sprachproduktion neigen die Lerner häufig dazu, die Kollokationen in ihrer Muttersprache wörtlich in die Zielsprache zu übertragen, was vor allem im Falle von Divergenzen zu eventuellen Interferenzfehlern führen kann. Aus diesem Grund verdient die kontrastive Erfassung von Kollokationen in fremdsprachendidaktischer Diskussion ein besonderes Interesse. Ausgehend von diesen Diskussionen bezweckt die vorliegende Untersuchung primär, die somatischen Kollokationen im Deutschen und Türkischen im Rahmen der kontrastiven Phraseologie unter die Lupe zu nehmen und im Lichte dieser interlingualen Betrachtung die Äquivalenzbeziehungen zwischen beiden Sprachen in diesem lexikalischen Bereich darzulegen. Von den bei der Analyse beschriebenen Erkenntnissen sollen einige didaktische Folgerungen für türkische Deutschlerner abgeleitet werden.
Rad se bavi analizom svojstava, funkcija i markera konverzacijkih implikatura u SMS diskursu. U prvome dijelu članka utvrđuju se temeljni mehanizmi prijenosa implicitnih intencionalno enodiranih sadržaja u diskurs te se određuju obilježja jezične strukture i govorne produkcije tipična za dopisivanje putem SMS poruka. Diskurs SMS dopisivanja smatra se plodnim područjem za proučavanje implikatura zbog bogatstva implicitnim sadržajima (uvjetovanoga sažetošću SMS forme); posrednosti komunikacije koja iziskuje jezično ili znakovno markiranje implikatura te specifičnih načina prijenosa i signaliziranja implicitnih sadržaja. U drugome dijelu rada predstavljaju se paralingvistički i jezični markeri konverzacijskih implikatura koji su se temeljem analize korpusa SMS dopisivanja pokazali najzastupljenijima u upotrebi. Cilj je rada ukazati na specifičnosti SMS diskursa kada su u pitanju sredstva i mehanizmi enkodiranja, signaliziranja te uspješnoga dekodiranja implicitnih sadržaja.
U radu su prikazana dosadašnja istraživanja u području statističke analize teksta, s posebnim naglaskom na razvoj formula čitkosti. Pored teorijskog objašnjenja čitanja, razumijevanja i čitkosti, prikazani su rezultati analize korpusa tekstova na engleskom i hrvatskom jeziku. Na kraju, preporučuje se formula čitkosti za hrvatski jezik, modificirana prema Fleschovoj formuli za engleski jezik, koja se može koristiti kao objektivni pokazatelj za grubu procjenu težine teksta na hrvatskom jeziku.
Our paper deals with the problems of migration, culture and language in the wider Benue-Gongola basin. Here are mainly concerned the West-Chadic speaking groups Kwami, Kupto, Kushi and Piya as well as the Jukun who speak a language belonging to the Benue-Congo family. We try to point out the possible reasons for their historical migrations and in particular the consequences of ethnic expansion of the Jukun in the middle Benue region. History shows that contacts of ethnic groups - being peaceful or by force - had always led to mutual influences and changes in culture and language, which finally resulted in cultural fusion of various aspects. Our study, based mainly on oral traditions as well as on linguistic comparisons, focusses especially on the history of the above mentioned Chadic groups, who are considered - according to our hypothesis - to have come in close contact with the Jukun. Subsequently the warlike expansion of the Jukun caused a strong turmoil which led to the scattering of the various ethnic units.
Malgré le nombre assez élevé des écrits relatifs aux BObO, force est d'admettre que leur langue reste encore peu connue chez des spécialistes de la linguistique. Cela est dû au fait que les différents travaux effectués à ce jour restent assez limités quant à leur diffusion. En effet, une grande partie de ces travaux est l'oeuvre d'étudiants de linguistique et, de ce fait, ils ne connaissent pas une diffusion internationale pouvant les mettre à la portée des spécialistes d'autres pays. Parmis les écrits linguistiques portant sur le bObO, un seul a été publié à la SELAF en France. Il s'agit du dictionnaire de Le Bris et Prost (1981). Les autres écrits ne sont que difficilement accessible soit auprès de leurs auteurs, soit auprès des établissements où ils ont été effectués. Notre objectif à travers la présente communication est de camper le bobo en tant que langue d'une communauté linguistique donnée, de le situer dans le contexte géolinguistique du Burkina Faso et, en rapport avec son milieu linguistique ambiant, de tenter une réponse partielle à la question maintes fois posée de savoir s'il ne se trouve pas à la charnière des langues mandé et des langues gur.
La langue mandingue est un vaste continuum linguistique recouvrant une zone de l'Afrique Occidentale qui s’étend de l’embouchure de la Gambie à l’Ouest à la frontière occidentale du Ghana à l’Est. Si actuellement on dispose de nombreux travaux sur le bambara, le dioula et le mandinka qui ont permis de mieux connaître le mandingue, il n’en est pas de même en ce qui concerne cette autre variété du mandingue: le marka du Burkina Faso pour lequel des études linguistiques sont pour l’instant rarissimes. L’essentiel des travaux qui lui sont consacrés sont présentés dans la bibliographie. Notre objectif ici est de mettre en évidence quelques traits spécifiques au marka par rapport à d’autres dialectes mandingues sur le plan phonique, tonologique et grammatical. Sur le plan grammatical nous présenterons quelques faits qui rapprochent le marka et le mandinkan de Gambie. Mais avant d’y arriver nous allons procéder à une présentation du marka.
Lexikalische Merkmale der türkischen Rechtssprache : am Beispiel des neuen Strafgesetzbuches (YTCK)
(2019)
Ziel dieser Studie ist es, die Besonderheiten von Rechtstexten in türkischer Sprache am Beispiel des neuen türkischen Strafgesetzbuches (YTCK) zu analysieren. In der Arbeit soll untersucht werden, inwieweit das YTCK vom alten türkischen Strafgesetzbuch von 1926 (ETCK) abweicht. Im Fokus des Forschungsinteresses steht die lexikalische Struktur des YTCK. Diese Studie erfordert einen interdisziplinär ausgerichteten Ansatz, der Rechts- und Sprachwissenschaften integriert. Der Schwerpunkt liegt auf der lexikalischen Analyse der Fachsprache des Rechts.
Low tone spreading in Buli
(2003)
In Buli, tone indicates lexical information as well as grammatical information. The changing of tone patterns regularly observed on lexemes is covered best by an autosegmental approach with autonomous tonal and segmental tiers. It reveals considerable deviations between underlying and surfacing tones at several morpho- yntactic points. Realization of tone is sometimes oppressed or delayed. Cause for such disturbances is in all cases a low tone which spreads to the right and affects following high tones with different results. The aim of this paper is to show how L spreading acts and how it is integrated in the system of tonal contrast.
All the works in Mazuna lexicography have a common denominator: they are translation dictionaries biased towards French and were compiled by Catholic and Protestant missionaries or colonial administrators. These dictionaries have both strong and weak points. The macrostructure although it does not display features of sophistication, i.e. the use of niching and nesting procedures, tends to survey the full lexicon of the language which make these dictionaries real reservoirs of knowledge. The microstructure contains a lot of useful entries. However, no metalexicographic discussion is provided in the user's guide to make it accessible to the target reader. There are also some shortcomings especially in the areas of suprasegmental phonology (absence of tonal indications) and orthography.
Metalepsa je u naratologiji definirana kao postupak prekoračenja granice između fikcije i stvarnosti, književnog i izvanknjiževnog (Genette 1972, 2004). Vodeći se tom definicijom što je uključuje K. Bagić (2012.) u smislu figure koja iziskuje novo promišljanje statusa granice u narativnom tekstu, u članku će se analizirati metalepsa unutar autoironijskog postupka poigravanja funkcijama književnog teksta u autobiografskoj humoresci "Priča o bezmesnom ručku" (Pripovijetke, 2009.) Bratoljuba Klaića. Poigravanje metanarativnim komentarima tzv. kanonske hrvatske književnosti prisutno je u drugoj humoresci iz iste zbirke, pod naslovom „Baba Lizino janješceˮ. Cilj rada je prikazati stilske i naratološke osobitosti Klaićeva proznog stvaralaštva, i to s naglaskom na postupcima kojima autor konstruira specifičan humoristični učinak utemeljen na obratu i odmaku od uspostavljenih unutartekstualnih i izvantekstualnih odnosa. Uključivanje metalepse, potkopavanje granice između fikcije i stvarnosti, književnog i neknjiževnog, metanarativnost, autoreferencijalnost, kao i samo ironiziranje funkcija književnosti te društva u kojemu ona nastaje i unutar kojega ostvaruje recepciju, ukazuju na to da se Klaićev izraz, unatoč prividnoj lakoći i jednostavnosti, mjestimice približava poetičkim odrednicama postmoderne. Istraživanje njegovih pripovjednih tekstova stoga može dati zanimljive rezultate i u ključu suvremenih spoznaja teorije pripovijedanja kad su u pitanju postupci ostvarivanja humora, pa čak i šire – kada je u pitanju tekstualno konstruiranje identiteta subjekta unutar autobiografskog diskursa.
Metodologija morfonološkoga pravopisa (metodološki postupci u Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine)
(2014)
U Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine, nastalome u Uredu za hrvatski jezik, stoji da su ga sastavili članovi Ureda Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić uz suradnju drugih članova. Riječ je o jedinome hrvatskom pravopisnom priručniku u potpunosti zasnovanu na morfonološkome pravopisnom načelu koji je bio službeno propisan (na temelju odluke Ministarstva narodne prosvjete 3. studenoga 1943). Kako ta pravopisna knjiga predstavlja prekid s dotadašnjim smjerom razvoja hrvatske suvremene pravopisne norme kao pretežito fonološke (tj. fonološkomorfonološke), zanimljivo je razmotriti metodologiju njezina sastavljanja. U tome se smislu u analizu uključuju tri aspekta: određenje dosega pravopisne relevantnosti (opseg pojedinačnih problema uvrštenih u pravopisne teme), oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila (metajezik pravopisa, tj. kako se u pravopisnoj knjizi gradi popularnoznanstveni diskurs kojim se želi komunicirati s korisnikom) i struktura pravopisne knjige (razina obrade pojedinoga pravopisnog problema: obrada u poglavljima, rječniku, dodacima i sl.). Uz pogled u metodologiju sastavljanja ovoga Pravopisa – knjige koja, zanimljivo, nema ni predgovor ni pogovor – razmotrit će se i njegove poveznice s drugim hrvatskim pravopisnim knjigama.
In the typology of West African languages, tone has been noted to play crucial grammatical and lexical roles, but its function in word formation has been less systematically explored and remains to be fully understood. Against this backdrop, the present study seeks to examine the form and function of tonal morphology in the formation of action nominals in four Kwa languages spoken in Ghana, namely Akan, Gã, Lεtε, and Esahie, a relatively unexplored language of the Central Tano subgroup. Relying on data from both secondary and primary sources, we argue that tone raising is an important component of Kwa action nominalization, as it is found across different languages and derivational strategies. Specifically, while across the Kwa languages considered, tone raising tends to be an epiphenomenon of phonological conditioning, sometimes tone is the sole component of the nominalization operation or, as in Esahie, it concurs with the affix to the derivation, hence playing a morphological function.
Već je i površnim pregledom u Klaićev Rječnik stranih riječi vidljivo da je Miroslav Krleža najcitiraniji književnik, a natuknice kod kojih se na njega upućuje su posuđenice, tuđice, strane riječi pa i cijeli rečenični citati na stranom jeziku. U radu se daje raščlamba natuknica koje Klaić povezuje s Krležom.
U bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, s fleksibilnim (gotovo slobodnim) redom riječi, prijedložno-padežni izrazi s mjesnim značenjem popunjavaju funkciju mjesnog adverbijala (kada se odnose na predikat), ali stoje i kao dopuna imenskoj riječi (kada se u atributskoj funkciji odnose na supstantiv), što može dovesti do mogućih dvosmislenih izraza, i/ili potpuno gramatički nepravilnih kombinacija, zavisno od reda riječi, odnosno zavisno od pozicije takvih konstrukcija u rečenici. U ovom radu daju se neki primjeri nepravilnog rasporeda riječi, odnosno primjeri s pogrešnom pozicijom rečeničnih elemenata, konkretno mjesnog adverbijala, što rezultira ambigvitetnim (dvosmislenim) konstrukcijama s prijedložno-padežnim izrazima. Vidjećemo da je u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku ova pojava često prisutna, a naročito zapažena u govornom jeziku i kolokvijalnom diskursu, ili na primjerima žurnalističkog stila (diskursa). Moguće rješenje kojim bi se izbjegao ambigvitet vezan za prijedložno-padežne izraze s mjesnim značenjem jeste dosljedno poštivanje pravila o osnovnom redu riječi koje mjesni adverbijal postavlja u postverbalnoj poziciji i ne uz neku imensku riječ.
U uvodu rada diferenciraju se morfološka (i „pravomorfološka”) i pravopisna norma, pri čemu se govori i o svojevrsnome paradoksu pravopisne norme. Metodom komparativne i kontrastivne analize u središnjem se dijelu rada raščlanjuju neki relevantni morfološki aspekti koji sudjeluju u definiranju pravopisnih načela i pravopisnih pravila. Cilj je rada osvješćivanje teorijsko-metodoloških aspekata kojima se naznačuju vidovi svojevrsna preklapanja morfologije i pravopisa, i to kroz prizmu hrvatske pravopisne norme, ali i norme nekih slavenskih jezika. U skladu s tim u zaključku se progovara o povezanosti pravopisne norme s morfološkom normom, odnosno kako posebnosti morfološke norme postaju pitanje pravopisne norme.
Many Bantu languages have grammaticized one or both types of motion verb - COME and GO - as future markers. However, they may differ in the semantics of future temporal reference, in some cases referring to a "near" future, in others to a "remote" future. This paper explores how the underlying image-schemas of such verbs in several languages - Bamileke-Dschang, Bamun, and Larnnso' (Grassfields Bantu), Duala, Chimwera, Chindali, Kihunde, and Zulu (Narrow Bantu) - contribute to how the verbs become grammaticized in relation to the dual construals of linguistic time: ego-moving vs. moving-event.
Osnovni je cilj članka analiza naglaska glagolâ s i-prezentom u mjesnom govoru Medulina (kod Pule) na sinkronijskoj i dijakronijskoj razini. Materijal je dobiven u razgovoru s izvornom govornicom te iz Rječnika medulinskoga govora (v. popis literature). Glagoli se razvrstavaju prema naglasnim paradigmama (A, B ili C) i drugim obilježjima, poput dužine samoglasnika u osnovi, formanta u oblicima infinitivne osnove (-i- ili -ě-) i dr. Usporedbom suvremenoga stanja s praslavenskim utvrđeno je da se razvoj naglaska toga glagolskoga tipa u medulinskom govoru uvelike podudara s onim u većini čakavskih i štokavskih govora.
Tema članka je naglasak i-glagolâ u govoru mjesta Banjole (oko 6 km južno od Pule), koji pripada premanturskoj skupini govorâ jugozapadnoga istarskog dijalekta. Ta je skupina govora zanimljiva jer se odlikuje nekim obilježjima tipičnima za štokavsko narječje (npr. nastavak -ā u Gmn.) te vjerojatno predstavlja ostatak prijelaznih južnočakavsko-zapadnoštokavskih govora, donesen u Istru tijekom seobâ u 16. i 17. st. Naglasni se sustav tih govora i u općim crtama donekle razlikuje od onoga ostalih JZ istarskih govora; npr. naglasak se tu povlači na prethodni slog u većem broju okolinâ, čuva se preskakanje naglaska na prednaglasnice i sl., zbog čega se oni, uz ostalo, i svrstavaju u zasebnu skupinu.
Kada je riječ o naglasku i-glagolâ, stanje je u raznim slavenskim govorima raznoliko i složeno. Opis situacije u govoru Banjolâ dopunit će sliku dobivenu istraživanjima drugih slavenskih govorâ te pripomoći rekonstrukciji naglaska toga glagolskog tipa u općeslavenskom.
Na temelju terenskoga istraživanja u radu se donosi sinkronijski prikaz naglasnih paradigma imenica e-vrste i i-vrste u slivanjskim govorima Slivna Ravnoga, Mihalja, Blaca i Podgradine. Riječ je o govorima koji pripadaju istočnohercegovačkomu dijalektu, slivanjsko-zažapskomu govornom tipu. Utvrdit će se postoje li kolebanja u pojedinoj paradigmi i među paradigmama te čuvanje kračine u d./l./i.
U novoštokavskim se govorima još uvijek dobro čuvaju ostatci starih naglasnih paradigama te su terenskim istraživanjem u govoru Komazina prikupljene imenice o-osnovâ muškoga roda. U članku se iznosi trenutačno stanje i opisuju promjene koje su zahvatile sve naglasne paradigme. Potvrđena je tendencija prelaska nekih imenica iz n. p. A u n. p. B, dok u množinskim oblicima nisu zabilježene sekundarne promjene naglaska. Staro stanje, pomičnost naglaska i preskakanje na proklitiku čuva se u n. p. C, no u množini se širi nepomičan naglasak na prvome slogu. Većina imenica n. p. B mno¬žinu ujednačava prema n. p. C, dok obrnut utjecaj nije zabilježen, a na n. p. A je neznatan. Donose se primjeri koji upućuju na moguće postojanje sinkronijske n. p. D.
U ovome se radu obrađuju naglasne značajke u govorima i toponimiji Zažablja i Popova. U prvome se dijelu rada iznose bitne fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke značajke obrađenoga područja te ga se uspoređuje s drugim štokavskim govorima. U središnjemu se dijelu rada obrađuju mjesne naglasne osobitosti, primjerice naglašivanje starih i suvremenih posuđenica, razlikovna uloga naglaska te odrazi praslavenskih naglasnih paradigma. U završnome se dijelu iznose i neke naglasne razlike u mjesnim govorima, poglavito s obzirom na narodnosnu pripadnost.
U radu se ponajprije na temelju sklonidbe jednosložnih imenica o-osnova iznose temeljne razlike u uspostavi naglasnih tipova u Klaićevim djelima Rječnik stranih riječi i Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika te Školskoga rječnika hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige. Zajednička je navedenim djelima dosljedna provedba novoštokavskih naglasnih pravila te nastojanje za usustavljivanjem naglašivanja. Razlike se odnose na odabir naglasnih tipova koji su u Klaićevim djelima utemeljeni na starijim jezičnim priručnicima i dijalektološkoj građi, a u Školskome su rječniku zasnovani na odrazima praslavenskih naglasnih paradigma. Iz rada je razvidno da bi Klaićev doprinos usustavljivanju naglašivanja u hrvatskome standardnom jeziku bio znatno veći da je njegov naglasni priručnik bio otisnut kad je nastao. U radu se navode i razlike u naglascima u suvremenim hrvatskim rječnicima koje su djelomično posljedicom nedostatka pravogovornih priručnika te selektivnoga odstupanja od novoštokavskih naglasnih pravila.
U članku se na temelju podataka dobivenih usmjerenim terenskim istraživanjem u govoru Novalje na otoku Pagu prikazuju naglasni tipovi imenica u tom govoru s obzirom na mjesto i vrstu naglaska (i podtipovi s obzirom na postojanje prednaglasnih duljina te varijante s obzirom na stupanj inovativnosti): a) tip a sa stalnim mjestom naglaska na vokalu osnove, b) tip b sa stalnim mjestom naglaska na vokalu nastavka, c) tip c s alterniraju263;im mjestom naglaska na vokalu osnove i na vokalu nastavka.
U radu se s različitih gledišta analiziraju nazivi koji imaju sastavnicu e-. Sastavnica e- može značiti elektronički, ali i excellent, emergency, europski, nasuprot (entgegen), evolventan ili označavati samo slovo/glas e-. Sastavnica e-može stajati i ispred imena i s njom se mogu tvoriti različite prigodne novovorenice. Pozornost se u radu posvećuje u prvome redu nazivima u kojima sastavnica e- znači 'elektronički'. Ti se nazivi analiziraju s tvorbenoga, pravopisnoga, normativnoga, leksikografskoga, semantičkoga i terminološkoga stajališta te autori predlažu vlastita rješenja na svim navedenim razinama.
Rad je nastavak istraživanja nazivlja za rodbinske veze u hrvatskome jeziku. Promatra rodbinsko nazivlje u čakavskome narječju hrvatskoga jezika, i to samo za jednu rodbinsku vezu u značenju ‘sestrina kći’. Narječna građa ekscerpirana je iz upitnika za Hrvatski jezični atlas prikupljenih na teritoriju čakavskoga narječja i dostupnih dijalektnih rječnika čakavskih govora. Usto, donose se potvrde iz povijesnih rječnika koje su uspoređene s hrvatskim standardnim jezikom. Pronađeni su sljedeći nazivi: bratučeda, nećakinja, neputa, nevoda, nevča, sestrična…
Autor, motiviran ponajprije poznatom pretpostavkom o tome da je Marko Marulić možda studirao pravne znanosti, prvo daje pregled dosadašnjih ograničenih pokušaja da se govori o pravnoj terminologiji u Marulićevu opusu na hrvatskom jeziku. Poslije se, s obzirom na to da se u prikazanoj literaturi katkada implicira (ali i eksplicira) da se Marulić koristi tim terminima zato što je bio pravnik, pretragom spomenutog opusa u potrazi za potencijalnim pravnim terminima pokušava utvrditi može li se takvo razmišljanje bolje potkrijepiti ili pak opovrgnuti. Na kraju se raspravlja o metodološkim problemima, ograničenjima, ali i mogućnostima poboljšanja takvih filoloških istraživanja.
Evidentiality is a grammatical category which has source of information as its primary meaning — whether the narrator actually saw what is being described, or made inferences about it based on some evidence, or was told about it, and so on. Evidentials are a particularly salient feature of Tibeto-Burman languages. This volume features in-depth studies of evidentiality systems in six languages: Rgyalthang, a Kham Tibetan dialect, by Krisadawan Hongladarom; Yongning Na (Naxi group; believed to be closely related to Lolo-Burmese), by Liberty Lidz; Darma (Almora branch of Western Himalayish), by Christina Willis; nDrapa (Qiangic), by Satoko Shirai; Magar (Himalayish), by Karen Grunow-Hårsta, and Tabo (or Spiti), a Tibetan dialect, by Veronika Hein. Each opens new perspectives on the composition and the semantics of evidential systems, on the marking of more than one information source in one sentence, and on the grammaticalized expression of mirativity.
The new insights on evidentiality and related issues from the Tibeto-Burman area are crucial for understanding evidentials in a cross-linguistic perspective.
Donose se neke nove spoznaje o Lajpciškom lekcionaru, ćiriličnom rukopisu najvjerojatnije iz šestog ili sedmog desetljeća XVI. stoljeća. Ponajprije je riječ o rezultatima analize vodenih znakova, što je osobito važno jer je datacija rukopisa u literaturi bila prijeporna, a zatim i o novim podacima o knjižnici i signaturi rukopisa. Također se, u bliskoj vezi s analizom folijacije rukopisa, izlaže jedna važna tekstološka spoznaja koja pouzdano pokazuje da je predložak bio cjelovit, što indirektno osnažuje tezu da rukopisu na početku nedostaje devet listova, a ne, kako je tvrdio Joseph Schütz, samo jedan.
O kognitivnim temeljima položaja modifikatora, determinatora i kvantifikatora u imenskoj sintagmi
(2014)
U središtu je pozornosti ovoga rada redoslijed pridjevnih (premodifikacijskih), determinacijskih te kvantifikacijskih sastavnica višestrukosloženih imenskih sintagmi u hrvatskom jeziku. Metodologijom kognitivne gramatike (Langacker 1987, 1991, Taylor 2002, Radden i Dirven 2007) na nekoliko se tipičnih primjera najprije objašnjavaju značenjski aspekti koji uvjetuju neutralan redoslijed njihovih sastavnica, a zatim se preispituje manja ili veća neovjerenost pojedinih konstrukcija pri promjeni redoslijeda sastavnica. Ključnim semantičko-pragmatičkim čimbenikom koji uvjetuje veću ili manju ovjerenost takvih konstrukcija, a uvjetovanu promjenom redoslijeda sastavnica, smatra se referencija odnosno ‘usidrenje’ (engl. grounding) koja se odnosi na uspostavljanje „mentalnoga kontakta” sudionika govornoga čina s referentom imenske sintagme. S obzirom na to posebna se pozornost posvećuje značenjskim razlikama između elemenata referencije – determinatora, relativnih i neodređenih apsolutnih kvantifikatora – te pridjevnih premodifikatora i određenih apsolutnih kvantifikatora (brojeva) koji to nisu.
U radu se predstavljaju rezultati terenskog istraživanja o nazivima za uskršnju pletenicu, provedenog na gotovo dvjesto punktova duž hrvatske obale te u unutrašnjosti Istre i nadopunjenog podatcima iz objavljene literature. Istraživanjem su, radi usporedbe, zahvaćena i neka naselja u Gorskom kotaru te u unutrašnjosti Dalmacije. Analiza prikupljenog korpusa ukazuje na snažnu prisutnost slike sadržaja ‘ptica’ u našim jadranskim nazivima za uskršnju pletenicu, bilo da je riječ o nazivima slavenskog ili romanskog (dalmatskog, istroromanskog ili mletačkog) podrijetla. Na temelju tih zapažanja ponovno se razmatraju neka dosad predložena etimološka rješenja (Skok, Vinja) te donose novi etimološki prijedlozi.
U hrvatskoj jezikoslovnoj tradiciji element se formalni je pokazatelj pripadnosti pojedinoga glagola skupini povratnih glagola. Taj se element dosad smatrao zamjenjivim zamjenicom sebe u tzv. pravih povratnih glagola. U ovome se radu na temelju postavaka više autora (Zec 1985, Sells, Zaenen i Zec 1987, Moskovljević 1997, Medová 2009, Oliva 2010) pokušava dokazati neistovjetnost elemenata se i sebe. Slobodna zamjena tih dvaju elemenata rezultira promjenom značenja i gramatičkom neovjerenošću. Iz toga proizlazi i drugačija podjela povratnih glagola. U radu će se usporedbom nekoliko povratnih glagola i njihovih prijelaznih parnjaka iznijeti drugačiji pristup povratnim glagolima.